Dizajn i arhitektura – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Mon, 22 Apr 2019 11:50:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Zirojević i Orlić – Pula u bezbroj slojeva lišena svođenja na poopćenu razglednicu https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/ https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/#respond Mon, 15 Apr 2019 16:06:15 +0000 https://arteist.hr/?p=19539 Trilogija umjetničkih monografija "Pula: Grad Interval", koje potpisuju pulski fotograf i arhitekt I. Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti P. Orlić. ]]>

Besmisleno je svoditi gradove, žive organizme sazdane od bezbroj slojeva povijesti i intimnih sjećanja, na poopćenu razglednicu. Primjerice, rezimirati Pulu na Arenu uprošćeno je kao da se nečija podugačka biografija reducira na jednu riječ. Kompleksna stratigrafija urbane memorije u fokusu je pažnje iznimno zanimljivog i važnog publicističkoga projekta Pula: Grad Interval, kojega su pokrenuli pulski fotograf i arhitekt Igor Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti Paola Orlić.  Oni su osmislili trilogiju umjetničkih monografija u kojima u suradnji s drugim autorima, povezanima pulskim korijenima, prebiru po nepoznatim i zaboravljenim segmentima bogate povijesti – i to iz austro-ugarskoga, talijanskoga te socijalističkoga razdoblja. Motivi fotografija, teme nadahnutih eseja Paole Orlić arhitektonska su ostvarenja, koja svojom formom i sudbinom odražavaju turbulentnost izmjene političkih sistema u Istri i Hrvatskoj.

Prva monografija Pula – Grad Interval, objavljena 2014. godine u nakladi Igora Zirojevića, sadrži nadahnuti tekst književnika Dragana Velikića, koji je raspreo autobiografski pripovijest o gradu s kojim je neraskidivo povezan: „Iako više ne živim svakodnevicu grada u kojem sam odrastao, ja sam i dalje Puležan.“ Paola Orlić zabilježila je sljedeće:

„Grad Interval stoga nije obična monografija o prostoru koji bi se mogao nazvati njihovim. Mjesto je to na kojem se susreću tri dionice pripovijedanja o nestajanju takvog prostora, povijesti duge (do)trajalosti i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora – faseta Barthesovskog punctuma koji ih ubada, reže i sasvim ih se osobno tiče. Tragajući za vizurama kuća, ulica i prizora u nestajanju, tražeći i ono opće, ali otkrivajući i ono fragmentarno, začahureno u detalju, poput sasvim određene dekoracije pojedine fasade, arhitekturnog elementa, napukline ili preživjeloga odbačenog predmeta koji su jednom nešto bitno označavali/saopćavali, troje se autora na ovom mjestu isprepliće u evociranju obrisa koji iščezavaju u slojevima kolektivnog i individualnog zaborava.“

Fotograf prilikom snimanja izbjegava danje svjetlo čime sublimira strukturalnu i simboličku specifičnost građevine, te kreira snovitu i začudnu atmosferu, kojom potencira sraz nekadašnje slave i funkcije, te aktualne namjene i značenja. Svjetlosni akcenti, od kojih neki dolaze iz utrobe građevina, naznačuju sadašnji život, baš kao što ga utjelovljuju i zatečeni protagonisti, stanari ili prolaznici. Zirojević ne pribjegava jednoličnom rukopisu, svaka je fotografija zasebni autoportret, prilagođen karakteristikama odabranoga motiva.

Nekadašnju funkciju i povijest građevine filigranski rekonstruira Paola Orlić. Baveći se historizacijom građevina autorica piše povijest obitelji koje su ih izgradile i u njih ugradile svoj život. Primjerice, minijaturni željezni strugač za blato s motivom sfingi, kojega analizira u tekstu o Vili Max, monumentalni je spomenik nekadašnjem društvu i njegovoj (izgubljenoj) uljuđenosti, i poput madeleine kolačića transponira nas u uzbudljivo vrijeme grofovske obitelji Bissingen-Nippenburg. U drugoj knjizi Pula – Grad Interval II, objavljenoj 2017. godine, čije je fotografije zagrebačka publika imala prilike upoznati na izložbi priređenoj početkom travnja u Galeriji Ulupuh, Zirojević zadržava određene estetske postulate, poput doba dana, točnije noći kada snima. Međutim, promjenom arhitektonskoga stila 1920-ih i 1930-ih, mijenja se i rakurs – ulaskom u interijere i približavanjem motivu. Paola Orlić tumači:

„Zgrade poput Pulske pošte Angiola Mazzonija, Higijenskog zavoda Lina Moschenija, Kupališta Stoja Enrica Trolisa, Case Balila Guida Brassa, Elektromlina Alberta Turine, Autobusnog kolodvora Bernardina Fabra, Banco d’Italia Vincenza Munarija neosporno svjedoče da je turbulentnim vremenima usprkos, Pula baš tih godina neosporno zadobila obrise novog modernog grada. Bila je to doista, ona Pula kojom su osim strojeva brodogradilišta sve više odzvanjali zvukovi brujanja automobila i polijetanja aviona – sve ono, čime se za razliku od Mussolinija koji je Pulu zauvijek zapamtio po reskoj pljusci koju je 1920. kao suvenir iz nje ponio, pak gorljivo oduševljavao otac talijanskog futurizma Tomaso Marinetti.“

