Dizajn i arhitektura – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Fri, 23 Feb 2018 13:57:29 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.4 Oris vas vodi na vikend u Dubrovnik s Tadaom Andom https://arteist.hr/oris-tadao-ando-u-dubrovniku/ https://arteist.hr/oris-tadao-ando-u-dubrovniku/#respond Wed, 21 Feb 2018 08:00:26 +0000 https://arteist.hr/?p=15817 Vikend s Orisom u Dubrovniku zamišljen je kao trodnevni susret i ugodno druženje arhitekata, dizajnera, umjetnika i poslovnih ljudi uz predavanja istaknutih arhitekata i okrugli stol te popratni kulturni program.]]>

VIKEND S ORISOM DUBROVNIK 2018.
TADAO ANDO
16. – 18. 3. 2018.

Hotel Excelsior
Ul. Frana Supila 12, Dubrovnik

Vikend s Orisom već je tradicionalno okupljanje arhitekata, dizajnera, umjetnika i poslovnih ljudi koje se ove godine treći put održava u Dubrovniku.
Izbor predavača odraz je uredničkog koncepta Orisa i oslanja se na mrežu suradnika koju časopis gradi već više od 19 godina, a ravnoteža između etabliranih i nadolazećih autora te popratni kulturni program posjetiteljima omogućuju uvid u nazanimljivije fragmente  recentne arhitektonske i kulturne produkcije.

Ovogodišnji Vikend s Orisom Dubrovnik održat će se 16. – 18. ožujka u dubrovačkom hotelu Excelsior, a tematski će biti posvećen jednom od velikana svjetske arhitektonske scene – Tadau Andu.

Na Vikendu s Orisom Dubrovnik 2018. gostuju:

Sou Fujimoto
Rođen je 1971. u Hokkaidu. Nakon studija arhitekture na Odsjeku za arhitekturu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Tokiju, 2000. osniva Sou Fujimoto Architects. Zajedno s Kumiko Inui, Akihisom Hiratom i Naoyom Hatakeyamom 2012. osvaja Zlatnog lava za nacionalno sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu. Nagrade: nagrada Architectural Review Award 2005., Velika nagrada Japanskog instituta arhitekata (JIA) za Centar za psihijatrijsku rehabilitaciju djece 2008. te najviše priznanje na Svjetskom festivalu arhitekture u kategoriji privatnih kuća. Časopis Architecture Record dodjeluje mu nagradu Design Vanguard, a dobitnik je i nagrade Design Award časopisa Wallpaper za 2009. te nagrade Spotlight: The Rice Design Alliance Prize 2010.

Juhani Pallasmaa
Rodio se 1936. Vodi vlastiti arhitektonski ured u Helsinkiju, a član je Finskog društva arhitekata, počasni član Američkog instituta arhitekture i međunarodni član Kraljevskog instituta britanskih arhitekata.  Obnašao je razne dužnosti: profesor i dekan na Sveučilištu tehnologije u Helsinkiju (1991. – 1997.); direktor Muzeja finske arhitekture (1978. – 1983.) i rektor na Institutu za dizajn u Helsinkiju (1970. – 1971.). Bio je i gost profesor na nekoliko sveučilišta u SAD-u te držao predavanja diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike i Azije.

Maroje Mrduljaš
Arhitekt, kritičar i kustos. Autor i urednik knjiga o arhitekturi i dizajnu: Modernism In-Between: The Mediatory Architectures of Socialist Yugoslavia, Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma, Dizajn i nezavisna kultura, Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti i dr. Od 2005. urednik časopisa Oris. Njegovi su tekstovi objavljeni u vodećim međunarodnim publikacijama uključujući A+U, Archithese, Bauwelt, db i Domus. Nezavisni ekspert nagrade EU-a za arhitekturu Mies van der Rohe i član odbora stručnjaka Europske nagrade za urbani javni prostor.

Aleš Vodopivec
Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani od 1993. gdje predaje kolegije Dizajn i povijest i Teorija moderne arhitekture. Također je gostujući profesor i predavač u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Portugalu, Italiji, Češkoj, Grčkoj, Turskoj, Izraelu, Hrvatskoj, Makedoniji itd. Dobitnik je nagrade Prešernove zaklade 1991., nagrade Piranesi 2000., Plečnikove nagrade 2001., tri Plečnikove medalje i nagrade Ernst A. Plischke u Beču 2011.. Gotovo četiri desetljeća kontinuirano piše o arhitekturi.

Karin Šerman
Arhitektica i profesorica arhitektonske teorije na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predstojnica je Katedre za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i voditeljica modula Arhitektonska misao doktorskoga studija Arhitektura i urbanizam. Teoriju arhitekture predaje i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Studij arhitekture završila je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1989. Magisterij znanosti iz područja teorije i povijesti arhitekture stekla je na Sveučilištu Harvard, Graduate School of Design 1996., pod mentorstovom prof. K. Michaela Haysa, a doktorat znanosti na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2000., pod mentorstovom prof. Borisa Magaša.

Luka Skansi
Povjesničar arhitekture, docent na Filozofskom Fakultetu u Rijeci. Njegova su istraživačka područja talijanska arhitektura 20. stoljeća, ruska i sovjetska arhitektura i arhitektura u bivšoj Jugoslaviji. Teme njegovih knjiga, članaka i eseja jesu Carlo Scarpa, Aldo Rossi, Gino Valle, Costantino Dardi, Pier Luigi Nervi, Myron Goldsmith, Jože Plečnik, Manfredo Tafuri, Nikolaj Ladovskij, Moisej Ginzburg, Peter Behrens i Vladimir Braco Mušič.

 DODATNI SADRŽAJ VIKENDA S ORISOM DUBROVNIK 2018.

Svjetska promocija monografije Transcending Oppositions / Tadao Ando’s Recent Works (Nadilaženje suprotnosti / Recentni radovi Tadaa Anda) urednika Maroja Mrduljaša, u izdanju Orisa, koja predstavlja blisku suradnju Orisa s velikanom suvremene japanske i svjetske arhitektonske scene – Tadaom Andom.

Izložba  posvećena Tadau Andu, koja će se u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik otvoriti  16. ožujka. Tema izložbe impresivni je projekt Punta della Dogana u Veneciji. Riječ je o vrlo sofisticiranoj obnovi stare carinarnice iz 17. stoljeća koja je nakon dugog razdoblja zapuštenosti (od 1980-ih) preinačena u muzej suvremene umjetnosti zbirke Fondacije Pinault te 2009. otvorena za javnost.

CIJENE

Kotizacija za simpozij iznosi 300 kn
Studentska kotizacija iznosi 90 kn

PRIJAVE
Oris d.o.o.
Kralja Držislava 3, 10000 Zagreb, Hrvatska
tel: + 385 1 37 78 177
fax: + 385 1 37 56 243
e-mail: marina@oris.hr
web: www.oris.hr

]]>
https://arteist.hr/oris-tadao-ando-u-dubrovniku/feed/ 0 Tadao Ando u Dubrovniku
Gradnja na najatraktivnijoj lokaciji u Dubrovniku – slučaj Belvedere zbunjuje javnost https://arteist.hr/hotel-belvedere-u-dubrovniku/ https://arteist.hr/hotel-belvedere-u-dubrovniku/#respond Fri, 16 Feb 2018 07:00:29 +0000 https://arteist.hr/?p=15821 U želji da javnost upoznamo s detaljima pomutnje nastale oko gradnje hotela Belvedere u Dubrovniku, u cijelosti prenosimo priopćenje koje je uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata medijima uputilo Društvo arhitekata Dubrovnik. Ono što je naizgled lokalni problem itekako je tema od nacionalnog interesa.]]>
U Hrvatskoj se prostorno-planska dokumentacija redovito podvrgava točkastim izmjenama, nerijetko ili uglavnom pod pritiscima krupnog kapitala. U Dubrovniku je tako nedavno eskalirao slučaj “Belvedere”. Pokrenuta je procedura za izmjenama i dopunama PPUG-a i GUP-a, kao i za ukidanje važećeg DPU-a na najatraktivnijoj gradskoj lokaciji Svetom Jakovu, i to kako bi se omogućila izgradnja velikog turističkog resorta.
Društvo arhitekata Dubrovik (DAD) dostavilo je Upravnom odjelu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Grada Dubrovnika primjedbe na prijedloge izmjena i dopuna prostorno-planskih dokumenata. Zatražili su i ponavljanje javne rasprave zbog nepotpune dokumentacije na javnom uvidu.


U želji da javnost upoznamo s detaljima ovog slučaja u cijelosti prenosimo priopćenje koje je uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata medijima uputilo Društvo arhitekata Dubrovnik. Ono što je naizgled lokalni problem itekako je tema od nacionalnog interesa.
Julije De Luca: Hotel Belvedere, Dubrovnik (1983.-1984.)

Poštovani,

Nakon sve učestalijih i zlonamjernih napada na Društvo arhitekata Dubrovnik, dužni smo prvenstveno u obrani istine, ugleda i časti Društva, te s ciljem sprječavanja perfidnih pokušaja dezinformiranja javnosti, reagirati na članak objavljen 3. veljače 2018. u Slobodnoj Dalmaciji br. 24099 pod naslovom “Urbanizam izumire, ali ne i kritizerstvo”. Isti je taj članak 6. veljače 2018. djelomično izmijenjen, ali s istim zaključcima objavljen i na internetskom portalu Dubrovačkog vjesnika pod naslovom “Urbanističko planiranje je skoro izumrlo, ali ne i kritizerstvo“. U spomenutom članku projektant idejnog rješenja turističkog resorta Belvedere, a uz pomoć svoga medijskog zastupnika koji u predmetnom slučaju opetovano isključuje opsežnu argumentaciju Društva arhitekata Dubrovnik, te pritom svjedoči zabrinjavajuće nerazumijevanje cjelokupne tematike o kojoj piše, na senzacionalistički i tendenciozan način omalovažava rad DAD-a, a čitateljstvo nastoji dovesti u zabludu.

