arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Tue, 16 Oct 2018 06:17:29 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.8 Svijet Lucije Butković završava praskom, a ne jecanjem https://arteist.hr/lucija-butkovic-vucji-sat-jesenski-i-turk/ https://arteist.hr/lucija-butkovic-vucji-sat-jesenski-i-turk/#respond Tue, 16 Oct 2018 06:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18644 ''Vučji sat'' je tjeskoban, prožet morama apokaliptičkog naboja. Burni kovitlac koji poetskim nabojem stihovima prodire u najskrivenije kutove svijesti.]]>

Izravna je i prijeteća ta profetska zbirka poezije Vučji sat Lucije Butković. Njezin je jezik onostrani, anatemski, apokaliptički, oštar i nemilosrdan, znalački uređen i ukoričen (Jesenski i Turk, 2018).

Zbirka kao da mjeri i odbrojava posljednje sate ovoga svijeta. Na svega četrdeset i četiri stranice s trideset i jednom pjesmom Butković otvara Pandorinu kutiju besprijekorno uređenim stihovima, hermetički postavljenima taman na mjeru, a cijelo vrijeme, iz stiha u stih, strofe su vođene sigurnim glasom apokalipse, glas je to koji huči i opominje, evo u vučji sat (…) tutnji (…) vojska koja se prestrojava.

Zašto se vojska prestrojava, pojačava li njezin spomen sam stih, učvršćuje li strofu ritmovima vojničkim, odrješitim i prijetećim, ili se to poezija preodijeva u apokalipsu? Vučji stihovi postaju apokalipsom, zasigurno, i to iz riječi u riječ, i kao da se nema više vremena, jer stiglo je crno doba vodenjaka, prorokuje pjesnikinja, a svjetlonoša zaigran u njezinu imenu stihovno se transformira u mračnog Lucifera progovarajući o zlu koje nadire, i zato se odlučno pozicionira usred crne slutnje mi smo spremni gorjeti.

Vučji sat je tjeskoban, prožet noćnim strahovima, teškim i sumornim morama apokaliptičkog naboja. Burni kovitlac koji poetskim nabojem stihovima prodire u najskrivenije kutove svijesti. Svakim novim čitanjem potvrđuje da je u njemu stalna, bezuvjetna ogoljena arhetipska borba dobra i zla. Ustvari, u stihovima posljednjeg sata zlo je odavno ispunilo svijet, i zato bez zadrške lirski subjekt najavljuje: novi poredak je tu, i svatko ga u sebi nosi htio to priznati ili ne. Sve se ustrojilo u toj poeziji, u samo nekoliko sati, u zlu kob kao što se događa u mračnim tehnološki dorađenim igricama u kojima je borba konstanta. Redaju se u njima egzekucije, odstreli, osvete, pokolji, prijevare, laži, i na kraju uvijek slijedi totalno uništenje iz kojeg izrasta još jače i strašnije zlo.

Dok svakovrsne prijetnje kolaju Lucijin stih sječe kao mač, ubada kao nož, definitivan je i sudbonosan u iznimnoj snažnoj simbolici, raskrinkava iluzije i opsjene kao najstrašnije ubojito oružje stopostotne učinkovitosti.

Što se to uvuklo u svijet fikcije, kakvi su ga Luciferi zaposjeli, i tko im može stati na kraj? U sveopćem nadzoru nitko im ništa ne može jer sve prate, vide i predvide, i što nakon toga preostaje poetskom Ja?

Zar samo preostaje stih konstatacije i totalne pomirenosti jer odavde se ne može otići, i taj sudbonosni stih samo ponavlja i varira neotklonjivu stvarnost motre te (…) motre te stranci (…) prate te.Nije to više virtualni svijet zla u kojem je baš svako zlo moguće, stvarnost je u pitanju, stvarnost pretočena u stihove. U njima se ne razlikuje virtualno od stvarnog, apokalipsa je sve u svemu.

Arhetipski strahovi ovladavaju životom i jedino mitske strukture mogu sažeti dubinu zla. Jezik mita dopire u svako uho, unosi nemir u svaki um, on je asocijativan, simboličan i univerzalan. Poetsko Ja i sam lirski subjekt u njemu dobiva snagu i prodornost jakim slikama na mjeru hermetičnima, iz mitskih narativa izvedenima, a koji opet prozivaju da se prigne svako koljeno pred vizijom proročanskom: vidio sam povijest i ime joj je vatra, spoznao sam život/ i zvali su ga grijehom sinovi boga, anđela i učenjaka.

