arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Fri, 14 Dec 2018 11:12:18 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.0.1 Nikad neću zaboraviti cvrkut čiopa koji sam u predvečerje slušao nad Stradunom https://arteist.hr/tadijanovic-nikad-necu-zaboraviti-cvrkut-ciopa-koji-sam-u-predvecerje-slusao-nad-stradunom/ https://arteist.hr/tadijanovic-nikad-necu-zaboraviti-cvrkut-ciopa-koji-sam-u-predvecerje-slusao-nad-stradunom/#respond Fri, 14 Dec 2018 10:46:07 +0000 https://arteist.hr/?p=18802 O Dubrovniku u pjesmama Dragutina Tadijanovića Dubrovnik kao motiv i njegova pjesnička tradicija prepoznaju se u Tadijanovićevim stihovima kroz dugo razdoblje njegova stvaralaštva – od prvog susreta s morem o kojem pjeva u pjesmi Moj Dubrovnik (objavljena trideset godina poslije, 1953.) pa sve do posljednje, uvjetno je možemo nazvati „dubrovačke pjesme“, Pjesanca svetome Vlahu u Dubrovniku koja […]]]>

O Dubrovniku u pjesmama Dragutina Tadijanovića

Dubrovnik kao motiv i njegova pjesnička tradicija prepoznaju se u Tadijanovićevim stihovima kroz dugo razdoblje njegova stvaralaštva – od prvog susreta s morem o kojem pjeva u pjesmi Moj Dubrovnik (objavljena trideset godina poslije, 1953.) pa sve do posljednje, uvjetno je možemo nazvati „dubrovačke pjesme“, Pjesanca svetome Vlahu u Dubrovniku koja je napisana u Zagrebu 1955. godine. U Tadijanovićevom bogatom opusu postoji “pjesničko poglavlje” dubrovačko, lirska posveta gradu koji ga je trajno zatravio svojom ljepotom i u kojem je još ranih mladenačkih dana ostavio svoje srce. Pozdravljam te, srce moje, /U dalekom gradu; pozdravljam te/U gradu vječnom, u Dubrovniku.(…) pjeva u pjesmi Poslanica koja je nastala u Zagrebu 1951., a objavljena je u Hrvatskom kolu 1953.

Iz tih Tadijanovićevih “dubrovačkih pjesama” moguće je iščitati pjesnikov odnos prema Dubrovniku koji mu je referentna točka, mjesto neizmjerne mediteranske ljepote, ali i bogata riznica hrvatske književnosti i kulture s kojom u svojim pjesmama uspostavlja aktivni intertekstualni dijalog razgovarajući tako i s vlastitim duhovnim ishodištima. Znamo da je Tadijanović svojim pjesmama davao autobiografsku notu te tako u ovim dubrovačkim pregledima Tadijanovićeva pjesništva prepoznajemo vrijeme, mjesta, boje, doživljaje i mirise Dubrovnika kao jedinstveni iskustveni kontekst nastanka njegovih pjesama vezanih uz Dubrovnik i dubrovačke motive.


„Ne kanim govoriti o svom prvom dolasku uDubrovnik: bio sam tada đak sedmog razreda gimnazije, u osamnaestoj godini. Nikad neću zaboraviti cvrkut čiopa koji sam u predvečerje slušao nad Stradunom, kod Orlandova stupa, kod Sata. (Gdje su sada čiope? Kamo nestadoše?) Godinama sam nosio njihov cvrkut kao muzičku pratnju uz prvi svoj doživljaj Dubrovnika“. (Pjesni dubrovačke 2003: 48)  Taj prvi susret s „gradom pjesnika“ kako je Tadijanović nazvao Dubrovnik trajno je zaustavljen u pjesnikovom pamćenju iz rane mladosti uz cvrkut čiopa i lirski uobličen u pjesmi Moj Dubrovnik.



MOJ DUBROVNIK(1923 – 1953)
Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osamnaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No imao sam srce
 
Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.
 
Ni samom sebi ne bih priznao,
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.
 
U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom,
Na Mihajlu… Mrtvo zvono. Tišina.
 
Dubrovnik, 1953.

Ova Tadijanovićeva, uvjetno nazvana „dubrovačka pjesma“, svojim naslovom i motivima (mirisni svibanj, naranče u cvatu, ruže, čempres, čiope) sukus je pjesnikova odnosa prema Dubrovniku. Iako spjevana tri desetljeća poslije mladenačkog susreta živo je stihovano podsjećanje na prvi susret s Dubrovnikom, na mediteranske mirise, boje, zvukove. U ovoj pjesmi predstavio nam se budući pjesnik, velikan hrvatskog pjesništva koji je u Grad došao sa srcem „zaljubljenim i prepunim pjesama nenapisanih“. U ovim stihovima iščitava se prepoznatljivi Tadijanovićev pjesnički jezik, ispovjedni ton njegovih stihova i čvrsti ritam koji nosi svoju specifičnu muzikalnost. U posljednjem stihu kao suprotnost rascvjetanom mirisnom svibnju i cvrkutu čiopa zauvijek zaustavljenom u pjesnikovu sjećanju pjesnik uvodi motiv starog dubrovačkog groblja na Mihajlu i tišinu. Motivu groblja kasnije će se često vraćati u svojim pjesmama inspiriranim ili nastalim u Dubrovniku, posebice vezujući ga uz opus dubrovačkog književnika Iva Vojnovića.

Uz Vojnovića motiv koji dominira u lirskim podsjećanjima na Dubrovnik u Tadijanovićevom opusu je more. Pri prvom susretu s „veličanstvom mora“ ono se snažno dojmilo pjesnika i ostao je trajno zadivljen njegovom ljepotom.

