Foto & Dizajn – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Pitanje urbanog identiteta – Skopje i makedonski paviljon s Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/ https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/#respond Mon, 22 Apr 2019 07:55:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19553 Nakon šestomjesečno predstavljanje u Veneciji, makedonski paviljon s Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. može se vidjeti u MSU Skopje.]]>
Nakon šestomjesečnog predstavljanja u Veneciji, makedonski paviljon sa 16. Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. „Oslobađanje prostora“ (Freeingspace) može se vidjeti tamo gdje je i začeta njegova ideja –u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju. „Oslobađanje prostora“ otvara pitanja vezana uz nasilne transformacije urbanog skopskog identiteta kao rezultat projekta Skopje 2014.

Venecijanski bijenale njeguje i temelji se na projektima koji istražuju kontradikcije u aktualnoj arhitektonskoj produkciji, a odnose se na teme koje prolaze kroz fizički fenomen arhitekture. Iako lokalni, mnogi su primjeri pružili priliku za plodonosan doprinos sadržaju glavne teme Freespace. Prostor, slobodni prostor i javni prostor, mogu otkriti prisutnost ili odsutnost arhitekture, a kustosice, irske arhitektice Yvonne Farrell i Schelly McNamara koristili su Manifest Freespace, izdan u lipnju 2017. godine, kao referentnu točku izložbe. Slobodni prostor je demokratski prostor, u kojem postoji razmjena između ljudi i zgrada tako da zgrade same pronalaze načine dijeljenja i angažiranja s ljudima tijekom vremena, dugo nakon što je arhitekt napustio mjesto događaja.

Skopje je kroz povijest doživjelo višestruke transformacije, ne samo u demografskom i ekonomskom smislu, već i u intenzitetu i karakteru građevinskih aktivnosti i prostornih promjena. Posljednje promjene u nizu – oblikovne u opsežnom građevinskom i političko-ideološkom projektu Skopje 2014 glasno su odjeknule i još su uvijek popraćene kontroverzama te su postale predmetom brojnih istraživanja i kritika. Međutim, njihov temeljni i konačni učinak manifestira se homogenizacijom i brisanjem vrijednosti pojedinca, kao i potpunim poremećajem ravnoteže javnog i privatnog, odnosno izgrađenog i nedovršenog prostora.

Skopje 2014 predstavlja simbol totalitarne vladavine. Prisilnu provedbu isključive povijesti koja bi trebala izgraditi nacionalni osjećaj od antike do današnjih dana te za tri godine nadoknaditi povijesnu rupu od nekoliko stoljeća. Politička namjera SK2014 bila je jasna od samog početka: raščistiti s korumpiranim komunističkim moralom kao što je tada bilo objavljeno u Proglasu Općine Centar (što god to značilo). Kasnije je postalo očito da se misli na razdoblje nakon potresa, kada je Skopje obnovljeno kao grad solidarnosti, pa se moralo fizički intervenirati/uništiti važne modernističke objekte“, pojašnjava Filip Jovanovski, jedan od autora projekta.

U ideološkoj retrogradnoj građevinskoj ofenzivi pod nazivom Skopje 2014, koja zauzima središte grada s nevidljivim stupovima obojenih fasada od stiropora i pompoznih brončanih spomenika, arhitektura i urbanizam zloupotrijebljeni su za potpuno neozbiljno raspolaganje javnim prostorom i za hvatanje, potiskivanje ili negiranje arhitektonskih postignuća. Prijedlog kustosa Slobodana Velevskog i Marije Mano Velevske i četiri tima arhitekata okupljenih oko projekta „Oslobađanje prostora“ polazi od povratka i novog shvaćanja vrijednosti slobodnog javnog prostora u arhitektonskom i društvenom smislu. U projektu sudjeluju Dejan Ivanovski, Filip Jovanovski, Blagoja Bajkovski, Marina Tornatora, Lucia la Giusa, Alessandro de Luca, Gordan Vitevski, Mila Dimitrovska, Vlado Danailov, Aleksandra Šulevska te sami kustosi. Voditelj projekta je Zoran Petrovski iz MSU Skopje.

