[VIDEO] Film o kojem se priča: “Sve te senzacije u mom trbuhu” je novi hit Marka Dješke

Film je nastao po stvarnom iskustvu transrodne osobe, na festivalu u Kosovu osvojio je nagradu, a hrvatsku će premijeru imati na skorašnjem Animafestu.

U regijskom natjecateljskom programu nedavno održanog Međunarodnog festivala animiranog filma Anibar nagradu je odnio kratkometražni animirani film “Sve te senzacije u mom trbuhu” redatelja Marka Dješke, zanimljivo ostvarenje koje, osim naslovom i vizualnim rješenjima, pozornost privlači i tematikom, itekako važnom za društvo koje i u 2020. godini ima probleme s prihvaćanjem različitosti.

Film je, naime, nastao po stvarnom iskustvu Matie Anne Pleše, koja je ujedno i naratorica u filmu, a koja se kroz iskustvo tranzicije iz muškog u ženski rod/spol bori s pronalaskom iskrene intimne veze s heteroseksualnim muškarcem. Svoju je premijeru imao upravo na Anibaru, a zagrebačka ga publika ove jeseni ima priliku pogledati dvaput – 19. rujna u Art parku za vrijeme trajanja Gay Pridea Zagreb, te na službenoj hrvatskoj premijeri u sklopu svjetskog festivala animiranog filma Animafest, koji se od 28. rujna do 3. listopada održava u Kinu SC, Teatru &TD i Kinoteci.

Festivalski uspjesi i hit filmovi za Marka Dješku, osječkog majstora stripa koji je diplomirao animirani film pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, najblaže rečeno, nisu novost. Njegov studentski film Kolinje iz 2010. godine otkupio je El Rey Network, poznata televizijska kuća u vlasništvu popularnog filmskog producenta Roberta Rodrigueza te ga prikazuje u regiji Meksika i Kalifornije. Godine 2016. za svoj je treći film Grad duhova dobio prestižnu nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara na festivalu Dani Hrvatskog filma, a uspjesi i priznanja pristižu i u svijetu stripa. Jedan od Markovih prvih radova, strip Bul i Bal o braći dinosaurima koji su došli iz svemira 2014. godine je objavio “Heavy Metal”, najpoznatiji svjetski magazin za stripove.

Pun si nagrada i priznanja. Sigurno je dobro za ego, ali, je li istovremeno i opterećenje?
Osobno nisam čovjek koji uživa u natjecanju niti mislim da je biti opterećen natjecanjima najzdravije. Iz istog razloga nisam ni preveliki fan praćenja sporta na TV-u, koji se bazira isključivo na natjecanju. Istina, u animiranom filmu i stripu često dolazi do momenta natjecanja i svakako je opterećenje. Nagrade olakšavaju dobivanje sredstava i podrške za sljedeći projekt (naravno da on mora biti uz to jasno i dobro napisan), no, to nije pravilo. U sistemu koji njeguje nagrade, one svakako dovode do vidljivosti, do toga da je tvoj rad prepoznat, time dopireš do ljudi, tvoj rad dobiva ‘težinu’ i značaj. Može se reći da sam sakupio dosta nagrada iz polja animiranog filma i stripa, ali one najdraže su uvijek nagrade publike, jer, očarati smijehom mnogobrojnu festivalsku publiku zapravo je najteža agenda i takve nagrade su, meni osobno, najveća potvrda truda koji je uložen u određeni projekt. Forma kratkog animiranog filma je zapravo primarno namijenjena festivalima animiranog filma i festivalskoj publici, pa su nagrade, na neki način pristup većem broju festivala i širem spektru publike, te iz te perspektive, jesu opterećenje.