Sva proturječja rascjepa, sukoba i suživota talijanskoga i slavenskoga društva, koji se direktno tiču i arhitekture i njezinih autora, problematiziran je tekstovima i pjesmama književnika Milana Rakovca, koji je na otvorenju izveo veoma dojmljiv performans s Alenom Sinkauzom. Paola Orlić pak akribijski ponovno zaboravu otima talijanske arhitekte čije su kratke karijere i često tragični životi bile obilježene uspostavljanjem i propašću fašističkoga sistema. Dramatičnosti razdoblja Zirojević pridružuje osobne drame, suptilno inscenirane unutar arhitektonski promišljenih kadrova. Ovako Paola Orlić tumači jednu od najekspresivnijih fotografija:

„(…) dok u sumrak fotografira Pulsku poštu, zasigurno jedno od najboljih i najsmjelijih ostvarenja već spomenutog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933., hvatajući istovremeno pravog pulskog arhitekta i aktivista Emila Jurcana u znakovito režiranoj radnji svojevrsnog političkog “potpisa” na ulaznu fasadu koju su nekoć markirala tri fascia, u njenom pak glasovitom crvenom interijeru Zirojević uskrsava tihu intimnu dramu. Uhvaćena u spiralnom vrtlogu nadnaravno lijepog, zagasitog tizijanovski crvenog Mazzonijevog stubišta, trudna žena pogleda uprtog u pismo, njegova je doista trudna rođakinja, također nimalo slučajno pulska arhitektica Tanja Kirac koja evocira sliku njihove trudne prabake u trenutku kada prima posljednju kartolinu od svog supruga. Možda više nego u ijednoj drugoj fotografiji, rekreirani trenutak u kojem trudna mlada žena čita još uvijek živi trag svog tek osamnaest godina starog supruga – u tom trenu već mjesecima star kadaver jednog od stotina tisuća poginulih vojnika skončalih na jednom od europskih stratišta, ujedno je najizravniji i najdirljiviji susret s arhetipskim slikama vlastitog obiteljskog nasljeđa.“

Ukratko, značaj ovoga projekta je višestruk. Njime se Igor Zirojević definitivno potvrđuje kao zreli interpretator nasljeđa, kojeg promatra okom arhitekta, fotografa i Puležana. Paola Orlić vrsnim je studijama nadopunila lakune povijesti arhitekture i grada, te stoga s velikim nestrpljenjem iščekujemo zaključnu monografiju Grad Interval III – Pregaoci, kojom će obraditi poslijeratnu socijalističku arhitekturu.

Barbara Vujanović

]]>
https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/feed/ 0
Struka rekla NE MOŽE projektu “Grad u gradu” https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/ https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/#respond Thu, 04 Apr 2019 09:26:16 +0000 https://arteist.hr/?p=19422 Otvoreno pismo gradonačelniku Milanu Bandiću potpisale su arhitektonske strukovne organizacije i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske. ]]>
Struka se napokon oglasila po pitanju kontroverznog zagrebačkog “Manhattana“. Prenosimo kratko i koncizno pismo intonirano odlučno i konstruktivno s naglaskom na želju za suradnjom.

Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata, Arhitektonski fakultet, Udruga hrvatskih urbanista, Udruženje arhitekata HGK, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske smatraju da su nedavno objavljeni planovi realizacije projekta „Grad u gradu“ višestruko neprihvatljivi. Planovi, kako su najavljeni i predloženi u medijima, zaobilaze i izigravaju zakonski predviđenu proceduru, a sa stručne strane su u cijelosti sporni.Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam, Grad Zagreb, negirajući sve dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ bez da je prethodno javno prezentiran koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Komora, Fakultet i udruge arhitekata upozoravaju da projekt nije u skladu niti s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Ovim otvorenim pismom njegovi potpisnici, Emil Jurcan, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, Željka Jurković, predsjednica Hrvatske komore arhitekata, Krunoslav Šmit, dekan Arhitektonskog fakulteta, Sandra Jakopec, predsjednica Udruge hrvatskih urbanista, Mario Jukić, Igor Franić, predsjednik Udruženja arhitekata pri HGK, predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata i Zvonko Maković, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, upozoravaju da se na ovaj način želi građanima Zagreba i stručnoj javnosti onemogućiti njihovo zakonsko pravo sudjelovanja u urbanom planiranju i odlučivanja o prostoru u kojem žive.