Glavni cilj samog projekta je prikazati kako se javni prostor u ovakvom stanju se može osloboditi i pročistiti te ga revalorizirati tako da ponovo bude prepoznat kao javno dobro. SK 2014 je projekt koji se ne može smjestiti u bilo koji kontekst razvoja grada budući da nije arhitektonski projekt, a njegova je jedina vrijednost to što postoji. Nudi konkretna i izvediva rješenja na objektima koji su doživjeli dramatične promjene. Riječ je o četiri različita projekta: projekt „Neugodna blizina“ ponovno procjenjuje zgradu Vlade Makedonije (djelo Petra Muličkovskog, 1970); projekt „Ponovno povezivanje“ zamišlja prostor oko Telekomunikacijskog centra, tj. glavne Pošte (arhitekt Janko Konstantinov, 1974); projekt „#Oslobađanje #Povezivanje #Pročišćavanje #Reprogramiranje“ tretira plato ispred Makedonske opere i baleta; projekt „Destratifikacija Skopjа“ preoblikuje fasadu i sadržaj zgrade NA-MA (arhitekt Slavko Brezovski, 1959).

„Okvir djelovanja predviđa pregled ključnih aspekata SK2014 i preispitivanje njegovih prostornih efekata, kroz autonomne arhitektonske projekte s ciljem retroaktivnog obnavljanja cjeline gradskog kolektiva, počevši od snimanja i prepoznavanja prostornih i programskih prijelomnih točaka. Profesionalna arhitektonska javnost ne daje nikakve smjernice o tome kako tretirati baštinu u prostornom smislu koje je ostavila iza sebe realizacija SK2014. Iako intervencije, zamišljene i predstavljene kroz projekt Oslobađanje prostora, transformiraju postojeće stanje prostora, njihov cilj nije isključivost i agresivno brisanje postojećeg (nešto što je prije bila glavna operativna taktika), nego promišljanje postojeće stvarnosti grada i vraćanje etičke dimenzije arhitekturi. Projekti odgovaraju uvjetima modernog urbanog života koji integriraju mnoštvo ljudi, višeslojnost, protivljenje i suživot koji zahtijevaju. To su projekti koji se integriraju kao dio vrijednosne strukture dijeljenja koja je temelj modernog grada i predstavlja fenomen urbanog života u globalnim društvenim okolnostima u kojima sve što je čvrsto – topi se u dimu“, ističe Marija Mano Velevska, kustosica projekta i članica autorskog tima.

U projektu „Oslobađanje prostora“ arhitektura ima vodeću ulogu u uspostavljanju prostornog jedinstva grada. Nema za cilj izgraditi ni arhivski ni nostalgični odnos prema prošlosti, već uspostaviti kritički odnos i sa sadašnjim i prethodnim slojevima ovog složenog ispreplitanja ideoloških i praktičnih pogleda, kako bi se uspostavio novi konstruktivni odnos.

„Na temu SK2014 ne može se odgovoriti kroz jedinstvenu metodologiju, to nije jedan linijski projekt. Postoje nove zgrade, fasade, promjene programa, itd. Ideja je da ne ponudimo ‘bolje rješenje’, pa da licitiramo… Ne. Predlažemo kako ga pročistiti dalje od zadanog, izgrađenog. Zovemo to „pametni postupci. Situacija se ne svodi na ‘sviđa mi se to ili ne’. Prostor mora dobiti logiku, smisao“, kaže Dejan Ivanoski iz studija „Arhitektri“, član Udruge arhitekata Makedonije te jedan od autora projekta. Prema Ivanovskom ovo je iskra, platforma za daljnji razvoj ideja. Posebno, naglašava, svakodnevno svjedočimo masovnoj uzurpaciji. „Izostaje kontrola javnog prostora. To je korak naprijed i vraća malo svijesti, a ne da se prisvaja javni prostor. Razgovarajmo malo, pitajmo se, odgovorimo, raspravimo kako organizirati i upravljati zajedničkim prostorom“.

Jovanovski dodaje da je SK2014 metastaza cjelokupne makedonske kulturne produkcije, s dubokim utjecajem na film, kazalište, književnost… „Pitanje je koje su granice SK2014? Postoje li ograničenja i jesu li ona samo ono što vidimo na i oko glavnog trga? Teza kustosice “Oslobođenje prostora” pokušava odgovoriti na ova pitanja, te istaknuti da je jedina vrijednost ovog projekta što postoji, što je fizički prisutan“, zaključuje Jovanovski.

Elena Koprtla

Izložba ostaje ptvorena do kraja travnja 2019.