Poezija je koja ne zazire pred poznatim moćnicima, a ni pred onim nepoznatim, jer svi su oni na utemeljeni na mitskim predodžbama. Takva poezija rađa stih koji poput noža nemilo reže i guli, ubada i probada.

Sve što je u zbirci pretvoreno u poeziju rođeno je iz iskonskog straha, neiskorjenjivog, i s razlogom se pjesnikinja pribojava promatrajući kako i sam stih drhti jer, evo, još ćete mi kožu oguliti s leđa jer oni sve vide i sve znaju. Razorna je moć nadzorna, (…) i tu se nema što učiniti, koliko puta treba reći?

Igra moći i prijestolja jedino je pojmljiva kada se stihom izriče u prvom licu množine, naravno u muškom rodu. Tom je patrijarhalnom matricom poezija Lucije Butković označena u potpunosti. Tako obilježena i prokazana istodobno prokazuje imenovano muško, koje je uvijek u množini. Lirski subjekt u njemu i poetsko Ja, u cjelini se iskazuju kao gnjevna osuda koja upravo tom poezijom afirmira istodobno uzmak i odmak. Recitirajući stih po stih zna da su oni sravnili svaku stražarnicu (…) te iz pobjede srljali u propast (…) i sjeća se kad si ga ono /ti/ zbacio s leđa/ s nogu poput mamuza (…) vidjela je ona sve to i još mnogo više, i na kraju ostavio si tijelo koje ti je služilo/ da crkne u daljini.

Isto tako, ta množina okupljena i združena ostaje sa svima njima i kreću granatama šaka (…) /i/ suprotno ljubavi/ masakriraju se grlima. I što im na kraju može poezijom reći, što će poručiti muškom utjelovljenju moći? Jedino što joj preostaje jest poziv: dođi i vladaj/ crno tržište te zove (…) i poslije poetskog uzdaha stresi čizme i produži.

Kako završava taj poetski svijet? Butković odgovara stihom: ovako završava svijet/ ne praskom nego jecajem. Već u drugom stihu ispriječilo se proturječje i poricanje, zaigrale su varijacije na zadanu temu i ne dopuštaju jednoznačje. Naime, svijet neće završiti kako je prethodno ispisala. Dvojba glas prekriva, nakratko, a onda u stvari, ne, ovdje završava svijet/ u prvom valu preobraćenja.

No, poetska imaginacija ide dalje i dublje, ne zaustavlja se i ne pristaje na ovakve završetke, nego ovako završava svijet (…) ne jecajem nego praskom. Dakle, završetak mitskog i kontingentnog svijeta dogodit će se ipak iz najjačeg audiosustava, što god to značilo, a poezija i stihovi, ostaju rasuti zbirkom. No, mogu li se oni mjeriti snagom najjačeg audiosustava?

    Miroslav Artić

          

]]>
https://arteist.hr/lucija-butkovic-vucji-sat-jesenski-i-turk/feed/ 0 Vučji sat Lucije Butković
Mačka na vrućem limenom krovu: Nema Revolucije bez glumaca https://arteist.hr/macka-na-vrucem-limenom-krovu-hnk/ https://arteist.hr/macka-na-vrucem-limenom-krovu-hnk/#respond Mon, 15 Oct 2018 06:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=18637 Kućna se tiranija odvija na bogatoj plantaži u gdje sve uoči tatinog rođendana lebdi u međuprostoru između istina i iluzija.]]>

Percepcija se o velikome dramskom opusu Tennesseeja Williamsa, više od dvadeset i četiri objavljene drame, mijenjala tijekom vremena. Nekoć šokantne tematske slojeve homoseksualizma i nimfomanije danas možemo iščitavati kao općeljudski ontološki kaos našeg bivanja u svijetu – naprosto smo bačeni i moramo umjeti preživjeti. Williams je za britanskoga veterana kazališne kritike Michaela Billingtona društveno angažiran i politički pjesnik izgubljenih duša. Pisac koji voli marginalizirane i poražene, a prezire kućnu i političku tiraniju.

