Post festum: Produkcijski savršeno upakirana dosada

Kralj UbuNajavljivan program organizatora Festivala svjetskog kazališta (19. – 28. rujna 2014.), koji u središte stavlja svjetsku premijeru, naglasak na performansu spektakularno upakiran, ali loše ostvaren i suvremene kazališne tendencije, gledateljima je pružio isprazan, pomalo dosadan uvid u zbivanja izvan granice i stvorio osjećaj zavisti na produkcijsko bogatstvo ponajprije europskih, a onda svjetskih kazališnih kuća.

Možda su to trenutačno najzanimljivija kazališna ostvarenja, no tri su od pet predstava bile produkcijski savršeno upakirana dosada. Ipak valja imati na umu kako je posrijedi odabir jedne poetike trenutačne glavne europske struje koja nužno ne označuje izvedbenu i sadržajnu kvalitetu, ali upućuje na ukus organizatora festivala, a to nipošto ne umanjuje važnost festivala za zagrebačku i hrvatsku kazališnu publiku.

Najuspjelijom se predstavom tako pokazao Otac belgijske skupine Peeping Tom koji je igra na sigurno. Zagrebačka ih publika poznaje i rado su viđeni gosti jer svojom scenskom magijom, nostalgijom, miješanjem žanrova izazivaju u gledatelja emociju prikazujući podrum staračkoga doma zavodljivim, plesnim i veselim. Ozbiljnoj se temi u njihovim uradcima uvijek suprotstavlja zabava, lakoća i humor čime postižu gorko slatki učinak. Ozbiljnijoj se publici obrada arhetipskoga odnosa otac-sin u belgijskoj režiji može učiniti površnom u maniri ”red teksta, red šoua”, no hrvatskoj publici nedostaje poetike koja izaziva emociju, a da je pritom scenski zavodljiva i pitka sadržaja.

Drukčiji pogled na kazališnu umjetnost pružio nam je Back to Back theatre iz australskoga Geelonga čiji su profesionalni glumci pojedinci s intelektualnim ili fizičkim poteškoćama. Na trenutke je bilo zamorno pratiti Ganeša protiv Trećega Reicha zbog sporosti izvedbe, no pitanje pogleda na svijet i njegova interpretiranja jedno je od važnijih u društvu i kazalištu. Uvid u fascinantni svijet i filozofiju kazališta s propitivanjem prikladnosti uloga njegovih protagonista pokazao je mogućnost drukčijeg i odgovornog kazališta. Naša bi se odgovornost stoga mogla iskazati u većem umjetničkom vrednovanju kazališta slijepih i slabovidnih Novi život.

Ispraznost, dosada, treniranje strpljenja publike bila je prisutna u ostvarenjima vjerojatno najpoznatijih gostiju Britanaca Declana Donnellana (Kralj Ubu), austrijskoga redatelja slovenskoga podrijetla Martina Kušeja (Gorke suze Petre von Kant) i Španjolke Angélice Liddell (Ti si moja sudbina). Njihovi su uradci poput prekrasnih izloga, izvana savršeno upakirani, a kada zakoračite unutra pomalo ste razočarani.

Kritiku društvenoga poretka Donnellan smješta u sterilni salon,a revolucija kućanskim aparatima završava mirnim povratkom tinejdžera za stol čime stječemo dojam bezizlaznosti koji je prisutan u Kušejevoj interpretaciji Petre i njezine želje za posjedovanjem. Obje su predstave zagrebačku publiku ostavile ravnodušnom i pomalo umornom od promatranja zamamne scenografije bez potpore u sadržaju.

Publiku je dosadom najviše isprovocirala Liddell i njezina interpretacija ljubavi jedino ostvarive silovanjem potpomognuta dječjim pjesmicama i kičem. Bogata joj je produkcija očito omogućila veselu zabavu, ali je ujedno pokazala autoričinu zavidnu dozu sebeljublja i mizandrije jer su se glumci na pozornici većinom samozljeđivali, stajali u nemogućim položajima i skidali. Ako je njezino viđenje umjetnosti ”privatni party”, čemu onda HNK i publika koja je ne razumije (jer ne želi i ne može vidjeti kako je nedavno stajalo u jednome dnevnom listu)?

Svjetska se kazališna kvaliteta pokazala u produkcijskoj nadmoći o kojoj trenutačno hrvatska kazališta mogu samo sanjati, no sadržajno su podbacili interpretirajući klasike hladno, sterilno i bez ikakvih emocija što nije nikakva radikalna novost ili otkriće za trenutačnu produkciju europske glavne struje.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More