FFS i Future Islands: opušten i topao uvod u INmusic

InMusic
Kad je Alex Kapranos prije deset godina sa svojim Franz Ferdinandima stupio na pozornicu Šalate na prvom izdanju INmusic festivala, za nas više ništa nije bilo isto.

Ne samo zbog gole činjenice da je Hrvatska dobila i više nego respektabilan glazbeni festival koji nam je već puno desetljeće središnji glazbeni događaj, već što smo – napokon! – počeli pratiti kretanja na svjetskoj sceni bez vremenskog zaostatka. Nakon mučnih 90-ih, kad su se izgubili svi kriteriji, pa je i zagrebačko gostovanje benda Carter USM bilo popraćeno u središnjem Dnevniku HTV-a, dvijetisućite su postale vrijeme potpunog luksuza. Svoje omiljene bendove publika je mogla uhvatiti u punom naponu snage, a ne kad oni dobiju sijede, a njihovi fanovi djecu.

Sad kad su se standardi osjetno podigli, deseto, slavljeničko izadnje INmusica nije nešto što nas može baciti u euforiju. Ona, euforija, mnogima je osjetno pala kad je objavljeno da je glavna zvijezda Florence Welsh zbog ozljede noge (službeno) i boljih priprema za njoj daleko bitniji Glastonbury (neslužbeno) odgodila svoj dolazak, no možda je tako i bolje. Euforična raspoloženja daleko su bitniji sastojak za kemijskim supstancama nabijene festivale elektronske glazbe, a INmusic može proći uz visoku ocjenu, kao što je bilo sinoć, i uz opušteniju i topliju atmosferu kakva je bila ponajviše zahvaljujući glavnim zvijezdama prvog dana, FFS-u (Franz Ferdinand + Sparks) i Future Islands.

Franz Ferdinandi su nam došli po četvrti put, a da ne bude po onoj da je „svakog gosta tri dana dosta“, u ovom navratu su došli pojačani braćom Mael iz kultnih Sparksa s kojima su snimili zajednički album. Za one koji ne znaju (a ruku na srce, većina nas je bila takva sve dok Franzi nisu pozvali svoje idole na suradnju), Sparksi su u 70-ima bili svojevrsna preteča synth-popa, no za razliku od synth-emotivaca iz 80-ih oni su više naginjali iščašenosti i kabaretskoj atmosferi. Njihova suradnja, a ova na INmusicu na neki način bila im je svjetska premijera na velikoj pozornici, može se i opisati kao da je svatko uzeo najbolje sastojke od svojih matičnih bendova. Franz Ferdinandi su zahvaljući Sparksima dobili nužno osvježenje koje im je zaustavilo kreativni pad, dok su braća Mael u poznim godinama dobili još jednu priliku da pokažu što znaju (ili, ako ćete biti strogi, ono što su znali). Naravno da FFS nije usporediv s onom kreativnom snagom i poletnosti koje su Franzi imali na prvom gostovanju na Šalati, ali plesni rock (ili post-punk) današnjih Franza pruža i više nego ugodan slušni doživljaj, osobito kad za uvod imate Future Islands.

Mogli su oni i obrnuti uloge, ali potonji bend ionako bolje funkcionira u intimnijoj atmosferi, za koju je world stage, drugi po veličini, daleko prikladniji. Future Islands, zahvaljući klupskim koncertima, u Zagrebu su dobili status koji bi se s vremenskim odmakom mogao nazvati kultnim, a na Jarunu se pokazalo da i na većim pozornicama mogu sasvim dobro funkcionirati. Iako bi njihov synth zvuk u kombinaciji s osebujnim vokalom Sama Herringa, koji na trenutke zvuči kao čovjek koji pročišćava grlo od šlajma, trebao zvučati sve samo nego toplo, bend iz Baltimorea zrači nevjerojatnom toplinom, a zarazne synth-dionice malo koga nisu natjerale bar na lagano cupkanje… Istina, čuo sam i komentare da se FFS i Future Islands zajedničkim nazivom mogu svesti na „pederanu“, no to su već stvari ukusa o kojima baš i nema smisla pretjerano raspravljati…

Ono što se može nazvati slabijom stranom prvog dana festivala jest da oni kojima su headlineri bili „pederana“ nisu baš imali neku alternativu. Uvodni nastupi britanskih kantautora, Franka Turnera i Paola Nutinija, nisu ostavili ni jedan jedini razlog da budu upamćeni, a eventualno treba izdvojiti nastup Azize Brahim, afrikanke sa španjolskim prebivalištem, čija glazba i zvuči kao nježni sudar sjevera i juga Mediterana, a od domaćih snaga Zadrugu. Mislim, nije da imam razloga pamtiti i nastup Zadruge, ali 500-njak oduševljenih fanova i pogo u prvim redovima koje sam primjetio po odlasku s Jaruna, ako ništa, vrijedni su spomena.

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...