Arhitekti i povjesničari umjetnosti naglašavaju kako je u planiranju uređenja prostora uz rijeku Savu nužno voditi računa o zadovoljenju i javnog interesa građana i privatnog interesa potencijalnih investitora. Pri tome je ključno poštovati stručni, planerski pristup utvrđivanju namjena prostora i uvjeta gradnje.

Otvoreno pismo gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću
Poštovani gradonačelniče,

Kao stručnjaci iz područja urbanističkog planiranja, arhitekture i povijesti umjetnosti, uz stav kojim pozdravljamo nove inicijative i investicije te planiranje i uređenje gradski prostora, moramo javno ustvrditi da nedavno objavljene planove realizacije projekta „Grad u gradu“ smatramo neprihvatljivim. Planovi koje ste najavili na rubu su zakonski predviđene procedure i sa stručne su strane sporni.

Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam temeljenih na tradiciji prostornog planiranja Zagreba još od 1865. godine Grad Zagreb, negirajući dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ koji obuhvaća prostor Hipodroma i igrališta NK Lokomotive te prostor istočno od Velesajma, uz aveniju V. Holjevca. Kako je najavljeno, Grad Zagreb će uskoro odabrati i partnera za razvoj projekta, a da prethodno nije javno prezentirao koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Evidentno je da ovako najavljeni gradski projekt nije u skladu s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Trenutnim postupanjem Grada Zagreba projekt „Grad u gradu“ se provodi mimo demokratske i zakonom garantirane participacije građana i struke. Pored toga, ne provodi se procedura definirana čl.101. Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba koji utvrđuje:

– sudjelovanje lokalne i mjesne samouprave u programu gradskog projekta,
– utvrđivanje Programa gradskog projekta od strane gradonačelnika,
– donošenje odluke Gradske skupštine Grada Zagreba o realizaciji gradskog projekta,
– moguću Odluku o izradi urbanističkog plana uređenja,
– provedbu javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja.

Naglašavamo da smo zagovornici promišljanja o izgradnji i uređenju prostora uz rijeku Savu, ali uz obvezno uvažavanje potrebnih proceduralnih i stručnih pretpostavki. U tom postupku, Vama osobno gradonačelniče kao i cjelokupnoj gradskoj upravi, nudimo svu svoju stručnu pomoć. U tom smislu, navodimo sljedeće aktivnosti koje smatramo nužnim proceduralnim i stručnim pretpostavkama za realizaciju projekta „Grad u gradu“:

– Današnji Hipodrom, dio prostora Savskog parka, potrebno je zadržati za GUP-om planiranu namjenu: ozelenjen prostor sporta i rekreacije.
– Visokovrijedni objekti kulturne baštine i vrijedni potez aleje unutar zaštićenog kompleksa Velesajma moraju se sačuvati unutar novog projekta.
– Sve aktivnosti moraju se provoditi u skladu s trenutno važećim prostorno-planskim procedurama, bez prilagodbi zakonskih okvira jediničnim interesima.

]]>
https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/feed/ 0
Ukoričena studija o Koteksu Gripe – prvi korak u spašavanju splitskog kompleksa https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/ https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/#respond Wed, 27 Mar 2019 12:17:16 +0000 https://arteist.hr/?p=19370 Monografija Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji  jedan je od rezultata proizašlih iz projekta Motel Trogir koji provodi udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba. ]]>

Nedavno promovirana monografija Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji jedan je od rezultata proizašlih iz projekta Motel Trogir koji provodi udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba. Cilj projekta je (re)afirmacija modernističke arhitekture, a od 2016. godine u fokusu je splitski kompleks Koteks Gripe. Monografija aktualizira mogućnosti zaštite ovog sportsko-trgovačkog objekta kao kulturnog dobra s potpisom sarajevskog arhitekta Živorada Jankovića i njegova studenta, Splićanina Slavena Rožića. Sastoji se od tri poglavlja koja čine zasebne tematske cjeline kojima su nadodani različiti interdisciplinarni tekstovi koje potpisuju arhitekati, povjesničari, povjesničari umjetnosti, kulturni djelatnici, novinari. Među navedenima se ističu Tvrtko Jakovina, Igor Duda, Branislav Dimitrijević, Sanja Matijević Barčot, Ana Grgić, Jurica Pavičić, Marianna Bucat i drugi.

Korpus tekstova fokusira se na rad Jankovića i izgradnju Koteksa Gripe u širem povijesnom, društveno-političkom i ekonomskom kontekstu. Obuhvaća širi spektar kulturoloških promjena u socijalističkoj Jugoslaviji kao što je užurbani napredak koji prožima sve moderne kulturne proizvode, daje uvid u rubne fenomene poput mode, reklama, masovne zabave kao i utopijske mogućnosti fantazije te predstavlja arhitekturu kao odraz jednog društva.