„More sam prvi put doživio u osamnaestojgodini. Kao đaci sedmog razreda realne gimnazije u Slavonskom Brodu putovalismo u svibnju 1923, sa svojim razrednikom u Sarajevo, Dubrovnik i BokuKotorsku. Rano ujutro prispjeli smo željeznicom iz Sarajeva u Gruž pa odatlenastavili tramvajem u Dubrovnik. Razumije se da smo ugledali more već u Gružu,ali pravi moj doživljaj mora desio se na samom pragu Dubrovnika, na Boninovu: pogledom sam obuhvatio veliko more, veličanstvo mora, koje otada ponijeh u sebi zauvijek. Nakon povratka, u Brodu,istog sam dana napisao dvije pjesme: Misao na tebe (Spomen naDubrovnik) i Snove sniju starimaslinici“ “. (Pjesni dubrovačke 2003: 39)

U pjesmi Misao na tebe podnaslovljenom Spomen na Dubrovnik povezuju se i isprepliću dva motiva naznačena i naslovom pjesme. To su motivi ljubavi, snažne zaljubljenosti u „noći tamne modrine“ koja nosi lirski subjekt i snažnija je od pjesnikove opčinjenosti noćnim gradom koji šuti, burnim morem koje „beskarjno šumori u noći“ pod „krupnim zvijezdama“. Pjesma je zapravo dijalog dviju pjesnikovih ljubavi, one prama gradu i one prema djevojci koja je zarobila pjesnikovo srce.

MISAO NA TEBE

(Spomen na Dubrovnik)

Trepere zvijezde na visòku nebu.

Na obali morskoj, kraj Grada,

Sjedim sa dragim prijateljem

I razgovaram. Sluša nas čempres.

Grad šuti, kasno u noć,

Pod gorom, nijem i mrk.

A burno more mrmori,

O tvrde hridi udara.

O, moja djevojko mala,

Kako je divno gledati

Treptanje zvijezdā na nebu

I sabran slušati beskrajno

Šumorenje mora u noći.

Djevojko mala, kada bi znala

Koliku osjećam ljubav

Prema moru nemirnom,

Krupnim zvijezdama i nebu

U noći tamne modrine.

Ali i od te ljubavi goleme

Još je snažnija misao na tebe.

Brod (Zvjerinac), 25. svibnja

Pjesma Snove sniju stari maslinici za razliku od smirenog misanog doživljaja noćnog stišanog Dubrovnika u predhodnoj spomenutoj pjesmi isijava toplinu juga i Mediterana, snagu mora, optimizam suncem okupanog pejzaža. U stihovima ove pjesme „snove sniju stari maslinici“, zelene se rodni vinogradi“ , „žarko sunce žeže sa visine“, a „vjetar vijevitkim čempresima“. Bogatstvo sunčanih toplih boja, limuni, naranče, masline, raskošni mirisi i naravno, mirno more s usnulim valima posveta su ljepoti sunčanog juga, optimistična pohvala životu, u stihovima zaustavljena raskošna slika Dubrovnika.

O svojoj antologijskoj pjesmi Veličanstvo mora koja je prema autorovoj bilješci napisana u Dubrovniku 1954., a objavljena u Narodnom listu 1955. zapisao je: “Dubrovnik me oduvijek privlačio, i ja sam u njemu boravio često, ponajviše ljeti: u njemu sam napisao i nekoliko pjesama. Poslije moje bolesti, u proljeće 1954., otišao sam ponovo u Dubrovnik, na odmor, u rujnu iste godine; stanovao tada na Lapadu, u kući za goste Historijskog instituta, i svaki dan dolazio u Dubrovnik. Radosan se svraćao i u park Gradac, gdje bih satima sjedio na klupi, čitao, gledao more“ (Pjesni dubrovačke2003:39). More je pjesnika opčinilo od prvog susreta kad je kako piše u pjesmi Misao na tebe „slušao njegovo beskrajno šumorenje u noći.“ Pjesma Veličanstvo mora oda je beskrajnoj ljepoti mora, opjevani trenutak i u vremenu zaustavljen bljesak ljepote koja ga ostavlja bez glasa. Zadivljenost morem očita je i u naslovu pjesme – veličanstvo mora, ono je za pjesnika Slavonca, kontinentalca „modri šumor vječnosti“ pred kojim stoji zatravljen i „Premda su mu usta otvorena ne zna kazati ni riječi pred veličanstvom mora“. Tog rujanskog popodneva Tadijanović je sišao i u obljižnu crkvu na Dančama okrenutu i od mora odijeljenu strmim stijenama, iz koje su se dubrovačkim pomorcima na brodovima u olujnim noćima palile vatre koje su im ukazivale put i tako ih spašavale havarija, slale posljednje molitve pred odlazak i prve pozdrave na povratku s dugih i nesigurnih putovanja. Snazi i vječnoj ljepoti mora, veličanstvu prirode pridružio je i jedno veličanstveno djelo ljudskih ruku Triptih Nikole Božidarevića koje se nalazi u crkvi i tako spojio prirodu i čovjeka u jedan jedinstveni trenutak vječnosti i ljepote. Motiv mora dominantan je u svim Tadijanovićevim dubrovačkim pjesmama, on je konstanta koja je najsnažnije obojila njegove boravke u „gradu neprolazne ljepote“.

VELIČANSTVO MORA

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,

A more uzburkano šumori i udara o hridi,

I huči, i buči, pod suncem rujanskim.

Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi

Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve

Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru

Ispred Triptihona Nikole Božidarevića

(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII

NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).

U davnini, i on je slušao

Šumorenje mora o kojemu sada

Učiteljica mlada, u crno odjevena,

Tumači svom erazredu malih

Djevojčica i dječaka; govori im,

Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom

More: »Svratite, djeco, pažnju

I pogledajte kako se more razbija

O hrid, i kako se pjeni, i kako… Hej, vi,

Dođite bliže i slušajte mene…«

Sedam dječaka, u košuljama zelenim,

Prestaše da osluškuju šumorenje mora

Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve

O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,

A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim

Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,

Premda su mi usta otvorena, kazati

Ni riječi pred veličanstvom mora,

Pred modrim šumorom vječnosti.

