arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Tue, 21 Aug 2018 15:24:45 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.8 Luka Kušević-Radaković: Kustosi u slikarstvu traže sve osim slike https://arteist.hr/luka-kusevic-radakovic-kustosi-u-slikarstvu-traze-sve-osim-slike/ https://arteist.hr/luka-kusevic-radakovic-kustosi-u-slikarstvu-traze-sve-osim-slike/#respond Fri, 17 Aug 2018 08:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18426 Luka Kušević-Radaković ističe se željom za postizanjem slikarske individualnosti. Njegovo slikarstvo na neki način je pobuna protiv realizma.]]>

U zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena je početkom ljeta izložba mladog akademskog slikara Luke Kuševića-Radakovića koji je nedavno završio Akademiju likovnih umjetnosti u klasi Zoltana Novaka. Izložba „Likovni čin djeteta zaokuplja cjelokupnu njegovu ličnost“ u kustoskoj koncepciji Feđe Gavrilovića naziv je dobila spontanim susretom s reprodukcijom koju je slikar pronašao boraveći s Gavrilovićem u antikvarijatu. Zanimljivu trvrdnju pronašli su u monografiji „Crvena Trešnjevka“ iz 1982. godine. Luka Kušević-Radaković već se na počecima slikarskog puta ističe željom za postizanjem slikarske individualnosti. Njegovo slikarstvo na neki način je pobuna protiv sveprisutnih trendova realizma i njegova mlađeg brata hiperrealizma. Na otvaranju vlastite izložbe odmahuje rukom i ponavlja: „Previše je otvaranja u Zagrebu, previše“. Onda rukom podbočuje bradu i prilazi poznatim licima u publici: „Kaj ti misliš, jel’ ti ovo dobro?“. Koliko je slikarstvo za njega širok pojam pokazuje sviješću da ga je važno „izgrađivati“, a napose potrebom za eksperimentiranjem i izgradnjom likovnog izraza.

Nije bilo primjerenijeg likovnog sadržaja za ovo sparno ljeto nego izložiti u Galeriju Forum njegova velika platna živih i vrelih boja koje privlače poglede prolaznika Tesline ulice. Nevjerojatnim intenzitetom zrače svojim vedrim i živim koloritom. Plohe slike čine elementarni (zavojiti i polukružni) oblici primarnih i sekundarnih boja koji su raspoređeni tako da stvaraju kolorističke senzacije koje uvlače pogled u prostor slike zbog tonskih gradacija kojima slikar postiže njihovu specifičnu vodenost. Ona širi vidno polje i izmiče fokus.

Prezime Kušević mi negdje „zvoni“ pa Luka pojašnjava da jedna gornjogradska ulica nosi ime po Josipu Kuševiću (1775. – 1846.), njegovom pretku koji je posljednji obnašao dužnost protonotara Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. “Ja nisam njegove sreće. U cijelom svom životu nisam mogao ništa raditi osim slikati i crtati, a to je skup sport. Bilo je prirodno da upišem srednju primijenjenu i akademiju”, govori na početku razgovora Luka. “Ponekad mi je žao što nisam pravnik, jer me intrigiraju ljudski odnosi i prijepori. Neki kažu da nemam takozvanu socijalnu inteligenciju, da stalno ulazim u sukobe s ljudima. Ali ja želim da me se cijeni po mojim radovima, a ne po mojoj simpatičnosti. A i uvijek sam bio sklon lošem društvu, čak mi je u jednom trenutku života prijatelj bio jedan besprizorni beskućnik. I danas puno vremena provodim u kavanama, s tek nešto malo boljim društvom”, podsmjehuje se Luka. “Uz mog vjernog prijatelja Juricu Pušenjaka – Mozarta, sa mnom često pije književnik Željko Špoljar. On me iz dosade i pijane obijesti često provocira, a ja u svojoj naivnosti često zagrizem njegove udice”, zamišljeno priznaje mladi slikar. Prelazimo na ozbiljnije teme.

S obzirom na naziv izložbe „Likovni čin djeteta zaokuplja cjelokupnu njegovu ličnost“, kako gledaš na odnos između slikarstva i naivnosti? Koliko ti je važna igra?

Smatram da iskrenost u slikarstvu ne postoji. Jer mi svi u svojoj podsvijesti imamo sadržaj svega što smo vidjeli, doživjeli kroz svijet fenomena te samim time autentičnost opada. No, postoji određen sadržaj tijekom samog čina slikanja koji se može kategorizirati kao radoznalost, koji upućuje motoriku i intelekt da naprave određen pokret. Iskrenost ili naivnost drugim riječima značilo bi točno znati što i kako prenijeti na platno. Ono što je manifestirano na slici samo je kopija koja svojim interpretacijama gubi ono što ona jest, a to je apsolutno ništa… Likovni čin djeteta traži da se njemu pristupi u emocionalnom, tragalačkom smislu. Igra sama po sebi nije samo ponavljanje forme, nego eksperiment ponašanja određene forme u određenom okruženju drugih formi.

Slikarstvo smatraš oblikom kontemplacije?

Slikarstvo je područje umjetnosti koje zahtijeva dulji vremenski period za percepciju. Čini se da većina ljudi pri promatranju slike ne žele doživjeti igru koja je utkana u sam rad, njezin nastanak. Gledanjem slikarskoga ostvarenja duže vrijeme otkrivaju se ipak neki novi sadržaji, uviđaju se šavovi u strukturi djela. Smatram da neki radovi mogu imati psihološki efekt na promatrača. Gledanjem slika Velasqueza ili Rothka pobuđuju se određene sekvence u našem umu koje nisu intelektualne i koje se ne mogu verbalizirati. Niti trebaju. To je suptilna motorika koja u sebi sažima nevjerojatnu energiju i specifičan slikarski jezik.

Osim što ih nazivaš predodžbama svoje slike opisuješ i pojmom „mentalne konstrukcije“, zašto?

Predodžba je zavjesa našeg uma. Predodžba upućuje na ono što se stvara u umu promatrača. Na neki način, to je serviranje laži: laži da je to pejzaž, da su to mora, planine, drveće… što sve pobuđuje romantične emocije kod gledatelja. Ali, sve je to ništa. A to se odnosi i na realne pejzaže. Lijepo nam je ono što mislimo da je lijepo, a ne ono što gledamo. Slikarstvo je jednostavno, bez mistifikacije – potrebno je samo gledati.

Posvetio si izložbu Peru Kirkebyju. Zašto ti je poticajno njegovo stvaralaštvo i/ili osobnost?

Jer je on posljednji apstraktni slikar.

Osim što slikaš tehnikom ulja na platnu, eksperimentiraš li u drugim likovnim tehnikama?

Uglavnom slikam uljem jer mi najbolje ide ta tehnika, a skice uglavnom radim pastelom, akvarelom i gvašem. Nedavno sam otkrio i tehniku uljnog pastela, brzu i jednostavnu za razne kombinacije.

Pratiš svoje starije kolege, priznate slikare, događanja u likovnosti Zagreba (i šire?) Što misliš koje su vrijednosti / prednosti naše likovne scene, a koji su nedostaci?

Naravno da pratim. S obzirom na produkciju pretjerujemo s količinom izložbi. Mislim da bi se trebalo više koncentrirati na rad, a ne na izlaganje koje postaje samo sebi svrhom. Također, puno se energije gubi na sukobe između klanova u umjetnosti, između konceptuale i tradicionalne umjetnosti, što je sve posljedica nepostojanja tržišta. Jedan od mladih slikara kojega izuzetno cijenim i smatram da ima najveći potencijal među svim hrvatskim figurativnim umjetnicima je Grgur Akrap. On traži ono što jest, ne kalkulira s trendovima i dopadljivošću. Nije pomodan i traga za strukturom slike. Gotovo svi kustosi nemaju pojma o slikarstvu – u njemu traže priču, razlog, koncept – dakle, sve osim slike. Traže svoje predodžbe. Ali i suvremeni slikari uglavnom ništa ne rade. U usporedbi s budističkim skulpturama i slikama, mi smo poput djece u vrtiću, koja kradu Bogu dane, švrljajući po papiru.

