Film ‘Iz ništavila’ bez milosti će vas gurnuti preko ruba i – u ništavilo

Iz ništavila (Aus dem Nichts, 2017., 106 min)
Režija: Fatih Akin
Scenarij: Fatih Akin, Hark Bohm
Uloge: Diane Kruger, Denis Moschitto, Numar Acar, Rafael Santana

Fatih Akin, njemački redatelj turskog podrijetla, tijekom svoje se dvadesetogodišnje karijere može pohvaliti brojnim nagradama, kao što su Zlatni medvjed za Head-On, nagradom za najbolji scenarij u Cannesu za dramu Auf der anderen Seite (Na rubu raja), a od ove godine i Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg stranog filma. Potonja je, dakako, pripala filmu Iz ništavila (Aus dem Nichts), a izgledi su veliki da bi se dotični uskoro mogao naći i u konkurenciji za najbolji strani film na ovogodišnjim Oskarima. Ako na to nadodamo kako je glazbu skladao Josh Homme, frontmen grupe Queens of the Stone Age (po čijoj je pjesmi engleski prijevod filma In the Fade i “dobio ime”), mogli bismo reći da gledatelji željni kvalitetnog kino sadržaja imaju svako pravo pitati se je li pompa oko Akinova novog uratka opravdana? Srećom po te gledatelje – stvarno jest.

Iz ništavila nam donosi priču o Njemici Katji (Diane Kruger), zanimljivoj ženi nemirna duha, koja se uda za Nurija Sekercija (Numar Acar) dok je ovaj još u zatvoru. Par uskoro dobije dijete, malog Rocca, i pet godina provede u harmoniji, živeći u Hamburgu. Nuri sada radi u prevoditeljskom uredu, a Katja mu je knjigovotkinja. No ono što će ubrzo razoriti sretnu obitelj nešto je što nitko od njih nije mogao predvidjeti: Nuri i Rocco (Rafael Santana) postaju žrtve bombaškog napada, a policija sumnja da uzrok leži u Nurijevim navodno prekinutim kriminalnim aktivnostima…

No, makar se iz ovog šturog opisa. koji vremenski i sadržajno “zahvaća” svega prvih petnaestak minuta filma, doima kako ćemo svjedočiti napetom trileru, ta pretpostavka samo je djelomično točna. Jer ono što Iz ništavila gotovo besprijekorno čini je da kombinira čak tri različita žanra i skoro do samog kraja uspijeva održati uvjerljiv i odmjeren balans između njih. Stoga prije nego što se prepustite krimi aspektu priče, prije svega se pripremite na dramu. I to ne bilo kakvu. Jer ovo je, bez imalo sumnje, jedan od emocionalno zahtjevnijih filmova, koji će od vas tražiti uspješno probavljanje. A koliko će ono biti moguće ovisi prvenstveno o vašoj osjetljivosti na tuđu bolu i nepravdu.

A bol je emocija koja nam je obilato servirana, bez imalo pardona, zataškavanja ili uljepšavanja. Kamera većinu vremena prati očaravajuće sirovu Diane Kruger, kojoj je apsolutno zasluženo pripala nagrada za najbolju glavnu glumicu na spomenutom festivalu u Cannesu. Ako je itko i sumnjao da ona to može, ovim je filmom napokon dobila priliku ušutkati glasove pune skepse. Kruger, kojoj je ovo inače prvi film na njemačkom jeziku, na svojim je leđima bez ijedne mane iznijela cijelu priču, koja bi se u rukama neke slabije glumice samo tako raspala po šavovima, u maniri raspadanja glavne junakinje. Naime, ono što je Kruger sa svojim likom učinila teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim.

Šok, bol, nevjerica, zbunjenost, rastrojenost, raspadanje, tupilo, bijes, očaj, odlučnost, odustajanje – sve su to emotivne nijanse i stanja kojima Kruger bespogovorno zrači, često istovremeno, povlačeći gledatelja za sobom u njeno ništavilo. Njen emocionalni ulog time postaje i naš, njen gubitak neupitno proživljavamo kao svoj, a time se beziznimno i u nama budi pravednički bijes uslijed nedovoljnog razumijevanja koje joj stiže i nepravde kojoj mora svjedočiti nakon napada. Bez nje i njenog glumačkog umijeća kao stupa, okosnice i kičme, Akinov film bio bi upola ono što je.

Jer treći žanr koji se, zajedno s trilerom, isprepliće s Katjinom “melodramom”, jest onaj sudskog filma. I dok nam se tijek suđenja, kada do njega napokon dođe, na momente zna učiniti predvidljivim, samo kako bi nas u idućem trenutku neočekivano iznenadio, ono što ga bespogovorno pogoni upravo su sve spomenute teške emocije koje Kruger s takvom lakoćom iznosi i koje nas gotovo hipnotički uvlače. S jedne nas strane te emocije troše, s druge ih se, pomalo mazohistički, ne možemo zasititi. Zbog toga što filmovima i je namijenjeno da nam budu zrcala koja ultimativno vode do katarze, ovdje dobivamo priliku da se na površinu izvuče sav naš potencijal za najvećim mogućim unutarnjim urušavanjem i emocionalnim pražnjenjem, tako što ćemo proživjeti navedeno u mraku kino dvorane, u vidu reakcije na tuđe uprizorene okolnosti.

No, ovo nije isključivo priča o boli zbog gubitka najbližih, iako taj gubitak i ta bol jesu goriva koja određuju atmosferu i “okus” filma. Iz ništavila ujedno je društveno kritički komentar na današnju Njemačku (događaji su, inače, temeljeni na bombaškom napadu u Kölnu 2004. godine), kritika pravnog sustava, osuda netolerancije i mržnje (no ipak na kraju ostaje pitanje – pod koju cijenu?) i još štošta. I premda se u zadnjem dijelu dogodi nagli pad tempa i promjena tona, to ne šteti cjelokupnom dojmu, kao ni manjku predvidljivosti koji ipak prevladava.

U konačnici, Iz ništavila neupitno uspijeva u tome da gledatelja s velikom, gotovo nadnaravnom lakoćom katapultira u njegovo osobno ništavilo iz kojeg mu, u 106 minuta trajanja, ne omogućuje da izroni. Svaki tračak nade po brzom postupku biva ugašen, što praznini daje priliku da još dugo vremena odzvanja u svoj njenoj punini. Potpuno bezizlazni nihilizam, bez ikakve mogućnosti zacjeljenja, oprosta, rehabilitacije ili zadovoljavajućeg razrješenja – to je ono što vam Akin i Kruger već samim naslovom prodaju, a sadržajem se itekako drže obećanog. Na vama je da procijenite želite li to kupiti i što iz toga želite izvući – jer više od sveprožimajućeg ništavila teško da ćete dobiti.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...