Od dubrovačkih književnih velikana Tadijanoviću najbliskiji je Ivo Vojnović, upravo s njim otvara u svojim pjesmama slojeviti intertekstualni dijalog, referira se na glasovite Vojnovićeve Lapadske sonete, zaokupljaju ga vojnovićevski motivi – čiope, lovorika, brnistra, ruzmarin, groblje na Mihajlu, odlazak, suton, smrt. Upravo staro dubrovačko groblje na Mihajlu ostavilo je snažan trag u Tadijanovićevim dubrovačkim pjesmama. U tekstu Nas troje ili oko pjesme Zabilježeno na groblju zapisao je Tadijanović: “Prekjučer, u petak, nakon ručka, pođoh u šetnju, pješice, preko Boninova, Putem Iva Vojnovića, na Mihajla; to groblje posjećujem već godinama, kad se god desim u Dubrovniku. Željezna grobljanska vrata bila su zatvorena. Kad sam ih otvarao zaškripala su. (…) Odmah sam skrenuo nalijevo, zna se, prema grobu Iva Vojnovića. Često sam razmišljao da bih jednom o tima svojim posjetima napisao neke stihove, a ovog puta ponesoh u džepu i mali crni notes, prazan, s tankom olovčicom.“ (Pjesni dubrovačke, 2003: 41) Tijekom tih posjeta nastaje pjesma Zabilježeno na groblju (Na Mihajlu, u Dubrovniku) kojoj Tadijanović kao intertekst uzimaVojnovićev sonet Na Mihajlu kojim Vojnović zatvara svoju Dubrovačku trilogiju, majstorski komponiran raskošni triptihon povijesnog pada Dubrovnika.

Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba nasl’jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav’jek spali

Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv’jetnom travom pase krotko stado,

Što san gospara ne budi u svom gaju.
– “Requiem aeternam!” – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!… možda šapću o raju.

(Ivo Vojnović, Na Mihajlu)

Dijalog s Vojnovićevim tekstom otvara temeljna egzistencijalna pitanja, javljaju se čiope kao simbol života, a groblje na kojem počivaju uz Vojnovića brojni dubrovački književnici postaje susretište života i smrti, prostor razmišljanja o prolaznosti, o živima i mrtvima, mjesto na kojem se postavljaju retorička pitanja. Stihovi pjesnika sutona slavne Dubrovačke Republike potaknuli su Tadijanovića na misli o ograničnosti naših životnih putovanja. Groblje je doživio kao mjesto na kojem je osvijestio vlastitu egzistenciju, kratkotrajnost i prolaznost života i neizbježnost smrti.

Gospar Ivo Vojnović, počiva u slavi,

Blizu kamenog zida, u tamnom grobu,

S pozlaćenim slovima svog imena. A gdje su

Knezovi? Gdje su? Zamuknula je, davno,

Eolska lira čémprěsă grobnih

I u ovom pjesničkom dijalogu u tišini groblja i u okružju smrti i svijesti o njenoj neminovnosti Tadijanovićevi stihovi posveta su životu koji teče, životu koji nas smrti usprkos nosi i vraća da živi među živima mrzimo i volimo, da živimo.

…Pomislih na trenutak:

Od nas troje živih na ovom groblju sad,

Tko će prvi biti mrtvac, kostur, zemlja?

Drugi će netko donositi ruže,

Leandar, peruniku, ruzmarin, brnistru, da ih ostavi

Na drugom grobu. I da zatim ode.

Živ među žive, da mrzi, da voli.

Tadijanovićeva poezija puna je melodioznosti iako je on izraziti pjesnik slobodnoga stiha. Glazba u ovim stihovima proizlazi iz njihove unutarnje strukture, naglašenog ritma, ozbiljnog promišljanja o svakoj riječi. Temelji se na prirodnosti kazivanja i govornoj strukturi jezika. Tadijanović je i u pjesmama o Dubrovniku pjesnik jednostavnosti, pjesnik čiste i nevine riječi, tvorac originalnih i sugestivnih stihova. „(…) jednostavnost,prirodnost, razumljivost bit će da su osnovne značajke i mene, moje psihe. Takav sam kakve su moje pjesme: ako ostanem ostat ću po njima“ izjavio jepjesnik u jednom davnom razgovoru za novine (Borba, Zagreb1963.).

U nekim pjesmama nastalim u Dubrovniku Tadijanović je sjetan i obuzet mislima o protoku vremena, ispraća dane koji nepovratno odlaze i pokušava stihovima proniknuti u tajnu života. Pjesma Izgubljenost (napisana u Dubrovniku 13. svibnja 1959.) svojevrsna je pjesnička intimna iventura, svjedočanstvo iskustvene mudrosti, životne i pjesničke „Godine su odmjerene, nalivene/Do ruba, kao čaša.Započni/ Ispovijest srce zaboravljeno.“ (Pjesni dubrovačke,2003: 25)

Kroz sve njegove stihove, tijekom dugog putovanja neravnom cestom života Tadijanović je bio sluga riječi kako pjeva u istoimenoj pjesmi (pjesma Sluga riječi napisana u Dubrovniku 1974. ), a one „mučilište i izvor tuga i radosti“ njegovih.

i more i cvijeće i usta

kazivahu mu ti si

čitavi vijek svoj bio

sluga riječi a one

mučilište izvor

i tuga i radosti

u pjesmama tvojim.

Posljednja Tadijanovićeva pjesma koja jereferenca na Dubrovnik jest pjesma Pjesanca svetome Vlahu u Dubrovniku napisana u Zagrebu 1995.g. u kojoj autor donosi napomenu „Skladana po želji Luka Paljetka, dubrovačkog spjevaoca“, a stihovani je angažirani razgovor pjesnikov s dubrovačkim zaštitnikom svetim Vlahom koji stoljećima bdije nad Dubrovnikom.

Sveti Vlaho, počuj me, molim te:

Nas dvojica nikad nismo razgovarali,

Al dođe rok da se i to dogodi.

Prvi put sam lik tvoj ugledao

Kad ne imah ni osamnaest ljeta,

I znam: odonda pratiš moje korake.

Uz komentar na aktualna ratna događanja čime pjesmu situira u stvarni kontekst i povijest svojih dolazaka što pjesmi daje ispovijedno-meditativniton čime pjesnik tematizira vlastitu poziciju lirskog subjekta, pjesma je posveta vlastitim pjesničkim ishodištima, pohvala hrvatskom jeziku koji je baš u Dubrovniku imao svoje najdičnije predstavnike. Dijalog s dubrovačkom pjesničkom tradicijom od prvih petrarkističkih pjesnika Šiška Menčetića i Đore Držića do suvremenika mu Luka Paljetka Tadijanović ostvaruje na sintaktičkoj i leksičkoj razini povezujući u ovoj pjesmi stoljeća dubrovačke i hrvatske književnosti ijezika.