Na kraju se smijemo uz Lukino priznanje: “Činjenicu da nemam dugotrajno pamćenje pretvorio sam u svoju prednost. Na akademiji svi profesori su mi stalno davali savjete i stalno su nešto očekivali od mene. Srećom, ja bih to isti trenutak zaboravio, zahvaljujući čemu sam razvio specifičan rukopis na kojemu još uvijek radim.”

Nevenka Šarčević

 

]]>
https://arteist.hr/luka-kusevic-radakovic-kustosi-u-slikarstvu-traze-sve-osim-slike/feed/ 0 Intervju Luka Kušević-Radaković
Zagabrijel: Stilske vježbe prisilnih rimovanja https://arteist.hr/boris-peric-zagabrijel-edicije-bozicevic/ https://arteist.hr/boris-peric-zagabrijel-edicije-bozicevic/#respond Thu, 16 Aug 2018 13:34:28 +0000 https://arteist.hr/?p=18451 Roman je u stvari sveden na razuzdanu igru riječima zaigranu oko zagrebačkih toponima, niza dosjetki, lascivnih asocijacija i aluzija.]]>

U izdanju Edicije Božičević objavljen je drugi “pi-roman u povijesti hrvatske književnosti” suvremenog hrvatskog autora Borisa Perića zagonetnog naslova Zagabrijel. U povijesti hrvatske književnosti “prvi pi-roman” bio je lektirni naslov Ante Kovačića U registraturi gdje se prispodobljuje “paljenje glasovite Aleksandrijske knjižnice”, dok Perićev roman nema sličnih konotacija. Zagabrijel se sastoji od dvaju dijelova: Moderna grešnica i Plavi jebač. Posebno mjesto zauzimaju fusnote gotovo kao zasebni treći dio romana. Perić im se posebno posvetio, elokventne su i sadržajne, doimaju se poput sažetih esejističkih formi.

Roman započinje krimi-zapletom, pripovjedač razvija priču realističkim postupcima, naglašeni su detaljni opisi likova i njihova ambijenta. Postupno uvodi čitatelja u tekst zumirajući širi prostor, i polagano se fokusira na likove skicirajući prvog da bi se zaustavio na drugom, inkriminiranom liku. Pritom se pridržava gotove sheme očekivanog razvoja događaja kako to već biva u kriminalističkim romanima.

Malobrojni likovi u priči pozicionirani su u okviru uobičajenih stereotipa. Komunalni radnik Mrak nazvan Kmica skiciran u kratkim crtama čisti gradske ulice, promatra ljude, događaje, razne situacije iz horizonta fizičkog radnika okruženog prljavim otpacima, neurednim, nabacanim posvuda, kojih se on mora riješiti. Sav taj nered ispunjava njegovu nimalo zabavnu i toplu svakodnevicu. Sve one tlapnje o malim, običnim, jednostavnim i toplim trenucima su “bajke za malu djecu”. I što mu preostaje osim konfekcijske loze u lokalnom bircu, i još će puno loza ispiti, ni broja im se ne zna.

Dok se Kmica dokono natače lozama, istodobno se u Etnografskom institutu pripovjedač fokusira na ravnatelja Instituta. Sam je u svojoj radnoj sobi, sjedi za stolom u polumraku u osami jer nema kamo otići, barem je tako mislio. U stvari ravnatelj je zadnjim snagama pripremao znanstveno izlaganje, uporno se vraćao povijesnoj temi, osobito legendama o Zagrebu, zagazio je duboko u prošlost u “svijet neslućenih čuda”, i na momente bi povjerovao, naravno u prazno, da je u toj neodredivoj prošlosti “svijet još bio malčice ljudskiji”, no znao je da to ne drži vodu. Tješio se valjda. Proživljavao je ravnatelj intenzivnu egzistencijalnu krizu, sasvim ga je dotukla spoznaja da on u stvari nema “kamo da pođe”, ni kučeta ni mačeta nije imao, ni rodbine ni voljene žene, ni djece ni prijatelja s kojima bi mogao barem ispiti koju konfekcijsku lozu. Nije se mirio s činjenicom da ničega nema što bi ga podiglo ili barem nakratko oduševilo. Ostao je sam oči u oči s egzistencijalističkim predvečerjem svojega života usred hladnoće svuda oko njega. Nije ga mogla utješiti ni ljubavnica, naime i ona mu je već postala sve veći teret, iz dana u dan “toliko /ga/ iscrpljuje, a zauzvrat mu daje tako malo”.

Pripovjedač je sve ciljano posložio u hladnom i depresivnom tonu pripremajući čitatelje na ono najgore. Odjednom, niotkud, u mraku i samoći ravnateljeve sobe, bez uvoda i pripreme “sjena ubojice nadvi se nad njim”. Naslutio je odmah da iza te sjene stoji Udruženje “za njegovanje povijesne baštine”. Zabrinuti su bili njegovom preuzetnom zauzetošću nad tajnom Zagreba, tom opasnom tajnom “što tamo dolje stoji” u podrumu Instituta spremljena u arhivima pod ključem. I zato je Udruženje odlučilo ukloniti ravnatelja, svojega člana upućenog u opasnu tajnu. Pripovjedač čitatelju u povjerenju ukazuje na zlokobnu siluetu, smrtnu dok “izvršava volju udruženja”. Sve se dogodilo brzo i efikasno, jedan odrješiti potez i ravnatelj je “počeo gubiti svijest”, i prije nego je utonuo u bezdan još je samo osjetio “pothlađenost tijela na izdisaju”. Otišao je ravnatelj Instituta opako i naglo, u času je nestao tijelom i dušom, samo je ostala sjena, i ostat će u okruženju dok bude teksta.

I otputovao je ravnatelj noću, zauvijek, a ujutro u Zagreb doputovao Europljanin, njemački slavist i filolog, po vokaciji stručnjak koji će razriješiti tajnu inkriminiranog dosjea položenog u arhivu Instituta tog osobitog dokumenta označenog smrću. Započet će filolog svoju avanturu otkrivanjem pojedinosti u zapisanim legendama kako je Zagreb dobio ime, i što je Franji Asiški ostavio iza sebe u gradu nerazriješene tajne, te kako je Vrapče dobilo ime i otkuda uopće potječu sva ta imena koja se vrzmaju oko belog Zagreb grada.

Filolog i slavist, kao i njegov prethodnik, zapao je u duboku egzistencijalnu krizu. Sam je sebi bio težak, ni do čega mu nije stalo, ni do koga više nije držao, niti je išta posebno želio. Tek je neznatno živnuo upoznavši ljubavnicu ravnatelja, asistenticu i tajnicu na Institutu. Uklapala se cijelom svojom pojavom, i to u potpunosti, u predodžbe uvaženog filologa “kakvu je inače gajio o knjižničarkama, tajnicama i komunalnim referenticama”, naravno, kako je potvrdio pripovjedač, nimalo laskave. Dakle, prema svim stereotipima, ljubavnica pokojnika mora da je priglupa žena, a dodatno je još bila opterećena, kako se kasnije ispostavilo, nastranim i perverznim seksualnim odnosima.

U situaciji u kojoj se našao, mogao je jedino takvu osobu podnijeti jer ona mu je pružala kakvu-takvu garanciju da će ipak moći na kraju utopiti svoju žudnju, zato je pothranjivao svoju nastranost prema asistentici i o njoj maštao točno onako kako treba. I pokazalo se ubrzo točnim njegovo maštanje, naime uspješno je sveo bivšu ljubavnicu ravnatelja Instituta na seksualni objekt žudnje, i ona je isto osjećala prema njemu.

Pripovjedač je povezao njihove žudnje i uklopio ih u priču jer tako je moralo biti. Kad više nisu mogli odoljeti jedno drugom i kad je oboje opsjela žudnja do kraja, jednostavno ih je zatekla u sakralnom prostoru usred perverzne igre požude. No nisu uspjeli zadovoljiti seksualne strasti, on je završio u pritvoru, a ona u svojem stanu neobavljena posla. Iz pritvora je uvaženog gospodina filologa izvukao inspektor koji se danonoćno trudio oko slučaja trovanja ravnatelja. Bio je pred mirovinom, ali nije odustajao od dosljedne istrage, iako je mislima lutao ličkim prostranstvima gledajući sebe u dubinama prirode i djetinjstva.

