Ferdinand Meder: Neoprostivo je pomanjkanje brige da se spasi baština dubrovačkih ljetnikovaca

O kulturnoj baštini nikad dovoljno riječi, nikad dovoljno kritike, nikad dovoljno smjernica za obnovu i čuvanje nečega što posve nezasluženo i besplatno dobivamo u „miraz“ pa se prema tome većinom – u svojoj taštini i odnosimo kao prema svemu za što se nismo pošteno znojili – s površnim snobizmom kojem kronično fali suptilne plemenitosti i zahvalnosti.

U Orisu –  kući za arhitekturu i ljude trenutno se prikazuje izložba Europa Nostra: Sharing Heritage – Sharing Values na kojoj su predstavljeni projekti nagrađeni nagradom Europske komisije i organizacije Europa Nostra. To paneuropsko udruženje je organizacija civilnog društva koje djeluju na području baštine, a podupire je i široka mreža javnih institucija, privatnih tvrtki i pojedinaca. Djeluje u više od 40 zemalja Europe i posvećena je očuvanju i promicanju europske kulturne i prirodne baštine. Ovom izložbom želi se obilježiti početak Europske godine kulturne baštine.

Šira hrvatska javnost lani je dobila savršenu priliku upoznati se s radom organizacije jer je naš priznati konzervator-povjesničar umjetnosti, gospodin Ferdinand Meder, dobio Grand Prix Europa Nostra u kategoriji predanog rada. Nagrade koje od 2002. dodjeljuje Europa Nostra slave i promiču najbolje postupke očuvanja baštine, istraživanja, upravljanja, volontiranja, obrazovanja i komunikacije. Tako pridonose većem javnom priznanju kulturne baštine kao strateškog resursa europskog gospodarstva i društva. Plácido Domingo predsjednik je Europe Nostre i jedan od glavnih poticatelja različitih kampanja kojima se diže svijest javnosti o ugroženim europskim spomenicima, mjestima i krajolicima. Jedna od takvih kampanja nosi naziv Sedam najugroženijih. Njome se na godišnjoj razini izdvajaju najugroženiji kulturno-povijesni ambijenti.

Na otvaranju izložbe Ferdinand Meder za Arteist je pojasnio zašto je baš njemu dodijeljena ova prestižna europska nagrada za predani rad u domeni kulturne baštine: „Cijeli život sam se bavio zaštitom kulturne zaštite i mogu zaista reći da sam se nastojao predano baviti time. To znači da nisam baš gledao na radno vrijeme. Zaljubljenik u baštinu bio sam od početka i prošao sam različite vrste poslova. Moram priznati da sam na početku dobio sjajnu šansu. Radio sam na prikupljanju remek djela naše baštine po Dalmaciji i ostatku Hrvatske. Godinu i pol nakon toga sam u republičkom zavodu vodio jednu akciju istraživanja glazbenog instrumentarija s famoznim profesorom Ladislavom Šabanom. Prošli smo cijelu Hrvatsku, evidentirali 800 orgulja i drugih instrumenata. Istovremeno sam tom prigodom imao priliku upoznati cijelu upravnu strukturu službe zaštite jer je tamo bio savjet za zaštitu, pa sam postao tajnik tog savjeta, a onda i zamjenik ravnatelja. Stjecajem okolnosti prešao sam kod restauratora i to u jedan posve mali restauratorski zavod koji je trebao čak biti i ukinut. Nakon toga smo radili na intenzivnom pokušaju da se na neki način i prostorno i ekipiranjem proširi restauratorska djelatnost. S tim malim zavodom napravili smo do sada najveću restauratorsku izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1983. godine. Radili smo istraživanja s Ruđerom Boškovićem, s Institutom za fiziku, s Brodarskim institutom i to na slikama Račića, Kraljevića…

Meder se s entuzijazmom sjeća vremena kada je “bio užitak raditi sa spomenicima, s restauratorima“. Početkom rata 1991. postao je ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika u Ministarstvu kulture. „To su bile godine kada smo se intenzivno bavili baštinom koja je bila razarana tijekom rata. U jednom momentu postali smo državna uprava za kulturnu i prirodnu baštinu. Kao ravnatelj te ustanove bavio sam se i nacionalnim parkovima, posebno Plitvicama. Nakon 1997. Hrvatski restauratorski zavod objedinio je sve do tada postojeće restauratorske odjele i tada smo krenuli u izradu mreže restauratorskih fakulteta − od Dubrovnika do Osijeka. Tako smo dobili jednu respektabilnu instituciju s dovoljno stručnog znanja. Danas je restauratorska djelatnost razgranata po cijeloj Hrvatskoj. Formirani su i studiji restauracije u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku.

Dubrovnik je specifična tema kada govorimo o zaštiti spomeničke baštine. „Dubrovnik mi je jako blizak još od djetinjstva. Intenzivno sam se bavio njime tijekom rata. Mislim da smo puno učinili, imali smo UNESCO-vu komisiju, puno smo radili kako bi se Dubrovnik obnavljao na promišljen način. Mogu reći da sam zadovoljan kako je Dubrovnik zaliječio rane ratnih razaranja.“

Premda se Dubrovnik dobro oporavio od ratnih razaranja, neka nova razaranja su se počela događati, a neki kulturocidi dopuštaju se sada već unatrag tri desetljeća. Na spomen ljetnikovaca steže se srce svakome kome je iole stalo do bilo kakve baštine. Meder ne skriva nezadovoljstvo i tugu kada je riječ o tim prekrasnim “kamenim spavačima” koji su podizali dubrovački vlastelini kako bi u njima pronašli mjesto za kontemplaciju, meditaciju i dokolicu. „Ljetnikovci su posebno bolna točka. Kad’ se sjetim Restića… Bio sam silno ljut na tadašnjeg gradonačelnika kojeg neću imenovati. Dolazile su ponude iz Južne Amerike od naših iseljenika za koncesiju koja ne bi bila preduga, recimo za moga života i života moga sina. Nisu ga htjeli dati na obnovu pravovremeno. Sada je gotovo. Sada je taj ljetnikovac opljačkan i u ruševnom je stanju. Vlasništvo je nebitno, jedno je danas, drugo je sutra. Neoprostivo je pomanjkanje brige da se spasi ta baština.“

Anita Ruso

Foto: Europa Nostra


Izložbu u Orisu – kući za arhitekturu i ljude možete pogledati do 3. ožujka 2018.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...