 

]]>
https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/feed/ 0
Zirojević i Orlić – Pula u bezbroj slojeva lišena svođenja na poopćenu razglednicu https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/ https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/#respond Mon, 15 Apr 2019 16:06:15 +0000 https://arteist.hr/?p=19539 Trilogija umjetničkih monografija "Pula: Grad Interval", koje potpisuju pulski fotograf i arhitekt I. Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti P. Orlić. ]]>

Besmisleno je svoditi gradove, žive organizme sazdane od bezbroj slojeva povijesti i intimnih sjećanja, na poopćenu razglednicu. Primjerice, rezimirati Pulu na Arenu uprošćeno je kao da se nečija podugačka biografija reducira na jednu riječ. Kompleksna stratigrafija urbane memorije u fokusu je pažnje iznimno zanimljivog i važnog publicističkoga projekta Pula: Grad Interval, kojega su pokrenuli pulski fotograf i arhitekt Igor Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti Paola Orlić.  Oni su osmislili trilogiju umjetničkih monografija u kojima u suradnji s drugim autorima, povezanima pulskim korijenima, prebiru po nepoznatim i zaboravljenim segmentima bogate povijesti – i to iz austro-ugarskoga, talijanskoga te socijalističkoga razdoblja. Motivi fotografija, teme nadahnutih eseja Paole Orlić arhitektonska su ostvarenja, koja svojom formom i sudbinom odražavaju turbulentnost izmjene političkih sistema u Istri i Hrvatskoj.

Prva monografija Pula – Grad Interval, objavljena 2014. godine u nakladi Igora Zirojevića, sadrži nadahnuti tekst književnika Dragana Velikića, koji je raspreo autobiografski pripovijest o gradu s kojim je neraskidivo povezan: „Iako više ne živim svakodnevicu grada u kojem sam odrastao, ja sam i dalje Puležan.“ Paola Orlić zabilježila je sljedeće:

„Grad Interval stoga nije obična monografija o prostoru koji bi se mogao nazvati njihovim. Mjesto je to na kojem se susreću tri dionice pripovijedanja o nestajanju takvog prostora, povijesti duge (do)trajalosti i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora – faseta Barthesovskog punctuma koji ih ubada, reže i sasvim ih se osobno tiče. Tragajući za vizurama kuća, ulica i prizora u nestajanju, tražeći i ono opće, ali otkrivajući i ono fragmentarno, začahureno u detalju, poput sasvim određene dekoracije pojedine fasade, arhitekturnog elementa, napukline ili preživjeloga odbačenog predmeta koji su jednom nešto bitno označavali/saopćavali, troje se autora na ovom mjestu isprepliće u evociranju obrisa koji iščezavaju u slojevima kolektivnog i individualnog zaborava.“

Fotograf prilikom snimanja izbjegava danje svjetlo čime sublimira strukturalnu i simboličku specifičnost građevine, te kreira snovitu i začudnu atmosferu, kojom potencira sraz nekadašnje slave i funkcije, te aktualne namjene i značenja. Svjetlosni akcenti, od kojih neki dolaze iz utrobe građevina, naznačuju sadašnji život, baš kao što ga utjelovljuju i zatečeni protagonisti, stanari ili prolaznici. Zirojević ne pribjegava jednoličnom rukopisu, svaka je fotografija zasebni autoportret, prilagođen karakteristikama odabranoga motiva.

Nekadašnju funkciju i povijest građevine filigranski rekonstruira Paola Orlić. Baveći se historizacijom građevina autorica piše povijest obitelji koje su ih izgradile i u njih ugradile svoj život. Primjerice, minijaturni željezni strugač za blato s motivom sfingi, kojega analizira u tekstu o Vili Max, monumentalni je spomenik nekadašnjem društvu i njegovoj (izgubljenoj) uljuđenosti, i poput madeleine kolačića transponira nas u uzbudljivo vrijeme grofovske obitelji Bissingen-Nippenburg. U drugoj knjizi Pula – Grad Interval II, objavljenoj 2017. godine, čije je fotografije zagrebačka publika imala prilike upoznati na izložbi priređenoj početkom travnja u Galeriji Ulupuh, Zirojević zadržava određene estetske postulate, poput doba dana, točnije noći kada snima. Međutim, promjenom arhitektonskoga stila 1920-ih i 1930-ih, mijenja se i rakurs – ulaskom u interijere i približavanjem motivu. Paola Orlić tumači:

„Zgrade poput Pulske pošte Angiola Mazzonija, Higijenskog zavoda Lina Moschenija, Kupališta Stoja Enrica Trolisa, Case Balila Guida Brassa, Elektromlina Alberta Turine, Autobusnog kolodvora Bernardina Fabra, Banco d’Italia Vincenza Munarija neosporno svjedoče da je turbulentnim vremenima usprkos, Pula baš tih godina neosporno zadobila obrise novog modernog grada. Bila je to doista, ona Pula kojom su osim strojeva brodogradilišta sve više odzvanjali zvukovi brujanja automobila i polijetanja aviona – sve ono, čime se za razliku od Mussolinija koji je Pulu zauvijek zapamtio po reskoj pljusci koju je 1920. kao suvenir iz nje ponio, pak gorljivo oduševljavao otac talijanskog futurizma Tomaso Marinetti.“

