Festivali ljeti: Kapitalizam za glupane

What came first – the music or the misery?

Ljetni glazbeni festivali nezaobilazna su pojava posljednjih petnaestak godina. Nakon su što veći dio osamdesetih i devedesetih uglavnom egzistirali kao relikt kontrakulturne prošlosti rezerviran za relativno uski krug zanesenjaka, u 21. stoljeću vraćaju se na velika vrata ponajviše zahvaljujući promjenama tehnologije i ekonomije diskografske industrije.

Od sedamdesetih do devedesetih živi nastupi funkcionirali su prije svega kao promotivna podrška studijskim albumima, no razvoj interneta je to polako preokrenuo tijekom prva dva desetljeća ovog stoljeća. Prodaja fizičkih izdanja svakom godinom je sve manja, a dominantni modeli koji su je zamijenili, legalni digitalno preuzimanje i streaming, nisu ni blizu toliko unosni pa se glazbena industrija okrenula drugim izvorima zarade poput živih nastupa, licenciranja pjesama i sponzorskim ugovorima. Osim tehnoloških i ekonomskih faktora promjena modela diskografskog poslovanja odražava se i u gotovo paradigmatskoj promjeni slušateljskih navika.

Prosječni glazbeni fan prethodnih desetljeća bio je netko tko je u svojoj fonoteci posjedovao najviše nekoliko stotina albuma i njegov glazbeni ukus je u pravilu bio oblikovan utjecajem neposredne okoline i medijima poput radija, televizije i glazbenih časopisa putem kojih bi se uopće i mogao informirati. Post-Youtube, post-Spotify glazbeni fan je pak eklektični konzument širokog raspona glazbe koju mu serviraju algoritmi i razni kuratori pa je samim time idealni konzument događaja na kojem svira nekoliko desetaka izvođača. Također, modernom ljubitelju glazbe glavni izdatak za taj hobi predstavljaju upravo živi nastupi jer ako nije riječ o pasioniranom kolekcionaru vinila (čiji se broj također lagano povećava, ali to je druga tema), drugi troškovi otpadaju na poneku pretplatu za streaming servis ili eventualno glazbeni suvenir poput majice ili šalice.

Kada se ovome pridruži rastuća važnost socijalnog kapitala koji se odražava u rastućem marketinškom utjecaju društvenih mreža, onda je jasno da festivali kao šarena mjesta okupljanja (mladih) ljudi postaju idealni poligoni za amalgam društvene aktivnosti i samopromocije. Kako kaže medijski kritičar i YouTuber Peter Cofin, ”pozornost je valuta na tržištu ideja”.

U tu se jednadžbu naravno uklapaju i sami izvođači kojima festivalski nastupi, ako je riječ o manjim imenima služe kao referenca za lakše ugovaranje koncerata, a ako je riječ o velikim imenima, onda sinergija prepoznatljivosti festivalskog i izvođačkog brenda odradi svoje na zadovoljstvo obiju strana. Osim toga, festivali zbog svoje šire infrastrukture mogu ponuditi i bolji honorar, čime podižu cijenu izvođača za klasične koncertne nastupe. Ekonomija ljetnih glazbenih festivala progutala je klasične koncerte jer je uz sve navedeno riječ i o nekoj vrsti ”glazbenog fast fooda”, koji se savršeno uklapa u eklektični svežderski duh postinternetskog doba.

Koliko god festivalske ulaznice bile skupe, a u pravilu jesu, neovisno o kupovnoj moći posjetitelja, one su i dalje višestruko jeftinije od zbroja samostalnih nastupa pojedinih izvođača, a to je ionako zbog logističkih razloga u praksi neizvedivo. Stoga je na festivale najbolje gledati kao na praktičnu, kondenziranu verziju klasičnog klupskog koncerta idealnu za upoznavanje s izvođačem ili jednostavno križanje s popisa želja.

Na tako propulzivnom tržištu ima mjesta za sve – od velikih eklektičnih veledogađaja poput Glastonburyja, Primavere ili Coachelle, koja je u 2017. prešla zaradu od 100 milijuna dolara do malih specijaliziranih, vrlo često žanrovskih festivala. S druge strane, iako ponuda nikad nije bila bogatija s hrpom malih boutique festivala razasutih diljem svijeta, česti su i progovori fanova oko izbora headlinera za neke od najvećih i dugovječnijih festivala pa se tako tako prije nekoliko godina podiglo mnogo prašine oko nastupa Jay-Z-ja na Glastonburyju, a ove godine zbog J. Baldwina, Futurea i ponajprije najavljenog, pa otkazanog nastupa Cardi B na ovogodišnjoj Primaveri. Taj novopronađeni poptimizam ima svoju ekonomsku računicu. Kako festivali rastu, trebaju i mamce za novu, možda manje nišnu publiku, dok se istodobno trude zadržati staru.

Glazbeni fanovi, u prvome redu indie i alternativnog predznaka, koji su tijekom sredine nultih doprinijeli valu kultnih, reformiranih bendova poput The Pixies, Pavement ili The Stooges (koji odjednom sviraju pred daleko širom publikom, nego u doba najveće aktivnosti), osjetili su se pomalo prevareno jer tradicionalno gaje vrlo privržene, pa i posesivne osjećaje prema glazbi koju vole. Festivalska ekonomija ne priznaje logiku osobne veze s glazbom, barem ne izvan okvira onog što je korisno za nju. Trenutačni trendovi su takvi da gitarska glazba jednostavno nema virusnu moć privlačenja pozornosti kakvu ima bilo koja aktualna pop-zvijezda bilo da se radi o Migos, Ariani Grande ili Billie Eilish, a to se podjednako odnosi i na pozitivne i negativne komentare. Da parafraziram čuvenu dosjetku Billa Clintona, ”to je kapitalizam, glupane”, a on baš i ne mari za tvoju besprijekornu kolekciju punk i post punk vinila između ’77. i ’82.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More