Kućna se tiranija odvija na bogatoj plantaži u ”Mački na vrućem limenom krovu” gdje sve uoči tatinog rođendana lebdi u međuprostoru između istina i iluzija – Brick ne priznaje vlastitu homoseksualnost kao što ni tata Pollitt ne priznaje da ima rak, dr. Baugh ne otkriva istinsku dijagnozu mami Pollitt, no otkriva je sinovima. Maggie zna što se događa te osim gole borbe za nasljedstvom, odnosno preživljavanjem, njihova spavaća soba od prvoga čina postaje poprištem sukoba spolova, raznih pitanja, ali i utjehe za ostale članove obitelji.

U Magellijevoj se režiji ta iluzija u kojoj svi žive plastično vidi već u uvodnoj sceni sterilnoga plantažnog zdanja ograđenog umjetnim zelenilom bez bračnoga kreveta (Lorenzo Banci) i s golim tijelom Maggie (the Cat). Umjesto polaganog raslojavanja, gledamo doslovnost. U takvom je čitanju Maggie ”živina”, vječno na rubu preživljavanja i jadikovanja. Ta uloga zahtijeva glumicu iznimne snage, kontrole u pokretu, dahu i glasu, sirove snage kojoj je želja za životom prevladavajuća sila. Zrinka Cvitešić je u prvome činu suviše ekspresivna i naglašena u gesti. Animalno ženstvo je u njezinoj interpretaciji izvana histerično i jecavo, a iznutra ne pokazuje ništa više od distancirane hladnoće. U završnom trećem činu njezina sirova senzualnost napokon dobiva naznake punokrvnoga lica, a ne animalne tipizacije.

S druge pak strane, Brick Filipa Vidovića je gotovo paraleliziran vlastitim samozavaravanjem i alkoholizmom. U gesti s pokojom grimasom, nerijetko bezizražajna lica, u glasu kadikad povišena tona, gotovo neprimjetan. Kulminaciju drugoga čina donosi sukob s ocem (Milan Pleština). Čujemo povišene tonove u prosceniju, no ponovno ne vidimo ozbiljniju glumačku gradnju iznutra. Tata Pollitt nije samo umirući tiranin, gramzljivac je i patriot, začudni kapitalist kojemu je najvažnija tolerancija. Prije svega je otac koji želi razgovarati sa sinom i prihvatiti ga.

Jedino u potpunosti glumački izgrađeno lice pripada Mae (Ana Begić Tahiri). Riječ je o licu s kojim ne bismo trebali suosjećati – gramzivo, prepredeno, ne boji se smrti. Mama Pollitt (Ksenija Marinković) korektno prelazi iz euforije u katatoniju, Gooper (Dušan Bućan) u submisivnosti jedva progovara, velečasni (Livio Badurina) je u duhu doslovnosti na kraju trećeg čina lica premazana blatom.

”Biti umjetnik znači biti Revolucionaran”, izjavio je jednom prigodom Tennessee Williams. U prvoj ovosezonskoj premijeri Drame HNK-a nije bilo ničeg revolucionarnog. Ponešto vulgarizama, dopisivanja, melodrame, nimalo uklopljene kakofonijske pozadine Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević te glumački podbačaji. Stara je to rak-rana naše kazališne stvarnosti i podsjetnik kako nema velike predstave bez sustavnog i posvećenog rada s glumcima.

           Anđela Vidović

Foto: HNK

]]>
https://arteist.hr/macka-na-vrucem-limenom-krovu-hnk/feed/ 0 Mačka u HNK-u
Pavao Pavličić i Julijana Matanović u Novom Zagrebu https://arteist.hr/novozagrebacka-knjizevna-tribina/ https://arteist.hr/novozagrebacka-knjizevna-tribina/#respond Thu, 11 Oct 2018 10:50:35 +0000 https://arteist.hr/?p=18634 Novozagrebačka knjižnica Vjekoslava Majera ugošćuje Pavla Pavličića i Julijanu Matanović. Tribinu uređuje i vodi Maja Hrgović.]]>

Na Novozagrebačkoj tribini koja će se održati u četvrtak, 11. listopada u 18 sati u Knjižnici Vjekoslava Majera u Zagrebu (Zapruđe, Meštrovićev trg 1g), gostuju Pavao Pavličić (akademik, književnik, znanstvenik) i Julijana Matanović (književnica, znanstvenica, sveučilišna prof.).

Uz njihov književni opus bit će predstavljena i najnovija knjiga Pavla Pavličića “Pohvala starosti” (Mozaik knjiga, 2018).