Sva proturječja rascjepa, sukoba i suživota talijanskoga i slavenskoga društva, koji se direktno tiču i arhitekture i njezinih autora, problematiziran je tekstovima i pjesmama književnika Milana Rakovca, koji je na otvorenju izveo veoma dojmljiv performans s Alenom Sinkauzom. Paola Orlić pak akribijski ponovno zaboravu otima talijanske arhitekte čije su kratke karijere i često tragični životi bile obilježene uspostavljanjem i propašću fašističkoga sistema. Dramatičnosti razdoblja Zirojević pridružuje osobne drame, suptilno inscenirane unutar arhitektonski promišljenih kadrova. Ovako Paola Orlić tumači jednu od najekspresivnijih fotografija:

„(…) dok u sumrak fotografira Pulsku poštu, zasigurno jedno od najboljih i najsmjelijih ostvarenja već spomenutog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933., hvatajući istovremeno pravog pulskog arhitekta i aktivista Emila Jurcana u znakovito režiranoj radnji svojevrsnog političkog “potpisa” na ulaznu fasadu koju su nekoć markirala tri fascia, u njenom pak glasovitom crvenom interijeru Zirojević uskrsava tihu intimnu dramu. Uhvaćena u spiralnom vrtlogu nadnaravno lijepog, zagasitog tizijanovski crvenog Mazzonijevog stubišta, trudna žena pogleda uprtog u pismo, njegova je doista trudna rođakinja, također nimalo slučajno pulska arhitektica Tanja Kirac koja evocira sliku njihove trudne prabake u trenutku kada prima posljednju kartolinu od svog supruga. Možda više nego u ijednoj drugoj fotografiji, rekreirani trenutak u kojem trudna mlada žena čita još uvijek živi trag svog tek osamnaest godina starog supruga – u tom trenu već mjesecima star kadaver jednog od stotina tisuća poginulih vojnika skončalih na jednom od europskih stratišta, ujedno je najizravniji i najdirljiviji susret s arhetipskim slikama vlastitog obiteljskog nasljeđa.“

Ukratko, značaj ovoga projekta je višestruk. Njime se Igor Zirojević definitivno potvrđuje kao zreli interpretator nasljeđa, kojeg promatra okom arhitekta, fotografa i Puležana. Paola Orlić vrsnim je studijama nadopunila lakune povijesti arhitekture i grada, te stoga s velikim nestrpljenjem iščekujemo zaključnu monografiju Grad Interval III – Pregaoci, kojom će obraditi poslijeratnu socijalističku arhitekturu.

Barbara Vujanović

]]>
https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/feed/ 0
Struka rekla NE MOŽE projektu “Grad u gradu” https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/ https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/#respond Thu, 04 Apr 2019 09:26:16 +0000 https://arteist.hr/?p=19422 Otvoreno pismo gradonačelniku Milanu Bandiću potpisale su arhitektonske strukovne organizacije i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske. ]]>
Struka se napokon oglasila po pitanju kontroverznog zagrebačkog “Manhattana“. Prenosimo kratko i koncizno pismo intonirano odlučno i konstruktivno s naglaskom na želju za suradnjom.

Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata, Arhitektonski fakultet, Udruga hrvatskih urbanista, Udruženje arhitekata HGK, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske smatraju da su nedavno objavljeni planovi realizacije projekta „Grad u gradu“ višestruko neprihvatljivi. Planovi, kako su najavljeni i predloženi u medijima, zaobilaze i izigravaju zakonski predviđenu proceduru, a sa stručne strane su u cijelosti sporni.Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam, Grad Zagreb, negirajući sve dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ bez da je prethodno javno prezentiran koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Komora, Fakultet i udruge arhitekata upozoravaju da projekt nije u skladu niti s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Ovim otvorenim pismom njegovi potpisnici, Emil Jurcan, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, Željka Jurković, predsjednica Hrvatske komore arhitekata, Krunoslav Šmit, dekan Arhitektonskog fakulteta, Sandra Jakopec, predsjednica Udruge hrvatskih urbanista, Mario Jukić, Igor Franić, predsjednik Udruženja arhitekata pri HGK, predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata i Zvonko Maković, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, upozoravaju da se na ovaj način želi građanima Zagreba i stručnoj javnosti onemogućiti njihovo zakonsko pravo sudjelovanja u urbanom planiranju i odlučivanja o prostoru u kojem žive.

Arhitekti i povjesničari umjetnosti naglašavaju kako je u planiranju uređenja prostora uz rijeku Savu nužno voditi računa o zadovoljenju i javnog interesa građana i privatnog interesa potencijalnih investitora. Pri tome je ključno poštovati stručni, planerski pristup utvrđivanju namjena prostora i uvjeta gradnje.