U priči se povremeno pojavljuje i konobarica u lokalnom bircu koja mirno natače konfekcijsku lozu svojim stalnim gostima. Bila je to jedna mala punašna ženica rumenih obraza. Uz nju u priči se još javlja mlada i vrlo energična novinarka. Slavist je zapazio njezino mlađahno tijelo i pamtio je tu pitku pojavu po oblinama. I ona je u tom zgodnom strancu, ističe pripovjedač, vidjela dobru priliku za kakav intenzivan susret. Zadnji je u nizu aktera bio neki osobenjak, prostodušna ispičutura, sakupljač podataka. Naime sve što je vidio i čuo prenosio je inspektoru za nešto sitnog. Svi akteri zajedno bili su uključeni u istragu kako bi doprinijeli razrješenju tajnog i neprozirnog zločina, i to je naizgled srž romana, bolje reći okosnica sadržaja.

Ali tu nije kraj priče, a bome nije ni početak. Avantura pisanja ponajviše se razmahala u trenutcima prijelaza, naime u trenutcima kada je pripovjedač odlučio zavrtjeti likove i zaplesti njihove sudbine oko samoga imena grada Zagreba, oko imena gradskih naselja i raznih toponima. Razbacivao se legendama uzduž i poprijeko, a započeo je pričom o Franji Asiškom i njegovom boravku na ovim prostorima, spomenuo se brojnih zavjera iza kojih stoje kao i uvijek iluminati, zatim se usmjerio prema različitim verzijama o Mandi, ženi, Manduševcu, i sve se to razvuklo do palog anđela Zagabrijela – rodonačelnika mimikrije.

Iako se u romanu naziru tragovi krimi-priče, dotaknuti su i ljubavni sadržaji, legende, zavjere ipak to nije roman detektivske zavrzlame, a nije ni ljubavna priča, niti se razvija u romanu kakva mitska epopeja o tajnama grada, mračnim zavjerama i osvetama kobnim i sudbonosnim. Nikakvih tajni nema u romanu koje bi čitatelj odgonetao, nema intriga, nema paralelnih radnji niti slojevitih spletaka, zagonetnih prevrata, ničega tu nema.

Tekst je u stvari sveden na razuzdanu igru riječima, postao je nešto poput stilskih vježbi zaigranih oko zagrebačkih toponima, niza dosjetki, šala, pošalica, skočica i poskočica, kojekakvih asocijacija i lascivnih aluzija.

Pripovjedač nije osobito mario za krimi-radnju, nije ga zapravo zanimao ni zaplet a ni rasplet. Cijelo je vrijeme bio zabavljen sobom i slaganjem svojih fusnota. Često su to ekskursi filozofske, teološke, povijesne i šire kulturološke tematike, kroz njih se redaju umna imena poput Waltera Benjamina, Susan Sontag, Klausa Konrada, Tauska, Freuda, Handkea. Brojne su reminiscencije i asocijacije na aktualne političke događaje i političare, javne osobe i društvene događaje.

No ono što začuđuje jest verbalna igra u rimama, naime sve je pripovjedač prenosio u obliku rima, beskrajnih rima. Kroz cijeli roman tekla je rima, rimovane rečenice, svakog časa zaklima se neka neočekivana rima, i upravo je takvo “prisilno rimovanje” u tekstu, kako je objasnio pripovjedač u fusnoti, ono što likove i sve njihove percepcije približava i na kraju ih stapa u sliku shizoidnu. Sve je to trebalo sagledati jer sve što se u tekstu događalo, uvjerava pripovjedač, baš sve je bilo “u kontekstu započele shizofrenije.”

Rima kojom se namjerno otežava čitanje, usporava razumijevanje i praćenje pripovjednog slijeda, jako zamara i odvlači čitateljevu pažnju. To je autor htio, obilno se koristio rimom samo da bi prezentirao i svakim časom potvrđivao funkciju rime u svrhu dekonstruiranja radnje prisilom i, kako je pripovjedač jasno i nedvosmisleno istaknuo, u ovom tekstu slično kao u životu “rima je tik”. Zato ne dopušta da se u romanu razvije bilo kakva napetost oko započete istrage, naime cijelo vrijeme se odgađa u tekstu započeti proces razumijevanja i odgonetavanja. Čak bi se moglo reći da je to roman odgode užitka u dešifriranju tajne zbog koje se događa ubojstvo.

Čitatelj jednostavno ne može sudjelovati u raskrinkavanju zapleta kojim sve započinje, a u tome ga sprječava stalna odgoda. Zbog toga on u pripovjednom procesu ne sudjeluje aktivno, uostalom kako je već navikao u avanturama krimi-zapleta ili ljubavne priče ili političkog trilera ili otkrivanja povijesne tajne.

Rimovani tekst ga simuliranjem prisilne radnje odvodi i zavodi na poseban način podmetanjem ponavljanja i tikova. U tim je rimama obilje sočnog materijala, prelijevaju se rečenicama asocijacije na literarne tekstove što prozne, što poetske, poigrava se pripovjedač patrijarhalnim matricama, ideološkim svjetonazorima, dogmatskim obrascima. I vješto zbunjuje čitatelja odvodeći ga sve dalje od očekivanog horizonta iščekivanja koji se podrazumijeva u prostoru izvanliterarnog iskustva.

Na takvu literaturu čitatelj sigurno nije navikao, zatečen je tekstom koji poput svakodnevnog iskustva svijeta postaje neproziran i onemogućuje razumijevanje događajnih mreža koje se oko njega pletu, isto tako ometa usmjeravanje na bit problema.

Mreža razbacanih rima intenzivno i ekstenzivno odvlači u banalno, potiče na ravnodušno prihvaćanje stvarnosti, i na kraju preostaje ponavljanje obrazaca i fraza koje ne nose nikakvih značenja. Iscrpljujuća igra upornosti s ciljem da se prebrodi iskušenje banalizacije jer nakon svega socijalno biće pluta, kako pripovjedač i dalje sugerira, neutješno pluta “u psihodrami, u shizo-svijetu”.

No, ne radi se ovdje o pojedincima niti o ciljanim skupinama, ništa kontra njih. Kao da cijelim romanom odjekuje poruka: ne, u tom psihomulju “nismo sami!”, nikako nismo sami mi koji se hvatamo u zagrljaj s crnim anđelom, s tim mračnim začetnikom mimikrije Zagabrijelom. Svi smo u tome, barem tako proizlazi prema tikovima aktualnog pi-romana u hrvatskoj književnosti. Ipak na kraju ovog literarnog tunela ostaje nada. Poznato je kako se u ona davna vremena jedna Nada nadala nadi, i kakva god ona bila trajat će paralelno s ovom shizoidnom avanturom. A kako će sve ovo i ono drugo završiti, još se ne zna. Vrijedi ustrajati dok novi nastavak ne svane, drugi ili treći, svejedno…

Miroslav Artić 

 Fotografija naslovnice: Zakaj volim Zagreb

]]>
https://arteist.hr/boris-peric-zagabrijel-edicije-bozicevic/feed/ 0 Nova stilska začkoljica Borisa Perića
Split 3 – Sjaj i bijeda splitskog urbanizma https://arteist.hr/split-3-sjaj-i-bijeda-splitskog-urbanizma/ https://arteist.hr/split-3-sjaj-i-bijeda-splitskog-urbanizma/#respond Wed, 08 Aug 2018 08:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18425 Split 3 je osigurao stanovanje za približno 50 000 novih stanovnika. Ovaj ogromni pothvat je međunarodno priznat zbog svog komunalnog i javnog prostora te njihove integracije u postojeći teren, ]]>

U njujorškoj MoMA-i je sredinom srpnja otvorena izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980. (kustosi Martino Stierli i Vladimir Kulić) s preko 400 crteža, modela i fotografija posuđenih iz brojnih arhiva, privatnih kolekcija i muzeja s područja bivše Jugoslavije. Iako većina stanovnika s područja bivše države neće pogledati izložbu, niti je za njih postavljena, ona je važna i za naše prostore jer institucijski giganti poput MoMA-e daju svojevrsni legitimitet umjetničkim fenomenima ili kulturnim paradigmama koji time ulaze u tzv. mainstream, opće mjesto u povijesti zapadne civilizacije.