Prostorni planovi nisu samo instrument za provedbu razvojnih politika, već i temeljni instrument očuvanja prostora, zbog čega bi se u njihovoj izradi trebale uskladiti potrebe stanovništva s pojedinačnim interesima.

Time se po tko zna koji put nastoji izbjeći stručna i argumentirana diskusija na koju DAD neprestano poziva, te izmaknuti fokus s nebrojenih nepravilnosti u postupcima prostornog planiranja na koje u različitim slučajevima već godinama upozoravamo i zahvaljujući čemu smo na nacionalnoj sceni stekli zavidan ugled. Rezultat je to izrazito predanoga volonterskog rada brojnih kolegica i kolega iza kojih se nikada nisu skrivali nikakvi pojedinačni interesi, već u čijem je fokusu oduvijek bila usmjerenost na zaštitu i očuvanje javnog interesa i javnog dobra.

To su prepoznali i naši sugrađani, koji nam se iz dana u dan, suočeni sa svakojakim, nerijetko i zakulisnim političkim igricama i prostorno-planskim manipulacijama javljaju s punim povjerenjem, u nadi kako ćemo ih svojim autoritetom i stručnim angažmanom iza kojega uvijek stoji timski rad i redovito savjetovanje s krovnim strukovnim udrugama i institucijama uspjeti zaštiti. Stoga je na nama osobita odgovornost da svojim radom i dalje čuvamo ugled Društva i njegovih članova, ne posustajući čak ni pred redovitim prijetnjama, pritiscima, podmetanjima i zastrašivanjima, ali i omalovažavanjima od strane grupacija usmjerenih upravo na provedbu svojih vlastitih interesa, a sve pod krinkom navodno planiranog javnog interesa.

S tim u svezi, dužnost nam je upozoriti kako je neposredno prije pokretanja procedure za izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Grada Dubrovnika i Generalnog urbanističkog plana, te za stavljanje van snage važećeg Detaljnog plana uređenja, a što je preduvjet za realizaciju megalomanskog turističkog resorta na Svetom Jakovu, krenula strelovita propaganda koja je evidentno trebala pripomoći da cjelokupna procedura prođe što brže i jednostavnije.

Tako 9. prosinca 2017. Dubrovački vjesnik br. 3488 na samom početku javne rasprave donosi promotivni materijal o novom hotelu Belvedere, u kojem se na čak osam stranica mogu pročitati tekstovi sljedećih naslova: “Recept je jednostavan. Kvaliteta i samo kvaliteta!”, “Novi hotel Belvedere biti će sljubljen sa rtom svetog Jakova” [sic!], “Naša strategija za novi Belvedere je pure luxury – čisti luksuz”, “Nova Vekselbergova palača”, “U Svetom Jakovu gradit će se četiri puta manji hotel od planiranog!”, kao i pamfleti: “Novi Belvedere – mjesto gdje se može doživjeti esencija savršenog, zdravog i inspirativnog života”, te “Novi će Belvedere postati vitalno, pulsirajuće, a istovremeno mirno mjesto gdje gost može učiti, doživjeti i upustiti se u pozitivno shvaćanje života”. U međuvremenu, stručna tijela DAD-a započela su s analizom dokumentacije upućene na javnu raspravu, te je 13. prosinca 2017. javnosti upućeno prvo priopćenje.

Isti je taj tekst na internetskom portalu Dubrovačkog vjesnika vrlo kratko vrijeme bio objavljen u cijelosti, da bi nakon niti pola sata, vjerojatno uslijed naknadne uredničke intervencije, bitno skraćen, pri čemu su izostavljene gotovo sve ključne informacije naše analize.

DAD je tada ustvrdio kako su predložene izmjene i dopune GUP-a pravi presedan, budući da se sukladno idejnom rješenju koje je odabrano na privatnom pozivnom arhitektonskom natječaju i koje je proveo privatni investitor, mijenjaju osnovni urbanistički planovi.

To je ono što se namjerno zaobilazi kada se govori o natječaju. Dakle, riječ je o privatnom i pozivnom, a ne o javnom i otvorenom urbanističko-arhitektonskom natječaju koji bi slijedio striktno propisanu proceduru Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza (NN 85/14). Osim toga, predmetno arhitektonsko rješenje nije bilo na javnoj raspravi (izložba radova koja je organizirana krajem 2016. godine nije javna rasprava da bi se netko na nju očitovao jer ne sadrži bitne informacije za sveobuhvatnu stručnu valorizaciju).

Nadalje, u tom istom priopćenju DAD je zaključio kako iz dokumenata koji su dati na uvid nije moguće utvrditi o kakvoj je građevini riječ, budući da je stvarna planirana zgrada hotela Belvedere zbog kojeg se predlažu izmjene prostorno-planske dokumentacije ostala skrivena iza vizualizacije zamaskirane nepostojećim borovima, te četiriju načelnih shematskih presjeka za koje nisu dati podaci na kojem se dijelu zgrade i terena nalaze.

Drugim riječima, ključni dokument zbog kojeg su pokrenute izmjene i dopune PPUG-a i GUP-a kao i ukidanje DPU-a javnosti je ostao nepoznat, na osnovu čega smo se zapitali što je to javni interes na području Belvedera, tko ga je utvrdio, te kako izgleda projekt novog hotela i čitavog obuhvata, osobito u kontekstu tako značajnih prostorno-planskih intervencija.

Nedugo zatim nastavila se medijska propaganda. Tako 16. prosinca 2017. Dubrovački vjesnik br. 3489 donosi tekst pod naslovom “A što bi htjeli, besplatnu garažu s 500 mjesta!?”, a u kojem se ponovno manipulira činjenicama, te se pozornost javnosti nastoji usmjeriti na nepostojeći sukob između DAD-a i projektanta. Autor spomenutog teksta, koji slučaj prati od samoga početka i koji potpisuje i sve ostale tekstove koji su u nastavku citirani, niti u jednom dijelu svoga članka ne osvrće se na činjenice i dokaze koje je DAD predstavio javnosti, već svoj tekst paušalno zaključuje izjavom projektanta kako je naša analiza “prepuna netočnih informacija radi nedovoljnog poznavanja činjenica”. Bez obzira na to, DAD je na spomenuti tekst poslao demantij, zahtijevajući da se isti objavi bez promjena i dopuna na istom mjestu programskog prostora.

Dubrovački vjesnik do današnjeg dana nije objavio spomenuti tekst, premda je sukladno čl. 40 i 41 Zakona o medijima to bio dužan učiniti. U demantiju koje u cijelosti možete pročitati na sljedećoj povezniciistaknuli smo kako je jedino na što DAD pokušava upozoriti to da su u ovakvim načinima prostornog planiranja javni interes pa tako i javni prostor stisnuti na marginu, a kao jedan od primjera istaknuli smo upravo ovakvu amputaciju strateške točke grada na kojoj se namjerava izgraditi turističko naselje za bogato strano tržište radi ostvarenja enormnog profita temeljenog na renti Dubrovnika. Osim toga, naglasili smo kako prostorni planovi nisu samo instrument za provedbu razvojnih politika, već i temeljni instrument očuvanja prostora, zbog čega bi se u njihovoj izradi trebale uskladiti potrebe stanovništva s pojedinačnim interesima. Na samom kraju smo istaknuli kako svojim znanjem i iskustvom nadležnim gradskim službama stojimo na raspolaganju u svim aktivnostima koje se tiču arhitekture i urbanizma.

Naposljetku, nakon što su naša stručna tijela detaljno analizirala dokumentaciju koja je upućena na javni uvid, DAD je 27. prosinca 2017. Upravnom odjelu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Grada Dubrovnika dostavio primjedbe na prijedloge izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja Grada Dubrovnika i izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana, te na prijedlog odluke o stavljanju van snage Detaljnog plana uređenja Belvedere. Primjedbe u cijelosti možete pročitati na sljedećoj poveznici.

U svojim smo primjedbama, a koje smo potkrijepili konkretnim brojkama, između ostalog zatražili i ponavljanje javne rasprave zbog nepotpune dokumentacije na javnom uvidu. Otada pa sve do danas na našu se argumentaciju nitko nije osvrnuo, već se i dalje nastavlja mantra o nekakvom sukobu između DAD-a i projektanta. U međuvremenu se medijska propaganda i pokušaji nametanja javnog mnijenja nastavljaju tekstovima poput onog objavljenog 10. siječnja 2018. u Slobodnoj Dalmaciji br. 24075 pod naslovom “Tjeraju Rusa – arhitekti se nakon dvije godine sjetili da im se ne sviđa novi Belvedere ” ili na internetskom portalu Jutarnjeg lista pod naslovom “Ništa od javne rasprave o dubrovačkom projektu – arhitekti neće zaustaviti ulaganje ruskog bogataša Viktora Vekselberga u najluksuzniji hotel”. Nota bene – u okolnostima u kojima svakoga dana isplivavaju nove informacije o navodnim malverzacijama sa zemljištem na najvrjednijoj gradskoj lokaciji, ne čude pokušaji da se fokus javnosti preusmjeri na nešto drugo, te da se inscenira ili isprovocira nepostojeći sukob, kako bi se u međuvremenu prostorni planovi mogli u miru prekrojiti sukladno željama privatnog investitora.

Tu konačno dolazimo do ranije već spomenutog teksta “Urbanizam izumire, ali ne i kritizerstvo”, a u kojem se DAD proziva da “nestručnim argumentima ruši ugled profesije”, te se zlonamjerno plasira teza kako je DAD kritičar svakog značajnijeg projekta u Dubrovniku.” S druge strane, unutar samoga grada gradi se nemilice, što najviše smeta građanima. Gotovo na dnevnoj bazi nikne nekakva stambeno-poslovna zgrada. Javnog prostora, posebice zelenila, sve je manje, no ne mogu se sjetiti kada su iz Društva arhitekata prozvali jedan takav projekt.”, pita se autor teksta, što projektant potvrđuje. Upravo je ovdje riječ o manipulaciji činjenicama, rušenju ugleda strukovnih tijela i povećavanju nepovjerenja javnosti prema arhitektima.