Otvoreno pismo gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću
Poštovani gradonačelniče,

Kao stručnjaci iz područja urbanističkog planiranja, arhitekture i povijesti umjetnosti, uz stav kojim pozdravljamo nove inicijative i investicije te planiranje i uređenje gradski prostora, moramo javno ustvrditi da nedavno objavljene planove realizacije projekta „Grad u gradu“ smatramo neprihvatljivim. Planovi koje ste najavili na rubu su zakonski predviđene procedure i sa stručne su strane sporni.

Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam temeljenih na tradiciji prostornog planiranja Zagreba još od 1865. godine Grad Zagreb, negirajući dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ koji obuhvaća prostor Hipodroma i igrališta NK Lokomotive te prostor istočno od Velesajma, uz aveniju V. Holjevca. Kako je najavljeno, Grad Zagreb će uskoro odabrati i partnera za razvoj projekta, a da prethodno nije javno prezentirao koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Evidentno je da ovako najavljeni gradski projekt nije u skladu s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Trenutnim postupanjem Grada Zagreba projekt „Grad u gradu“ se provodi mimo demokratske i zakonom garantirane participacije građana i struke. Pored toga, ne provodi se procedura definirana čl.101. Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba koji utvrđuje:

– sudjelovanje lokalne i mjesne samouprave u programu gradskog projekta,
– utvrđivanje Programa gradskog projekta od strane gradonačelnika,
– donošenje odluke Gradske skupštine Grada Zagreba o realizaciji gradskog projekta,
– moguću Odluku o izradi urbanističkog plana uređenja,
– provedbu javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja.

Naglašavamo da smo zagovornici promišljanja o izgradnji i uređenju prostora uz rijeku Savu, ali uz obvezno uvažavanje potrebnih proceduralnih i stručnih pretpostavki. U tom postupku, Vama osobno gradonačelniče kao i cjelokupnoj gradskoj upravi, nudimo svu svoju stručnu pomoć. U tom smislu, navodimo sljedeće aktivnosti koje smatramo nužnim proceduralnim i stručnim pretpostavkama za realizaciju projekta „Grad u gradu“:

– Današnji Hipodrom, dio prostora Savskog parka, potrebno je zadržati za GUP-om planiranu namjenu: ozelenjen prostor sporta i rekreacije.
– Visokovrijedni objekti kulturne baštine i vrijedni potez aleje unutar zaštićenog kompleksa Velesajma moraju se sačuvati unutar novog projekta.
– Sve aktivnosti moraju se provoditi u skladu s trenutno važećim prostorno-planskim procedurama, bez prilagodbi zakonskih okvira jediničnim interesima.

]]>
https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/feed/ 0
Ukoričena studija o Koteksu Gripe – prvi korak u spašavanju splitskog kompleksa https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/ https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/#respond Wed, 27 Mar 2019 12:17:16 +0000 https://arteist.hr/?p=19370 Monografija Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji  jedan je od rezultata proizašlih iz projekta Motel Trogir koji provodi udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba. ]]>

Nedavno promovirana monografija Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji jedan je od rezultata proizašlih iz projekta Motel Trogir koji provodi udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba. Cilj projekta je (re)afirmacija modernističke arhitekture, a od 2016. godine u fokusu je splitski kompleks Koteks Gripe. Monografija aktualizira mogućnosti zaštite ovog sportsko-trgovačkog objekta kao kulturnog dobra s potpisom sarajevskog arhitekta Živorada Jankovića i njegova studenta, Splićanina Slavena Rožića. Sastoji se od tri poglavlja koja čine zasebne tematske cjeline kojima su nadodani različiti interdisciplinarni tekstovi koje potpisuju arhitekati, povjesničari, povjesničari umjetnosti, kulturni djelatnici, novinari. Među navedenima se ističu Tvrtko Jakovina, Igor Duda, Branislav Dimitrijević, Sanja Matijević Barčot, Ana Grgić, Jurica Pavičić, Marianna Bucat i drugi.

Korpus tekstova fokusira se na rad Jankovića i izgradnju Koteksa Gripe u širem povijesnom, društveno-političkom i ekonomskom kontekstu. Obuhvaća širi spektar kulturoloških promjena u socijalističkoj Jugoslaviji kao što je užurbani napredak koji prožima sve moderne kulturne proizvode, daje uvid u rubne fenomene poput mode, reklama, masovne zabave kao i utopijske mogućnosti fantazije te predstavlja arhitekturu kao odraz jednog društva.

