Ovo je jedan od onih romana

Viši od mora

Jer ako nekoga zaista želiš odvojiti od ostatka svijeta, ne postoji zid viši od mora. (Francesca Melandri: Viši od mora; Zagreb: Fraktura, 2014; str. 27)

Naslov magnetičan i pjesnički neproničan, blurb intrigantan, tek s blagim potencijalom za ljigavu ljubavnu storiju. Isprva ponešto kolebljivo probno čitanje pokazat će brzo – riječ je o izuzetnom tekstu. Jednom od onih neprepričljivih, jer svesti ga tek na fabularna zbivanja banaliziralo bi ga i semantički okljaštrilo.

Viši od mora (Più alto del mare, 2012) iako opsegom malen, politematski je i multifacetan roman. Poetičan i filozofičan. Samozatajan, ali samosvojan. Od onih koji osvajaju mirnoćom, hipnotiziraju šaptom. Nabujao od neizrečenoga, još više od neizrecivoga. Ljepljiv i topao od plitkog, nemirnog sna, dalekih željeznica, brodskog valjanja. Pulsirajuć od prvog susreta s morem. Drhturav od strepnje i tjeskobe. Čija se snaga izvija iz serpentinastih ambisa. Od onakvih o kojima kad krenemo pričati, davimo se u patetici, a da oni sami s tim baš ništa nemaju. Eto, takav roman.

Mirisao je na sol, na smokve i na smilje. (str. 13 ) Ruzinav i osunčan, vlažan od morske prašine – atmosferičan i olfaktoran, bogatih tekstura i saturiranog kolorita. Otok. Bez imena i autentičnih otočana, kolonija je to kažnjenika i zaposlenika zatvorskog sustava, administrativnog i medicinskog osoblja te njihovih obitelji. Dok zatvorenici i čuvari rezignirano supostoje na tom komadićku kopna usred ćudljivog mora, dolaskom broda s posjetiteljima – kolizijom zakonski ovostranog i onostranog – dogodit će se kratkotrajna disharmonija. Zatvorenike autorica zadržava u tmini drugog plana, iza visokih zidova, njihova prisutnost tek je kontekstualni okvir, povod naraciji. Svjetlost je naprotiv usmjerena na one koje su ti muškarci ostavili iza sebe – s ove strane. A njima, članovima obitelji, preostaje prijezir, stigma, izopćenje iz društva.

Francesca Melandri svoj sućutni interes upućuje onima koji nisu izravni akteri zločina, nego kolateralno ostaju teško oštećeni, osramoćeni i usamljeni. Luisa i Paolo. Toskanska seljakinja i gimnazijski profesor filozofije u posjetu su mužu odnosno sinu u strogo čuvanom zatvoru na kraju svijeta, onkraj mora. Nasuprot njima, kao u zrcalu, nesretni su na drugačiji način, no intenzitetom gotovo jednako, zatvorski čuvar Pierfrancesco i njegova žena, otočka učiteljica Maria.

Oluja će dvoje pridošlica na otoku zarobiti na 24 sata i tako kreirati okvir za komornu dramu. Noć će potpuni stranaci biti prisiljeni provesti u napola obijeljenoj prizemnici bez krova. Dok vani bjesni nevrijeme, u improviziranom sobičku zbit će se sinergija dviju šutnja, a novodobivenom vitalnošću njih će dvoje iscijeliti i mučaljivog čuvara Nittija, psihički izmrcvarenog nasiljem kojemu je svakodnevno (in)direktno izložen, na koje po službenoj dužnosti mora uzvratiti. Kao da im se svima troma ovim slučajnim susretom otvaraju čakre, očima onog drugog jasnije vide sebe, očuđuju i objektiviziraju svoju bol te se naposljetku oslobađaju osjećaja krivnje za nešto na što nisu mogli utjecati.

U Paolovoj ugasloj egzistenciji nije preostalo ništa od prvotnog bijesa i očaja, tek prepuštanje i samonametnuta pokora. Luisa je pak uslijed muževog zlostavljanja poodavno izgubila samosvijest, svela se na ciklično fizičko iscrpljivanje, na mašinu koja radi, skrbi, prehranjuje. A onda im se na tom posve čudnom mjestu tako ljudski i samorazumljivo ostvario odnos – počevši od malih, tek kurtoaznih ili toplih gesta pa sve do potpunog prepuštanja i krajnje intimnosti. Kako će se njihova veza dalje razvijati manje je važno. Trenutačno su jedno drugo vratili u život ohrabrivši se međusobno na iskorak iz samopropisane izolacije što će ih spajati zauvijek.

Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji kompliciran je i turbulentan; vrijeme je to političkih nemira, prosvjeda, radikalnog terorizma i brutalnih sukoba ljevice i desnice. Paolov sin kao pripadnik Crvenih brigada ubojica je s idealima, Luisin muž ubija u afektu, bez razmišljanja, zbog pukog karakternog iščašenja. Paolo u novčaniku nosi novinski izrezutak s fotografijom trogodišnjakinje na sprovodu svoga oca, kojega je smaknuo njegov sin. Preuzevši svojevoljno na rastanku tu sličicu, Luisa s njim simbolički dijeli teret krimena njegovog sina, ujedno odgovornost s Paola prebacivši i šire, na čitavu državu.

Viši od mora lektira je mudra i iskupljujuća u kojoj se izbjegava simplificirani dualizam žrtve i krivca – stvari se ponekad naprosto događaju, a da ne možemo razaznati razloge, još manje na njih utjecati. Spisateljica, scenaristica i redateljica dokumentarnih filmova Francesca Melandri (1964) o svojoj maloj, rubnoj temi piše jezično reducirano i bez drame, oštroumno, profinjeno i s dubinskim razumijevanjem ljudske prirode.

Vanja Kulaš

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...