Nema potrebe podsjećati na istupe DAD-a kada je bila riječ o gradnji na Gimanu, urbanizaciji Gorice sv. Vlaha, ili rušenju vrijedne spomeničke baštine s ciljem izgradnje novih stambeno-poslovnih kompleksa. Prisjetimo se ipak primjedbi koje je DAD svojedobno uputio na UPU Gruški akvatorij u kojima smo između ostalog upozoravali kako će izgradnja marine i sužavanje morskog prostora akvatorija onemogućiti sigurnosno manevriranje velikih plovila, a što se naposljetku pokazalo točnim.

Sve to omogućio je važeći Generalni urbanistički plan, koji iz dana u dan nepovratno mijenja sliku grada nauštrb sveopće kvalitete života, zbog čega smo u više navrata zatražili njegov moratorij, odnosno njegovo temeljito rekonstruiranje s integracijom posebno restriktivnih odredbi.

Dubrovačkoj su javnosti svi ti istupi vrlo dobro poznati. Istodobno, uslijed odsutnosti vizije i jasne strategije lokalnih i državnih uprava u smislu gospodarenja prostorom, privatni kapital i dalje preuzima inicijativu, te prekraja ionako loše prostorno-planske dokumente točkastom implementacijom projekata koji isključuju sagledavanje šire slike grada. Urbanizam izumire upravo zbog projekata koji, kao što je ranije već rečeno, amputiraju strateške točke naših gradova i time nepovratno određuju njihovu budućnost. Onaj kome to nije jasno ruši ugled profesije, bez obzira na svoje stručne reference.

Osim toga, otkad to nečije stručne reference isključuju mogućnost daljnjeg kritičkog propitkivanja njegova rada i jamče doživotan status svetih krava?

Društvo arhitekata Dubrovnik se niti u jednom od svojih istupa nikada nije izjasnilo protiv sveobuhvatno osmišljenih intervencija na Svetom Jakovu, kao i rješavanja pitanja starog hotela Belvedere, a kamoli da je željelo zaustaviti ulaganja u razvoj grada Dubrovnika kako nam se neprestano nastoji podmetnuti. Međutim, smatramo da bi samo neovisna stručna tijela koja bi bila u dosluhu sa stvarnim potrebama građana trebala biti ta koja će u prostorno-planske dokumente utkati jasne vizije i odredbe, a nikako ne da ih određuje investitor i/ili projektant kao njegov javni zastupnik. Drugim riječima, sve što tražimo jest veću transparentnost procedura i veću vidljivost javnih rasprava u kojima će od samih početka biti uključivana struka. Nadalje, sva stručna tijela DAD-a o svom radu redovito informiraju Izvršni odbor, koji jednako tako svemu informira ostale članove Društva.

Tako je u prosincu prošle godine Skupštini podneseno redovito godišnje izvješće o radu. Na Skupštinu su pisanim i usmenim putem pozvani svi članovi, a osobito oni koji su uključeni u predmetni slučaj. Nitko od dotičnih nije se odazvao pozivu, dok je s druge strane Izvršni odbor dobio jednoglasnu potporu za svoj dosadašnji rad. U međuvremenu, stručna i argumentirana diskusija koju DAD priziva uporno se izbjegava, dok se medijska hajka nastavlja i za očekivati je da će biti još žešća. Zbog toga bi između ostalog čim prije trebalo pristupiti ostvarenju zaključaka usuglašenih na konferenciji “Gospodarski razgovori o arhitekturi”, a koja je održana u svibnju 2017. u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu.

Na konferenciji na kojoj su sudjelovali predstavnici Vlade RH i resornih ministarstava, Hrvatske komore arhitekata, Udruženja hrvatskih arhitekata, predsjednici lokalnih društava, te drugi stručnjaci iz građevinskog sektora zaključeno je kako su “zaštita, briga i unaprjeđenje neizgrađenog i izgrađenog okoliša (arhitektonskog naslijeđa i stoljećima stvaranih kulturnih krajobraza) primarni interes društvene zajednice. Kako bi ga ostvarili, moramo početi vrjednovati arhitektonske i graditeljske projekte. Nužan preduvjet vrjednovanja osnivanje je relevantnih povjerenstava za arhitektonsku uspješnost (županijskih i gradskih), uvođenje profesionalne funkcije gradskog urbanista te odabir arhitekata temeljem natjecanja kvalitetom.”

Intervencije na strateški značajnim točkama kao što je Sveti Jakov trebali bi biti glavni predmet interesa spomenutih povjerenstava.

Na samome kraju, voljeli bismo konačno čuti barem jedan suvisao demantij zaključaka Društva arhitekata Dubrovnik, iako je nakon svega prethodno navedenog sasvim jasno zašto oni izostaju. U međuvremenu, naši će članovi i dalje strpljivo podnositi prozivanja, podmetanja i vrijeđanja od strane sudionika postupka, a koji nam više nego išta svjedoče kako smo otvorili diskusiju koja pojedincima očigledno nije u interesu. S ovim priopćenjem ujedno zaključujemo daljnje javno polemiziranje sa sudionicima postupka. Svoje radne napore radije ćemo preusmjeriti u daljnju obranu i zaštitu javnog interesa.

S poštovanjem,
Društvo arhitekata Dubrovnik
uz podršku Predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata

Foto: Društvo arhitekata Dubrovnik

]]>
https://arteist.hr/hotel-belvedere-u-dubrovniku/feed/ 0 Slučaj Belvedere
105. rođendan jedinstvenog kina Urania proslavljen lošom izložbom https://arteist.hr/105-godina-kina-urania/ https://arteist.hr/105-godina-kina-urania/#respond Thu, 18 Jan 2018 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15234 Kino Urania u Osijeku – jedinstvena secesijska arhitektura s bogatom urbanom poviješću proslavilo je 105. rođendan lošom izložbom.]]>

Muzej Slavonije i Kinematografi Osijek povodom obilježavanja 105 godina od izgradnje zgrade i utemeljenja osječkog kina Urania zajedničkim snagama su upriličili izložbu kojom se obilježava obljetnica. Tema je jasna na prvu, no zainteresiraniji će se građani pitati što će od sadržaja vezanog za Uraniju moći vidjeti na takvoj vrsti izložbe. Suočivši se s istim pitanjem odlučio sam pohoditi izložbu nepunih mjesec dana nakon njezina otvorenja. O kinu Urania većina Osječana ima stanovito predznanje, pa tako i ja sam. Iz toga sam razloga odlučio na izložbu otići bez prethodne pripreme, posve otvoren prema materijalu koji će me dočekati u Muzeju Slavonije.

Kratak zapis o povijesti kina te niz izložaka vezanih uz kontekst izgradnje zgrade u koju je Urania smještena stoji na samom ulazu u izložbeni prostor. Tu dominira lik osječkoga arhitekta Viktora Axmanna koji je izradio arhitektonski projekt zgrade kina Urania. Zgrada je sagrađena „u samo šest mjeseci, 1912. godine na sjeverozapadnom uglu osječkog secesijskog bloka na zemljištu na kojem se od 1884. do 1905. godine nalazila remiza osječkog konjskog tramvaja.“ Svojim se arhitektonskim specifičnostima ovo zdanje ubraja „među najznačajnija secesijska ostvarenja u Hrvatskoj i nezaobilazan je primjer u povijesnoumjetničkim pregledima ovog umjetničkog razdoblja.“ Tome svjedoči izložena Axmannova Izložbena diploma sa srebrnom medaljom koju je za arhitektonski projekt Uranije arhitekt dobio u Beču na Prvoj međunarodnoj kino izložbi. Povodom Axmannova uspjeha u osječkoj Narodnoj obrani (9. studenog 1912.) objavljeno je kako je:

„Naš sugrađanin arhitekt g. Viktor Axmann“ izložio „slike i nacrte Urania-kina u međunarodnoj izložbi u Beču, gdje su njegove radnje priznate kao najukusnije u monarhiji te nagrađene najvišom nagradom, počasnom kolajnom i diplomom. Čestitamo!“

Nažalost, na izložbi se ne mogu vidjeti te „slike i nacrti“ kina kao ni fotografska dokumentacija zgrade kroz povijest što u kontekstu izložbe ne bi bilo suvišno budući da je zgrada od svog otvorenja do danas zadržala kinematografsku funkciju. Izostanak prikaza povijesnoumjetničke dimenzije zgrade dodatno iznenađuje jer se autor izložbe, viši kustos Muzeja Slavonije Grgur Marko Ivanković, već u više navrata stručno bavio ovom temom u knjizi Secesijski duh u arhitekturi i životu Osijeka, članku Zgrada kina Urania (1912) i masonski hram u Osijeku objavljenom u časopisu Peristil, a povijesti se i morfoloških komponenti zgrade kina opširno dotaknuo i na izložbi Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“ rađenoj u suradnji s Antom Grubišićem (Muzej Slavonije, Osijek, 2003.).

U glavnoj izložbenoj prostoriji izlošci govore o kontekstu oblikovanja ideje o utemeljenju kina. Središtem prostorije dominira improvizirana slobodnozidarska loža sačinjena od artefakata koji se čuvaju u muzejskoj zbirci. Kontekst slobodnozidarske povijesti vezan uz kino Uraniju velikim je dijelom poznat, osobito nakon što je priređena već spomenuta izložba Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“. Zgrada kina građena je za potrebe osječkoga slobodnozidarskog vjenčića koji je ubrzo nakon puštanja zgrade u funkciju uzdignut na status lože „Budnost/Vigilantia“ (4. siječnja 1913.). Dio je prostorija zgrade služio kao službeni slobodnozidarski hram.

