Festival svjetskog kazališta: “Pluća” dišu zbog ljepote dramskog pisma

pluca, festival svjetskog kazalistaNaoko jednostavno pitanje – kako je živjeti danas – postavlja mladi engleski dramski pisac Duncan Macmillan (1980.) u Plućima, nagrađenom dramskome tekstu na Off West Endu 2013. i u izvedbi berlinskoga Schaubühnea. Tom je predstavom, u režiji Katie Mitchell, sinoć otvoren 13. Festival svjetskog kazališta.

Macmillian istražuje slojeve, složenosti, strukture, a ne ono što bi kazalište moglo ili trebalo biti danas. Njegovi su dramski tekstovi Every Brilliant Thing i 2071 (u suradnji sa znanstvenikom Chrisom Rapleyjom) poticajni jer s određenom jednostavnošću i smislom za humor progovaraju o ozbiljnim problemima današnjice. Every Brilliant Thing u obliku komedije dotiče problem depresije i nošenje pojedinca s podsvjesnom krivnjom da ne može učiniti ništa kako bi usrećio ljude koje voli, dok 2071 ulazi u područje etike okoliša i znanosti kojom je Zapad opterećen – što znamo i kako znamo –o specifičnostima i moralnoj opravdanosti brige pojedinca i društva za okoliš.

Ljepota i stiliziranost dramskoga pisma ključna je za Pluća, zapravo dugogodišnji razgovor između para koji nesigurno i neodlučno planira dijete u zagađenom svijetu, te može funkcionirati kao radiodrama. Redateljica Katie Mitchell (1964.) na pozornicu uz dvoje glumaca na biciklima, Christopha Gawendu i Jenny König, u pozadinu postavlja četvoricu tihih biciklista. Oni s glumcima na sceni proizvode potrebnu energiju za predstavu – osvjetljenje, zvuk, projekcijski ekran – koju je za predstavu osmislio http://www.electricpedals.com. Njihova tijela i riječi usuglašeni su te autentični s ponekad tjeskobnim muško-ženskim odnosima i životnom filozofijom ”dobrih i ispravnih” ljudi.

Dobrostojeći i obrazovani par daje uvid u apsurdnost današnjice i složenost odnosa između dvoje ljudi koji promišljaju, čitaju knjige, slušaju glazbu.

Problemi počinju u Ikei; godinama razglabaju o tome trebaju li ili ne trebaju osnovati obitelj, rijetko su usuglašeni, ne znaju jesu li odrasli, kako će voditi ljubav kada prave dijete, jesu li uopće dobri ljudi. U trenutku prekida i prestanka racionalnoga razmišljanja, koje prelazi u iracionalno i tragikomično, dijete ipak stiže i život se sa svim mogućim katastrofama nastavlja. Ljudi su koji rade ispravno za svijet, no boje se disbalansa između okoliša i sebe. Taj strah nije u slijepoj ulici, ispunjen je inteligentnim dijalozima o ljubavi, brizi, dobroti, preprekama i složenošću ljudskoga promišljanja svijeta oko sebe.

Redateljičino zelenilo (u vidu održivoga razvoja i štedljive produkcije) u potpunoj je sjeni Macimillianova dramskoga pisma koje glumci uvjerljivo i bespoštedno žive. Ne provociraju i ne prozivaju. Razgovaraju. S prekidima i upadicama. Macimillian progovara o društvenoj odgovornosti i svakodnevici u kazalištu, a da pritom od kazališta ne čini javnu osobu koja se stalno izjašnjava o društveno-političkim zbivanjima. Takva se pozadina ponekima može činiti dosadnim bijegom u esteticizam, no završit ću mislima Daniela Kehlmanna: ”Ako nas je užasno dvadeseto stoljeće nečemu moglo podučiti, onda je to skromnost i suzdržanost prema predodžbi da su pisci ti ljudi koji mogu reći što je ispravno u društvu, kako bismo trebali glasati i kako bi svijet trebao izgledati.”

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...