Filozofsko kazalište preobratilo braniteljskog prosvijednika

vojislav seseljStari mi je već deseti dan spavao u šatoru ispred Ministarstva branitelja. Naravno da se gadno prehladio, dobio tremperaturu i šmrcao.

Nagovarao sam ga neka dođe spavati kod mene u Plitvičku. Nije htio. Rekao je da mu je spavat kod mene gore nego da spava u štali. U štali bar ima struje. I vonja na zdravu telad. A ne na ovu gradsku, zatrovanu jeftinim „Simfonijama“ i konzervama mesnih narezaka.

Odlučio je da ni na dan pada Vukovara neće krenut u Vukovar, ostat će sa suborcima pred Ministarstvom. Neka svi vide da misle ozbiljno. Neće se maknut odavde sve dok ne budu smijenjeni Fred Matić, Bojan Glavašević i Vesna Nađ.

Došao sam do njega u šator s kutijom Maksflua i termosicom čaja. Postalo mi je žao starog. Ali opet mi je nekako bilo i neugodno zbog njega. Pogotovo kad bih u tramvaju prolazio po Savskoj i slušao komentare pojedinih putnika, u stilu šta hoće ti besprizornici, šta se ne maknu svojim kućama. Hvala Bogu, svi imaju stanove i vojne mirovine.

– S tim svojim redovnim vojnim penzijama trenutno u Hrvatskoj jedini spadaju u srednji sloj. Ne moraju ko mi strepit od čega će plaćat režije kad ih istjeraju s posla – promrsio je jedan penzić ispred mene. – Šta oni hoće, kruha preko pogače…

U kovitlacu tih proturječnih osjećaja u subotu sam napravio najveće moguće sranje – nagovorio sam starog da ide sa mnom na Filozofski teatar Srećka Horvata. Samo sam htio da ga malo maknem s ulice, s hladnog zraka. U kazalištu je toplo. I Daša Drndić se išla grijati u riječko kazalište kad je tek doselila u Rijeku i kad u stanu nije imala grijanje, pisala je o tome u romanu Leica format.

– Prvo Interliber, sad kazalište, koji je tebi kurac? To mamu vodi kad dođe, a ne mene – u prvi mah me stari krenuo odjebavat.

Ali onda sam ga počeo uvjeravat da mora vidjet HNK kad je već tu u Zagrebu.

– Moraš na zastorima vidjet Gundulićev san. Pa to svaki Srbin koji dođe u Zagreb ide prvo vidjet, a kamoli ne Hrvat.

Još sam ga vabio i da ću ga uvest da vidi počasnu ložu u kojoj je pokojni Tuđman uvijek sjedio kad bi u HNK dolazio na Sedlarove predstave.

I tako sve dok nije pristao.

Stari je u HNK krenuo u svom maskirnom prsluku, drugog nije imao. To mi je bilo malo bed, ali mogao je s tim prslukom proći kao da je neki ostarjeli hipster koji se oblači na Hreliću, hipsterski lovac Luka. I Srđan Sandić je, uz lovački kačket, znao na premijerama nosit slične prsluke.

Sranje je nastalo kad je Srećko Horvat krenuo prokleto čamotno, monotono divanit s francuskom feministicom Julijom Kristevom. I to na francuskom, pa su svi osim Matvejevića morali uzet slušalice za prijevod. Hostese su ih dijelile kao perece na utakmicama FK Vakufa.

Kad je trebalo stavit te slušalice, stari je naglo popizdio, krenuo me brukat. Glasno je zarogoborio da koji će njemu kurac te slušalice!

