Festival svjetskog kazališta: Go Down, Moses

moses go downKazalište je problematičan pojam u odnosu naspram sebe samoga. Slobodno od značenja, strukture i sadržaja.

Na taj način talijanski redatelj, scenograf, kostimograf, oblikovatelj svjetla, no u prvome redu vizualni umjetnik, Romeo Castellucci (1960.), izlaže misli o kazalištu koje je za njega strano polje istraživačkih mogućnosti. Te su misli na tragu Antonina Artauda (1896. – 1948.), slikara i vizionara novoga kazališta okrutnosti, kritičara zapadne poetike koja je podređena dramskome tekstu. Artaud dramsko pismo smatra nedostatkom jer se kazalište tako svodi na granu književnosti te ne pridonosi preobraženju modernoga čovjeka.

Sinoćnji produkcijski konglomerat Go down, Moses može se žanrovski svrstati u performans prema određenju američke kustosice i povjesničarke umjetnosti RoseLee Goldberg, ili pak pokušaj Artaudove avangarde. Sadržaj ne slijedi tradicionalnu fabulu ili priču. Dok se gledatelji smještaju u sjedala, izvođači hodaju i ispituju stvarnost oko sebe. Slijedi filmski prizor žene u zahodu. Prekrivena je krvlju. Patnja je ironično popraćena emotikonima. Sljedeća je scena u policijskoj postaji. Ispituju je o djetetu, gdje ga je ostavila. Odgovara nesuvislo. U pozadini se mjestimično nalazi Dürerov ”Zec”. Simboliku zeca Castellucci proširuje na dijete, odnosno Mojsija, time sugerirajući da je njegov performans važan po sebi. Fragmenti su u prvome dijelu labavo povezani.

Dojmljiva scenografija Romea Castelluccija te suradnika Massimiliana Scuta i Massimiliana Peyronea, HNK-ovoj je pozornici dala nevjerojatnu dubinu, maglovitost, kao da je naslikana vodenim bojama. Izvođači načinju mnoga pitanja praktične etike od moralnoga statusa životinja, pobačaja i eutanazije u apsurdnim i besmislenim dijalozima čime zapravo vizualno dojmljivu predstavu čine pretencioznom i zamornim kolažom na rubu performansa i pokušaja drame.

U drugome dijelu – odnosno povratku u prapriču – jedna od majmunica u špilji gubi dijete, mitski par vodi ljubav, ispisuje se krvlju SOS. Problemi se produbljuju. Čini se kao da Castelluccijev kazališni izraz poput Dürerova zeca samostalno živi u ljepoti vizuala i privatnih gesta koje bi mogle trajati nekoliko minuta, ali i nekoliko sati. Nema sadržaja. Nema drame. Nema emocije. Nema Mojsija. Sve je raskomadano. Pokret, riječi, glazba, slika i govor. Postoji samo doza snovite scenske ljepote koja nije dovoljna za tekstovno bogatiju kazališnu kritiku.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More