Od arhitektonskih se nacrta na izložbi može vidjeti tek jedan tlocrt sjevernoga dijela prizemlja koji su za svoje potrebe koristili osječki slobodni zidari. Simbolika je lože vidljiva na pročelju na kojem se nalazi „secesijski stiliziran reljefni prikaz sfinge“ koja je po svojom mitološkoj ulozi čuvarica hramskih tajni te ujedno predstavlja simbol moći i budnosti čuvajući tajnovitost rada u loži „Budnost“. U katalogu spomenute izložbe iz 2003. donosi se tekst spomenice kamena temeljca koji osvjetljava kontekst izgradnje: „(…) Gradnjom ovog ‘uranija i kino’ / kazališta dana je mogućnost, da se vruća želja u Osijeku / stanujućih aktivnih članova lože K ljubavi bližnjeg u / organizaciji Zagreb, da si sagrade svoj hram, oživotvori (…)“

U tekstu se navodi kako je gradnja zdanja započela 1. ožujka 1912., na dana slobodnozidarske Nove godine te da je citirana povelja potpisana u „prostorijama svratišta ‘Central’ u gornjem Osijeku (15. III. 1912.)“ Već je iz teksta spomenice na određenoj razini vidljivo da „uranija i kino“ imaju dvostruku funkciju – tajnu i javnu – što je uočljivo i u samom nazivu kina. Urania je, naime, jedna od devet muza, zaštitnica astronomije koja u korijenu svoga imena ima grčku riječ uranós koja označava nebo i nebeski svod (službeni naziv kina vidljivi i na plakatima iz najranijeg perioda bio „Urania i kino d. d.“ jer je njezina djelatnost bila u nadležnosti tvrtke Urania i kino). Izložbom dominira upravo materijal o tom „tajnom“ aspektu kina, dok je prikaz njegove kulturne povijesti sveden na izbor niza plakata iz fundusa zbirke koji pokrivaju raspon od 1912. do 1933. godine. Ovaj je dio nadopunjen s nizom plakata koji se čuvaju u arhivi kina te projekcijama nekoliko starih filmova iz godina kada je kino krenulo sa svojim programom.

Izložba nam u cjelini pokazuje dvojni karakter zgrade kina Urania građen na dvama paralelnim funkcionalnim obrascima kojima je služila. Neupitno je kako bez slobodnozidarske dimenzije i zalaganja članova vjenčića „Budnost“ ove zgrade, a zasigurno ni kina ne bi bilo.

Međutim, uzme li se u obzir da je visoko prizemlje na sjevernom dijelu zgrade samo od studenog 1912. do lipnja 1924. služilo kao sjedište lože s hramom može se zaključiti kako bi se na izložbi o djelovanju kina Urania u periodu od sto i pet godina ipak puno veći segment trebao staviti upravo na djelatnost kina i njegovu ulogu u kulturnom životu grada Osijeka.

Razlog je tomu i činjenica da je slobodnozidarska ostavština u Osijeku već vrlo stručno obrađena i prezentirana putem izložbe i kvalitetnoga popratnog kataloga u kojem su sadržani tekstovi Ante Grubišića i Grgura Marka Ivankovića nastali na temelju ozbiljnog arhivskog istraživanja. Izloženi su također slobodnozidarski predmeti koji se vremenom nastanka ne poklapaju s godinama u kojima je na toj adresi bilo sjedište lože pa se uopće postavlja pitanje opravdanosti njihovog izlaganja na ovoj izložbi. Među eksponatima kojima se predstavlja djelatnost kina nalaze se isključivo plakati te nekoliko kratkih filmova iz godina njegovih početaka. Iz muzejskog su fundusa izloženi plakati nastali do 1933. godine te niz plakata iz kasnijega razdoblja koji su vlasništvo Kinematografa Osijek.

I jedni i drugi, svakako, zahtijevaju dodatnu stručnu obradu jer se pomoću njih može rekonstruirati jedan nezanemariv segment osječke urbane povijesti, a koji kroz ovu izložbu nije obrađen. U tekstu pisanom uz izložbu autor Ivanković također piše da je izgled kina trajno zabilježen „na brojnim razglednicama grada Osijeka, a djelovanje kina može se pratiti proučavanjem plakata osječkih kinematografa i pretraživanjem osječkih dnevnih novina od početka 20. stoljeća do danas.“ Međutim, i ovi segmenti kulturne urbane povijesti na izložbi ostaju nevidljivi.

Na kraju je opravdano zaključiti kako nam ova povijesno-kulturološka izložba nije predstavila ništa novo jer se najveći dio njezinoga sadržaja oslanja na izloške s izložbi koje je autor Ivanković priređivao istražujući povijesti slobodnoga zidarstva u Osijeku. U izjavi za medije koju je povodom izložbe dao ravnatelj Muzeja Slavonije Denis Detling istaknuto je kako se nada da će se 2018. godine uspjeti završiti i opširnija tiskana monografija o djelovanju kina Urania koja bi, kao i ova izložba, trebala biti publicirana u suradnji s Kinematografima Osijek.

Nadajmo se da će tome doista biti tako te da će se u tekstovima buduće monografije o kinu Urania na opširniji i stručniji način pristupiti analizi ovog važnog dijela kulturne povijesti grada Osijeka, a koji je ovom izložbom – koja ostaje otvorena do 1. ožujka, dana slobodobnozidarske Nove godine te polaganja temeljnog kamena kina – ostao nedorečen.

Igor Loinjak

]]>
https://arteist.hr/105-godina-kina-urania/feed/ 0 105 godina kina Urania
Kamp Punta Nova dokaz je da se u Hrvatskoj rade kvalitetni urbanistički zahvati https://arteist.hr/kamp-punta-nova-dobio-nagradu-artur/ https://arteist.hr/kamp-punta-nova-dobio-nagradu-artur/#respond Thu, 16 Nov 2017 16:35:11 +0000 https://arteist.hr/?p=13759 Jedna od četiri nagrade Artur dodijeljena je kampu Punta Nova koji vraća "u igru" temu kampa. Autor projekta je arhitektonski studio Skroz.]]>

U sklopu programa ARTUR (Arhitektura i turizam) Društvo arhitekata Zagreba organiziralo je u ponedjeljak, 13.11.  konferenciju na temu „Industrija i turizam“. Artur preispituje industrijsku arhitekturu koja je izgubila primarnu funkciji i to kroz prizmu kulturnih i turističkih potencijala te arhitekture. Uvaženi stručnjaci iz arhitekture, urbanizma i turizma raspravljali su o temama vezanima za četiri hrvatska grada- Rijeka, Labin, Sisak, Zagreb čiji razvoj  u 19. i 20. stoljeću ne možemo odvojiti od razvoja industrije. Industrijska arhitektura čini danas uži centar navedenih gradova. Urbane cjeline u kojima je nastala potrebno je revitalizirati ili reinterpretirati i tako učiniti ponovno prihvaćenima u urbanističkoj slici grada.

Kamp Punta Nova na Pagu. Studio Skroz

Međutim, ono što nas je zainteresiralo više od same konferencije jest nagrada Artur koja se dodjeljuje u dvije kategorije: idejni projekti u arhitekturi i turizmu i realizirani projekti u arhitekturi i turizmu. Osim nagrada dodjeljuju se i dva posebna priznanja u istim kategorijama.

Urbanistički projekt o kojem javnost do sada nije znala ništa, a koji je dobio nagradu Artur za najbolji idejni projekt u arhitekturi i turizmu je Kamp Punta Nova na otoku Pagu. Odavno se u Hrvatskoj nismo sreli s projektom ovakvog mjerila na ovako posebnoj lokaciji. Projekt će se prostirati na čak 220.000 m2 na Rtu Rastovac u Povljani na otoku Pagu. Projektni tim pozamašnog urbanističkog zahvata na Pagu čine arhitekti iz studia Skroz: Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica, Ivana Žalac, Jelena Miljanović, Marijela Svilarić, Tamara Jeger, Ana Bjelić, Ivana Bagarić, Dorotea Klinčić i Filip Mikac. Investitor je tvrtka Nova camping d.o.o. Za razliku od Kampa Punta Nova javnost je već upoznata s projektom 3LHD tima Javna ustanova Aquatika – slatkovodni akvarij Karlovac kojemu je dodijeljena nagradu Artur za najbolju realizacije arhitekture u turizmu, čiji je investitor grad Karlovac. Projektni tim ovog projekta čine: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Irena Mažer Hranuelli, Vibor Granić, Deša Ucović, Ivana Šajn, Nevena Kuzmanić, Romana Ilić.

Karlovački slatkovodni akvarij i muzej rijeka. 3LHD

Arhitektonski studio Skroz je mladi ured čiji je projekt gradske knjižnice Labin već 2014. dobio nagradu Vladimir Nazor za najbolje ostvarenje u arhitekturi 2013. godine. Iste godine za taj projekt dobili su nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.

„Projekt Kamp Punta Nova vraća ponovo “u igru” temu kampa, koji se u recentno vrijeme doživljavao tek kao potrošena relikvija masovnog turizma 70-tih i 80-tih godina XX stoljeća. Projekt jasno prepoznaje nužnost “up-date”-a takove tipologije u skladu i s današnjim potrebama turizma – aktivan odmor, mobilnost; kao i s današnjim ekološkim standardima – pažnja i briga spram prirodnog okoliša, reduciranje zagađenja fosilnim gorivima, recikliranje otpadnih voda…Upravo ta re-invencija poznate tipologije na način XXI stoljeća najkvalitetnija je značajka projekta. Za razliku od neinventivnih i vojnički posloženih kampova iz spomenutih 70-tih i 80-tih, koji su se temeljili isključivo na smještaju i kupanju, kamp Punta Nova iznalazi načina da inventivnom organizacijom i distribucijom sadržaj postavlja organičku cjelinu koja je ne samo “meko” uklopljena u zanimljiv prirodni kontekst, već joj oblikovanjem zajedničkih, javnih sadržaja daje kvalitetu “malog grada”, uspostavljajući jedan posve nov format koji je istovremeno naslonjen na tradiciju (kamene kuće, trg između njih) ali koja isto tako formom kao i interpretacijom pripada sasvim suvremenom izričaju digitalne generacije.Također valja napomenuti da je Projekt kamp Punta Nova prvi “green field” projekt kampa u Hrvatskoj baziran na primjeni tzv. zelenih tehnologija, te na taj način zacrtava neke nove smjernice turizma koji bi iz puke eksploatacije ljepote prirode, trebao postati njen čuvar.“ – zaključak je ocjenjivačkog suda u sastavu Jasenka Kranjčević, Dafne Berc i Alan Kostrenčić.