Sadavte, Sveti Vlaho, molim: Blagoslovi

Sve nam spjevaoce jezika horvatskoga,

Od Šiška i Džore do našeg dobrog Luka:

Neka im piesan cavti, maslina i lovor se zelene!

Topos Dubrovnika i njegova pjesnička tradicija u bogatom Tadijanovićevom opusu prostor je zrcaljenja ljepote, sunčanih toplih slika dubrovačkih pejzaža, ali i prostor postavljanja univerzalnih pitanja o životu i smrti, o prolaznosti, prostor propitivanja i dijaloga sa svojim predhodnicima, otvaranje bogate riznice hrvatskog pjesništva.

Katja Bakija

]]>
https://arteist.hr/tadijanovic-nikad-necu-zaboraviti-cvrkut-ciopa-koji-sam-u-predvecerje-slusao-nad-stradunom/feed/ 0
Matošev radikalni prekid s konformizmom https://arteist.hr/matosev-radikalni-prekid-s-konformizmom/ https://arteist.hr/matosev-radikalni-prekid-s-konformizmom/#comments Thu, 13 Dec 2018 14:07:19 +0000 https://arteist.hr/?p=18789 Rugao se skučenu životu, prozivao građane, nagrizao je staro ne bi li izraslo novo klateći se na rubovima i na opasnim granicama.]]>

Koji su to hrvatski pjesnici stasali u tami vlastite, samoizabrane samoće? Kako su živjeli poeziju , koliko su time riskirali, i jesu li u svom izboru išli do kraja? Na kraju krajeva gdje im je bio kraj, jesu li se uopće držali granica, kakve su to bile samoće u tami pjesničke imaginacije, što ih je vuklo u te dubine tuste?

Teatar poezije autorskim projektom Gorana Matovića Zagrebačke posvete otvorio je bolna pitanja stvaralaštva jednog od tih iznimnih ”tamnih pjevača” – Antuna Gustava Matoša Pod starim krovovima, u gostionici tam prek’ kod Žnidaršića. U programu su sudjelovali Damir Šaban kao Matoš, Nikša Marinović iznoseći Matoša u bolnim previranjima, i na kraju pjevajući s izvođačima neobična imena Olovni ples. Bio je to zanosni dvojac te snažna i ekspresivna izvedba gdje je prvi glas svirao na gitari, a drugi prateći davao je ritam udarajući dlanovima o stol.

Otvoren je tako A.G. Imaginarij 3. prosinca povodom 114. godišnjice rođenja, iako je ”veliki čovjek” rođen 13. lipnja 1873. godine s jasnim proročanstvom babice pri porodu: ”bit će veliki čovjek, ali –  mnogo će i trpjeti”. Odrastao je Matoš u Zagrebu i sve se odvijalo uobičajenim slijedom do prijelomnog trenutka kada je odlučio biti prognanikom u svijetu zbilje i poezije. Do smrti je služio poput kakva zarobljenika moćnoj i svemoćnoj riječi, i u riječ je usamljenički utonuo 1914., ali ne zauvijek.

Pred punim Krovovima, čovjek do čovjeka stajaše i započinje svoj monolog Matoš glasom Damira Šabana, Gorana Matovića i Nikše Marinovića, iznoseći fragmentarno sjećanja, dojmove, dvojbe i jadikovke na brojne životne prepreke. U mladosti je neposredno pred odlazak u vojnu službu odlučio definitivno i nepovratno pobjeći u daleki svijet. Bio je to Pariz, svijet njegovih maštanja i nadanja, svijet velikih očekivanja i nedokučivih izazova.

Ubrzo se našao u četiri oka s tamnom stranom izabranog egzila, usred samoće u slobodi, veoma skučenoj i zahtjevnoj. U tim okvirima trebao je živjeti i stvarati jer drugog svijeta za njega više nije bilo. Upravo je u toj egzistencijalnoj stiješnjenosti nastajala njegova poezija, proza i sva ona zamamna igra riječi.

Razumljiva je stoga njegova nestalnost, zajedljivost, ogorčenje, ali i samokritičnost.

Šaban kao Matoš uvjerljivo je u svojim interpretacijama ujedinio sve komponente njegove osobnosti u kojoj se ogledao samoživi, pobunjeni prognanik i pjesnik, prozaik, esejist, jednostavno umjetnik. Ono što je protkalo njegov govor, riječi i svakodnevne pobune, proturječja i zazore, bio je ironijski odmak pogođen i dojmljivo prikazan u širokom rasponu. Zgražao se sve više i strasnije nad političkom situacijom u maloj zemlji Hrvatskoj u vrijeme Austro-Ugarske.

Politikantstvo tadašnjih narodnih zastupnika, svi oni šarlatani koji su se svakodnevno ukazivali u žiži zbivanja i brojni manipulatori izazivali su prvo bijes, zatim parodiju i na kraju bi preostao nemoćan osmijeh. Intelektualni krugovi toga vremena tvrdoglavo su ustrajali u ograničenom i zatvorenom prostoru uskih interesa, nesposobni za nove proboje i radikalne promjene u pisanju i pjevanju, neosjetljivi za prepoznavanje novih umjetničkih pravaca, aktualnih stilova i kritičkih analiza tada novog nadolazećeg vremena.

Sve je to potaknulo Matoša na iskorak i radikalni prekid s konformizmom. Zapadao je zbog toga u proturječja, na mahove se visoko uzdizao, no još je brže padao. Unatoč tim proturječjima hodao je putem visoko nametnutih kriterija, no na kraju bi se povlačio sve do mučnih samoporicanja. Izgarao je u stalnom plamu borbe, osporavanja i potvrđivanja, pohvala i pokuda, trenutnih oduševljenja i dubokih poraza u svijetu nazbilj.

Upravo je takvim ponašanjem, provokativnim i izazivačkim pisanjem sam sebe dovodio pred dilemu – prihvatiti zadane granice mišljenja i djelovanja u realnom povijesnom kontekstu ili udarati u te samoproglašene granice.