Knjiga bilježi transformacije socijalističke Jugoslavije tijekom sedamdesetih godina koje su imale veliki značaj za društveno – ekonomski rast, ali i emancipaciju stanovništva i strukturiranje tzv. socijalističkog imaginarija kao perioda procvata potrošačke kulture kada se više kupovalo, više putovalo, više gradilo. Bio je to period jedinstven po svojevrsnom suživotu socijalizma i kapitalizma. Jedan od produkta ovog suživota je i intenzivna izgradnja stambenih sadržaja i javne infrastrukture te sadržaja komercijalne namjene kao što su robne kuće i trgovački centri koji predstavljaju paradigmu novog, modernog društva. Konzumerizam je bio neminovna posljedica mnogo širih političkih, društvenih i ekonomskih promjena i relevantan element jugoslavenske svakodnevice.

Svi putevi vode u Koteks

Kompleks Koteks Gripe izgrađen je uoči Mediteranskih igara 1979. godine u Splitu. Bio je to događaj koji je potaknuo graditeljsku i razvojnu ekspanzija u gradu, a njegovo cjelokupno naslijeđe još uvijek nije dovoljno društveno i znanstveno valorizirano te je u središtu drugog, ujedno i najopsežnijeg poglavlja knjige. Robne kuće bile su prepoznatljiva nadogradnja postojećeg urbaniteta s novim slojem moderniteta, a Koteks predstavlja najkompleksniji primjer takve arhitekture u bivšoj državi. Sa sportskim centrom Gripe predstavlja neraskidivu arhitektonsko-urbanističku cjelinu i za razliku od današnjih trgovačkih centara, kompleks je značajno lokalno arhitektonsko naslijeđe čiji je javni prostor autentičan i dostupan javnosti. Uz svoju primarnu funkciju, sportska dvorana bila je važna i za društveni život; u sklopu ovog objekta su se otvorile prve diskoteke, picerija i brojne trgovine. Godine 1979. održao se ondje meč Mate Parlova za titulu svjetskog prvaka, a 1985. Dire Straits su održali svoj prvi koncert u sklopu svjetske turneje Brothers in Arms. Danas je kompleks na kulturnoj mapi grada zaboravljen, a u splitskom urbanom tkivu gotovo nevidljiv.

Splitski je kompleks potaknuo istraživanja sličnih multifunkcionalnih objekata u Sarajevu, Prištini i Novom Sadu koje potpisuje Živorad Janković sa suradnicima – Skenderija, Boro i Ramiz (danas Adem Jashari) te SPC Vojvodina (SPENS) koji su danas na udaru investitora i prijeti im brisanje iz urbanog prostora u kojem su imali ulogu javnih objekata. Zaključak se nameće sam: devastacija vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture evidentna je na području cijele bivše države.

Walter Benjamin u Arkadama (Das Passagen-Werk) razotkrio je cijelu kulturnu povijest iz analize naizgled marginalnog kulturnog artefakta kako što su arkade – arhitektonski oblik koji predstavlja preteču današnjih trgovačkih centara. Arkade su bile osnova Benjaminove analize kolektivnog sna 19. st., a zatim i modernog društva i urbaniteta 20. stoljeća.

Sva četiri Jankovićeva kompleksa su hibridne megastrukture u kojima je materijalizirana eksperimentalnost jugoslavenskog socijalističkog projekta te predstavljaju suprotnost shopping mallu jer se ne koncentriraju isključivo na potrošnju nego i na kulturne, društvene i sportske potreba i donekle prate Benjaminova shvaćanja o umjetnosti – vizualna, arhitektonska, poetska – transformirana iz ekonomske sile. Monografija predstavlja prvi značajan i vrlo konkretan korak prema revitalizaciji kompleksa, te pronalasku novih, današnjem društvu prilagođenih funkcija koje će bez sumnje udahnuti novi život građevini.

Elena Koprtla

 

]]>
https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/feed/ 0
Građevina za koju su se svi otimali: 80 godina Meštrovićevog paviljona u Zagrebu https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/ https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/#respond Tue, 26 Mar 2019 10:24:05 +0000 https://arteist.hr/?p=19352 U Atelijeru Meštrović od prosinca 2018. do 7. travnja 2019. prikazuje se izložba "Meštrovićev znak u Zagrebu: 80 godina Meštrovićeva paviljona" kustosice Barbare Vujanović.]]>

U vrijeme neobično lijepog cvjetanja magnolije mnogi još oplakuju onu koja je rasla uz Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Gotovo cijela prošla godina bila je u znaku obrane čuvanja identiteta okoliša Džamije kao i njezinog kamenog omotača koji se u zoni prilaznih stepenica mijenjao u čudnim uvjetima, s velikim protivljenjem stručnjaka o čemu smo i pisali. Nasilan i pristran kulturocid za koji naivno mislimo da se može dogoditi samo tijekom ratnih razdoblja može se – svjedoci smo – dogoditi i u odsustvu ratnih razaranja.