Knjiga bilježi transformacije socijalističke Jugoslavije tijekom sedamdesetih godina koje su imale veliki značaj za društveno – ekonomski rast, ali i emancipaciju stanovništva i strukturiranje tzv. socijalističkog imaginarija kao perioda procvata potrošačke kulture kada se više kupovalo, više putovalo, više gradilo. Bio je to period jedinstven po svojevrsnom suživotu socijalizma i kapitalizma. Jedan od produkta ovog suživota je i intenzivna izgradnja stambenih sadržaja i javne infrastrukture te sadržaja komercijalne namjene kao što su robne kuće i trgovački centri koji predstavljaju paradigmu novog, modernog društva. Konzumerizam je bio neminovna posljedica mnogo širih političkih, društvenih i ekonomskih promjena i relevantan element jugoslavenske svakodnevice.

Svi putevi vode u Koteks

Kompleks Koteks Gripe izgrađen je uoči Mediteranskih igara 1979. godine u Splitu. Bio je to događaj koji je potaknuo graditeljsku i razvojnu ekspanzija u gradu, a njegovo cjelokupno naslijeđe još uvijek nije dovoljno društveno i znanstveno valorizirano te je u središtu drugog, ujedno i najopsežnijeg poglavlja knjige. Robne kuće bile su prepoznatljiva nadogradnja postojećeg urbaniteta s novim slojem moderniteta, a Koteks predstavlja najkompleksniji primjer takve arhitekture u bivšoj državi. Sa sportskim centrom Gripe predstavlja neraskidivu arhitektonsko-urbanističku cjelinu i za razliku od današnjih trgovačkih centara, kompleks je značajno lokalno arhitektonsko naslijeđe čiji je javni prostor autentičan i dostupan javnosti. Uz svoju primarnu funkciju, sportska dvorana bila je važna i za društveni život; u sklopu ovog objekta su se otvorile prve diskoteke, picerija i brojne trgovine. Godine 1979. održao se ondje meč Mate Parlova za titulu svjetskog prvaka, a 1985. Dire Straits su održali svoj prvi koncert u sklopu svjetske turneje Brothers in Arms. Danas je kompleks na kulturnoj mapi grada zaboravljen, a u splitskom urbanom tkivu gotovo nevidljiv.

Splitski je kompleks potaknuo istraživanja sličnih multifunkcionalnih objekata u Sarajevu, Prištini i Novom Sadu koje potpisuje Živorad Janković sa suradnicima – Skenderija, Boro i Ramiz (danas Adem Jashari) te SPC Vojvodina (SPENS) koji su danas na udaru investitora i prijeti im brisanje iz urbanog prostora u kojem su imali ulogu javnih objekata. Zaključak se nameće sam: devastacija vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture evidentna je na području cijele bivše države.

Walter Benjamin u Arkadama (Das Passagen-Werk) razotkrio je cijelu kulturnu povijest iz analize naizgled marginalnog kulturnog artefakta kako što su arkade – arhitektonski oblik koji predstavlja preteču današnjih trgovačkih centara. Arkade su bile osnova Benjaminove analize kolektivnog sna 19. st., a zatim i modernog društva i urbaniteta 20. stoljeća.

Sva četiri Jankovićeva kompleksa su hibridne megastrukture u kojima je materijalizirana eksperimentalnost jugoslavenskog socijalističkog projekta te predstavljaju suprotnost shopping mallu jer se ne koncentriraju isključivo na potrošnju nego i na kulturne, društvene i sportske potreba i donekle prate Benjaminova shvaćanja o umjetnosti – vizualna, arhitektonska, poetska – transformirana iz ekonomske sile. Monografija predstavlja prvi značajan i vrlo konkretan korak prema revitalizaciji kompleksa, te pronalasku novih, današnjem društvu prilagođenih funkcija koje će bez sumnje udahnuti novi život građevini.

Elena Koprtla

 

]]>
https://arteist.hr/ukoricena-studija-o-koteksu-gripe-prvi-korak-u-spasavanju-splitskog-kompleksa/feed/ 0
Građevina za koju su se svi otimali: 80 godina Meštrovićevog paviljona u Zagrebu https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/ https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/#respond Tue, 26 Mar 2019 10:24:05 +0000 https://arteist.hr/?p=19352 U Atelijeru Meštrović od prosinca 2018. do 7. travnja 2019. prikazuje se izložba "Meštrovićev znak u Zagrebu: 80 godina Meštrovićeva paviljona" kustosice Barbare Vujanović.]]>

U vrijeme neobično lijepog cvjetanja magnolije mnogi još oplakuju onu koja je rasla uz Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Gotovo cijela prošla godina bila je u znaku obrane čuvanja identiteta okoliša Džamije kao i njezinog kamenog omotača koji se u zoni prilaznih stepenica mijenjao u čudnim uvjetima, s velikim protivljenjem stručnjaka o čemu smo i pisali. Nasilan i pristran kulturocid za koji naivno mislimo da se može dogoditi samo tijekom ratnih razdoblja može se – svjedoci smo – dogoditi i u odsustvu ratnih razaranja.

