”Flex” za sve koji su se našli u raljama korporativnog besmisla

Još od studentskog ”Prijeđenja vublike”, pa nastavno s ”Kataloncem” u &TD-u i trenutačnim ”Flexom” u novopokrenutom Kunst Teatru na Trešnjevci, dramaturg i redatelj mlađe generacije Ivan Penović u suautorstvu s gotovo uvijek istim glumcima pokazuje jedan od smjerova u kojem kazališna nezavisna scena može ići – nimalo glupa i labavo strukturirana zafrkancija pod snažnim utjecajem pop-kulturnih elemenata. Dok se u ”Prijeđanju vublike” političkom nekorektnošću pomicala granica što kazališna publika jest, u ”Kataloncu” je uvrnuta nestalnost i fragmentarnost sa stalnom izmjenom motiva dala CouchSurfingu drugu dimenziju, no ujedno je i zahtijevala svojevrsnu gledateljevu izdržljivost i dobro raspoloženje. Zadnji ”Flex” je najstrukturiranija Penovićeva predstava utemeljena na improvizacijama s glumcima Domagojem Jankovićem, Karlom Mrkšom, Bernardom Tomićem, Pavlom Vrkljanom i Matijom Čigirom (u offu).

U TBF-ovskoj maniri čitavom predstavom ”baze lete” s komičarskim elementima britanskog ”The Officea” i američkog ”Bez oduševljenja, molim”. U isprekidanim monolozima, dijalozima i momentima antimjuzikla rastvara se fino karikiranje i apsurdnost besmislenih poslova (teorija antropologa Davida Graebera iz 2018.). Ujedno se i sasvim solidno, bez ikakve pretencioznosti i usiljena jezika, među skučenom scenografijom zalijepljenih plakata u prostoru bivše teretane, ismijava jednoobraznost identiteta, priglupost sustava i svaki oblik autoriteta, koji je nerijetko ionako tamo samo puka figura. Iako su dramaturški slojevi pod svom tom zafrkancijom apsurdni, nevjerojatno je koliko zapravo korespondiraju i glasno se smiju aktualnoj zbilji rada u bilo kojoj korporaciji ili ne dao Bog većeg zla, u službi za korisnike. Svatko je zamjenjiv za nekog predanijeg i još nesposobnijeg.

”Flex” progovara i o sveopćoj fluidnosti, odnosno prilagodljivosti i uniformnosti identiteta, koja novim generacijama stvara osjećaj tjeskobe i nesigurnosti (usp. Zygmunt Bauman, Tekuća modernost). Ogrnuta i isprekidana synth glazbom koja kao da je ispala iz neke videoigre ili ”La La Landa” (Karlo Mrkša i Filip Triplat), predstava osim zbilja dobrog smisla za humor, nudi ozbiljniji okvir za promišljanje problema milenijalaca, nego li ijedan dosadašnji pokušaj približavanja kazališta mlađoj publici. Tome pridonosi i prostor, gotovo stopljen s kafićem Sobica u neki bi rekli najzagrebačkijem kvartu, preko kojeg se ulazi u mikrozajednicu, razbija monolitnost velikih ustanova u kulturi i dobiva neki off-off šarm.

Glumački je izraženo zajedništvo i iskreno veselje suigre. Janković je šefovski eksplozivan bez pokrića, ujedno hipster i tatin sin bez ikakve odgovornosti. Mrkša i Vrkljan kao da su se našli u uredskim ”Porocima Miamija” te imaju izražen talent za suptilnu komiku. Tomić iznimno prelazi iz sramežljivosti u naglašene geste u ulozi apsurdnog junaka iz čileanskog rudnika koji preko veze dolazi u ”Flex”. Čigir na videozidu daje tipičnu sliku distanciranog i suzdržanog šefa, polumafijaša. Ništa u toj razigranoj predstavi nije brižljivo brušeno. No kad si mlad, ni ne treba biti. Dovoljna je zdrava, zaokružena i prilično inteligentna zafrkancija da se tzv. visoka umjetnost malo i spusti s bjelokosne kule te pokaže kako je humor neizbježan puls kazališnog života. Predstava se zaključno toplo preporučuje svima koji su se ikada našli u raljama (korporativnog) besmisla.

Anđela Vidović

Foto: Karla Jurić

*Kritika je prvotno objavljena u tjedniku Express (broj 466) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More