Kampu Punta Nova na Pagu. Studio Skroz

Oba posebna priznanja Artur 2017. dodijeljena su mladim arhitektonskim timovima: u kategoriji  idejni projekti u arhitekturi i turizmu Artura je dobio projekt adaptacije Sportsko-rekreacijskog centra Aquacity Varaždin s potpisom Janka Jelića, Kristine Škrokov i Juraja Glasinovića, a investitor je grad Varaždin dok je posebno priznanje Artur 2017. u kategoriji realizacije arhitekture u turizmu dobila Luka javne namjene – marina Muroskva Novi Vinodolski autora ZDL arhitekti d.o.o. čiji je investitor Navicon d.o.o.

„Dodijeljenim nagradama u ovogodišnjem ciklusu ARTUR 2017 htjeli smo afirmirati projekte koji prije svega donose drugačiji i inovativan pristup; kako tretiranja turističke ponude, tako i njene arhitektonske artikulacije. Naš izbor trebao bi biti i poticaj i lokalitetima i sadržajima koji nisu sastavni dio konvencionalne i komercijalne ponude, te koji iz tog razloga zahtijevaju i veću odvažnost i veću vještinu i projektanta i investitora.

Visoka arhitektonska produkcija naslonjena na velike budžete uhodanih turističkih kuća i lanaca na jadranskoj obali već se etablirala kao dio turističkog imidža Hrvatske. Stoga nam se daleko interesantnijim i vrednijim činilo prepoznati neka nova “strujanja” u smislu pojave novih, ili drugačije interpretiranih sadržaja, kao i pojavu nekih novih lokaliteta koji ne pripadaju isključivo jadranskoj obali, već u unutrašnjosti Hrvatske prepoznaju turistički potencijal.“

Anita Ruso
Foto: Studio Skroz i DAZ

]]>
https://arteist.hr/kamp-punta-nova-dobio-nagradu-artur/feed/ 0 Kamp Punta Nova dobio nagradu Artur
Urbanizam u Hrvatskoj je u stanju inducirane kome: što ćemo s “betonskim spavačima”? https://arteist.hr/intervju-ana-sverko/ https://arteist.hr/intervju-ana-sverko/#respond Thu, 27 Jul 2017 07:18:23 +0000 https://arteist.hr/?p=12827 Nedavno sam u jednom članku, ovdje na Arteistu, najavila početak ovogodišnjeg izdanja žilave pravovjerne borbe za spas umjetnosti od konzumerizma, odnosno naših turističkih destinacija od ‟kruzerizmaˮ. U istom tonu nastupio je neki dan i novi dubrovački gradonačelnik Mato Franković kad je najavio obračun s prekomjernom brojkom kruzeraša, a nije se libio niti obećati da će osloboditi […]]]>

Nedavno sam u jednom članku, ovdje na Arteistu, najavila početak ovogodišnjeg izdanja žilave pravovjerne borbe za spas umjetnosti od konzumerizma, odnosno naših turističkih destinacija od ‟kruzerizmaˮ. U istom tonu nastupio je neki dan i novi dubrovački gradonačelnik Mato Franković kad je najavio obračun s prekomjernom brojkom kruzeraša, a nije se libio niti obećati da će osloboditi javne površine Grada od svega što ih čini fatalno neprohodnima.

Osim što mi se njegovo slatkorječivo obećanje općenito svidjelo, skroz mi dobro ide uz ovu poslasticu koju sam vam spremila s dozom ljetnog žara i fjake.

Čini li se i vama da čitamo i pišemo još više dok naše knjižare i izdavačke kuće propadaju? U inat toj ružnoj situaciji, naručila sam nedavno knjigu primamljiva naslova Grad (ni)je kuća: O dijalogu između novog i starog Splita / Urbanistička predigra, autorice dr. sc. Ane Šverko. Upravo je za nju arhitektica Šverko dobila ovogodišnju nagradu Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2016., koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). Čini mi se da ne može nikako biti slučajno da je prestižnog Šegvića dobila knjiga koja potiče na dodatno promišljanje o mjerilu urbanističkog projektiranja, u kojem se istražuju i kreiraju javni prostori. Ponuđena nam je kao slamka spasa u ova čudnovata vremena borbe protiv urbanizacije Srđa, bitke za park na Savici, rasprava oko urbanističkog uređenja Britanca i Trga Franje Tuđmana, pretjerane apartmanizacije, kruzera koji će uskoro dobiti dozvolu da uplove na Stradun i da se usidre nasred Dioklecijanove palače, vremena u kojemu ne znamo što bismo s baštinom – kako bismo je štitili i još teže – što bismo zapravo štitili…

Potaknuta Šegvićem razgovorala sam s entuzijastičnom Anom koja za svoju knjigu jednostavno kaže da se ‟dogodila u pravo vrijemeˮ. Na pitanja o turizmu uvijek će odgovoriti konstruktivno kritizirajući kruzerski turizam koji gradove ne potiče na cjeloviti razvoj, a turistima nudi tek uvid u ‟ljusku gradaˮ. Ana vidi rješenja te površnosti u vidu cjelovite prezentacije starih gradskih jezgara, kao i njihove infrastrukturne povezanosti s obližnjim lokalitetima i drugim potencijalnim urbanim žarištima, čime bi se interes s povijesne jezgre proširio na čitav grad, i automatski ukazao na nedostatnost ‟kruzerskogˮ pristupa. Bez zadrške tvrdi da smo zaboravili na ljude – i one u ulozi turista, ali još više na domaće stanovništvo.

Ako hoćemo biti istinski putnici i doživjeti duh grada, kao prvo to ne možemo u jedan dan, a kao drugo – možemo ga prepoznati u gradu u kojem žive optimistični ljudi, koji imaju motiva da brinu za svoj grad, i koji će druge motivirati da duh grada potraže i u najskromnijim kvartovima. Ljudi čine grad, i zato je i jest toliko bitno staviti naglasak na javni prostor koji pripada svim građanima, i zbog njih i postoji. Bilo koja privatizacija javnog prostora zasjenjuje perspektivu stvarnog života grada, a pretjerano, i strateški kratkoročno impregniranje njegovih izoliranih dijelova turizmom oduzima ih građanima.

Kako bi što preciznije ilustrirala što točno želi reći, Ana rado spominje Roberta Adama, jednog od najznačajnijih istraživača Dioklecijanove palače:

– Kad čitamo knjigu o Palači Roberta Adama, vidimo da je on promatra u kontekstu gradske luke, brda Marjana, pučkih predgrađa, pa čak i šireg konteksta kaštelanskog zaljeva i otoka. Prikazuje je kao dio većeg, i nadasve živog, interaktivnog grada. Ako putnik iz 18. stoljeća gleda prostor u cjelini i doživljava ga i kroz prirodni pejzaž i kroz mentalitet stanovnika koji oslikava odjećom ljudi i njihovim aktivnostima, zašto bismo mi bili uskraćeni za jedno takvo slojevito iskustvo i dolazili tek po jednu izoliranu, ponuđenu sliku grada, kao da smo došli u neki zabavni park? – pita se Ana Šverko.

Za zaštitu baštine gradova i spomenika kaže da su često parcijalni i da se obnavlja „kako tko unutar svog malog sustava najbolje zna, no bez neke jasne, šire strategije ili ideje, štoviše bez ispitivanja utjecaja obnove na javni prostor oko samog spomenika, koji pripada svima“.

Kad kažete da „grad nije kuća“ upućujete i na to da Split nije samo Dioklecijanova palača, jednako kao što recimo Dubrovnik nije samo Stari grad. Što možemo učiniti da Split ponudi posjetiteljima još nešto osim sadržaja u Palači? Isto pitanje vrijedi i za Dubrovnik. Turisti dobivaju dojam da se izvan Starog grada nema što za vidjeti osim plaža i Srđa.

– Previše smo usmjereni na izolirane povijesne jezgre, i općenito na privatni interes. A da bi ono privatno imalo istinsku vrijednost i da ne bi ostalo izolirano od zajednice, potrebno je jednako tako posvećivati pažnju zajedničkom prostoru. Drugim riječima, javni interes je dugoročno u privatnom interesu, baš kao što je budućnost povijesne jezgre vezana uz budućnost grada u cjelini. Povijesni gradovi u suvremenom kontekstu su često fragmentirani, jer su povijesne jezgre u pravilu fizički zaustavljene u vremenu, i ne dopuštaju veće adaptacije. Split i Dubrovnik su u tom smislu odlični primjeri. Međutim, ono što imamo na raspolaganju za stalno funkcionalno, pa u velikoj mjeri i formalno kodiranje i dekodiranje jest javni prostor, koji se proteže daleko izvan granica spomeničke cjeline. Kada se javni prostor povijesne jezgre shvati kao dio kontinuiteta javnog prostora cijelog grada, tada mogućnosti za njegovu mijenu i vitalnost postaju bezgranične. Osim toga, ako postoji kontinuitet kretanja i oni koji žive na periferiji aktivno žive u centru jer su s njim fluidno povezani.

Koje su to mogućnosti koje nudi javni prostor i kako ih pomiriti s podivljalim turizmom u tim gradovima?