Na MoMA-inoj izložbi prezentirana su i dva splitska primjera: Stadion Poljud (1976.-1979.) Borisa Magaša kao primjer strukturalnog ekspresionizma i Treći splitski rajon tzv. Split 3 (1968.) kao vrhunski primjer urbanizma. “Sagrađen u 1970-tima, Split 3 je bio jedan od posljednjih velikih urbanističkih projekata u Jugoslaviji i jedan od najambicioznijih i najuspješnijih. Proširenje Splita je bilo kombinacija megastruktura zgrada i nebodera s posebnom pažnjom na pješačkim ulicama koje su zamišljene kao forumi urbanog života i spoj prostora za življenje, rad i dokolicu. Ovaj se pristup razlikovao od ranijih primjera poput Novog Beograda i Novog Zagreba koje su obilježavali široki prostor i odvojene zone za stanovanje, rad, dokolicu i prijevoz. Split 3 je osigurao stanovanje za približno 50 000 novih stanovnika. Ovaj ogromni pothvat je međunarodno priznat zbog svog komunalnog i javnog prostora te njihove integracije u postojeći teren, što je omogućilo pogled na more većini stambenih jedinica i time uspostavilo organski kontinuitet s antičkom centurijacijom“, stoji u katalogu izložbe.

Skulptura Vaska Lipovca postavljena je kratkotrajno na početku ulice Šime Ljubića autora Dinka Kovačića i Mihajla Zorića. U Provedbenom planu Smrdečac bilo je predviđeno postavljanje modularne skulpture u ulici Ruđera Boškovića. Izvor: 50 godina Splita 3

Samo koji mjesec prije njujorške izložbe, i splitska je publika imala priliku vidjeti znatno manju, ali vrlo značajnu izložbu u sklopu multidisciplinarnog projekta „50 godina Splita 3 – ulice, kvartovi stanovnici“ autorica  dr.sc. Višnje Kukoč i urbanistice Jelene Borote. Prema riječima autorica, jedan od razloga postojanja ovog projekta koji je uključivao i okrugli stol, niz predavanja, šetnje rajonom i koncert jest edukacija i dijalog o naslijeđu rajona Splita 3. A što je naslijeđe Splita 3? Prema riječima Jelene Borote

„Projekt Splita 3 sadrži u sebi različite elemente  koji tvore kompleksan identitet grada. Vizija suvremene mediteranske zajednice oživotvorena je kroz elemente ulica i drugih javnih prostora. Funkcija Splita kao regionalnog središta u administrativnom, obrazovnom i kulturnom pogledu sustavno je osmišljena, sagledan je razvoj turizma, trgovine i tako dalje.“

Hm. Fast forward 50 godina: kompleksan identitet grada sveden na gotovo isključivo turističko odredište masovnog turizma, dok sve druge vizure i potencijalni identiteti blijede; vizija ne seže dalje od nečijeg mandata i eksploatacije prostora za privatne i sitne interese s ozbiljnim ekološkim i sociološkim implikacijama; suvremena zajednica u kojoj ljudi napuštaju grad jer bježe pred navalom turista ili žele na istima zaraditi; javni prostor okupiran koncesijama, ležaljkama i suncobranima, štekatima, a sve što nije komercijalno ili isplativo brzo gubi bitku…

„Promjenom društveno-političkog sistema nakon 1991. godine privatno vlasništvo je došlo u prvi plan, a grad je kolektivni proizvod. Tu činjenicu nije bilo lako sagledati tada, situacija je bila nova, pravila nepoznata, a posljedice koje danas vidimo neočekivane. Drugim riječima struka i stručna javnost nose svoj dio odgovornosti. Danas to vidimo, nastojanja struke se mijenjaju, polako ali ipak ide ka boljemu“, komentira Višnja Kukoč.

Iako je bez sumnje riječ o kvalitetnim izložbama koje imaju svoju ulogu kao povijesni i arhivski doprinosi, njihova stvarna važnost je mala i ograničena budući da teško mogu promijeniti stanje na terenu: velika većina tih projekata koji su uglavnom ostali nedovršeni jer ih je pregazilo vrijeme i porast stanovništva je u stanju devastacije ili propadanja, mogućnost konzervatorske zaštite ne postoji jer arhitektura druge polovice 20. stoljeća nije još priznata kao kulturno dobro (već bi se trebala štititi GUP-om!), a odavno je evidentno da su potencijali socijalističkog urbanizma u hrvatskoj ostali neiskorišteni. Na tako neiskorišteni potencijal se parazitski nadovezao divlji kapitalizam, prostorni kaos, nepostojanje zakona koji jasno reguliraju urbanističke standarde…

Izvor: Arhitekti.hr

Višnja Kukoč, pak, vjeruje da je „moguće i potrebno  krenuti od malih realizacija istovremeno imajući u vidu širu sliku i mogućnost sveobuhvatnijih promjena. Potrebno je krenuti s malim, pilot-projektima koje je moguće realizirati s malo novaca, npr. urediti put do mora na Trsteniku, koji bi se povezao na prvonagrađeno natječajno rješenje za Žnjanski plato, koji će stanovnici lako prepoznati i tako stvoriti platformu za sljedeći korak i suradnju struke i javnosti.“ U obranu splitskih autorica, one su zbilja pokušale organizacijom okruglog stola i niza predavanja potaknuti na dijalog, otkriti moguća rješenja, ali sve je to završavalo u slijepoj ulici malverzacija na hrvatski način i skromnih mogućnosti da se struka s takvom situacijom realno nosi.

Izvor: 50 godina Splita 3

„Projekti poput Splita 3 više nisu mogući,  ali ni potrebni u smislu nove izgradnje. Potrebno je razmišljati o održivom gradu, ali ne isključivo unutar okvira energetske učinkovitosti već u smislu urbane obnove i vraćanja gradova njegovim stanovnicima, točnije vraćanja javnih prostora stanovnicima. Pri tom je poželjno ugledati se na uspješne modele planiranja grada, na Split 3 i proučavanjem zbog čega njegovi kvartovi dobro funkcioniranju možemo doći do korisnih zaključaka, a možda i metoda na koji način popraviti ono što nazivate “prostornom degradacijom” ili “stvarnim prilikama”. Naravno, da bi takvi poduhvati bili uspješni nije dovoljno proučavanje dobrih praksi. Potrebna je sinergija različitih struka, ali i politička i zakonodavna potpora. Međutim, negdje moramo početi“, zaključuje Jelena Borota.

Kada je u listopadu 1981. američka spisateljica i aktivistkinja koja se bavila urbanizmom temeljenim na ideji zajednice Jane Jacobs svratila i do Splita, zapisala je da ju „Split 3 čini jako optimističnom i da se već veseli ponovnom dolasku“. Nije mi poznato je li bila upoznata s onim što se kasnije događalo sa Splitom 3, ili o utjecaju post socijalizma, tranzicije i kapitalizma na hrvatski urbanizam općenito, ali je još 1961. u knjizi The Death and Life of Great American Cities svu mudrost urbanizma sažela u dvije rečenice: „Dosadni, inertni gradovi, istina, sadržavaju sjeme svoje vlastite destrukcije. Ali, živi, raznoliki, intenzivni gradovi sadržavaju sjeme vlastite regeneracije…“

Anita Kojundžić Smolčić

 

]]>
https://arteist.hr/split-3-sjaj-i-bijeda-splitskog-urbanizma/feed/ 0 SPLIT 3
Naši medijatori između gradova, država, prirode i ljudi https://arteist.hr/ljetna-izlozba-hrvatskih-umjetnika-priblizila-zagreb-boki-kotorskoj/ https://arteist.hr/ljetna-izlozba-hrvatskih-umjetnika-priblizila-zagreb-boki-kotorskoj/#respond Sun, 05 Aug 2018 22:47:33 +0000 https://arteist.hr/?p=18411 Ana Ratković Sobota, Natalia Borčić, Petar Dolić i Grgur Akrap približili su Zagreb Boki kotorskoj. Već afirmirani domaći umjetnici izlažu u Tivtu na poziv kustosice Nevenke Šarčević i Muzeja i galerije Tivat.]]>

Često podliježemo stereotipnim uvjerenjima o tome kako je sve što je istočno manje razvijeno i manje otvoreno za dijalog. Tako se dogodi da smo i mi Hrvati i naša kultura „žrtve“ takvih viđenja. Dogodi se da ljudi-zapadnjaci ne mogu vjerovati da i mi, ljudi-istočnjaci imamo Zaru i Uber, a kakvo tek čuđenje zna uslijediti kada pojedinci otkriju da je Dubrovnik stvarno mjesto u kojem žive ljudi i da i mi Hrvati prevodimo Elenu Ferrante i s vremena na vrijeme organiziramo velike i međunarodno bitne umjetničke projekte.