Svojim je britkim stilom, drukčijim pristupom u proznom izričaju, slobodom stvaralačke provokacije udarao u te granice, prelazio ih je i demontirao. I ostao je usamljen, ali nije posustajao. Kad god sebe je ironizirao, smijao se na vlastiti račun, demaskirao svoju poziciju u Parizu, ismijavao se bijednoj i siromašnoj svakodnevici velegradskog preživljavanja i osobitim žarom se poigravao svojom sjenom i ništavnim položajem u redu europske kulture i umjetnosti. Istodobno je procjenjivao i vrednovao novi duh umjetnosti osobito u prozi i poeziji, i to je znao prikazati i prenijeti taj duh u materinski jezik. Utkao je novu stvarnost u domaću riječ oplemenivši iskustvo života i svijeta svojih sunarodnjaka.

Rugao se skučenu životu, prozivao građane, nagrizao je staro ne bi li izraslo novo klateći se na rubovima i na opasnim granicama.

I nije bilo uzalud, niknulo je novo sjeme, mladice su izrastale gotovo preko noći i onda kad su ga nadrasle, ostajale su poput plamtećih stupova baš kao što je on izgarao za buduće koji danas s njim svijetle u tamnim samoćama, autentičnim izvorima novih izričaja i dostignuća.

Miroslav Artić

         

]]>
https://arteist.hr/matosev-radikalni-prekid-s-konformizmom/feed/ 1 Zagrebačka posveta A. G. Matošu povodom 114. godišnjice njegova povratka iz Pariza u Zagreb
Natječaj za prijem novih članova u HULU Split https://arteist.hr/natjecaj-za-prijem-novih-clanova-u-hulu-split/ https://arteist.hr/natjecaj-za-prijem-novih-clanova-u-hulu-split/#respond Thu, 13 Dec 2018 11:08:37 +0000 https://arteist.hr/?p=18814 Hrvatska udruga likovnih umjetnika raspisuje NATJEČAJ ZA PRIJEM NOVIH ČLANOVAza sljedeće sekcije: slikarska sekcija kiparska sekcija multimedijalna sekcija Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika (HULU- Split), nacionalna strukovna udruga likovnih i multimedijalnih umjetnika sa sjedištem u Splitu, raspisuje natječaj za prijem u redovno članstvo slikarske, kiparske i multimedijalne sekcije. Rok za prijavu je 07. […]]]>

Hrvatska udruga likovnih umjetnika raspisuje NATJEČAJ ZA PRIJEM NOVIH ČLANOVAza sljedeće sekcije:

slikarska sekcija

kiparska sekcija

multimedijalna sekcija

Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika (HULU- Split), nacionalna strukovna udruga likovnih i multimedijalnih umjetnika sa sjedištem u Splitu, raspisuje natječaj za prijem u redovno članstvo slikarske, kiparske i multimedijalne sekcije.

Rok za prijavu je 07. siječnja 2019., a sudjelovanje na natječaju se ne naplaćuje.

Godišnja članarina iznosi 100,00 kn.

O HULU:

Hulu Split je nacionalna strukovna udruga likovnih umjetnika sa sjedištem u Splitu koja okuplja vizualne umjetnike iz čitave Hrvatske.  Tijekom više od sedamdeset godina svog postojanja u Splitu – nekad kao ULUH-ova podružnica za Dalmaciju,  potom kao ogranak HDLU-a, a danas kao samostalno strukovno udruženje,  HULU kontinuirano promiče likovno stvaralaštvo u Republici Hrvatskoj.

HULU broji više od 420 članova kojima nudi tehničku i stručnu pomoć u organizaciji izložbi, izdaje besplatno potvrde o članstvu u strukovnoj udruzi i druge potvrde,  informira ih o natječajima, omogućava članovima organizirani profesionalni nastup pred institucijama, zastupa njihove interese te pomaže u ostvarivanju statusa samostalnih umjetnika.

UVJETI ZA PRIJEM :

Temeljem  čl 11. i čl 12. Statuta HULU – Splita i Pravilnika o prijemu u članstvo Udruge redovni član strukovne udruge HULU SPLIT može postati  svaka fizička osoba koja ispunjava sljedeće uvjete:

  1. da je punoljetni državljanin Republike Hrvatske ili strani državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj
  2. da ima odgovarajuću strukovnu spremu s diplomom jednog od priznatih studija likovnih ili vizualnih umjetničkih visokoškolskih ustanova
  3. ako osoba nema odgovarajuću strukovnu spremu uvjet je da aktivno djeluje na području likovnog i multimedijalnog stvaralaštva, što dokazuje iscrpnom dokumentacijom
  4. da je osoba zainteresirana za djelovanje i na području Splitsko-dalmatinske županije

OBVEZNA DOKUMENTACIJA POTREBNA ZA PRIJAVU:

Obavezna dokumentacija obuhvaća:

1) on line pristupnicu

2) vizualnu dokumentaciju

3) životopis

4) dokaze o sudjelovanju na samostalnim i/ili grupnim žiriranim izložbama

NAČIN PRIJAVE:

Dokumentacija se dostavlja isključivo u elektronskom obliku:

Obavezna dokumentacija obuhvaća:

1)Potrebno je ispuniti ON LINE PRISTUPNICU na sljedećoj poveznici

Nakon što ispunite on line pristupnicu OBVEZNO poslati na hulunatjecaj@gmail.comsljedeću dokumentaciju (molimo navedite u mailu prezime i ime kada šaljete dokumentaciju, možete koristiti i jumbo mail, we transfer ili slične servise):

2) VIZUALNU DOKUMENTACIJU

Molimo da nam pošaljete što veći broj reprodukcija radova  u jpg formatu.

Multimedijalni umjetnici mogu poslati i linkove na you tube, vimeo i sl. ako imaju uplodirane radove na tim serverima.

NAPOMENA:   prilikom izbora radova obratite pažnju da radovi budu ujednačene kvalitete i da pošaljete izbor onih radova koji najbolje predstavljaju Vaš umjetnički izričaj kako bi komisija imala uvid u što kvalitetniji prikaz Vašeg umjetničkog stvaralaštva. Također molimo da navedete dimenzije priloženih radova i tehniku te ako je moguće i fotografije tih radova u prostoru .