S Anibara si se vratio s još jednom, i to za aktualni film “Sve te senzacije u mom trbuhu”. O čemu je riječ i s kim si sve surađivao?
“Sve te senzacije u mom trbuhu” je moj četvrti kratki animirani film i produciran je u zagrebačkom studiju za animirani film Jadranska animacija (Adriatic Animation). To je animirani dokumentarac o stvarnoj trans-djevojci Matiji iz Zagreba, koja je protagonistica filma, te govori o svojem iskustvu života u hrvatskoj sredini i problemima s kojima se susreće. Film je primarno fokusiran na Matijin ljubavni život, odnosno na kompleksnost ostvarenja intimne emotivne veze s heteroseksualnim muškarcem. Dakle, problematika pronalaska partnera (ili partnerice) za iskrenu vezu, svima je nama poznata stvar. No, promatrajući taj problem iz perspektive trans-djevojke, otvara nam se poligon za razumijevanje i empatiju nekoga tko je “drukčiji”, a medij animiranog dokumentarca postaje savršen medij za pričanje takve priče.

Kako si uopće došao na tu ideju?
Na razmišljanja o bilo kakvoj LGBTQ temi u novom filmu potaknula su me recentna zbivanja u društvu u kojem živim i koje proživljava turbulentne ekonomske, političke, sociološke i druge promjene. Ona pozitivna strana europske demokratičnosti mnogim zemljama Europske unije već je donijela prihvaćanje različitosti, dok se u Hrvatskoj ljudi homoseksualne orijentacije diskriminiraju na radnim mjestima, Crkva i političari (još uvijek!) homoseksualnost deklariraju kao poremećaj, ženama se brani pravo na izbor oko pobačaja, izbjegličke obitelji na granicama se tretira kao lopove i uljeze, i općenito, društvo odiše netolerancijom, mržnjom i podjelama.

Kao filmaš sam se osjećao prozvan i odgovoran da još jedan rad posvetim aktualnoj temi iz okruženja. Transrodnost, sveprisutna ali ‘gurnuta pod tepih’ je za mene predstavljala tabu temu o kojoj se mora govoriti. Zapanjile su me i, opet iznova, mogućnosti animacije da se različita stanja svijesti, unutarnje borbe, unutarnji procesi i metamorfoze vizualiziraju, ovaj put u kombinaciji s dokumentarnim filmom kao idealnim formatom za pričanje takve priče, s protagonisticom iz Zagreba, u sredini u kojoj živim.

S obzirom na osjetljivu temu o kojoj se na našim prostorima malo govori, jesi li u procesu realizacije nailazio na upitnike nad glavama i neshvaćanje materije?
Svakako je bilo puno upitnika nad glavom u samom početku kada sam morao prijaviti film s improviziranim scenarijem, s obzirom da dokumentarna forma prvo iziskuje istraživanja za koje trebaš dobiti sredstva. No, imao sam sreće s tim što je protagonistica filma bila upravo Matia Anna Pleše, koja se potpuno posvetila tom projektu i s velikim žarom sudjelovala u njemu od prvog sastanka na kojega je došla spremna sa svojom detaljnom biografijom ispisanom na mobitelu, u svrhu mogućnosti da se razmotri za adaptiranje u animirani film.

Kao filmaš sam se osjećao prozvan i odgovoran da još jedan rad posvetim aktualnoj temi iz okruženja. Transrodnost, sveprisutna ali ‘gurnuta pod tepih’ je za mene predstavljala tabu temu o kojoj se mora govoriti.

Matia je s velikim entuzijazmom uradila svaki intervju (bilo ih je dosta) s obzirom na to da smo morali odrađivati mukotrpna pročišćavanja monologa koji prepričavaju njezinu životnu priču i pojednostavljivati u svrhu izrade animacije koja je vremenski vrlo ograničena (film traje 13 minuta, što je u festivalskom terminu dosta vremena).

Ilustracije u filmu “Sve te senzacije u mom trbuhu” djelo su Hane Tintor

Jednu od najzaslužnijih uloga u ovom projektu ima i uspješna ilustratorica Hana Tintor koja je svojim osebujnim stilom ‘obojila’ ovaj film humorističnim likovima, dizajniranim u njezinom minimalističkom, ali živopisnom ruhu. Tu je i ostatak tima iz studija Adriatic Animation bez kojih ovaj film zasigurno ne bi mogao biti realiziran.