Dok je Slavenka Drakulić u svojoj vrlo dobroj zbirci pripovijedaka »Nevidljiva žena« starost prikazala kao sumorno razdoblje života, od nje tek nešto stariji Pavao Pavličić istoj je temi u svojoj knjizi eseja nazvanoj Pohvala starosti pristupio puno opuštenije, obogativši time raznovrsnost pristupa temi koja ove godine očigledno pojačano zanima hrvatske književnike, bar ove vremešnije. No taj vedriji Pavličićev pristup ne znači i bijeg od stvarnosti i realnosti, jer se ispod tog laganini stava itekako uočava i tragika prolaznosti, kao što se i u Pohvali ludosti, klasičnom djelu Erazma Roterdamskog, čiji naziv u naslovu svoje zbirke pripovijedaka Pavličić parafrazira, itekako uočava tragika tadašnjeg neobrazovanog društva.

Marinko Krmpotić, Novi list

 

Moje su sve selidbe u životu bile po želji drugih, mijenjala sam gradove, mjesta, učila se poslušnosti jer je to bio jedini način preživljavanja. Znam reći svojim prijateljima da sam ja u duši mangup, da sam po tome na ćaću, ali mi nije moglo biti. S desne na lijevu obalu Save prebacili su me kad su mi bile tri godine. Ispratili su me rečenicom “Teta će te dotjerati u suru (red).” Trajalo je dotjerivanje godinama, I meni se sve u životu događa po zakonima priče: poklapali su se datumi, obiteljske priče nudile su se kao završeni romani. Malo sam ja toga prepisala u svojoj prozi. Ono najvažnije nisam još ni zagrebala.

Julijana Matanović u razgovoru s Mirjanom Dugandžijom, Jutarnji list

 

Tribinu uređuje i vodi, Maja Hrgović, novinarka i književnica.

Marin Raster

]]>
https://arteist.hr/novozagrebacka-knjizevna-tribina/feed/ 0 Novozagrebačka književna tribina
Egypt Station: Eklektični zvukovi na tragu Abbey Roada https://arteist.hr/egypt-station-eklekticni-zvukovi-na-tragu-abbey-roada/ https://arteist.hr/egypt-station-eklekticni-zvukovi-na-tragu-abbey-roada/#respond Wed, 10 Oct 2018 06:00:40 +0000 https://arteist.hr/?p=18628 Uz uhodan autorski rukopis na albumu se evocira u višedijelnim vrhuncima poput ''Despite Repeated Warnings'' i ''Hunt You Down/Naked/C-Link''.]]>

Kad je prije nekoliko godina Paul McCartney surađivao s Kanyeom Westom na pjesmama ”Only One” i ”FourFiveSeconds”, mlađi fanovi eratičnog i eklektičnog hip-hopera pitali su odakle je ”iskopao” tog novog suradnika. Pop-trendovi nemaju nužno uvijek izravnu vezu s dugim pamćenjem pa je takva stvar smiješna, ali razumljiva.

Razumije to i Macca, koji je u desetljećima nakon The Beatlesa uvijek pokušavao suptilne, manje ili više uspješne renovacije. Našlo se tu luckastih, neočekivanih soloalbuma poput ”Ram” ili ”McCartney II”, izrazito komercijalno uspješnih dueta sa Steviejem Wonderom i Michaelom Jacksonom u osamdesetima, pa i suradnje s kućnim producentom Radioheada Nigelom Godrichem na ”Chaos and Creation in the Backyard” (2005). No, bez obzira na veće ili manje stilske zahvate, ono što McCartneyja čini McCartneyjem njegov je smisao za melodiju i strukturu pjesme.

Epitet bitlsovski nije bez razloga ostao do danas u jeziku glazbene kritike i glazbenih fanova. Lennon i McCartney po mnogočemu su izmislili jezik pop-rocka koji se već desetljećima koristi i njihov trag je neizbrisiv u najrazličitijim vrstama popularne glazbe. Znakovito je stoga da se McCartney na svojem sedamnaestom studijskom albumu ”Egypt Station” – i prvom koji ga doveo na vrh Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma prvi put nakon ”Tug of War” (1982) – okliznuo upravo na mjestu na kojem se nije držao postulata vlastitog nasljeđa.