3) ŽIVOTOPIS   (u word formatu)

4) DOKAZE O SUDJELOVANJU NA SAMOSTALNIM I/ILI SKUPNIM ŽIRIRANIM IZLOŽBAMA (npr. poveznice na internetu, scanove kataloga, press materijali i sl.) 

a) kandidati sa zvanjem akademskog slikara, kipara, grafičara i druge osobe  sa diplomomjednog od priznatih studija likovnih ili          vizualnih umjetničkih visokoškolskih ustanova moraju poslati dokaz o najmanje jednoj žiriranoj izložbi

b) kandidati sa zvanjem profesora likovne kulture i likovnog odgojamoraju poslati dokaz o najmanje dvije žirirane izložbe

c) kandidati ostalih profesija moraju poslati dokaz o najmanje tri žirirane izložbe

REZULTATI NATJEČAJA

Komisija za prijem novih članova  razmatrat će samo potpune i u roku pristigle prijave. Rezultati natječaja biti će objavljeni u roku od  30 dana od završetka natječaja i kandidati će o tome biti obaviješteni putem maila. Komisija za prijem u članstvo nije dužna obrazlagati odluku prijaviteljima.

UPIS U ČLANSTVO

Pri upisu u članstvo HULU-a  biti će potrebno dostaviti: preslik diplome o stručnoj naobrazbi, dokaz o državljanstvu (preslika domovnice tj. strani državljani dokaz o prebivalištu u RH), dvije fotografije dimenzija 3×3 te dokaz o plaćenoj godišnjoj članarini od 100,00kn.  Dakle, ova dokumentacija  se ne dostavlja prilikom  prijave na natječaj već samo prilikom upisa u članstvo.

STUPANJEM U ČLANSTVO HULU-a STJEČU SE SLJEDEĆA PRAVA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE :

– pravo na porezne olakšice za autorska umjetnička djela u skladu sa zakonima

– pravo na preporuke za mirovinske dodatke,

– pravo na preporuke za dobivanje radnih prostora/ateljea ili rezidencijalnih programa,

– pravo na procjenu rada prilikom kandidiranja za članstvo u HZSU (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika)

– pravo na posjedovanje članske iskaznice kojom se stječe pravo na besplatan ili povoljniji ulaz u većinu galerijskih prostora u Hrvatskoj

– pravo na neograničeni broj  potvrda o članstvu u umjetničkoj strukovnoj udruzi bez naknade

– pravo na sudjelovanje na natječajima koji zahtijevaju članstvo u strukovnoj udruzi

– pravo na sudjelovanje na natječajima za aktivnosti namijenjene samo redovitim članovima HULU-a.

–  pravo na izdavanje certifikata pri prodaji umjetničkih radova,

– pravo na kvalitetno predstavljanje na web stranicama HULU Splita

–  pravo  na obavijesti o aktivnostima i djelovanju Udruženja

–  prednost za izlaganje u prostorima HULU Splita u skladu s Poslovnikom umjetničkog savjeta.

______________

Kontakt :

HULU SPLIT

T: 021/ 348-177

mail: hulunatjecaj@gmail.com

hulu@hulu-split.hr

Više o HULU SPLIT na  http://hulu-split.hr/0Share

]]>
https://arteist.hr/natjecaj-za-prijem-novih-clanova-u-hulu-split/feed/ 0
Arteistov natječaj za kratku priču: Znak https://arteist.hr/arteistov-natjecaj-za-kratku-pricu-znak/ https://arteist.hr/arteistov-natjecaj-za-kratku-pricu-znak/#respond Sat, 08 Dec 2018 13:17:55 +0000 https://arteist.hr/?p=18784 Arteistov natječaj za kratku priču 2018. zatvaramo 15.12. Krajem siječnja odabrat ćemo sretnog dobitnika i odmah započeti s novim ciklusom. ]]>

Teta Saida sa svojom je obitelji stanovala na četvrtom katu zgrade, kat niže od našeg stana. Muža, rudara, ime mu je bilo Sulejman i dva sina Ibrahima i Fikreta, silno je voljela. Inače, bila je tiha i nenametljiva žena i mamina najbolja prijateljica. Često su zajedno pile kavu. Kuća joj je bila čista, s puno uštirkanog ručnog rada. Mama bi govorila :

– Kod Saide se s poda može jesti pita.

Oni su bili muslimani a mi katolici. Njihova vrata često su bila odškrinuta. Teta Saida bi se pet puta dnevno klanjala. Kad bih ulazila u njihovu kuću, nikada nisam vikala, a ni zvonila. Provirila bih kroz vrata i ako je Saida molila, ja bih otišla. Majka nas je naučila da ju ne ometamo u molitvi.

Tog proljeća njen stariji sin Ibrahim spremao se za školu, kao i ja. Zajedno smo bili kod doktorice. Nakon pregleda, otišli smo k njima na sok i kavu. Počastila nas je i lokumom s orahom. Ibro je otišao u drugu sobu igrati se s bratom,a ja sam ostala sjediti u sobi s mamom. Teta Saida nije voljela da budem sama s dečkima. Dok sam ja vježbala heklanje i dovršavala ljubičasti tabletić, čula sam:

– Za dva tjedna doći će hodža i sunetit će nam djecu.

– Obojicu?

– Da obojicu, najbolje je tako. Kad nismo Ibrahima sunetili ranije, dobro je da to učinimo prije nego što krene u školu.

– Neće ti biti lako istovremeno njegovati obojicu. Ako nešto trebaš ja ću ti pomoći. Želiš li da ti napravim kolač?

– Ma ne, ne treba, stići ću ja sve nekako, ti radiš i imaš puno posla sa svojom djecom…

– Što će im raditi mama? – upitala sam kad smo došle kući.

–  Ma ništa. Muslimani djecu sunete. To ti je jedan njihov običaj.

– Polijevaju li ih svetom vodom?

– Oni to rade drugačije, još si mala da ti objasnim.

Za večerom, majka je rekla ocu:

-Saida i Sulejman za dva tjedna sunetit će djecu. Pozvani smo na slavlje i na večeru.

-Kako to da ih sada sunete? To su već velika djeca. I još obojicu u istome danu.