Pri razmatranju Doma hrvatskih likovnih umjetnika, odnosno Meštrovićeva paviljona, njegovih funkcionalnih prenamjena, strukturalnih preinaka, te općenito njegove dramatične sudbine od izgradnje do danas,
nameće se činjenica njegove iznimne arhitektonske vitalnosti. Upravo ga je zbog nje prisvajao svaki politički sistem i, što je još bitnije, upravo je zahvaljujući njoj opstao, doduše ne u apsolutnoj cjelovitosti, kao
„jedan od najznačajnijih znakova zagrebačkog urbaniteta“.

Barbara Vujanović

Najbolji način da nešto argumentirano branimo jest da predmet dobro upoznamo. Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović zagrebačkoj je publici priredila izložbu koja na zanimljiv, edukativan i pristupačan način donosi povijest jedne građevine koja već 80 godina čini okosnicu jedne od najprepoznatljivijih urbanističkih vizura zagrebačkog Donjeg grada. Njezina knjiga Meštorovićev znak u Zagrebu obrađuje umjetnikove građevine i javne spomenike kojima je obilježio Zagreb. Izložba je po riječima autorice “nastavak istraživanja započetih s knjigom”.

Postav izložbe koji čine dvije poveće makete Meštrovićeva paviljona i vizualne instalacije u izvedbi umjetnika Ivana Marušića Klifa projicirane na zid mogu na samom početku obilaska dati dojam manjka sadržaja. Međutim, premda je likovni postav Filipa Beusana minimalistički, sama izložba otkriva bogatu i raznoliku povijest kontroverzne građevine oko koje se desetljećima podizala buka. Dvojezični katalog potpisuju dvije autorice: Vendula Hnídková koja Meštovićev paviljon smješta u širi povijesni i graditeljsko-arhitektonski kontekst dok kustosica Vujanović obrazlaže mijene same građevine koje su se događale kao odrazi vremena i prostora. Katalog je obogaćen fotografijama iz različitih životnih etapa paviljona koje su prikazane na izložbi. Na samom kraju nalazi se recenzija Ane Šverko.

Zgrada muzeja umjetnosti ili izložbene dvorane tridesetih godina 20. stoljeća nije bila baš česta narudžba u građevinskom sektoru. Dok su se na početku tog desetljeća pojedine države teško nosile s problemima uzrokovanim velikom gospodarskom krizom,u njegovoj drugoj polovici pozornost političara nervozno se usredotočila na goleme investicije u industriju oružja koju su intenzivno poticali autoritarni režimi u Njemačkoj, Italiji, Sovjetskom Savezu. Zaoštrenu društvenu situaciju pratili su tokovi javnih financija, pa tako u teškim vremenima koja su vodila prema ratnom sukobu arhitekti nisu baš imali previše prilika graditi objekte namijenjene kulturi. I zato su se, s obzirom na sve uži prostor u području kulture, a želeći sudjelovati u arhitektonskoj produkciji, suvremeni umjetnici nerijetko stavljali u službu totalitarnim režimima i njihovoj promidžbi.

Vendula Hnídková

Prazan prostor tog dijela grada istočno od Trga bana Josipa Jelačića intrigirao je kako arhitekte i urbaniste tako i gradske vijećnike. Primarna je njihova ideja bila na trgu izgraditi muzej koji bi obuhvaćao postave Etnografskog muzeja, Muzeja grada Zagreba i Moderne galerije te arhiv i knjižnicu. Sam se Meštrović pobunio protiv takve preambiciozne ideje u ožujku 1928. godine, kada su članovi Hrvatskoga društva umjetnosti “Strossmayer” raspravljali o optimalnoj namjeni trga. Članovi društva nisu imali adekvatan prostor za izlaganje te su počeli razvijati ideju o gradnji izložbenog prostora dok je istovremeno postojala inicijativa za izgradnju spomenika kralju Petru I.

Brački kamen nepobitna je Meštrovićeva spona s antičkom, rimskom i hrvatskom kamenoklesarskom tradicijom, ali i spona između njegovih dvaju talenata, kiparskog i arhitektonskog.