Pri razmatranju Doma hrvatskih likovnih umjetnika, odnosno Meštrovićeva paviljona, njegovih funkcionalnih prenamjena, strukturalnih preinaka, te općenito njegove dramatične sudbine od izgradnje do danas,
nameće se činjenica njegove iznimne arhitektonske vitalnosti. Upravo ga je zbog nje prisvajao svaki politički sistem i, što je još bitnije, upravo je zahvaljujući njoj opstao, doduše ne u apsolutnoj cjelovitosti, kao
„jedan od najznačajnijih znakova zagrebačkog urbaniteta“.

Barbara Vujanović

Najbolji način da nešto argumentirano branimo jest da predmet dobro upoznamo. Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović zagrebačkoj je publici priredila izložbu koja na zanimljiv, edukativan i pristupačan način donosi povijest jedne građevine koja već 80 godina čini okosnicu jedne od najprepoznatljivijih urbanističkih vizura zagrebačkog Donjeg grada. Njezina knjiga Meštorovićev znak u Zagrebu obrađuje umjetnikove građevine i javne spomenike kojima je obilježio Zagreb. Izložba je po riječima autorice “nastavak istraživanja započetih s knjigom”.

Postav izložbe koji čine dvije poveće makete Meštrovićeva paviljona i vizualne instalacije u izvedbi umjetnika Ivana Marušića Klifa projicirane na zid mogu na samom početku obilaska dati dojam manjka sadržaja. Međutim, premda je likovni postav Filipa Beusana minimalistički, sama izložba otkriva bogatu i raznoliku povijest kontroverzne građevine oko koje se desetljećima podizala buka. Dvojezični katalog potpisuju dvije autorice: Vendula Hnídková koja Meštovićev paviljon smješta u širi povijesni i graditeljsko-arhitektonski kontekst dok kustosica Vujanović obrazlaže mijene same građevine koje su se događale kao odrazi vremena i prostora. Katalog je obogaćen fotografijama iz različitih životnih etapa paviljona koje su prikazane na izložbi. Na samom kraju nalazi se recenzija Ane Šverko.

Zgrada muzeja umjetnosti ili izložbene dvorane tridesetih godina 20. stoljeća nije bila baš česta narudžba u građevinskom sektoru. Dok su se na početku tog desetljeća pojedine države teško nosile s problemima uzrokovanim velikom gospodarskom krizom,u njegovoj drugoj polovici pozornost političara nervozno se usredotočila na goleme investicije u industriju oružja koju su intenzivno poticali autoritarni režimi u Njemačkoj, Italiji, Sovjetskom Savezu. Zaoštrenu društvenu situaciju pratili su tokovi javnih financija, pa tako u teškim vremenima koja su vodila prema ratnom sukobu arhitekti nisu baš imali previše prilika graditi objekte namijenjene kulturi. I zato su se, s obzirom na sve uži prostor u području kulture, a želeći sudjelovati u arhitektonskoj produkciji, suvremeni umjetnici nerijetko stavljali u službu totalitarnim režimima i njihovoj promidžbi.

Vendula Hnídková

Prazan prostor tog dijela grada istočno od Trga bana Josipa Jelačića intrigirao je kako arhitekte i urbaniste tako i gradske vijećnike. Primarna je njihova ideja bila na trgu izgraditi muzej koji bi obuhvaćao postave Etnografskog muzeja, Muzeja grada Zagreba i Moderne galerije te arhiv i knjižnicu. Sam se Meštrović pobunio protiv takve preambiciozne ideje u ožujku 1928. godine, kada su članovi Hrvatskoga društva umjetnosti “Strossmayer” raspravljali o optimalnoj namjeni trga. Članovi društva nisu imali adekvatan prostor za izlaganje te su počeli razvijati ideju o gradnji izložbenog prostora dok je istovremeno postojala inicijativa za izgradnju spomenika kralju Petru I.

Brački kamen nepobitna je Meštrovićeva spona s antičkom, rimskom i hrvatskom kamenoklesarskom tradicijom, ali i spona između njegovih dvaju talenata, kiparskog i arhitektonskog.

Barbara Vujanović

Upravo je Meštrović dobio zadatak da izradi konjanički spomenik. Predloživši da se reljef kralja smjesti u Dom umjetnosti koji bi valjalo izgraditi na trgu, Meštrović je vrlo mudro zadovoljio potrebe dviju naizgled suprotstavljenih inicijativa. Godine 1933. Meštrović je dobio novu narudžbu – izradu idejne koncepcije Doma umjetnosti s memorijalnim kiparskim djelom Petru I. u čast. Meštrović je surađivao s arhitektima Haroldom Bilinićem, Lavoslavom Horvatom, Ivanom Zemljakom, Zvonimirom Kavurićem i Nikolom Molnarom, a konzultanti na projektu bili su Drago Ibler i Lav Kalda.

Jer arhitekturu nije moguće svesti na prostornu činjenicu izoliranu od događaja i dojmova koje emanira i reflektira.