S takvim sličnim skeptičnim stavom ljudi-zapadnjaka susreli su se organizatori izložbe „Ususret prirodi“ koja se početkom kolovoza otvorila u Muzeju i galeriji Tivat. Nakon toga susreli su se s nizom komplikacija granične prirode (import-export iz EU itd.), a s vremena na vrijeme čuli su i pokoje negodovanja tipa „Ajme, zašto baš u Tivtu?“. Ideja kustosice Nevenke Šarčević o povezivanja male i velike sredine, koje u prožimanju predstavljaju znak međusobnog razvitka, svidjela se ravnateljici muzeja Jeleni Bujišić i započela je jedna lijepa suradnja. Otvorenje i reakcije posjetitelja pokazuju kako tivatska publika prepoznaje umjetnost hrvatskih umjetnika kao zanimljiv sadržaj vrijedan pažnje.

Ana Ratković Sobota, Natalia Borčić, Petar Dolić i Grgur Akrap afirmirani su domaći umjetnici koji su posljednjih godina na hrvatskoj likovnoj sceni zadobili pažnju stručne i šire javnosti. Za tivatsku izložbu Nevenka Šarčević okupila ih je oko motiva prirode. „Kao i na svojim drugim ciklusima i zapaženim javnim radovima tako i na skulpturama motiva prirode More, Val ili Krajolik Dolić pristupa svjestan materijala u kojem radi. Fascinantno je kako je omogućio da u prozračnosti stakla i svjetlost, kao element prirode, dobije funkciju doživljaja skulpture“, pojašnjava kustosica.

Šuma slikarice Ane Ratković-Sobota koju je zagrebačka publika imala priliku vidjeti u veljači u Laubi prikazuje treći pad Korane na Plitvičkim jezerima. „Posjetitelj ima priliku promatrati raskoš prirode u cjelini i detalju što je slikarica postigla vlastitom razradom slikarske tehnike i minucioznim i dugotrajnim radom. Zato su neki posjetitelji komentirali kako imaju dojam da slap teče iz slike.“

Grgur Akrap predstavio se sa šest ulja na platnu od kojih je neke prvi put izložio. “Na njima se može doživjeti egzistencijalna dimenzija slikarevih interpretacija prirode i odnosa čovjeka prema prirodi, i to onu kroz metaforu Noćnih lovišta. Ovim ciklusom, kojim se afirmirao u likovnoj javnosti, Akrap postavlja pitanje: je li uloga slikara u lovcu ili plijenu? Intrigantno je kako Akrap koristi boje: nemaju opisnu ulogu već izražavaju unutarnje raspoloženje likova što doprinosi njihovoj ekspresivnosti.“

Novčići Natalije Borčić slike su iz ciklusa Čuvari putovanja, a inspirirani su antiknim novčićima koji su se u antici koristili u religijskim, posmrtnim ritualima. “Uz religioznu komponentu, odnosa svetog i materijalnog, Natalia na svojim slikama ukazuje na likovnu sastavnicu, i to pretežno motivima prirode. Novčić – slika na kojoj je prikazana plava hobotnica gotovo da je univerzum za sebe. Nije neobično što se mnogi posjetitelji zadržavaju pred njom gotovo hipnotizirani,“ smije se Nevenka i zaključuje: „Priroda nam ne treba biti bijeg od (sve zastupljenije virtualne) stvarnosti, nego treba postati naša stvarnost. Ovi su nam umjetnici ponudili svoj odgovor na izazove koje pruža velika i moćna priroda, a sama posjećenost izložbe dala je pozitivan odgovor na pitanje vrijedi li spajati naše umjetnike i krajeve s kulturom Boke kotorske.“

Ako i vi, kao i brojni turisti hrlite u Montenegro koji nudi mnogo pristupačnije cijene od naših jadranskih bisera, učinite nešto lijepo za sebe i do 16. 8. posjetite ovu privlačnu izložbu koju su gostoljubivi Crnogorci ugostili kao “svoj svoga”. I slobodno budite skeptični. Nema ništa ljepše nego se ugodno iznenaditi.

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/ljetna-izlozba-hrvatskih-umjetnika-priblizila-zagreb-boki-kotorskoj/feed/ 0 izložba zagrebačkih umjetnika u Tivtu
Wyoming: Prazna filozofija posve običnog kretenizma https://arteist.hr/kanye-west-stihijski-wyoming/ https://arteist.hr/kanye-west-stihijski-wyoming/#respond Sun, 05 Aug 2018 06:31:51 +0000 https://arteist.hr/?p=18401 Serija albuma iz Wyominga u kreativnom i komercijalnom smislu jasno pokazuje kako se nekadašnja genijalnost pretvara u nemar.]]>

Svaki ciklus promidžbe novog albuma Kanyea Westa pretvori se u medijski cirkus pod utjecajem njegova ega i vrlo dubioznog shvaćanja stvarnosti. Recentniji niz projekata koji je West najavio na proljeće, a realizirao mahom tijekom lipnja, izazvao je mnoge reakcije – najmanje zbog njegove glazbe i glazbe izvođača njegove izdavačke kuće G.O.O.D. Music.

Niz od pet albuma koje je West snimio, odnosno producirao na imanju u Jackson Holeu u Wyomingu zasjenjen je njegovim nepredvidljivim ponašanjem i eskapadama na Twitteru. Iako je njegovu sumnjivu novopronađenu ljubav prema Donaldu Trumpu i sloganu Make America Great Again lako pripisati labilnom psihičkom stanju, izjave kako je ”ropstvo bilo izbor” dolile su ulje na vatru ne samo njegovoj ogromnoj, ionako iziritiranoj fanovskoj bazi, nego su pokazale i koliko čovjek koji se u formativnim danima karijere proslavio izjavom :”George Bush ne mari za Afroamerikance” ovih dana izlane prvu stvar za koju mu se čini da će biti dobar naslov u medijima.

Naravno, nije trebalo dugo da ga konzervativci predvođeni samim Trumpom odjednom prihvate jer ako ga liberali ribaju, onda im je sigurno dobar. Samoproglašeni ”Free Thinker” West je u svojim nekritičkim istupima referencirao sve od mlade afroameričke alt right zvijezde Candace Owens do dokumentarista Adama Curtisa i najnovijeg filma iz serije o Deadpoolu. Upitan o konkretnim aspektima Trumpove politike ostao bi zbunjen, jasno otkrivajući mane svoje promotivne strategije. Nepromišljenim skretanjem pažnje suprotstavljanjem i nabrajanjem referenci bez ikakvog razumijevanja, West je potvrdio vlastito izrazito površno shvaćanje društvenih prilika i opće kulture, kao i to da ionako ne mari za ništa doli vlastitog ”genija”.

Glazba je platila ceh i u kvalitativnom smislu jer je autorova hirovitost urodila kvalitetom izrazito neujednačenim materijalima, od kojih neki zvuče kao da se na njima radilo mjesecima, a drugi pak kao produkt nekoliko radnih sati.

Kad se sve zbroji, serija albuma iz Wyominga ni u kreativnom ni u komercijalnom smislu nije potpuni pobačaj, ali jasno pokazuje da ako se jednom od najzanimljivijih i najproduktivnijih glazbenika XXI. stoljeća nastave po glavi motati planovi o skupim dizajnerskim tenisicama i dnevna politika koju ionako očigledno ne razumije, niti je želi razumjeti, onda će i ta neujednačenost, koja se lako može shvatiti kao nemar, postati više pravilo, nego iznimka.