-Tako im je, kaže, lakše. Znaš da je Sulejman član partije.

-Najbolje je da im daš nešto para, trebat će im. Sulejmanu u rudniku nije velika plaća.

Dok je tata kao i svaku večer gledao dnevnik, zavukla sam mu se u krilo i postavljala pitanja.

-Zašto su muslimani Bogu dali ime Alah?

Tata je šutio i pravio se da me ne čuje.

-Tata, tata – privlačila sam pažnju- šta to znači biti član partije?

-To ću ti objasniti kad budeš malo veća.

Za doručkom, upitala sam starijeg brata.

-Znaš li ti kako se sunete djeca?

-Ti si baš neka glupača. Zar nikada nisi čula da dođe hodža i odreže dečkima malo kožice na piši. To je znak da je musliman. Eto, to ti čeka i tvoga Ibru.

Gledala sam u brata preneraženo.

– Šta je, šta me tako gledaš? Pa ti si sigurno u Ibru zaljubljena.

-On mi je samo najbolji prijatelj- rekla sam i ustala od stola.

-Marija i Ibro zaljubljeni par – rugao se i dalje – sutra će se vjenčati oko pola dva.

Poslijepodne kad je mama došla s posla, rekla sam:

-Ja bih išla kod tete Saide, da ju pitam nešto o heklanju.

-Ne možeš ovih dana ići, ona sad ima puno posla. Kad im prođe slavlje opet ćeš ići k njima.

Stigla je i ta nedjelja. Skoro cijelo jutro sjedila sam na stepenicama iznad njihova stana i kroz ogradu gledala što se dešava. U stan su dolazili samo muškarci. Vidjela sam kad je došao i hodža. Prepoznala sam ga po odjeći. Nakon nekog vremena u stanu je nastala tišina a ulazna vrata su ipak ostala otvorena. Ušuljala sam se kroz hodnik i kroz odškrinuta vrata od sobe vidjela Ibrahima kako leži na podu. Noge su mu bile raširene i ispod savijenih koljena zavezane za neku oklagiju. Svaku nogu držao je po jedan muškarac a glavu mu je držao njegov otac. Ispred njega je bio Hodža, u položaju kao kad teta Saida klanja. U trenutku osjetim toplu ruku na glavi. Preplašeno se okrenem, a iznad mene stoji  Saida.

-Marija, bona, nije lijepo da to gledaš Ti si curica, nije to za tvoje oči.

Posramila sam se, sagnula glavu, izašla u haustor i skrila se na stepenice ispod tavanskog prostora. I onda začujem! Dva užasna vriska.

Sigurno im je odrezao pišu, pomislim užasnuta. Stisnem uši, kao da ću stiskom ugušiti strah i vrisak.

Nikada se neću udati za Ibru.

Ljiljana Brković Zorčić

 

]]>
https://arteist.hr/arteistov-natjecaj-za-kratku-pricu-znak/feed/ 0 Kratka špriča: Znak
Posljednji pozdrav pjesnika ljubavi i boli https://arteist.hr/leonard-cohen-the-flame/ https://arteist.hr/leonard-cohen-the-flame/#respond Fri, 07 Dec 2018 08:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18777 Postuhumni ''The Flame'' potvrđuje da je, bez obzira na to što nam govorio, Leonard Cohen uvijek prvo pisao ne samo o sebi, nego i za sebe.]]>

Posthumna zbirka poezije i zapisa Leonarda Cohena The Flame teško će ikome promijeniti mišljenje o nesumnjivo velikom autoru. Sastavljena nakon njegove smrti pod paskom Cohenova sina Adama, u pitanju je kolekcija šezdeset tri neobjavljene pjesme, uključujući i one s posljednja četiri studijska ostvarenja te, možda najzanimljivijih Cohenovih dnevničkih zapisa, odnosno natuknica za nikad završene pjesme.

Iako se ne radi o krucijalnom prilogu autorovom opusu, The Flame ipak pruža uvid u mehanizme razmišljanja, propitivanja i igranja brojim motivima i klišejima, a najviše u svijest autora o vlastitoj prolaznosti. U tom kontekstu, zbirka služi kao fusnota njegovih posljednjih dvadeset diskografskih godina, obilježenih ostvarenjima koja su spajala svijest o neumitnom prolasku vremena i dobro poznatu potrebu za nastupanjem i novim izdanjima, potaknutu prije svega financijskim nevoljama nakon dobrovoljnog povlačenja iz javnosti u devedesetima.

Sve se to na ovaj ili onaj način tu spominje. Lišene često namjerno kičaste instrumentalizacije, uglazbljene pjesme na papiru, u različitim fazama nastanka, djeluju kao svjestan posljednji pozdrav. S albumom ”Old Ideas” (2012) Cohen je počeo demistifikaciju koju djelomično potvrđuje vlastitim izravnim usporedbama sa suvremenicima poput Boba Dylana ili Toma Waitsa, a na momente parodira kao u bizarnoj ”Kanye West is Not Picasso”. Ovdje zabilježena verzija Cohena odaje umor, strah, čežnju i zbunjenost, možda i netipičnu za osobu u posljednjoj fazi života, koja je uz to ostavila svoj trag u svijetu.

Stihovi i motivi zbirke često otkrivaju razliku između osobe i uloge. Pjesme koje tematiziraju romantične odnose cinično naglašavaju autorovu dob i implicitnu želju da se ona poništi. Žudnja je izražena kao čin milosti koji druga strana pruža ostatku nekadašnje osobe. Upravo su takvi trenutci najzanimljiviji dio. U svojim stihovima ne krije strah od smrti, baš kao ni pokušaj da pronađe mir u različitim aspektima religioznosti, no sve ukrašava momentima sarkazma, suhog humora i ponekad namjerno dosadnim, svakodnevnim, ali humanizirajućim detaljima.

Završene pjesme predstavljaju Cohena kao čovjeka s planom. Ponajprije se to odnosi na one s posljednjeg albuma ”You Want it Darker” (2016) na kojem gotovo svaka pjesma djeluje kao zatvaranje određenog poglavlja. Neuglazbljene pjesme pokazuju daleko veću nesigurnost, umornog starca koji tumara ulicama nakon koncerata koje ne želi uvijek održavati.