Barbara Vujanović

Upravo je Meštrović dobio zadatak da izradi konjanički spomenik. Predloživši da se reljef kralja smjesti u Dom umjetnosti koji bi valjalo izgraditi na trgu, Meštrović je vrlo mudro zadovoljio potrebe dviju naizgled suprotstavljenih inicijativa. Godine 1933. Meštrović je dobio novu narudžbu – izradu idejne koncepcije Doma umjetnosti s memorijalnim kiparskim djelom Petru I. u čast. Meštrović je surađivao s arhitektima Haroldom Bilinićem, Lavoslavom Horvatom, Ivanom Zemljakom, Zvonimirom Kavurićem i Nikolom Molnarom, a konzultanti na projektu bili su Drago Ibler i Lav Kalda.

Jer arhitekturu nije moguće svesti na prostornu činjenicu izoliranu od događaja i dojmova koje emanira i reflektira.

Ana Šverko

Nakon samo dvije i pol godine Dom umjetnika je 1941. samovoljom ustaškog režima predodređen za džamiju. Kako je paviljon postao džamija, kada je i zašto džamija prestala postojati pa je paviljon pretvoren u Muzej narodnog oslobođenja / Muzej revolucije naroda Hrvatske? Kako je paviljonu napokon 1993. vraćena primarna funkcija, ovaj put pod nazivom Dom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika detaljno je prikazano na ovoj vrijednoj izložbi kojom je predočena sva slojevitost Meštrovićeva paviljona.

Anita Ruso

__

Trajanje izložbe je produljeno do 7. travnja 2019.

]]>
https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/feed/ 0
Treba li nam više bilo kakva mjera? https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/ https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/#respond Mon, 25 Feb 2019 09:55:12 +0000 https://arteist.hr/?p=19173 Društvo arhitekata Dubrovnik pokrenulo je strukovni časopis pod nazivom Mjera. Namjera časopisa je bilježiti i vrjednovati teme iz područja arhitekture.]]>

Društvo arhitekata Dubrovnik pokrenulo je strukovni časopis pod nazivom Mjera. Namjera časopisa je kontinuirano bilježiti i kritički vrjednovati aktualne teme s područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine i njene zaštite, te dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti ponajprije u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a onda i Hrvatskoj i svijetu. Među vodećim ciljevima koje urednički tim apostrofira pokušaji su da se stručna misao približi zainteresiranoj javnosti, te da se time doprinese popularizaciji arhitekture, širenju svijesti o njenoj važnosti u tvorbi kulturnog identiteta, a posljedično i podizanju opće kulture dubrovačkog i hrvatskog prostora.

“Vjerujemo u moć obrazovanja i tiskane riječi i znamo da postoji kritična masa koja nas može voditi kroz procese kojima smo podvrgnuti u suvremenom svijetu. A zašto baš Mjera? Romano Duić će zaključiti: U titrajućem svijetu instant-surogata i plošnih ekspresija gotovo je nestala potreba za mjerom bilo koje vrste. A bez mjere u matematičkom i podtekstualnom smislu ne možemo kvantificirati i kvalificirati. U arhitekturi mjera ima gotovo ontološko značenje.”

Iz uvodnog teksta glavne urednice Divne Antičević

Prvi broj koji tematizira nasljeđe obilježila je interdisciplinarnost: arhitekti, urbanisti, povjesničari umjetnosti, konzervatori, filozofi i umjetnici pred čitatelje donose svoja promišljanja o stanju modernističke baštine grada Dubrovnika i njegove okolice, slučaju Belvedere, hotelu Pelegrin u Kuparima, urbanizaciji Uvale Lapad i drugim aktualnostima s kojima se dubrovački, ali i hrvatski prostor u posljednje vrijeme suočavaju. Riječima urednika Boža Benića: Odnos prema nasljeđu razotkriva jedan sustav vrijednosti. Štoviše, ako je grad odraz društva, onda i stanje u njegovu prostoru govori o temeljnim društvenim vrijednostima.

Za prvi broj Mjere pisali su: Antun Baće, Zrinka Barišić Marenić, Josip Belamarić, Rujana Bergam Marković, Nataša Bodrožić, Stjepo Butijer, Lidija Butković Mićin, Nataša Ivanišević, Marin Ivanović, Marja Mia Kolendić, Mario Kopić, Aleksandar Marković, Maja Nodari, Lana Stojićević, Saša Šimpraga, Krunoslav Šmit, Divna Antičević, Božo Benić i Romano Duić.

Predstavljanje će se održati u subotu, 2. ožujka 2019. godine u palači Banac Umjetničke galerije Dubrovnik s početkom u 19 sati.

Realizaciju časopisa omogućili su Grad Dubrovnik te službeni sponzori 3d art, Adria villa more, Alfaplan građenje, Con-teh, Geberit i Sanitat Dubrovnik.

Grafičko oblikovanje potpisuje Borjana Katić.

 

]]>
https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/feed/ 0