Pusha T , ”Daytona”

Premda sadrži tek sedam stvari u dvadeset jednoj minuti, treći samostalni album Pusha T-ja neočekivano je raskošan i sadržajan komad gangsta rapa. U cijelosti produkcija Kanyea Westa, ”Daytona” odražava kemiju između producenta i MC-ja kakvu je West imao s primjerice Jay-Z-jem na legendarnom ”The Blueprint”. Oslanjajući se mahom na samplove kojima West po običaju majstorski manipulira unutar istodobno modernih i izvanvremenskih beatova te gustu tekstualnost zbog koje Pusha T ”strši među ružičastom kosom” mlađih repera, kako sam kaže u jednom od stihova, duo svaku pjesmu tretira kao mini ep.

Zbog takva je pristupa ”Daytona” album na kojem nema ni sekunde praznog hoda. U najboljim trenutcima poput ”If You Know You Know”, ”Hard Piano” ili ”Santeria”, Pusha T doseže ne samo vlastite vrhunce iz vremena neprežaljenih Clipse, nego i majstore gangsterskog hip-hop pripovijedanja kao što su Ghostface ili Raekwon. Tvrdoglavo se odbijajući naslanjati na trendove Pusha T i West su, paradoksalno, napravili jedno od dojmljivijih i pamtljivijih hip-hop ostvarenja godine.

Kanye West, ”Ye”

O njegovom ogromnom, neukrotivom egu napisani su nepregledni paragrafi teksta, no ništa o njemu ne govori toliko slikovito kao njegov osmi, kaotični album ”Ye”. Pomalo je i poetska pravda da baš to samostalno ostvarenje bude najslabiji od projekata iz Wyominga. Pokušavajući obuzdati svoj dobro poznati perfekcionizam, West je upao u zamku snimivši kompletan album u dva tjedna, trpajući u njega sve što mu je palo na pamet u promotivnim istupima kojih mjesec i pol dana ranije.

No, kao što u svim tim nasumičnim jadikovkama nije ispao ni izdaleka tako pametan i zanimljiv kakvim se očigledno smatra, tako je i ”Ye” album opterećen nekoherentnim tekstovima i nedovršenim pjesmama. Njegove dvadeset tri minute djeluju puno duže nego što zapravo jesu, a to je možda manje čudno ako se uzme u obzir naporna priroda autora. Dok je prethodnik ”Life of Pablo” u svojim brojnim revizijama nakon objavljivanja pružao fascinantni uvid u kreativni proces, ”Ye” u svojem nabacanom kupusu pruža tek tračak talenta koji je West posijao u prethodnim ostvarenjima.

Uostalom, najbolji trenutak ionako predstavlja poletna ”Ghost Town” u kojoj je šou majstorskim refrenom ukrala mlada 070 Shake pa se njezino potpisivanje za G.O.O.D. music čini jednim od Kanyeovih pametnijih poteza u posljednje vrijeme. Neukusno banaliziranje i glorificiranje bipolarnog poremećaja na omotu, ali i samom albumu jasno pokazuje da je West u svojoj četrdesetoj više nego voljan naći bilo kakvo opravdanje za svoje ponašanje. Nekad je bio genij, pa bog, pa luđak, sad je bipolaran, a zapravo je samo obični šupak.

Kanye West/Kid Cudi, ”Kids See Ghosts”

Nakon kaotičnog, nedovršenog ”Yea”, od Westove suradnje s Kid Cudijem, još jednom ponosno nestabilnom personom, nije se moglo očekivati previše dobrog. Napokon, Cudijev se relativno nedavni album ”Speedin’ Bullet 2 Heaven” sastojao od sat vremena loših grunge rifova i skečeva na tragu Beavisa i Butt-Heada. Ipak, ta potvrda dugogodišnje suradnje koja je počela na emo rap prototipu ”808s & Heartbreak” donosi neočekivano fokusirana izdanja obojice izvođača i predstavlja najambicioznije i najzanimljivije ostvarenje iz te serije mini-albuma.

Koncipiran prema najširim crossover afinitetima obojice, ”Kids See Ghosts” psihodelični je hip-hop/pop/rock hibrid koji zapravo odlično funkcionira. Pjesme su umočene u moderniziranu estetiku šezdesetih kojom dominiraju moćno producirani bubnjevi i hipnotička, emotivno nabijena atmosfera. Vokalno, West ovdje većinski prepušta stvari Cudiju, ali kad se pojavi, smisleni je nego na ”Yeu” pa ispali i neočekivano ranjive stihove poput What an awesome thing, engulfed in shame/I want all the rain, I want all the pain/I want all the smoke, I want all the blame.

Cijeli je album lišen te nepotrebno konfrontacijske crte koja čini ”Ye” neugodnim slušanjem i istodobno predstavlja promišljeno i mistično ostvarenje čija se pažljivo konstruirana zvučna slika odvaja od spontanije prirode ostatka projekata iz ovog ciklusa, i neprestano otkriva nove detalje u ponovnim slušanjima. ”Kids See Ghosts” odličan je debi te ostaje nada da nije u pitanju samo jednokratni projekt dvaju osebujnih izvođača.

Nas, ”Nasir”

Dvanaesti Nasov album odlična je ilustracija oscilirajuće kvalitete tog ciklusa Kanyeovih projekata. Ispunivši želju da producira Nasov album, Kanye je upao u zamku stilskog kiča kakav je dominirao hip-hopom kasnih devedesetih, istog onog koji ugušio Nasa nakon epohalnog prvijenca ”Illmatic”. Takva odluka povremeno urodi efektnim pretjerivanjem poput onog u uvodnoj ”Not For Radio” u kojoj preko samplea teme Basila Poledourisa iz ”Lova na Crveni Oktobar” Nas naizgled parodirajući Kanyeove nedavne izjave, iznosi niz teorija zavjere o alternativnoj povijesti crne Amerike.

Daleko češće sve rezultira nepotrebnim komadima hvalisanja i mizoginije kao u ”Simple Things” i ”Bonjour”, u kojima se jasno pokazuje koliko je Nasova selektivna ”prosvijetljenost” produkt nekog drugog vremena i kako mu je vrijeme za penziju. Svijetla točka albuma je pak iznimno efektna ”Cops Shot The Kid” u kojoj neprekidno ponavljanje naslovne fraze predstavlja daleko snažniji izraz emotivnog stanja izazvanog rasnim tenzijama, nego nizovi rečenica izrečenih na ostatku albuma.

Teyana Taylor, ”K.T.S.E.”

Peti i posljednji u nizu Wyoming albuma, ”K.T.S.E.” Teyene Taylor (kratica za ”Keep That Same Energy”), najmanje je oglašavan. To je sasvim razumljivo jer je i najmanje kontroverzan, ali ujedno je i velika šteta, jer je drugi studijski uradak te talentirane pjevačice jako dobra moderna pop-ploča koja uspješno spaja stariji i noviji RnB, house i soul u kvalitetno skrojenu cjelinu.

Osim toga, K.T.S.E. je i dokaz da Kanye i dalje može napraviti album lišen dosjetki, propovijedanja, provokacija i prazne filozofije. Nakon tolikih promotivnih akrobacija i ispraznih izjava, ostaje samo pitanje je li to dovoljno za budućnost.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/kanye-west-stihijski-wyoming/feed/ 0 Izlet u Wyoming Kanyea Westa
Jednoga dana ništa: Majmuni glume ljude dok se svijet raspada https://arteist.hr/zoran-lazic-jednoga-dana-nista-sandorf/ https://arteist.hr/zoran-lazic-jednoga-dana-nista-sandorf/#respond Thu, 02 Aug 2018 11:56:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18396 Zoran Lazić marljivo ispisuje i potanko pripovijeda ono fragmentirano, ono nešto svuda oko nas razasuto, brzo i nestalno samo s jednim ciljem, da čitatelja jednog dana vrati izvorištu.]]>

Zoran Lazić, pisac knjiga Gori domovina, Kalendar, filmskih scenarija Narodni heroj Ljiljan Vidić, Bitange i princeze, predstave Spektakluk upravo je objavio u izdanju Sandorfove biblioteke Avantura svoj “prvi autobiografski roman” Jednog dana ništa. Na poleđini knjige Andrej Nikolaidis predstavljajući “sveti svjetovni tekst” ističe njegovu radikalnost i ekstatičnost čime je samo pojačano cjelovito iskustvo egzistencijalne avanture usred fragmentiranog svijeta. I to bi u stvari bila ključna autobiografska nota ovog romana.

