Figurae Veneris Historiae: Rat počinje gdje se zatire ljubav

Figurae Veneris Historiae
Jedini mogući otpor kulturi banalnosti jest kvaliteta – navodi u četrdeset i devet teza kazališta tragedije britanski dramski pisac Horward Barker (1946.). Dosada u kazalištu nisam svjedočila tako profinjenoj i uzvišenoj fascinaciji nasiljem, groteskom, specifičnome crnom smislu za humor koji u preradbi klasičnih tekstova, u vječnome sukobu seksualnosti i smrtnosti, erosa i thanatosa, kao Barker uspijeva na pozornicu vratiti poeziju.

Potencijal erosa i thanatosa u kazalištu je nemjerljiv, a kada se motivacija Prvoga svjetskog rata istražuje u seksualnoj hipnozi weimarskoga doktora seksologije Magnusa Hirschfelda (1868. – 1935), interes publike biva pobuđen – jer svaki je rat perverzan, glasan i primitivan. Veliki potencijal za otkrivanje ne samo biografskih slojeva osebujnoga osnivača Instituta za seksologiju u Berlinu, čiji su klijenti bili ondašnji slavnici od Waltera Benjamina do Ernsta Blocha, nego i predloška Hirschfeldove Moralne povijesti svjetskoga rata (1930.), izgubljen je u dramskome tekstu Figurae Veneris Historiae Gorana Stefanovskoga (uglednoga makedonskoga dramskog pisca na radu u britanskome Canterburyju) i redatelja Aleksandra Popovskoga te gostujućoj izvedbi SNG Drame iz Ljubljane u zagrebačkoj Gavelli.

Figurae Veneris Historiae

U pokušaju da se seksualnom hipnozom pokaže apsurdnost rata i njegova tragikomičnost izgubili su se svi mogući slojevi i mehanizmi kritiziranja ondašnje ideologije iz koje bismo mogli razlučiti pogrešnost današnje. Istraživanje erotskoga potencijala ansambla bilo je mahom promašeno, a perverznost se rata ogledala samo u činjenici da je potencijal sukoba, odnosa seksualnosti i smrtnosti nedovoljno iskorišten. Dubinu i inteligentan smisao za humor zamijenile su tri instance – seks, mikrofon i dernjava. Poantu kako se ratovi vode zbog pojedinačnih interesa zamaglila je plitka filozofija s kojom je predstava završila – rat počinje gdje se zatire ljubav.

Figurae Veneris Historiae

Suigra ljubljanskoga dramskog ansambla na čelu s doktrom Magnusom, Einsteinom seksa (Janez Škof) mlaka je i neuvjerljiva. Taj je ansambl na zagrebačkim gostovanjima u režiji Popovskoga dosad pružao strastvenije i uvjerljive izvedbe od Misterija Buffo do Nevarnih razmerja. Istraživanje, fascinacija, groteskni elementi, komičnost i apsurdnost koje su se mogle nadati u povremenim slojevima predstave dale su naslutiti da se u pozadini konačnoga proizvoda ipak krila plemenita ideja o tihoj ljubavi i glasnome ratu koja se nažalost nije uspjela na pozornici kvalitetno i ostvariti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...