– Već samim sadržajima možemo mijenjati sliku grada. Drugi je značaj mjesta koje ima knjižare, kulturne sadržaje, lokalne obrte, a ne samo kafiće i restorane. Turizam sam po sebi ne mora biti negativan. Ipak, turisti koji dolaze u Dubrovnik kruzerima, nemaju mogućnost posjetiti recimo ljetnikovce u Rijeci dubrovačkoj. Gradska jezgra bi trebala biti prva među jednakima, a mi svodimo cijele gradove samo na nju, i ne marimo za baštinjen povijesni urbani krajolik u cjelini. Povucimo paralelu sa Splitom. U svom kultnom Vodiču kroz Split, pjesnik Jure Kaštelan kaže da Split ima dvije odrednice: prirodnu – Marjan i ljudsku – Dioklecijanovu palaču. Premda su jako blizu, čak niti ove dvije lokacije nisu adekvatno povezane. Upravo bi javni prostor trebao stvarati veze među dijelovima grada. Tek kada imaš vezu među dijelovima grada možeš imati i kreativnu interakciju. Od Marjana bi se kroz pješačke ulice, parkove i trgove uz malo truda moglo šetati, ili voziti biciklom do Solina, i doživjeti tako različita lica grada. Takve mogućnosti otvorenog doživljaja grada nužno šire prostor i za puno dulji i angažiraniji boravak turista u gradu, i generiraju sadržaje za puno više različitih tipova putnika nego što je to danas.

U uvodu u Vašu knjigu profesor Donlyn Lyndon sa Sveučilišta Berkeley, na kojem ste i Vi magistrirali urbanističko projektiranje, kaže da nas u svojoj izvrsnoj studiji vodite kroz duboko istraživačko putovanje, kroz pejzaže vremena, mjesta i događaja koji nam nude nove horizonte promišljanja i pružaju dalekosežnije poglede. Lyndon piše i da Vaša knjiga predstavlja pristup novim oblicima urbanog života koji propituje aktualne teze o očuvanju prošlosti i usmjeravanju budućeg razvoja. Kako je došlo do tih širih pogleda na urbanističku situaciju u Splitu koju zasigurno možemo preslikati na druge naše povijesne gradove?

– Urbanističko projektiranje magistrirala sam 2002. i kada sam se vratila u Split, stvarno nisam znala gdje konkretnije primijeniti ta znanja, sve dok deset godina kasnije nisam angažirana kao vanjska suradnica na splitskom Studiju arhitekture, gdje uz arhitekta Sašu Begovića vodim predmet „Istraživanja u urbanističkom planiranju“. Tako sam upoznala studente koji su htjeli učiti više gradu tj. o temi urbanističkog projektiranja. Zanimalo ih je kako bi se oni mogli time baviti, kako mogu pomoći da se usklade i naizgled nekompatibilni razvojni interesi, kao što su izrazito dinamični javni i komercijalni sektor, odnosno da se na vrijeme usklade interesi politike, struke i društva. Jer upravo bi urbanistički projektanti svojim sveobuhvatnim i interdisciplinarnim istraživanjima, mogli u tim složenim odnosima preuzeti ulogu ključnih posrednika, presudnih medijatora. Na prvu sam rekla „kod nas nikako“. U Splitu je nekad postojao Urbanistički zavod Dalmacije koji su uz ostale odjele bitno određivale sastavnice Odjel za urbanizam i Odjel za povijest graditeljstva. Nažalost, gašenjem Zavoda propuštena je prilika za njegovim razvojem i prerastanjem u neki suvremeni, neovisni Institut. Mi danas nemamo Institut za urbanističko projektiranje, a nemamo niti u gradovima recimo Odjel za urbanističko projektiranje, niti sustav raspisa natječaja koji bi omogućio da se provodi takav kontekstualiziran pristup projektiranju javnog prostora, odnosno koji bi potaknuo na formiranje većeg broja radnih grupa i interdisciplinarnih ureda primarno posvećenih toj tematici.

Cijela europska prošlost je taloženje slojeva i zato europski gradovi žive upravo kroz adaptibilnost, kroz rušenja, obnavljanja i nova građenja.

– Urbanističke službe u gradovima nisu kapacitirane tako da bi se mogle baviti onim što bi im trebalo biti u fokusu, a to je izrađivanje ozbiljnih, primjenjivih strategija razvoja grada od mjerila kvarta do regionalnog mjerila koje se konstantno unaprijeđuju. Znala sam da moj odgovor studentima nije zadovoljavajući pa sam dodala „može se uz puno entuzijazma i odlaska na stručno usavršavanje u inozemstvo i najvažnije – povratka“. Treba se stvoriti određena kritička masa koja bi ukazala na potrebu i potencijal za stručnim angažmanom ove vrste, a onda se dogodi i institucija. Osim toga, četrnaest godina radila sam u polju praktične konzervacije, a paralelno se sve više fokusirala na povijest arhitekture, čime se danas primarno bavim. Ta su različita iskustva formirala moj pristup i omogućila su mi da kroz ovu knjigu pokušam ujediniti urbani razvoj i konzervaciju kao integrirane pristupe, koji se kod nas gotovo uvijek percipiraju kao nespojive suprotnosti. Opstanak našeg urbaniziranog svijeta održava ravnoteža trajnih prostora i građevina – spomenika, i onih promjenjivih, podložnih rastu i transformaciji, koji upravo svojim mijenama u skladu s urbanom dinamikom zapravo omogućuju život spomenika. Iz te osnove logično proizlazi međuovisnost konzervacije i razvoja.

Sigurno ste boraveći u Americi primijetili ogromnu razliku u njihovom pristupu urbanističkom planiranju.

– Naši se pristupi urbanističkom planiranju razlikuju koliko i sami europski i američki gradovi. Evo na primjer, na mjestu srušenih newyorških ‟blizanacaˮ izgrađen je spomenik. Da se u Europi radi spomenik na mjestu gdje je neka arhitektura izbrisana, Europe ne bi bilo. Europljani stoljećima grade na ruševinama; gradovi podnose sustave urbanih hijerarhija i podhijerarhija, i to ih čini tako vitalnim svjedocima vremena i tako magičnima. Cijela europska prošlost je taloženje slojeva i zato europski gradovi žive upravo kroz adaptibilnost, kroz rušenja, obnavljanja i nova građenja. Amerikanci su nešto što im doduše prirodno nedostaje, a to je potreba za propulzivnom disciplinom koja u fokusu ima artikuliranje živog javnog prostora, ustanovili kao urban design, odnosno urbanističko projektiranje, disciplinu koja je itekako potrebna i europskim gradovima koji danas ubrzano rastu i mijenjaju se. Tradicionalni pristup urbanizmu prečesto ne može dati zadovoljavajuće odgovore na pitanja koje današnji gradovi postavljaju, jednostavno zato što nema brzinu i fleksibilnost kojom bi pratio tako širok spektar potreba za promjenama. U tom je smislu korisno američko iskustvo, jer, baš kao i u svakoj kreativnoj sintezi, možemo mnogo naučiti jedni od drugih.

Čini mi se da je urbanizam u Hrvatskoj u nekakvoj vrsti «inducirane kome». To je potvrđeno i na dodjeli Medalje za urbanizam, nove nagrade koju od ove godine dodjeljuje Hrvatska komora arhitekata. Medalja za urbanizam nije dodijeljena jer nije bilo niti jednog projekta koji bi mogao biti nominiran. Je li situacija u domeni urbanizma zaista tako loša?

– Kako uopće dodijeliti godišnju nagradu za urbanizam? Kada je urbanistički, ili prostorni plan gotov? Osim toga, nije urbanistički projekt arhitektonski projekt. O tome sam često razgovarala s kolegama kada smo razmišljali o nužnosti restrukturiranja tradicionalnih UHA-nih nagrada, i mogućnosti vrednovanja takvih projekata i unutar sustava nagrada UHA-e. Urbanistički su planovi predugoročni i presloženi, i postavlja se pitanje kako ih vrednovati i tko je sve zaslužan za njihovu uspješnost. Ono što bi se svakako na tom području moglo vrednovati, pa tako i poticati, je projektiranje javnog prostora, u smislu trgova, ulica, parkova. No, što bude jasnija distinkcija između urbanističkog planiranja i projektiranja, to će biti lakše ustanoviti kriterije za vrednovanje dostignuća na području urbanizma.

A što se tiče samih nagrada…Nagrade Udruženja držim sasvim dovoljnima i čini mi se puno logičnije poraditi na tome da se one razviju; ujedine s novoustanovljenima, ili pak zajednički restrukturiraju, odnosno, koliko je to redovito s vremena na vrijeme potrebno, prilagode duhu vremena. Poanta je u tome da se Komora ne bi smjela percipirati kao konkurencija, ili još gore zamjena Udruženju koje ju je stvorilo. Upravo obratno, sada kada je UHA dobila novo, mlado i progresivno vodstvo, Komora ima priliku da ga podrži i pomogne Udruženju arhitekata u nezgodnoj financijskoj situaciji. Stvaranje antagonizma i razlika nikamo ne vodi. Mala regionalna Društva arhitekata koja su iznimno aktivna također ulijevaju veliku nadu da će UHA nadići probleme s kojima se nosi.

Što se može učiniti po pitanju strategija urbanističkog razvitka gradova?

– Interdisciplinarnost! Urbanizam koji nam danas treba je apsolutno interdisciplinaran. Uz arhitekte, u timu koji se bavi urbanističkim projektiranjem trebali bi biti i sociolozi, pravnici, inženjeri prometa, pejzažni arhitekti, dizajneri. Urbanizam je preslojevit i preodgovoran sustav djelovanja da bi ovisio o odlukama nekoliko arhitekata i političara. Gradovi bi trebali biti puno više orijentirani na službe strateškog urbanizma.

Pretpostavljam da i struka treba dati određeni doprinos po pitanju stvaranja urbanističkih strategija, ali i općenito po pitanju shvaćanja urbanističkog projektiranja.

– Često se niti ne pokušava shvatiti što znači urbanističko projektiranje. Recimo, kada se dobije natječaj za uređenje nekog trga onda se on u pravilu dekorira unutar zadane površine. Kakvo će biti popločenje, rasvjeta i druga urbana oprema, zapravo su pitanja koja bi trebala biti tek krajnji čin procesa puno složenijeg istraživanja. Struka mora inzistirati na istraživačkoj komponenti koja često potpuno izostaje, ili se svodi na entuzijazam projektanta, uglavnom po pitanju je li je li nešto malo više ili manje ekološki odgovorno riješeno. Istovremeno se ne razmišlja da bi urbanistički projekt trebao početi od integralnog uvida u zatečeno stanje, odnosno od nužne podrške interdisciplinarnog istraživanja.