– Takve su slušalice morali nosit naši generali u Hagu! Šta je ovo, kazalište ili Hag! Idite u Srbiju, pa Šešelju stavite te slušalice na uši, zajedno s brnjicom! Eno ga širi tamo po Beogradu ponovo ideje o Velikoj Srbiji. A ko će vas sad branit od Šešeljevih četnika i udbaša kad ste i maltene Hrvatsku vojsku ukinuli!? A mi veterani koji jedini još znamo rastavit i sastavit kalašnjikov, skapavamo u Savskoj! Ptuj, jebem mater vama i ovim haškim slušalicama! – priprosto se otresao. –  Jel vam to došla u kazalište neka tajnica od Karle Del Ponte!? Da vas nahuška na nas branitelje!? Želite nas sve vidjet s tim slušalicama u Hagu! A kad vas Šešelj stisne, bit će, jao majko! Pa ćete opet vadit vize i razbježat se po inozemstvu! I pisat po njihovim novinama da smo svi mi ustaše jer da pišete drugačije ne bi vam to nigdje objavili, pa bi pokrepali od gladi!

Došlo mi je da propadnem u zemlju. Pravio sam se da mi se naglo pripišalo. Preskačući ljudima preko koljena, pojurio sam prema klonji. I tada sam napravio nešto što će me proganjat do kraja života – zanijekao sam vlastitog oca. Dok sam se, maltene praveći špagu, prebacivao preko koljena kazališne kritičarke Nataše Govedić, ona me mrko upitala:

– Koji se to tamo dere, jel to neki vaš prijatelj?

– Nije… Ma, neki luđak – promrmljao sam.

– Na Noć kazališta hrpa luđaka se stušti u kazališta samo zato što je besplatno – progunđala je Nataša.

– Tipično za Hrvatsku. Pojeli bi i govno samo da je besplatno. – Kiselo sam se osmijenuo, podupirući se dlanovima o njezina koljena kao da iz poluskoka preskačem kozlić.

Tek u toaletu sam postao svjestan što sam izgovorio. Stislo mi se grlo od pomisli na mog starog koji je i dalje izgubljeno sjedio u mračnom parteru, slušao Horvata i pretpotopnu francusku feministicu. I pri tom u rukama paranoično gnječio slušalice što su ga tako neodoljivo podsjećale na one kakve su Gotovina i Markač nosili u Haagu.

Ostavio sam starog da skoro puna tri sata sluša tu tešku smoranu, naklapanja iz šupljeg u prazno. Ja sam ga čekao u holu.

Prvo mi ga je bilo žao, a onda je u meni proradio demon. Pomislio sam da mu je ovo najbolja osveta za sve ono što me tukao i ponižavao u djetinjstvu. Nakon što do kraja odsluša Filozofsko kazalište, naši računi biti će izravnati. Moći ćemo iznova započeti, nov, čist odnos.

Nakon tri sata stari je do mene dobauljao blijed kao smrt. Nije imao snage ni za ispoljavanje agresive. Samo je nemoćno izustio da mu je ovo bilo gore nego kad je završio u zarobljeništvu.

– Sad skroz drugim očima gledam na intelektualce. Ako ovakve torture moraju izdržat jednom mjesečno, to znači  da su mentalno čvrste osobe, ko Putinovi KGB-eovci. Ne može ovo svako… Ja da još jednom moram sjedit na ovakvom nečem, izdao bih i Hrvatsku i sve, samo da me oslobode toga. Ma, nije lako bit ni intelektualac, ništa danas nije lako, svako nosi svoj križ – pomirljivo će stari.

Pomislio sam kako je Srećko Horvat ostvario svoj cilj. Negdje je izjavio da on Filozofski teatar ne radi samo zbog tog da bi se ljudi zabavili, nego da iz kazališta izađu promijenjeni iznutra, s novim životnim spoznajama, nazorima. U slučaju mog starog to mu je uspjelo. Totalno ga je tim svojim teatrom prevaspito, što bi rekao Raspudić kad u Petom danu pokušava ironizirati običaje i poredak bivše Jugoslavije.

Književna Groupie

*Ponosno objavljujemo da je, svježe iz tiska, ovog tjedna pristigla Književna Groupie 2. Kao i prvi nastavak ove hit knjige Pavla Svirca, proglašene kulturnim događajem godine, dostupna je po cijeni od 69 kuna i uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu. Naručite svoj primjerak na info@arteist.hr i stići će vam unutar 24 sata!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...