Estonski kazališni iskorak zaključio Festival svjetskog kazališta

Moja žena se naljutila
Misaoni eksperiment jest način korištenja naše imaginacije kako bismo istražili pravu narav stvari.

Neki od najpoznatijih, poput Maxwellova demona ili Schrödingerove mačke, pripadaju prirodnim znanostima. Filozofski je izazov misaonom eksperimentu jednostavan – kako možemo naučiti o pravoj naravi stvari (ako je to uopće moguće) isključivo promišljanjem. Ili još preciznije, mogu li nam misaoni eksperimenti omogućiti novu spoznaju o naravi stvari bez ujedno novih empirijskih podataka.

Ovogodišnji je Festival svjetskog kazališta na Sceni Travno zatvorila predstava estonskoga Teatra NO99, Moja žena se naljutila. Riječ je o kazališnom misaonom eksperimentu s elementima teatra apsurda u kojem redatelj Tiit Ojasoo te scenografkinja i kostimografkinja Ene-Liis Semper propituju današnju narav neprekidnoga fotografiranja koje stvara dvostruku stvarnost. S jedne se strane nalaze naše uspomene, a s druge stvarnost. Lijevo na pozornici nalazi se platno sa simultanim projekcijama fotografija, a desno hotelska soba gdje te fotografije nastaju.

Suprug (Juhan Ulfsak), suzdržan, spor i zatvoren poput Tomasa u Östlundovu Turistu, ne shvaća da je ”kazna” napuštanja supruge i djece dio njegove krivnje te da je umjetno stvaranje uspomena sa strancima neuspjeli misaoni eksperiment. Njegov povratak u hotelsku sobu gdje je s obitelji proveo odmor i gotovo iskoristio 32 GB memorijske kartice na fotografskom aparatu, početak je poigravanja estonskoga dua s ironiziranjem pop kulture izmjenom obiteljske povijesti napuštenoga supruga.

Moja žena se naljutila

U vlastitu intimu i hotelsku sobu suprug najednom pušta sedmero nepoznatih ljudi koji će odglumiti sve fotografije. Gotovo će svakoj fotografiji nešto nedostajati te će ga s pravom supruga-glumica upitati, čemu inscenacije kada sve tako dobro pamtiš? Inscenacije su strah od zaborava osobne povijesti, prestanka gomilanja snimljenih i nesnimljenih fotografija te vlastite odgovornosti. Kroz intimnu borbu pojedinca stvara se specifičan kazališni izraz koji dopadljivim vizualima problematizira današnji odnos prema fotografiji, odnosno našoj opsesivnoj potrebi dokumentiranja i objavljivanja.

Napuštenog supruga ne brine odlazak, brine ga što nije uspio fotografirati kćer koja se zamalo utopila pod valovima. Želi zaustaviti svijet fotografiranjem, ali isključivo iz sebičnih razloga – kako bi u čitavoj priči pridao sebi važnost. Ojasoo i Semper istrošen motiv narcizma u suvremenoj kulturi prikazuju specifičnim, kadikad sporim, kazališnim jezikom i sa zdravim smislom za humor i ironiju. Ništa spektakularno! No, u hrvatskim kazalištima ne možemo vidjeti ništa slično, stoga se taj estonski kazališni iskorak čini još zanimljivijim.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...