Ako tako razmišljamo, istraživanje bi trebalo biti najduža faza nekog projekta?

– Ako želimo da samo projektiranje bude relativno kratko, a izvedba najkraća, onda bi istraživački dio definitivno trebao biti najduža faza u trajanju nekog projekta. Što se bolje pripremimo izvedba će biti kraća i jeftinija. Međutim, u nas gotovo i nema istraživanja, projektiranje je zato jako komplicirano, a izvedba traje beskrajno dugo i košta previše jer se nailazi na probleme koji nisu predviđeni. Jaka istraživačka komponenta se uvijek čita u realizaciji i ona neće nikada ostati izgubljena ili neprimijećena. Kontekstualni istraživački pristup može se postići primarno kroz edukaciju budućih gradograditelja.
Koji su onda prvi koraci koji se mogu poduzeti kako bi se gradograditelje ohrabrilo da se posvete istraživanju prije nego što počnu projektirati?
Potrebno je za početak inzistirati na stvaranju istraživačkih baza, a to su kvantitativne digitalne baze podataka. Da bi se moglo pristupiti analitičkom urbanizmu jako je bitno da se stvore ozbiljni sustavi s relevantnim podacima, koje se stalno nadograđuju. Tu bi bile informacije o broju stanovnika, o problemima u određenom kvartu, o nedostacima i prioritetima stanovnika. Bila bi to jedna identifikacijska karta grada, i jasan uvid u ono u čemu urbanist može pomoći, i što konkretno može napraviti i na najosnovnijoj razini: gdje nedostaju kante, gdje javna rasvjeta…Ona bi služila ukazivanju na pošteniji raspored prostora i poštenije intervencije u njemu. To je uistinu participativan proces, jer stanovnici određenog dijela grada sami najbolje znaju što im nedostaje, a na struci je da odgovori na te nedostatke. Gradovi dakle trebaju sakupljati i čuvati podatke o sebi koji će biti dostupni, kako bi se uz pomoć tih podataka moglo operirati na boljitak svih građana.

Dobro je da na to upozoravate. Često dobijem dojam da donositelji odluka znaju vrlo malo ili nimalo o povijesti gradnje nekog grada.

– Poznavanje povijesti gradnje grada je ključno za njegov budući razvoj. Čitav prirodni, pa onda i izgrađeni svijet, koji se na njemu stvara, ima svoju morfogenezu. U prirodi je lakše shvatiti smisao morfogeneze, jer njezini oblici bez našeg djelovanja iz jednog oblika prelaze u drugi. No ako morfološki analiziramo gradove, razlikujemo slojeve, i njihov slijed, kao niz morfoloških perioda. Grad je presložen organizam da bismo bez istraživanja intervenirali u njega. Preslobodni smo.

Preslobodni smo i prema ranijim razdobljima, a kada je riječ o 20. stoljeću nailazimo na još veći kaos u shvaćanju pojma slobode.

– U zaštiti arhitekture 20. stoljeća imamo i u samoj konzervatorskoj praksi neusporedive razlike naspram ranijih razdoblja. Ranije je odnos čovjeka i grada bio jasnije definiran jer se čovjek arhitekturom štitio: gradio je od prirodnih materijala, gradnja je bila veoma zahtjevan proces, pa nije materijalizirao ideje bez snažnog motiva i razloga. I onda dolazi 20. stoljeće s betonom koji omogućuje da ideju materijalizirate bez puno novaca, brzo, i sve to u pojednostavljenom duhu filozofije modernizma: da se ionako ne gradi za vječnost jer smo prekinuli s poviješću.

Čisti modernizam je predivan, materijalizacija ideje prostora svedena na minimalnu količinu koda je vjerojatno nenadmašan cilj arhitektonske estetike, no jako ga je lako banalizirati. To 20. stoljeće, s preizgrađenošću koje nam je ostavilo, vrlo često je neadaptibilno. Forme su nefleksibline i izvedene od materijala koji nije podatan konzervaciji pa su osuđene na propast. Za razliku od navedenih povijesnih prostori su redovito adaptibilne školjke. Generalno govoreći, konzervirati beton je skuplje od bilo kojeg izvornog materijala. Najčešća metoda je onda faksimilna obnova. Govorimo dakle, o potpuno različitom sustavu zaštite u teoriji i praksi.

Što ćemo onda s tim „betonskim spavačima“ 20. stoljeća?

Rem Koolhaas kaže da nam je 20. stoljeće ostavilo, uz vrijedne spomenike- istinske betonske spavače koje želimo probuditi u novom vremenu, još prisutniji junkspace, odnosno prostor nastao kao nusproizvod modernizacije, s kojim, kada više ne zadovoljava svoju primarnu funkciju, ne možemo ništa. Dobar primjer je arhitektura shopping centara, introvertiranih i unificiranih kutija za jednoznačnu funkciju, gotovo bez prozora. Klima uređaji su omogućili da se u tom interijeru osjećamo kao u eksterijeru. Ti prostori ne mogu podnijeti odvajanje funkcije i forme, a arhitektura pak može postati spomenik onda kada forma nadživi funkciju, i generacije korisnika. Arhitekturu 20. stoljeća treba vrednovati s naročitom pažnjom, jer su kriteriji osjetljiviji i složeniji. Bitno je znati sačuvati ideju koju najprije treba prepoznati, ali često nema mogućnosti niti potrebe za apsolutnim čuvanjem forme, kao u prethodnim razdobljima. Veliki dio gradnje 20. stoljeća stvarno jest junkspace o kojem Koolhaas govori. Međutim, ne mora niti to biti nešto loše. Mi smo stvarno uvelike iscrpili naše prirodne izvore za gradnju i sve više se razvija 3D printanje građevina. Premda zvuči pomalo utopistički, ja vjerujem u sve prisutniju tezu da će taj višak koje je ostavilo 20. stoljeće, ti suvišni betoni i porušene zgrade, postati novi resurs, odnosno da će se reciklirati kao materijal za nove gradnje.

Ana se smije jer oduševljeno kimam na njezinu ideju i nazivam je vizionarkom. Knjiga Ane Šverko zasigurno nije lako štivo za plažu, ali je ja usprkos tome nosim i na plažu. Ako vam se ne slaže uz sunce i more preporučujem vam je za sve druge kombinacije jer je čudesno inspirativno i širokokutno štivo koje grebe ispod površine za koju smo bili uvjereni da nema podslojeva.

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/intervju-ana-sverko/feed/ 0 Ana Šverko
Vrijeme je da UHA postane socijalno osvještenija, društveno angažiranija i manje elitistička organizacija https://arteist.hr/vrijeme-da-uha-postane-socijalno-osvjestenija-drustveno-angaziranija-manje-elitisticka-organizacija/ https://arteist.hr/vrijeme-da-uha-postane-socijalno-osvjestenija-drustveno-angaziranija-manje-elitisticka-organizacija/#respond Mon, 10 Jul 2017 07:42:41 +0000 https://arteist.hr/?p=12741 Dodjela ovogodišnjih prestižnih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) održala se u popularnom tunelu Grič 12.6. Osim dodjele godišnjih nagrada, sam događaj podrazumijevao je i otvaranje neselektirane izložbe realizacija hrvatskih arhitekata koja služi kao baza za nominiranje projekata dovršenih u prošloj godini. Bitka za Kovačića, Galića, Bernardija i Šegvića završila je, za neke slavno, za neke […]]]>

Dodjela ovogodišnjih prestižnih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) održala se u popularnom tunelu Grič 12.6. Osim dodjele godišnjih nagrada, sam događaj podrazumijevao je i otvaranje neselektirane izložbe realizacija hrvatskih arhitekata koja služi kao baza za nominiranje projekata dovršenih u prošloj godini.

Bitka za Kovačića, Galića, Bernardija i Šegvića završila je, za neke slavno, za neke neslavno, u tunelu Grič, novom it mjestu u gradu.

Kad arhitekti organiziraju događaj poput ovog, očekivanja su – složit ćete se – opravdano velika. Njihova moć percepcije prostora, zavidno znanje o zadatostima određenih lokacija, mogućnost prilagodbe tim lokacijama, estetski senzibilitet, odlike su koje im s pravom daju društveni status koji imaju. Unatoč svemu navedenom, odabrana lokacija nije se pokazala funkcionalnom. Vrlo uzak prostor tunela onemogućavao je kretanje i razgledavanje izloženih projekata, a odzvanjanje mikrofona i gubljenje glasova u bespućima tunela Grič otjerali su većinu onih koji nisu morali iz kurtoazije ostati do samog kraja na eventu na kojem je jedino temperatura zraka bila za svaku pohvalu.

Nakon što sam primijetila da uz voditeljicu Stručnog savjeta Anu Mrđu u istom sjede svi redom zagrebački arhitekti – Bojan Baletić, Vedran Duplančić, Boris Koružnjak, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić i Goran Rako, zamolila sam Boža Benića, predsjednika Društva arhitekata Dubrovnik (DAD) i člana Predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata za komentar trenutne situacije u Udruženju. Benić živi i radi u Dubrovniku, a nedavno je s DAD-om organizirao izložbu ostvarenja dubrovačkih arhitekata 2012.-2016., koja se zajedno s Godišnjom izložbom ostvarenja hrvatskih arhitekata iz 2015. mogla pogledati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.

– Nakon što je dotadašnja predsjednica zajedno sa svojim dopredsjednicima u siječnju podnijela ostavku, UHA je svoje djelovanje nastavila bez formalno izabranog vodstva. Za preuzimanje te funkcije nije postojao interes, i to ponajprije zbog visokih dugova koji već godinama prate UHA-ino poslovanje. Uslijedilo je nekoliko vrlo teških mjeseci u kojima se postojeći stručni savjet raspustio, a službeni list Čovjek i prostor prestao izlaziti, zbog čega se posljedično kasnilo s objavom nominacija za godišnje nagrade – objašnjava Benić kontekst u kojem su ove godine dodijeljene nagrade za arhitekturu.