Sadržaj je pravilno raspoređen u dva dijela, prvi je naslovljen Knjiga tereta i sadržava šest priča. U drugom dijelu je u šest naslova opisana melodrama Kapetana duge plovidbe, točnije tematizirani su posljednji dani legendarnog Kapetana, i na kraju romana slijede Fuge jer fuge konac krase. Taj “radikalan i ekstatičan tekst” svoj motiv nalazi u mitskim predodžbama o stvaranju svijeta i njegovom razaranju, vođen je načelima gradnje i razgradnje, teze i antiteze. Dakle, “sveti svjetovni tekst” romana može se shvatiti kao priča o jednom i nijednom, o potvrđivanju i poništavanju, o afirmaciji i negaciji.

Kao sve na ovome svijetu i ta mitska priča ima svoj početak vrlo vješto uobličen u kraći traktat koji uvodi u priču. Postavljen je kao cjelina za sebe i poput svih teoloških traktata imenuje i definira izdvojeno iskustvo autora “o svijetu fragmentiranom, brzom i nestalnom”. Stoga neka tekst sam sebe predstavi, opiše i objasni.

Točno kako treba prve riječi uvodnika postale su naslov Priča počinje. Budući da sve počinje stvaranjem koje uvijek uključuje razgradnju i kraj, autor prepušta pripovjedaču da već u prvom retku prije samog opisa stvaranja najavi kraj,jer kako će nešto nastati ako prije toga nije nestalo.

I započinje priča “s krajem svijeta”, baš kako će nakon niza nastajanja i završiti. Okončanjem stvaralačkog zahvata sve je bilo uređeno po mjeri čovjeka, i pripovjedač promatrajući majmune kao najbliže srodnike ravnodušno konstatira: majmuni imaju u sebi nešto posebno, točno svi se slažu da imaju nešto.

Ipak zašto ih svi tako pomno promatraju, zato što “su ljude podsjećali na ljude”, no isto su i majmuni pomislili o ljudima. I nakon upornog oponašanja svojih najbližih srodnika ljudi majmuni su sami sebe uvjerili: “ljudi smo i ništa drugo nikad nismo ni bili.” I jednoga dana shvatili su “u što su se uvalili”, no bilo je prekasno. Zaključak se nameće sam po sebi, i jedni i drugi se čudom čude, pače zgražaju se nad ovim što su stvorili svojim ponašanjem “na svoju sliku i priliku.” I što im je preostalo, tek Knjiga tereta raspoređena u šest dana točno onoliko koliko je trajalo stvaranje. Stvoritelj/Bog je prepustio stvorenju, kako ističe pripovjedač, da isto tako u istom ritmu stvara, razara i razgrađuje.

Prvog dana, kako izvještava Knjiga tereta, jedna sestra zdušno priprema jednom bratu za dobrodošlicu slasni kolač španjolski vjetar. Bila je to raskošna torta poput pravog španjolskog vjetra, kako joj je kasnije brat objašnjavao, izrazito toplog, zavodljivog i razornog. Prisjetio se u jednom trenu Kapetana bez kojega je i on sam upitan, pa tako i sestra, i tekst, i autor, i pripovjedač. Tko zna kako bi završio španjolski vjetar, možda bi ga Fišer pojeo, onaj Fišer koji pojma nema “koliko je Kapetan učinio” za njega i njegov svijet, ponavljao je brat svojoj ljubljenoj sestri. Ona se na to samo osmjehnula i spustila mu na čelo poljubac.

Drugog dana drugim naslovom Antonio Lisac putuje kroz vrijeme. Bilo je to kao na filmu, krenuo je simpatični dječak Antonio na more s roditeljima, u međuvremenu je putem čudne snove snivao, gubio se u vremenu i prostoru, pa se na kraju uspješno nalazio. Sjećao se filma u kojem je davno igrao, ali i snoviđenja kada mu je bilo rečeno da roditelji s kojima putuje nisu njegovi biološki roditelji. On je sve to pratio i bilježio. Odjednom, pojavio se novi Antonio koji ništa od toga neće doživjeti jer s navedenim nema nikakve veze. Sve je u priči bilo novo i jednog će dana, jednog sudbonosnog dana opet kao na početku sve biti ništa kako bi mogao svanuti novi dan.

Trećeg dana u prvi plan iskaču ptičar, optičar, sinoptičar stvarajući novi naslov. U niz zgoda i nezgoda likovi se u trećem danu izmjenjuju, i na kraju pripovjedač nije znao što bi s njima, nije znao i “nije imao plan /naime/ jedino što je imao bio je kraj priče.” Naravno, što bi drugo, morao je požuriti jer ga je čekao novi početak i novi naslov u četvrtom danu Totentanz.

Ona i on, nastavlja pripovjedač svoju priču, bili su na putovanju ljubavnom, pustolovnom, a možda i posljednjem. Bitno je samo da su ostali zagrljeni zatvorenih očiju čekajući valjda “ono što dolazi”, a što točno pripovjedač nije znao, ili nije htio reći. Petog dana opet je sve bilo uobičajeno iako je pripovjedač Sirene prizivao kao novi poetički naslov. Nije riječ o uzbuni i nije bilo opće opasnosti bar ne u početku.

Glavni lik u priči prolazi kroz svoje živote, no odjednom se više biografskih krugova zavrtjelo u tekstu. U jednom trenu pripovjedač je ipak prizvao sirene, one sirene koje “su zavijale cijelu noć.” I redale su se potom priče naizmjence, krenula je prva pa se neka druga ubacila u kojoj ništa nije kako je bilo rečeno u prethodnim pričama. I ubrzo je nastupio kraj, koje olakšanje za pripovjedača, “napokon može odahnuti”, i likovima je laknulo. Šesti dan u šestom naslovu uslijedio je kontrast, Zlatokosa Kristina ipak mora tamo gdje nitko ne želi okončati, morala se spustiti u pakao. Međutim u paklu ništa od očekivanoga, ništa ekskluzivnoga. Sve je tamo bilo uobičajeno baš kao i ovdje “mrtvi su odlazili u raj ili pakao, gdje ih je već dopalo, mrtvovati onako kako su živjeli.” Dakle, i šestog dana ostaje jednako ništa.

U drugom dijelu knjige slijede posljednji dani, melodrama Kapetana duge plovidbe u šest epizoda. Bila je to kvalitetna i vrlo gledana serija, potvrdio je pripovjedač. Uspješna, puna intriga i tajni. Svejedno je pripovjedač tragao za Kapetanom, za onim s početka romana, iz prvog dana. Tragao je za Kapetanom bez kojega ni njega ne bi bilo, a kao posrednik između njega i Kapetana nametnuo se onaj čudni Fišer koji nije razumio da bez Kapetana ničega ne bi bilo. Možda bi sve bilo bolje da su tada na početku zajedno pojeli slasni kolač, raskošnu tortu koju je sestra nazvala španjolski vjetar.

Autor se poigravao cijelo vrijeme, ekstatično vrti po tekstu koristeći se vještinom zagonetnog pripovjedača. Na momente u autorskim komentarima pripovjedač postaje proziran, naime propuštao je ironijski glas autora problematizirajući koliko je bilo moguće čitateljsku percepciju stvarnosti.

U prilog tome pripovjedač podvlači i naglašava da je Kapetan iluzionist, i budući da sve ima svoj kraj transformira se u “ništa koje je nakon svih godina čuvanja, skrivanja i povlačenja po svijetu, svih izgubljenih života i svih tih pustolovina dobilo na težini” na kraju svih krajeva.