Singl ”Fuh You” napisan u suradnji s Ryanom Tedderom srećom lažno predstavlja ”Egypt Station” kao album za fanove anemično-himničkog suvremenog radijskog pop-rocka poput Tedderovih One Republic ili Imagine Dragons, i potpuno odudara od ostatka albuma svojim umjetnim saharinskim ushitom skrojenim za reklame koji 76-godišnjem McCartneyju stoji otprilike kao poderane traperice. Ostatak albuma donosi ipak mnogo klasičniji, raznovrsniji zvuk izbjegavajući izravno oslanjanje na trendove. Niz pitkih pop-rock pjesama poput ”Came On To Me”, ”Who Cares” ili ”Do It Now” pokazuju da McCartney nije izgubio osjećaj za širokopojasni soft-rock kakav je patentirao s Wingsima u sedamdesetima, a šarena, nenametljiva produkcija Grega Kurstina samo doprinosi tom elegantnom dojmu.

Album se ne oslanja samo na standarde uhodanog autorskog rukopisa. Odskaču countryjem obojena balada ”Confidante” i bizarno nervozna ”Back in Brazil”, koja podsjeća na tropicalijom nadahnute uratke Davida Byrnea, a pravi vrhunac predstavlja odjavni dio albuma. ”Despite Repeated Warnings” i ”Hunt You Down/Naked/C-Link” u najboljem smislu evociraju složene višedijelne pjesme s legendarnog ”Abbey Road”. Premda stilski ne nude ništa novo, one predstavljaju McCartneyjev autorski rukopis u istodobno njegovom najambicioznijem i najopuštenijem izdanju. Te dvije šestominutne pjesme sukus su eklektične naravi cijelog albuma. Različiti dijelovi sudaraju se u očekivanim i neočekivanim kombinacijama, a sve je naglašeno dotjeranom i kompleksnom zvučnom slikom kakvu je McCartney u pravilu izbjegavao od raspada The Beatlesa.

Zaboravimo li spomenuti nepotrebni trendovski iskorak, ”Egypt Station” podsjeća na jedan drugi nedavni, solidni veteranski rock album, ”Is This the Life We Really Want?” Rogera Watersa. Oba ostvarenja prikazuju izvođače koji rade ono što najbolje znaju bez nepotrebnih komplikacija i dokazivanja, a na kraju zvuče svježije nego godinama unazad.

Kad govorimo o pojmu ”klasičnog rocka”, gotovo uvijek mislimo na legendarne izvođače poput The Beatlesa, Pink Floyda, Led Zeppelina i druge čiji katalozi možda nisu jednako kritički i komercijalno izdržali test vremena, no predstavljaju duhovnu hranu za one koji su rasli, odrasli i srasli s tom glazbom. U odličnoj knjizi objavljenoj ove godine, ”Twilight of the Gods: A Journey to the End of Classic Rock”, glazbeni kritičar Steven Hayden ističe kako je protok vremena ključan za naše poimanje glazbe, ali ne samo u smislu ukusa koji se formira u adolescentskim godinama, nego u dužini trajanja same rock kulture.

Rock je odavno prestao biti ne samo dominantnom mladenačkom kulturom, nego i mladenačkom kulturom uopće. Osamdesetih je godina pojam ”ostarjela rock zvijezda” označavao nekog u ranim ili srednjim četrdesetima jer nisu postojale rock zvijezde umirovljeničke dobi. Ništa od ovog ne umanjuje vrijednost onih koji još djeluju u osmome desetljeću života, samo objašnjava koliko se glazbena kultura tijekom desetljeća promijenila.

Upravo zato McCartney može surađivati s mlađim izvođačima poput Westa ili Teddera i rezultat može biti daleko manje sramotan od ”Fuh You”. Unatoč rezultatima, ostat će činjenica da je pet desetljeća ranije McCartney stvorio vlastiti kanon toliko snažan da je dio kolektivne glazbene ostavštine koju su na svojim ušima osjetili i oni koji misle da ga je otkrila neka od ikona današnjice.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/egypt-station-eklekticni-zvukovi-na-tragu-abbey-roada/feed/ 0 Novi album Sir Paula McCartneyja
Četveroruka i 3. radionica: O prirodi različitih transfera https://arteist.hr/cetveroruka-konferencija/ https://arteist.hr/cetveroruka-konferencija/#respond Tue, 09 Oct 2018 14:32:06 +0000 https://arteist.hr/?p=18621 Umjetnička organizacija Četveroruka organizira iskustvene radionice s profesionalcima i zaljubljenicima- besplatne su i svi ste pozvani.]]>

Četveroručne Sonja Pregrad i Marina Petković Liker razvijaju rad kao laboratorij za umjetnike (kazališne, plesne, vizualne, itd) i ne-umjetnike na razmeđi između umjetničkog i osobnog/terapeutskog, s idejom da se granica između to dvoje još jednom propita, destigmatizira i da se osobni potencijal/problem pojedinca, umjesto da bude kontroliran i normatiran, može pretvoriti u element pobune/umjetničkog izraza.

