”Flex” za sve koji su se našli u raljama korporativnog besmisla

Još od studentskog ”Prijeđenja vublike”, pa nastavno s ”Kataloncem” u &TD-u i trenutačnim ”Flexom” u novopokrenutom Kunst Teatru na Trešnjevci, dramaturg i redatelj mlađe generacije Ivan Penović u suautorstvu s gotovo uvijek istim glumcima pokazuje jedan od smjerova u kojem kazališna nezavisna scena može ići – nimalo glupa i labavo strukturirana zafrkancija pod snažnim utjecajem pop-kulturnih elemenata. Dok se u ”Prijeđanju vublike” političkom nekorektnošću pomicala granica što kazališna publika jest, u ”Kataloncu” je uvrnuta nestalnost i fragmentarnost sa stalnom izmjenom motiva dala CouchSurfingu drugu dimenziju, no ujedno je i zahtijevala svojevrsnu gledateljevu izdržljivost i dobro raspoloženje. Zadnji ”Flex” je najstrukturiranija Penovićeva predstava utemeljena na improvizacijama s glumcima Domagojem Jankovićem, Karlom Mrkšom, Bernardom Tomićem, Pavlom Vrkljanom i Matijom Čigirom (u offu).

U TBF-ovskoj maniri čitavom predstavom ”baze lete” s komičarskim elementima britanskog ”The Officea” i američkog ”Bez oduševljenja, molim”. U isprekidanim monolozima, dijalozima i momentima antimjuzikla rastvara se fino karikiranje i apsurdnost besmislenih poslova (teorija antropologa Davida Graebera iz 2018.). Ujedno se i sasvim solidno, bez ikakve pretencioznosti i usiljena jezika, među skučenom scenografijom zalijepljenih plakata u prostoru bivše teretane, ismijava jednoobraznost identiteta, priglupost sustava i svaki oblik autoriteta, koji je nerijetko ionako tamo samo puka figura. Iako su dramaturški slojevi pod svom tom zafrkancijom apsurdni, nevjerojatno je koliko zapravo korespondiraju i glasno se smiju aktualnoj zbilji rada u bilo kojoj korporaciji ili ne dao Bog većeg zla, u službi za korisnike. Svatko je zamjenjiv za nekog predanijeg i još nesposobnijeg.

”Flex” progovara i o sveopćoj fluidnosti, odnosno prilagodljivosti i uniformnosti identiteta, koja novim generacijama stvara osjećaj tjeskobe i nesigurnosti (usp. Zygmunt Bauman, Tekuća modernost). Ogrnuta i isprekidana synth glazbom koja kao da je ispala iz neke videoigre ili ”La La Landa” (Karlo Mrkša i Filip Triplat), predstava osim zbilja dobrog smisla za humor, nudi ozbiljniji okvir za promišljanje problema milenijalaca, nego li ijedan dosadašnji pokušaj približavanja kazališta mlađoj publici. Tome pridonosi i prostor, gotovo stopljen s kafićem Sobica u neki bi rekli najzagrebačkijem kvartu, preko kojeg se ulazi u mikrozajednicu, razbija monolitnost velikih ustanova u kulturi i dobiva neki off-off šarm.

Glumački je izraženo zajedništvo i iskreno veselje suigre. Janković je šefovski eksplozivan bez pokrića, ujedno hipster i tatin sin bez ikakve odgovornosti. Mrkša i Vrkljan kao da su se našli u uredskim ”Porocima Miamija” te imaju izražen talent za suptilnu komiku. Tomić iznimno prelazi iz sramežljivosti u naglašene geste u ulozi apsurdnog junaka iz čileanskog rudnika koji preko veze dolazi u ”Flex”. Čigir na videozidu daje tipičnu sliku distanciranog i suzdržanog šefa, polumafijaša. Ništa u toj razigranoj predstavi nije brižljivo brušeno. No kad si mlad, ni ne treba biti. Dovoljna je zdrava, zaokružena i prilično inteligentna zafrkancija da se tzv. visoka umjetnost malo i spusti s bjelokosne kule te pokaže kako je humor neizbježan puls kazališnog života. Predstava se zaključno toplo preporučuje svima koji su se ikada našli u raljama (korporativnog) besmisla.

Anđela Vidović

Foto: Karla Jurić

*Kritika je prvotno objavljena u tjedniku Express (broj 466) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...