Ana Šverko

Nakon samo dvije i pol godine Dom umjetnika je 1941. samovoljom ustaškog režima predodređen za džamiju. Kako je paviljon postao džamija, kada je i zašto džamija prestala postojati pa je paviljon pretvoren u Muzej narodnog oslobođenja / Muzej revolucije naroda Hrvatske? Kako je paviljonu napokon 1993. vraćena primarna funkcija, ovaj put pod nazivom Dom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika detaljno je prikazano na ovoj vrijednoj izložbi kojom je predočena sva slojevitost Meštrovićeva paviljona.

Anita Ruso

__

Trajanje izložbe je produljeno do 7. travnja 2019.

]]>
https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/feed/ 0
Treba li nam više bilo kakva mjera? https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/ https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/#respond Mon, 25 Feb 2019 09:55:12 +0000 https://arteist.hr/?p=19173 Društvo arhitekata Dubrovnik pokrenulo je strukovni časopis pod nazivom Mjera. Namjera časopisa je bilježiti i vrjednovati teme iz područja arhitekture.]]>

Društvo arhitekata Dubrovnik pokrenulo je strukovni časopis pod nazivom Mjera. Namjera časopisa je kontinuirano bilježiti i kritički vrjednovati aktualne teme s područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine i njene zaštite, te dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti ponajprije u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a onda i Hrvatskoj i svijetu. Među vodećim ciljevima koje urednički tim apostrofira pokušaji su da se stručna misao približi zainteresiranoj javnosti, te da se time doprinese popularizaciji arhitekture, širenju svijesti o njenoj važnosti u tvorbi kulturnog identiteta, a posljedično i podizanju opće kulture dubrovačkog i hrvatskog prostora.

“Vjerujemo u moć obrazovanja i tiskane riječi i znamo da postoji kritična masa koja nas može voditi kroz procese kojima smo podvrgnuti u suvremenom svijetu. A zašto baš Mjera? Romano Duić će zaključiti: U titrajućem svijetu instant-surogata i plošnih ekspresija gotovo je nestala potreba za mjerom bilo koje vrste. A bez mjere u matematičkom i podtekstualnom smislu ne možemo kvantificirati i kvalificirati. U arhitekturi mjera ima gotovo ontološko značenje.”

Iz uvodnog teksta glavne urednice Divne Antičević

Prvi broj koji tematizira nasljeđe obilježila je interdisciplinarnost: arhitekti, urbanisti, povjesničari umjetnosti, konzervatori, filozofi i umjetnici pred čitatelje donose svoja promišljanja o stanju modernističke baštine grada Dubrovnika i njegove okolice, slučaju Belvedere, hotelu Pelegrin u Kuparima, urbanizaciji Uvale Lapad i drugim aktualnostima s kojima se dubrovački, ali i hrvatski prostor u posljednje vrijeme suočavaju. Riječima urednika Boža Benića: Odnos prema nasljeđu razotkriva jedan sustav vrijednosti. Štoviše, ako je grad odraz društva, onda i stanje u njegovu prostoru govori o temeljnim društvenim vrijednostima.

Za prvi broj Mjere pisali su: Antun Baće, Zrinka Barišić Marenić, Josip Belamarić, Rujana Bergam Marković, Nataša Bodrožić, Stjepo Butijer, Lidija Butković Mićin, Nataša Ivanišević, Marin Ivanović, Marja Mia Kolendić, Mario Kopić, Aleksandar Marković, Maja Nodari, Lana Stojićević, Saša Šimpraga, Krunoslav Šmit, Divna Antičević, Božo Benić i Romano Duić.

Predstavljanje će se održati u subotu, 2. ožujka 2019. godine u palači Banac Umjetničke galerije Dubrovnik s početkom u 19 sati.

Realizaciju časopisa omogućili su Grad Dubrovnik te službeni sponzori 3d art, Adria villa more, Alfaplan građenje, Con-teh, Geberit i Sanitat Dubrovnik.

Grafičko oblikovanje potpisuje Borjana Katić.

 

]]>
https://arteist.hr/novi-casopis-mjera/feed/ 0
Željeznička kolonija u Skopju: Svačija i ničija utopija modernističkog stanovanja https://arteist.hr/zeljeznicka-kolonija-skopje/ https://arteist.hr/zeljeznicka-kolonija-skopje/#respond Thu, 31 Jan 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19015 Željeznička zgrada u Skopju preživjela je veliki potres, poplave, razne društvene katastrofe, ali danas ne može preživjeti zanemarivanje lokalne vlasti.]]>

Jedini primjer željezničke kolonije u ovome dijelu Europe, i to s vlastitom kinodvoranom, baštini Skopje. Gorko-slatku priču o brisanju sjećanja, i gubitku ravnoteže između pojedinačnih interesa te javnog dobra donosi iz Makedonije filologinja i filmologinja Elena Koprtla.