Jeste li se ikad bavili ovim mislima?

• Osjećam barijeru, mrak, ali se nadam da će se taj mrak razbiti.
• Doživjela sam pozitivne eksplozije na izvedbama i radi njih idem ponovo i ponovo ne bih li ih opet doživjela, ali to se ne događa često
• Osjećam odgovornost prema onome kojeg sam dovela u kazalište (kako će mu biti, muči li ga…)
• Zanima me otvorenost za razumijevanje izvedbe – koliko je to individualna otvorenost, a koliko otvorenost zajednice te do koje mjere nerazumijevanje mora biti da bi/bih odustala.
• Što se dogodi kad izvođač osjeti nerazumijevanje? I koliko to nerazumijevanje mora biti da bi odustao od izvođenja?
• Smeta me elitizam kazališta – kazališta kao vrhunca kulture, iz razgovora zaključujem da nisi kulturan ako ne ideš u kazalište, mislim da to nije ok.
• Što je publika iz pozicije izvođača i autora? Je li to masa koja ispunjava prostor? Ima li publika pravo biti kritičar? Ima li publika priliku dati svoje mišljenje i vrijedi li ono.

Ako jeste, treća konferencija umjetničke organizacije Četveroruke je za vas! Zamišljena je kao manifestacija koja okuplja umjetnike različitih područja, teoretičare i publiku. Četvero kazališnih profesionalaca koji djeluju s različitih pozicija (kritika, produkcija, izvedba, stvaranje kazališnog čina) vodit će iskustvene radionice u kojima možete sudjelovati.

Više o prijavi potražite na poveznici.

]]>
https://arteist.hr/cetveroruka-konferencija/feed/ 0 Četveoruka organizira besplatne radionice
Sve o sestri Robina Hooda: Anatomija jedne utopije https://arteist.hr/irena-luksic-sve-o-sestri-robina-hooda-meandar/ https://arteist.hr/irena-luksic-sve-o-sestri-robina-hooda-meandar/#respond Tue, 09 Oct 2018 14:04:30 +0000 https://arteist.hr/?p=18613 Irena Lukšić u autobiografskom tonu iscrtava i oslikava ljude i događaje, obiluje dokumentarizmom redovito popraćen snažnom autorefleksijom.]]>

Irena Lukšić je poznata i priznata hrvatska književnica, prevoditeljica, znanstvenica, urednica raskošnog opusa i autorica duhovitog romana Sve o sestri Robina Hooda, i to romana, kako je istaknuto na koricama, o ”posljednjoj utopiji XX. stoljeća” (Meandar Media, Zagreb: 2018).

Autorica se u tekstu poigrava mitskim predodžbama svakodnevno prisutnima u medijima u različitim oblicima, i upravo je to poigravanje u romanu ispalo duhovito. Točnije, čitavim se tekstom provlači ironija, a osobito je prisutna u opisima majke Zore gotovo sestrinski zauzete za svijet oko sebe.

Sam roman kao literarna cjelina baš i nije duhovit, prije bi se moglo reći da je melankoličan. U prvi mah čini se da je okosnica romana sadržana u pothvatima majke koja ciljano želi pomagati izabranim osobama, i u skladu s tom intencijom pokušava urediti živote i iznimne situacije drugih nastupajući kao da je ispala iz Robina Hooda. Doslovce, kako se ističe u tekstu, sestra Robina Hooda. Autorica glasom pripovjedačice i komentatorice svoju majku i sestru dobrotvorku nije usporedila, primjerice s dobročiniteljicom majkom Terezom, nije ni pokušala jer tada bi to bio posve drukčiji tekst, i duh pripovijedanja ne bi obilovao ironijom.

Pripovjedačica u romanu nastupa kao nosivi lik, akterica koja u sebi nosi gorčinu iskustva nestajanja izmjestivši tu bol u tekst i uokvirivši ju autobiografskim postupcima. U tom složenom zahvatu ne kazuje sve o sestri-majci, dapače vrlo će malo čitatelj saznati o sestrinskoj ulozi dobre majke Zore. Autobiografsko Ja ustvari pripovijeda isprekidanu i fragmentarnu priču o sebi i o majci iz dvije međusobno različite pozicije.