Athens Inter, C.  July 30

a dream a couple of nights ago

a fierce god came thru the door

almost broke down the door

my house was a frail affair

Negdje između velikih tema ljubavi, smrti, erotike, židovstva, budizma i kršćanstva, u ovim se stihovima sakrio i onaj Leonard Cohen koji nije jedan od najvećih autora popularne glazbe dvadesetog stoljeća. Sitničav, usamljen i posvećen svakodnevici kao i bilo tko drugi. U tom smislu The Flame je dekonstrukcija mita o umjetniku, možda ne u onoj mjeri kao što je to autobiografija Patti Smith M Train (koja barem polovicu stranica posvećuje ispijanju kave i gledanju televizijskih serija Ubojstvo i Zakon i red: Odjel za žrtve), no dovoljna da ocrta osobu koja se nalazi iza stihova.

the flowers hate us

the animals pray for our death

as soon as i found out

i murdered my dog

now i knew what they were up to

(The Flowers hate us)

Nakon što uklonimo tu mješavinu samopouzdanja i umora od života, ostaje nešto neočekivano – realizam. Zbirka završava Cohenovim govorom koji je održao po primitku nagrade Prince of Asturias u Španjolskoj, 21. listopada 2011. U njemu govori o svojem prvom učitelju gitare i šest akorda iz flamenca na kojima je utemeljio svoj glazbeni izričaj. To nije govor mitomana, ženskara, pjesnika ljubavi i boli. To je govor čovjeka dovoljno sretnog da pronađe vlastiti poziv.

Mnogo se puta u tim tekstovima naglašuje važnost pisanja, a The Flame potvrđuje da je, bez obzira na to što nam govorio, Leonard Cohen uvijek prvo pisao ne samo o sebi, nego i za sebe. Način na koji je to radio bio je pak univerzalan i duboko ljudski, čak i onda kad se čini ciničnim i sitničavim.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/leonard-cohen-the-flame/feed/ 0 ''The Flame'' Leonarda Cohena
33. Gavelline večeri: Shakespeareova goropadnica u splitskome kroćenju https://arteist.hr/krocenje-goropadnice-hnk-split/ https://arteist.hr/krocenje-goropadnice-hnk-split/#respond Thu, 06 Dec 2018 07:30:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18763 Plazibatovo čitanje Shakespearea vješto se poigrava stereotipima nekih novih generacija i veliki je iskorak za HNK Split.]]>

U godini zagrebačkih Shakespearea na Gavellinim se večerima oscilacijsko Kroćenje goropadnice (HNK Split) u najboljim izvedbenim trenutcima, tj. scenskome pokretu Damira Klemenića, činilo zaigranim smjerokazom kako bismo Bardu mogli pristupiti danas – trezveno i lucidno rušilački. Mnogi su teatrolozi, redatelji i nastavnici na manje ili više uspješne načine približavali klasike suvremenoj publici. No, pritom su nerijetko zanemarivali potencijal humora smatrajući ga nečim prizemnim, donekle nedostojnim materije. Paradoksalno, generacije na usmenim ispitima ”spasio” je Alan Ford, a nadolazeće bi mogao televizijski format poput Eltonova Pera Shakespeareova na HRT 3.

Humor je možda i jedan od aduta prvoga dijela predstave u režiji Ivana Plazibata i dramaturgiji Mile Pavićević. Često ponavljajući, grub, politički nekorektan sa snažnim lokalizmima i referencijama na pop-kulturu (od TV Pinka do ”Ne može” Vojka V), izražen pokretom i mimikrijom, taj ironijski modus labavo povezuje 17. i 21. stoljeće gdje se divlje ženstvo mora pripitomiti kako bi se raspuhao vjetar besparice. U drugome dijelu ta dramaturgija hrpe dobrih dosjetki i njemačko-slovenskih režijskih trikova u ozbiljnosti pada jer se u povratku Shakespeareu i nadopisanom cinizmu, kao zadnjoj liniji obrane nedovoljno razrađenog lica Kate, lagano gubi smisao.

Ansambl bespoštedno i precizno drži ritam i napetost čitave izvedbe, pritom su ženska lica Kate (Katarine Romac) i Biance (Ana Marije Veselčić) neznatno slabija. Sabijena u kuteve, zatvorena i uskraćena, jedino fizičkom agresivnošću dolaze do riječi. Njihova poslušnost određena je seksualnošću. Muška klapa (Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdelić, Pere Eranović, Stipe Radoja, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Vicko Bilandžić) igra iznimne skupne scene, svaki donoseći vlastitu minijaturu. Otac (Filip Radoš), nerijetko sa strane, brak izjednačuje s dobrom trgovinom.

Posebno valja istaknuti sugestivnog Gorana Markovića kao Petruccija, jednog od najsloženijih lica Kroćenja goropadnice, potpuno uvjerenog da društveni napredak ovisi o krotkosti supruge koju će poniziti i na dan njihova vjenčanja. Nekonvencionalan, pomalo razuzdan i lud iz crnohumornog šovinizma i mizoginije lagano prelazi u apsurd.

Mogli bismo se zapitati kakvog smisla ima danas, s obzirom na stečene slobode i nasljeđe feminizma, postavljati anakrona pitanja poput nemogućnosti donošenja vlastitih odluka i biranja partnera. U današnjem društvu ionako, prema riječima Borivoja Radakovića, muškarci sve manje mogu pronaći vlastito mjesto i identitete, a njihova se emancipacija tek čeka. No, kazalište je živi organizam nerazdruživo povezan s kontekstom u kojem nastaje.

O tezi bi se Mire Ljubić Lorger, kako je Split sredina koja je mahom preuzela stereotipe i primijenila ih na sebe, sigurno još dalo raspravljati. Dotad, Plazibatova Goropadnica možda ima pregršt mana, no vješto se poigrava stereotipima nekih novih generacija i kao takva je veliki iskorak za HNK Split. Teško je zamisliti taj stihijski ludizam negdje drugdje.

Anđela Vidović

Foto: Matko Biljak, HNK Split

]]>
https://arteist.hr/krocenje-goropadnice-hnk-split/feed/ 0 33. Gavelline večeri počele u znaku Barda