U sveopćem metežu koji je zavladao UHA-om, vjerovnici su pokrenuli postupke ovrhe, što je ozbiljno poremetilo djelovanje Udruženja, a dovelo je u pitanje i postavljanje godišnje izložbe.

– Sve se to dogodilo u jednom paradoksalnom trenutku, jer 2016. godina za arhitekte u Hrvatskoj bila je izrazito plodna, o čemu posebice svjedoči 78 autorskih radova koji su prijavljeni na natječaj, ističe Božo Benić, ukazujući na simbolički značaj postavljanja izložbe u tunelu Grič, koji je zapravo prava preslika teških okolnosti u kojima Udruženje hrvatskih arhitekata trenutno funkcionira.

– U takvim okolnostima upravljanje UHA-om preuzelo je Predsjedništvo sastavljeno od predstavnika 11 regionalnih društava i dr. sc. Anom Mrđom kao vršiteljicom dužnosti predsjednice. Na čitavom nizu kriznih sastanaka koordinirali smo mjere za spašavanje Udruženja, a organizaciju godišnje izložbe postavili smo kao prvi čin novog UHA-ina smjera s izrazito bitnom simboličkom komponentom. Naime, prilikom organizacije ove izložbe nekoliko je prostora bilo u igri, od onih kontekstualnih i organizacijski jednostavnijih, do onih atraktivnijih i medijski eksponiranijih. Međutim, Predsjedništvo se u konačnici odlučilo za skromniji i fokusiraniji događaj bez suvišne atrakcije, odnosno za izložbu koja neće biti samo odraz stanja u hrvatskoj arhitekturi, već i odraz stanja u struci, kaže Benić.

Zato je izabran tunel Grič. Time je i struci i cjelokupnoj javnosti poslana poruka da je konačno došlo vrijeme da UHA postane socijalno osvještenija, društveno angažiranija i manje elitistička organizacija.

– Zato podzemlje, zato mrak i zato vlaga. Samim time, Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2016. godini više je nego ikada prije dokument stanja UHA-e kao cjeline, mnogo prije klasične smotre pojedinačnih arhitektonskih ostvarenja, zaključuje Božo Benić.

Srećom, početkom srpnja odabrano je novo vodstvo. Na izbornoj skupštini održanoj u Zagrebu za novog predsjednika izabran je Emil Jurcan, a Ana Mrđa i Ana Dana Beroš nove su dopredsjednice Udruženja. Sada je konačno okončan polugodišnji period u kojem je Udruženje vodila vršiteljica dužnosti predsjednice.

Unatoč nestabilnoj situaciji u struci, nagrada za arhitektonska ostvarenja u Hrvatskoj ne nedostaje. Ove godine uz UHA-ine nagrade i Vladimira Nazora koji dodjeljuje Ministarstvo kulture u domeni arhitekture, nagrade stižu i iz Hrvatske komore arhitekata. Komora je strukovna organizacija koja brine o legislativi i zakonima, dakle o administrativnim segmentima arhitektonske djelatnosti.

Od ove godine Komora je i organizacija koja uz navedeno djelovanje dijeli medalje, i to tri: medalju za arhitekturu, za konceptualni pothvat (većini još uvijek nejasna kategorija) i za urbanizam. Potonja se ove godine nije niti dodijelila budući da nije ni bilo nominiranih. Čini se da je urbanizam u Hrvatskoj, „posve nedužanˮ, osuđen na smrtnu kaznu. Simptomatično je da je UHA-ina nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2016. dodijeljena Ani Šverko za knjigu Grad (ni)je kuća, o dijalogu između novog i starog Splita / urbanistička predigra.

Ističem ovdje knjigu Ane Šverko (premda je Šegvića dobio i Maroje Mrduljaš za izvrsnu dokumentarnu seriju Betonski spavači  jer je napisana u želji „da pomogne u prepoznavanju važnosti faze pravilnog definiranja urbanističkog programa kao nezaobilaznog preduvjeta svake realizacijeˮ. Ne može biti slučajno da je u vremenima borbe protiv urbanizacije Srđa, bitke za park na Savici, rasprava oko urbanističkog uređenja Britanca i Trga Franje Tuđmana, upravo knjiga koja potiče na dodatno promišljanje o mjerilu urbanističkog projektiranja u kojem se istražuju i kreiraju ulice, trgovi, kvartovi, parkovi nagrađena Šegvićem.

Vratimo se na tren neobičnom fenomenu Komorinih medalja. Zašto je Komora počela dodjeljivati nagrade i tako na neki način ugrozila prestižne nagrade Udruženja čiji su laureati ispisivali povijest arhitektonske izvrsnosti? Ispravnije je možda zapitati se sljedeće: bi li za sveukupnu arhitektonsku djelatnost bilo korisnije da Komora odrađuje posao zbog kojeg je njezino postojanje opravdano, tj. da Komora omogućuje arhitektima da se što jednostavnije probijaju kroz prašumu zakonskih legislativa i inih ručnih kočnica koje nerijetko sputavaju procese projektiranja i realiziranja arhitekture? Zdravorazumski uzeto, Komora bi trebala balansirati među oprekama, da upotrijebim slikovitu sintagmu koju sam jednom prilikom čula upravo od arhitektice Šverko kada je govorila o svojoj, sada nagrađenoj knjizi.

Već se u toj hiperprodukciji nagrada dogodilo nešto posve apsurdno i nepoželjno: za nagradu Viktor Kovačić – za najbolji arhitektonski projekt nominacije su bile gotovo identične onima za Komorinu medalju za arhitekturu. U startu je tako izgubljena nada da će se medaljama poticati manje istaknute autore da dođu do izražaja na našoj malešnoj arhitektonskoj sceni. Osim dobitnika medalje za arhitekturu Dinka Peričića i Romana Šilje koji su je osvojili za odličan projekt Građevinskog fakulteta u Osijeku, za Kovačića (i za medalju) su samo s vremenskim odmakom konkurirali redom isti arhitekti: Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk s Bazenskim projektom Svetice, Studio UP s Hotelom Amarin u Rovinju i Studio 3LHD s akvarijem u Karlovcu. Jedina razlika u nominacijama je Hotel Navis arhitektonskog biroa Turato. Ovaj projekt nije se borio za medalju već samo za Kovačića, premda se ta nagrada rijetko daje hotelima (dobili su ga do sada samo hotel Lone 3LHD-a i Hotel Well studija MVA).

Kovačić je na koncu došao u ruke Vjere Bakić i suradnika Matthiasa Kulstrunka što je još jednom potvrdilo da se ta nagrada, jednako kao i Nazor Ministarstva kulture (koji je ove godine dodijeljen istom Bazenu Svetice) ne daje realizacijama financiranima novcem privatnih ulagača. Šteta, jer ti su projekti praktički jedini koji u lanjskoj godini nisu samo dovršeni, već su u cijelosti u njoj realizirani, dok su natječaji za Bazen Svetice ili za Građevinski fakultet u Osijeku otvoreni u sada već prilično dalekom početku dvijetisućitih.

Nagrada Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture dodijeljena je Tomislavu Ćurkoviću i Zoranu Zidariću za Kuću za odmor na Murteru, dok je Bernardo Bernardi, nagradu za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, dobila Vedrana Ergić za interijer poslovnog centra Adris grupe u Zagrebu i projekt interijera stana u sklopu zagrebačke gornjogradske kuće Šuflaj.

Kovačića za životno djelo ove godine je dobio Berislav Šerbetić, koji se istaknuo kao neumorni autor niza arhitektonskih natječaja, projekata i realizacija.

Dodjela UHA-inih nagrada, osim što javnosti daje uvid u ponajbolja arhitektonska ostvarenja, uvijek iznova otkriva probleme s kojima se susreću domaći arhitekti. Jednako kao i oni i mi ćemo se s čuđenjem nastaviti pitati: zašto odjednom po pet nominacija za svaku nagradu?; zašto je Komora uopće počela dodjeljivati medalje?; gdje su nestali urbanistički projekti i zašto se ne gradi gotovo ništa višestambeno, a da je ujedno kvalitetno?; zašto su bez Bernardija ostali Damir Gamulin i Antun Sevšek za izvrstan projekt postava Memorijalne zbirke Lipa Pamti, a bez nominacije Idis Turato i Saša Randić za interijer i postav čudesnog Muzeja Apoksiomena koji je bio nominiran čak i za Mies van der Rohe Award i za Piranesi nagradu?; je li vrijeme da se Bernardi bolje precizira pa da se interijeri stanova i ureda ne natječu s puno kompleksnijim projektima interijera muzeja (jer se kompromisi „dajmo povremeno za stan/ured“ ili „nemojmo uopće nominirati interijer muzeja“ ne čine kao moguće održivo rješenje)?

Zaključit ću riječima predsjednika Društva arhitekata Dubrovnik, Boža Benića, koji je istaknuo kako je i privremeno i novo Predsjedništvo hrabro preuzelo politiku vođenja Udruženja sa svim naslijeđenim obavezama, rizikom i dugovima.

– Na taj način implementirali smo autentičnu promjenu paradigme, a koja podrazumijeva jasan i nedvosmislen društveni i javni angažman. Upravo je to na otvorenju izložbe istaknula i kolegica Mrđa, posebice kada je naglasila kako je Udruženje hrvatskih arhitekata ususret 140. obljetnici svoga postojanja dovedeno u vrlo ozbiljnu i prijelomnu poziciju, a hoćemo li je sljedeće godine proslaviti u svečanijim uvjetima ovisi isključivo o nama arhitektima, našem zajedništvu i vjeri, da upravo mi međusobno – iskreno i kolegijalno – možemo sami sebi izgraditi institucije koje doista i zaslužujemo, zaključuje Benić.

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/vrijeme-da-uha-postane-socijalno-osvjestenija-drustveno-angaziranija-manje-elitisticka-organizacija/feed/ 0 Nagrade za arhitekturu