Prva se prepoznaje, i može se pratiti, iz kuta promatračice i komentatorice putem majčinih zabilješki. No u samom početku čitatelju se obrazlaže i objašnjava glasom pripovjedačke instance, naravno iz očišta kćeri, zašto majka ne vodi dnevnik povezan s danima i događajima, dok istodobno ispisuje razne životne situacije kako joj dođe.

Ona ne želi voditi klasičan dnevnik zato što dnevnički zapisi ostaju zatvoreni ”u lelujavoj sadašnjosti i /nemaju/ nikakav dodir s budućnošću.”

Ipak, uporno je bilježila određene situacije, doživljaje, ljude, ali bez vremenskih odrednica. Radila je to iz dva razloga, prvi je bio manjak sadržaja ”koji su joj nedostajali u životu”. Drugi razlog je žudnja za osvješćivanjem drugoga unutar vlastite samosvijesti, i budući da samosvijest ne može podnijeti život u jednoglasju, žudjela je duboko u sebi za sugovornikom ”koji vidi, čuje i pamti isto što i ona.” Očito su isti motivi i autoricu potaknuli da se prepusti sinergiji pripovjedačice dobivši tako sugovornicu koja pamti isto što i ona. Naime isto čuju, isto vide.

Listajući fotoalbume i čitajući majčine zapise pripovjedačica je pratila ljude i događaje koji su nakon oslobođenja ostavili trag u životu njezinih roditelja, majke Zore i oca Zdenka, točnije u razdoblju od 1947. do 1971. godine. Tijekom vremena majka je napredovala na poslu, postala je ekonomistica u tekstilnoj tvornici i ostala je raditi ”u kancelariji gdje su se obračunavale plaće”. Otac je bio sekretar generalnog direktora tvornice Pamučne industrije Duga Resa. Dobili su stan, i 1953. rodila im se kći Irena, koja ponovo ispisujući tekst rezimira stvarnost ne bi li usporila njezino izmicanje.

Majka je uvijek bila okružena prijateljicama, intenzivno se družila, razmjenjivala je recepte, iskustva i dojmove. Redovito je odlazila u kupovinu s prijateljicama, i dok su one povremeno flertovale, majka bi vrlo indiskretno upotpunjavala unutarnje sadržaje ”koji su joj nedostajali u životu”. No, ostala je uz njih, nikoga nije osuđivala, ali nije dijelila njihove nazore. Čitala je svakodnevno i pomno pratila časopise, filmove, festivale, komentirala je političke događaje i zdušno bilježila umjetničke manifestacije nećaka Miroslava Šuteja. Kad god se ukazala potreba i kad je mogla, pomagala je drugima prema vlastitoj procijeni, činila je to sa zadovoljstvom i bez sustezanja.

Irena Lukšić u autobiografskom tonu iscrtava i oslikava ljude i događaje, obiluje dokumentarizmom redovito popraćen snažnom autorefleksijom. Međutim u odrastanju kćeri, osobito u vrijeme njezina školovanja, majka je ostala distancirana, a otac je ionako cijelo vrijeme bio statist, rijetko protagonist. Odrastanje i sazrijevanje kćeri pripovjedačice i komentatorice zajedničkog života koji otječe ”u lelujavome vremenu” bilo je dodatno opterećeno majčinom bolešću u drugom dijelu romana. Majka je sve više vremena provodila u Institutu za tumore, no o svojoj bolesti nije željela razgovarati, pogotovo ne s kćerkom. U najkraćim crtama fragmentarno i bez produbljene analize oslikana je majka-sestra Robina Hooda iz distancirane pozicije pripovjedačice, koja u autorefleksijama traži naknadno osmišljavanje života provedenog s majkom.

Druga pripovjedačka pozicija nosi identifikacijski pečat i zbog toga je izraženija autobiografska crta u završnom dijelu romana. Ključan događaj u vrijeme mladenaštva pripovjedačice bio je veliki vojni manevar na području Karlovca i Duge Rese ”Sloboda 71, manevar opštenarodne odbrane Jugoslavije.” Otac je kao rezervni oficir bio angažiran u vojnim operacijama, a bolesnu majku je trebalo smjestiti na sigurno. Nisu je mogli ostaviti samu u stanu, i to je postao ozbiljan problem jer nitko od njih nije mogao ostati s majkom. I u gimnaziji svi su đaci, pa i ona sama, morali biti na raspolaganju za različite akcije.