”Kada se povijest stvara na ulicama, ulice se pojavljuju na ekranu”, govori njemački filozof, sociolog i filmski teoretičar Siegfried Kracauer. Prema njemu uzimanje u obzir prostora filma (i grada) mora uključivati arhitekturu kinodvorana, jednog od najvažnijih polja u filmologiji i urbanim studijama.

Identitet gradske sredine i samih stanovnika transformira se – dolaze novi stanovnici, mijenjaju se imena ulica, zatvaraju se kultni barovi, klubovi, kavane, kinodvorane ili ostanu zaboravljeni tijekom velikih političkih i društvenih promjena. Jedna takva kinodvorana nalazi se u Skopju, u kompleksu Željezničke kolonije, dvorane izgrađene za stanare te zgrade i ljude iz susjedstva. Taj stambeni objekt s vlastitim kinom jedini je primjer u ovom dijelom Europe.

Projekcija u sklopu projekta ”Kad bi zgrade mogli govoriti”

Kompleks Željeznička kolonija u Skopju izgrađen je 1934. – 1946. godine, a projektirao ga je češki arhitekt Mihail Dvornikov i jedan je od najvažnijih prototipa integriranog življenja unutar perimetrijskog bloka s centralnim dvorištem u Makedoniji. Izgrađuje se istodobno kada Le Corbusier gradi Unité d’Habitation u Marseillu, danas na UNESCO-ovu popisu kulturne baštine. Zgrada je namijenjena za ljude zaposlene u Državnoj upravi željeznica – Skopje, tada u sklopu Federalne jugoslavenske uprave.

Trenutačni izgled fasade

Podijeljena je na trinaest različitih sekcija – stanovi sa spojenim balkonima i brojni sadržaji: osim kinodvorana, tu su se nalazile kantina, praonica, prostorija za stolni tenis i društvene igre, dječja igrališta (čak i jaslice) i park te bi trebali poticati suživot među stanarima i izgraditi zajednicu. Objekt je ostatak početaka modernizma u Makedoniji, samo nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata.

Sama zgrada je grad u gradu. Osmišljena da stanarima ponudi bogat interaktivni život ispunjen zajedničkim aktivnostima. Samo 45 % prostora namijenjeno je stanovanju, a ostatak su zajedničke prostorije i komunalni dio.

Zajedničko dvorište

Skoro trideset godina nakon privatizacije jednog dijela Željeznice i ukidanja programa stanovanja za zaposlenike, Željeznička zgrada je danas potpuno devastirana. Mnoge zajedničke prostorije prenamijenjene su u stanove. Kino je u vlasništvu svih stanara, ali nije u funkciji. Zajednički balkoni (iako ne svi) su pregrađeni i zatvoreni. Stanari i danas sami brinu o zajedničkom parku u kompleksu, koji je ujedno i jedina veća zelena površina u susjedstvu.

Slobodan Kočević i Tome Karevski (foto: Zoran Šekjerov)

Ostale su priče između stvarnosti i fikcije, ugravirane u staroj fasadi, ruiniranim zidovima, terasama s amblemima i zelenim dvorištem na ulici Borka Taleski br. 26 u centru Skopja. Trojica stanara koji ovdje žive cijeli život: Slobodan Kočević, Tome Karevski i Ivan Džijanovski čuvari su obiteljskih uspomena i brinu se da kinodvorana i zgrada ne padnu u ruke investitora te da taj prostor ostane lokalnoj zajednici.

Ivan Džijanovski je najstariji stanar (foto: Zoran Šekjerov)

Od njih saznajemo da je prva filmska projekcija održana 1959. godine, a kronike navode da je bilo ukupno dvadeset četiri stanara. Prikazivali su vesterne i crtiće, prvi makedonski igrani filmovi ”Frosina” i ”Vučja noć”, kao i kazališne predstave. Kino je aktivno funkcioniralo do 1963. kada je Skopje pogodio katastrofalni zemljotres, ali i nakon toga prostor su koristila razna kulturno-umjetnička društva te su se organizirale igranke. Godine 1968. tu se formira bend Jeti, a dogodila se i jedna svadba. Dvorana je korištena za snimanje spotova i filmova, primjerice Sretna nova ’49 Stole Popova iz 1986., a jedan je dio stanara statirao. Danas je kinodvorana prazna i poluventilirana prostorija iz koje se slijeva voda nakon svake kiše.

”Ništa nije kao prije. Kad sam bio mali ljudi su bili otvoreniji, cijelo su vrijeme djeca bila u dvorištu i susjedi koji su se družili, ali bilo je i reda i discipline, igrali smo do pet sati, a onda bismo svi pošli kući. Sada su ljudi zatvoreni, svi u svojem svijetu. Nema više tog suživota koji je bio nekad”, kaže Slobodan Kočević, poznat kao striček Bajo, a tu živi više od šezdeset godina.