Preostaje pitanje čitatelju zar je to “ništa, teže od svega što /se može/ zamisliti” zaista dobilo na težini? Pripovjedač se, pokriven autoritetom autora, i u ovom pitanju poigrao s čitateljima. Definirao je pitanje istodobno ga prerušivši u odgovor. Naime, on će jednoga dana kad prepozna to famozno ništa, jednostavno “povući polugu.”

Nakon kraja drugog dijela, u neimenovanom trećem dijelu slijede fuge vođene sitnim brojčanim oznakama. Pripovjedač u prvom licu prepričava obiteljske nezgode sa stanom. Bila je poplava, uslijedile su svakodnevne svađe s majkom, dok je otac posve izblijedio tijekom priče, no zato je stric valjda umjesto oca nastupio dominantno. I sve se tako redom odvijalo u brojnim ekranima. U jednom se ekranu razvlačila jedna scena, u drugom je trajala druga i tako redom. Dakle u Fugama je pripovjedač u fusnotama ispričao obiteljsku priču čiji se okvir ponavlja u prvome i drugom dijelu romana. I sam pripovjedač se na trenutak zapitao u Fugama kako će završiti ovo naručeno pisanje, cijelo spisateljsko djelo, hoće li uspjeti sve to napisati kao suvislu i skladnu priču. I nastavio je pisati dan i noć dok nije stisnuo Send.

Pripovjedač je svoju priču gradio koherentno, iskustveno postojanu i prepoznatljivu čitatelju. Uspješno je oblikovao literarni tekst poigravajući se vremenskom i prostornom dimenzijom. Dovodio je u pitanje ustaljene percepcije unutar kojih se odvija život ili tek iluzija da život teče. Naime, “majmuni koji glume ljude” i ljudi koji glume majmune, mogli bi spoznati i jasnije vidjeti “u priči, u nacrtu romana” da je svijet u raspadu, da svi ubrzano stare, i sukladno tome pripovjedač je uvjeren da će svi oni zaključiti “jedini spas je u programu humanog preseljenja kroz vrijeme.”

No, uslijedit će jednog dana iznenađenje, uvjeren je pripovjedač, naime “kada stignu u prošlost, i tamo, protivno svim povijesnim saznanjima, /zateći će/ svijet u istom stanju.” Tako je vjerojatno i u budućnosti, besmrtnosti, i s onu stranu života. Sve što je rekao i sve što piše u ovom tekstu u stvari je “priča u kojoj se svatko može prepoznati” jer treba biti svjestan da je vrijeme iscurilo, potrošeno je, “došlo je svome kraju.” To je srž problema kojem se autor u potpunosti posvetio.

Taj autobiografski roman je kompozicijski čvrsto povezan u svim smjerovima, dijelovi se jasno prepoznaju u svakom novom naslovu, jednostavno sve u tekstu proizlazi jedno iz drugog, dograđuje se i potom razgrađuje. Likovi su definirani, uvjerljivi i vrlo bliski svakodnevnom iskustvu. Vremenske odrednice izmiču, mijenjaju se i preusmjeravaju s namjerom da ironiziraju likove.

Autorski glas pokriven retoričkom vještinom pripovjedača unosi u tekst stalne promjene perspektiva, potiče izmjene pripovjedačke pozicije i u tako posloženim odnosima u tekstu autobiografsko Ja uspješno strukturira autoironijski pogled pozivajući se na fragmentarnost svijeta svakodnevnog bivanja.

Unutarnji svijet teksta korespondira s vanjskim svijetom. Fragmentirane su slike poput razbijena ogledala u čijim se dijelovima cjelina ogleda, ona nije izgubljena niti izbrisana. Svi su fragmenti dobro ukoričeni, povezani i karakterno oblikovani. Poveznica između fragmenata u romanu i čitateljskog iskustava, između autora i pripovjedača, između teksta i stvarnosti jest autobiografsko Ja. Uvjerljivo je utkano u specifičnu viziju svijeta i života.

U toj fragmentarnosti, u tom svjedočanstvu autobiografskog Ja okuplja se sveukupno prepoznavanje i zbližavanje između teksta i čitatelja. Pripovijedanje teče linearno, no u zadanim trenutcima tekst se rastače promjenom perspektive pripovjedača, premještanjem iz sadašnjeg u buduće vrijeme ili vraćanjem u prošlo vrijeme. Jasno se to očituje u iznenadnim izmjenama zbivanja i fokusa pripovjedača te prebacivanja iz trećeg lica u drugo ili prvo ili obrnuto. Stil pripovijedanja je tečan i prohodan, ispunjen je duhovitim dosjetkama i naglim zaokretima. Pripovjedač je obogatio sadržaj asocijativnim slikama iz svakodnevnog života prizivajući medije, ratna sjećanja, tranziciju (napuštena vojna skladišta, industrijski kompleksi, nezaposleni, socijalna nestabilnost).

Lazićev tekst je izrastao iz unutarnjeg autorskog iskustva jasno artikuliranog glasom pripovjedača. Svojim prepoznatljivim stilom oblikovao je pripovjedni sadržaj u formu romana. Djelo krasi besprijekorna literarna tehnika, zrelo strukturirana pripovijest, bogati jezični fond izraza i fraza. Stječe se dojam da bi autor mogao pisati i pisati, pripovijedati obilno i sadržajno proširivanjem i produbljivanjem unutarnjih doživljaja.

Tekst Jednog dana ništa očito je nastajao iz sebe, iz autorskog iskustva života i svijeta transformirajući se u veliki komentar u kojem se čitatelji mogu prepoznati. Tekst je autobiografski jer živi na plodnom iskustvu unutrašnjeg doživljaja svijeta. Drugi i drukčiji tekstovi, za razliku od Lazićevog djela, koji se sadržajno pozicioniraju u povijesni svijet zbivanja u neko određeno vrijeme u okvire konkretne događajnosti odvlače autora od osobnog unutarnjeg iskustva. On se tada sve više distancira i uz posredovanje pripovjedača pomoću njegova literarnog karaktera daje svojim likovima slobodu u koju ugrađuje i nepredvidivost i samosvojni zamah u vrijeme i prostor.

U osmišljenim dijelovima ciljano instalira svoja svjetonazorska određenja sve do onoga dana kada se jednostavno mora suočiti autor i čitatelj na fonu pripovjedača. I jednog dana svi će spoznati ključnu točku tog literarnog puta, a ta se točka u tekstu svodi na ništa iz kojeg tek treba izdići nešto.

I kada dođe taj dan, kada se sve posloži, pripovijedanje će biti ispunjeno flashbackovima, snovima, zatamnjenjima, odtamnjenjima i na kraju će sve biti dovedeno u provokativno pitanje i stvaralačku dilemu – možda je sav taj tekst zaista nešto osobito, nešto konkretno i sadržajno.

Takva igra u kojoj nešto uzraste iz jedinstva i cjeline i potom se rastoči u niz fragmenata koji utonu u nepoznatom, ispali su iz ništa i prema ništa teže. No ne može se dogoditi jednog dana nešto tek tako od sebe. U početku nije bilo ni djela ni nedjela, samo je riječ lebdjela sama sebi dovoljna i sobom zadovoljna i savršena kao jedno, kao ništa. I kad se jedno u sebi jednog dana razlomilo, razdvojilo, fragmentiralo izašlo je nešto fragmentirano. Budući da je sve to iz riječi rođeno, nije moglo opstati samostalno i neovisno od prvotne riječ.

I pripovjedač po nalogu autora mnoštvom moćnih i stvaralačkih riječi nastavlja njegovati i voditi, transformirati i prilagođavati. I dalje u nedogled gradi sve što se veže uz nešto, ali isto tako svako nešto razgrađuje u ništa, vraća ga u prvotno ništa, u izvorište svega. Autor je marljivo ispisao, potanko ispripovijedao ono fragmentirano, ono nešto svuda oko nas razasuto, brzo i nestalno samo s jednim ciljem, da čitatelja jednog dana vrati izvorištu, i da u ovom tekstu jednog dana spozna i prepozna prvotno ništa, jedinstveno i cjelovito.        

Miroslav Artić

  

]]>
https://arteist.hr/zoran-lazic-jednoga-dana-nista-sandorf/feed/ 0 Nova knjiga Zorana Lazića