Hana Tintor: “Možda sam naivna, ali želim vjerovati da rad i prizemnost donose uspjeh”

Odakle ljubav prema animaciji i stripu, kad je i kako krenulo?
Ljubav prema animaciji i prema stripu krenula je još od najranijih godina života kad sam vrijeme provodio uz televizor, gledao tadašnje aktualne animirane serije i istovremeno kopirao, crtao omiljene likove u sketchbooke. U tim bilježnicama su se s vremenom počeli stvarati svjetovi i interakcije među likovima, a s vremenom sam počeo izmišljati svoje likove i svoje priče. Tako da, bilo je pitanje vremena kada ću otkriti način da mi to bude smjer školovanja, pa zatim i poziv…

Vrijeme je došlo upisom u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, a zatim i upisom na smjer animacije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Animacija i strip su srodni mediji, iako se možda takvima ne čine na prvu. Prednost pokreta i zvuka u mediju animiranog filma, te prednost mogućnosti za pričanje kratkih priči u kraćem vremenu, u stripu, postavila me je u ‘među-prostor’ ta dva medija gdje pokušavam egzistirati, te proizvoditi sadržaj interesantan publici, ali i meni.

Kakva je situacija na našim prostorima, s pandemijom i bez nje, kad su u pitanju animacija i stripovi? Ima li posla, postoji li scena?
Posla ima uvijek, za mene i previše. Posla ima toliko da mi je karantena zapravo i omogućila to da nesmetano mogu završiti film i dostaviti ostale narudžbe koje su čekale mjesecima, zbog pretrpanosti različitim gažama. Scena animiranog filma je većinom ograničena na festivalske distribucije i festivalska događanja, dok za domaći autorski strip mogu reći da doživljava svoju renesansu, koliko god to pretenciozno zvučalo. U zadnje vrijeme svjedočim pojavi da ima sve više i više enormno talentiranih mladih ljudi koji se bave autorskim stripom. Šarolikosti autora i stilova ne nedostaje, kao niti scene koja se razvija iz mjesec u mjesec neovisno o stanju pandemije.

Trenutno ne planiram nove animirane projekte, pokušavam se fokusirati na neke svoje autorske strip-projekte koji su bili zapostavljeni dulje vremena zbog rada u animaciji. (Foto: Toni Mijač)

Tu je i Facebook grupa Hrvatski autorski strip koju vodim kao administrator, i koja se svakoga tjedna puni s novih 20 članica i članova. Imamo čak i više festivala posvećenih različitim nišama u stripu! To su Zagreb comic con (Crtani romani šou) i Mafest, koji su posvećeni više komercijalnom, main stream stripu, te OHOHO festival underground i DIY stripa, čiji sam jedan od umjetničkih voditelja, te urednik istoimenog OHOHOzin-a, koji pokriva nezavisnu, alternativnu scenu stripa. Tako da, posla i scene ne nedostaje, ali postoji problem održavanja spomenutih evenata koji su se zbog pandemije morali odgoditi, pomaknuti ili ograničiti u svom programu.

Što planiraš nakon uspjeha sa “Senzacijama”?
“Sve te senzacije u mom trbuhu” su svježe započele svoj festivalski život koji će trajati još dvije godine, koliki je životni vijek filma u prosjeku, prije nego postane svima dostupan na internetu. Stoga se nadam da će distribucija biti, koliko toliko, uspješna. Trenutno ne planiram nove animirane projekte. Pokušavam se fokusirati na neke svoje autorske strip-projekte koji su bili zapostavljeni dulje vremena, zbog rada u animaciji. Valja napomenuti da se, osim animiranim filmom i stripom bavim i ilustracijom, te uživam u izradi plakata za neke evente koji mi opusom odgovaraju poput kazališnih predstava ili vizuala za omiljene glazbenike. Što će nadolazeće vremenske pogodnosti donijeti, to ćemo tek vidjeti!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More