U dvorištu se nekada igralo četiristo djece. Tamo se pravio i ajvar, sušila riba, pekla se rakija, a neki od stanara pamte da su se pokušali uzgajati rajčice, ali bez uspjeha. Oko 1948. godine jedan od stanara imao je i gogo mobil, automobil za osobe s tjelesnim invaliditetom. U šezdesetim godinama jedan od susjeda, Mirko s prvog ulaza, sagradio je kanal i popravljao aute. Profesorica tjelesnog odgoja Nada, koja je predavala u školi Johan Hajnrih Pestaloci u blizini zgrade, naučila je djecu igrati bejzbol, a tata od Perivoje Radić, koji je tu nekada živio, svirao je violinu. Živio je tu i Pero s četrdeset devet mačaka, a bio je i na Golom otoku.

Današnji izgled kinodvorane

Željeznička zgrada preživjela je promjene u društvenom i političkom poretku, preživjela je veliki potres 1963., poplave, svakakve prirodne katastrofe i različite profile stanara, ali danas ne može preživjeti zanemarivanje lokalne vlasti. Promjenom političkog poretka početkom 1990-ih, privatiziraju se stanovi u zgradi, dvorište i ostale zajedničke prostorije, uključujući i kino. Sada prostor pripada svim stanarima u ukupno sedamdeset četiri stana.

Prostor je i svačiji i ničiji. Iako je zgrada zaštićena kao kulturna baština drugog stupnja, bez suglasnosti države, stanari ne mogu provoditi nikakve intervencije, a nitko nije zainteresiran za ulaganje sredstava i obnovu takva objekta.

To brisanje ključnih vrijednosti u očuvanju javnog prostora, kulture, sjećanja i povijesti, dovodi do gotovo neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu, koje pogađa čitavu zajednicu i različite društvene slojeve, kao i cjelokupnu društvenu strukturu.

Kino i zgrada ponovno su ušli u središte javnosti tijekom dvogodišnjega projekta ”Kad bi zgrade/prostori mogli govoriti” (naslov je preuzet iz Wendersovog dokumentarnog filma ”If Buildings Could Talk”), započeta 2015. godine. Glavna tema projekta je devastacija javnih prostora i društvenih stambenih zajednica kao rezultat rigidnih agendi moćnih korporacija, korumpiranih nacionalnih i lokalnih vlasti, kao i ideološki poriv da se očiste svi tragovi prethodnog sustava čime se uništava kolektivno pamćenje i fenomeni pojedinih gradova.

Praktično potpuno nestaju pojmovi poput ”zajednice”, ”zajedništva”, ”društvenog posjedovanja”, ”samouprave”. Upravo ti pojmovi i koncepti čine/grade i nalaze se u samoj strukturi projekta. Dizajn performansa ”Kada bi zgrade mogle govoriti” sadržava interdisciplinarni umjetnički pristup koji objedinjuje elemente vizualnih i izvedbenih umjetnosti, zagovara očuvanje i stvaranje javnog prostora i konteksta. Zgrada se promatra kao urbano tkivo i prikazuju se transformacije u samoj zgradi i stanarima; ponovo stvaranje osjećaja pripadnosti i kolektiva.

”U zgradi afirmiramo procese izgradnje zajednice građana korištenjem zajedničkog prostora, kinodvorana s izvornom namjerom stvaranja zajednice. U tom procesu uključili smo profesore i studente s Arhitektonskog fakulteta i FLU, s kojima smo preko studentskog natjecanja kreirali arhitektonska rješenja: kako jedan prostor može obuhvatiti, odnosno kako on radi za potrebe stanovnika rezidencijalnog kompleksa, ali i lokalne kulturne zajednice. Otvorili smo raspravu s lokalnim vlastima, arhitektima, kulturnim djelatnicima, stanarima zgrade i šire zajednice o mogućem načinu korištenja željezničke zgrade. Ova zgrada govori – ako uspijemo ovdje, možemo uspjeti svugdje”, ističe Ivana Vaseva, povjesničarka umjetnosti i kuratorica projekta.

U današnjem kontekstu Željeznička zgrada kao objekt od neprocjenjive je važnosti i simbol kolektiva, zajedničkog djelovanja i suživota na jednoj mikrorazini, minioaza u središtu grada, koja u posljednjem desetljeću agresivno briše svoju memoriju. Umjesto više stanova (što bi se danas moglo očekivati), arhitekt Dvornikov je u ”zamjenu” upisao širok prostor za kulturu.

Takav pristup u projektiranju zgrade pokazuje ulogu (modernističke) arhitekture u stvaranju zajedništva (arhitektura u funkciji socijalnog stanovanja). Željeznička zgrada je savršen objekt za stanovanje u zajednici, koji se ne uklapa u današnje individualističko, neoliberalno i konzumerističko društvo. Ako se može pronaći ravnoteža između individualnih potreba i zajedničkog interesa na tom mjestu, Željeznička zgrada na kraju možda neće kompletno nestati iz memorije grada bez obzira na gramzivost investitora.

Elena Koprtla

* Reportaža je nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

]]>
https://arteist.hr/zeljeznicka-kolonija-skopje/feed/ 0