U tim trenucima u tekstu nestaje distance s kojom pripovjedačica promatra događaje i osobe. Naracijom ponovo proživljava sav onaj strah i nelagodu u situaciji u kojoj majka postaje suvišna, a njezina kći gotovo ne može zamisliti da majka nestane iz života dok se oni igraju rata. Sve su joj te okolnosti pojačavale napetost i postala je opterećena i depresivna. Poželjela je pod svaku cijenu izbjeći sudjelovanje u manevriranjima, no nije mogla. Uglavnom, majka je odvezena u bolnicu, a ona je na kraju odradila svoje sudjelovanje na završnoj svečanosti u Karlovcu slušajući prigodne govore i ovacije sugrađana.

Okvir kojim autorica kroz pripovjedačku svijest gradi romanesknu strukturu sačinjen je od majčinih zabilješki, zapisa i komentara povremenih i nevezanih za vremenske točke koje definiraju zbivanja i sve čine dovršenim na urednoj crti postojanja. Distanciranim pripovjedačkim promatranjem i fiksiranim refleksijama gradi se u tekstu adekvatna platforma s koje se pokušava naknadno razumjeti motiv majčinih zahvata. Istodobno se događa izmirenje i odustajanje od težnje da pronikne u srž zapisa, ponašanja ili kazivanja. I nije joj drugo preostalo nego da prihvati nedorečenost i nedovršivost kao temeljno načelo u koje se majka uzdala kao dobra sestra i majka.

Naime događalo se u obiteljskim albumima i u majčinim tekstovima, osebujnim zabilješkama, da određeni ”lik nestaje iz albuma /ili su/ stranice iz čudnog razloga ostale prazne.” Iznenadne praznine pripovjedačka svijest poštuje, i zaustavljala se svaki put gdje je majka stala ili nešto prekinula i presjekla. Čitatelj može pomisliti da je namjerno zakinut, a zašto, neće mu uvijek biti jasno. S istom se zakinutošću suočava i autorica.

Po čemu je roman Irene Lukšić roman o ”posljednjoj utopiji XX. stoljeća”? Jugoslavija, zemlja u kojoj je odrastala bila je socijalistička i federativna i republika. Naime bio je to društveni i politički prostor, povijesni kontekst životne formacije same autorice i dozrijevanja njezine obitelji i okoline kojom se kretala.

Moglo bi se u duhu melankolije reći da je utopijsko u tekstu potvrđivalo ono svakodnevno prisutno kao zakinutost i nedovršivost. Sve se to pozicioniralo upravo u nadi koja je povremeno zasjala u majčinim zabilješkama i autorefleksijama koje su u tekst naknadno upisane.

Uz to čitatelje svakako očekuju različiti slojevi ”iščitane stvarnosti /…/ na bogatoj fabularnoj razini” u kojoj se ponavlja nada koju uzurpira ono nezadrživo utopijsko sraslo u vapaju autorice pojačanom pripovjedačkom dramatikom: ”Mama je izgledala bolje. Mama je izgledala bolje. Bolje!” A onda je zazvonilo ”očajnički”. Pukla je nada i sve utopijsko u njoj i to baš po sredini, bila je pogođena u najvitalnije točke trajanja, i strah u glasu pripovjedačice ponovo je zavapio samo ”da stvari /ne/ zatrpavaju stvarnost.” Ostao je strah od nestajanja, samo je utopija tinjala dok ”sadašnji svijet izmiče.”

I autorica i njezina pripovjedačka svijest znaju da utopija ostaje kao jedino nasljeđe budućima kao što je majka njoj ostavila tu trajnu dilemu o posljednjoj utopiji. Na osobnoj razini to nije uvijek tako, i zato ona donosi odluku koja jedino preostaje pripovjedačkoj svijesti kao takvoj, naime valja se što prije zakopati ”u neke nove teme i otvoriti novo životno poglavlje.”

U trenutku kada posumnjate da je posljednja utopija tu među vama, da dolazi i zakopat će ovaj svijet, tada se više neće otvarati nova životna poglavlja i svijet će vam posve izmaknuti. Dotad – čitajte!

Miroslav Artić

       

]]>
https://arteist.hr/irena-luksic-sve-o-sestri-robina-hooda-meandar/feed/ 0 Novi roman Irene Lukšić zaziva utopiju