arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 23 May 2019 13:17:15 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Marquezov tihi i motivirani angažman u istočnoj Europi https://arteist.hr/marquezov-putovanje-po-istocnoj-europi-vbz/ https://arteist.hr/marquezov-putovanje-po-istocnoj-europi-vbz/#respond Thu, 23 May 2019 13:17:15 +0000 https://arteist.hr/?p=19718 Marquez dopušta da ostane iznenađen i zatečen situacijom, otvoreno i bez predrasuda upija mentalitet određene kulture u reportažnim putopisima.]]>

Knjiga putopisa ili bolje reći reportaža naslovljena Putovanje po istočnoj Europi napisana je sredinom pedesetih godina novinarskom upornošću kolumbijskog pisca Gabriela Garcia Marqueza, kasnije poznatog kao vrsnog prozaista i Nobelovca. Polovicom dvadesetog stoljeća, točnije 1957. godine, tada još uvijek novinar Marquez, bio je pozvan kao suradnik južnoameričkih tiskovina da redakciji šalje ”reportaže s one strane željezne zavjese”. Godinu dana kasnije skupio je svoje reportaže i objavio ih kao zasebnu knjigu. U avanturu se zaputio s dvoje prijatelja.

Sve je započelo u Berlinu, točnije u zapadnom dijelu tog jedinstvenog europskog grada. Bio je to veliki izazov – upoznati razorenu europsku metropolu koja se dizala iz pepela i svakodnevno razgledati četvrti kako rastu i mijenjaju se. No, u Berlinu ništa nije bilo uobičajeno i očekivano, naime, od jedne iznimne, poznate i priznate metropole po svojoj predratnoj iznimnosti, nastala su dva grada. U jednom gradu, u jednom imenu stisnula su se naizgled dva toposa, iako je to i dalje fizički bio jedan grad. Politički proces razdvajanja tekao je neumoljivo, naime, na istom geografskom prostoru sve su se više međusobno udaljavala dva kulturna koda, dvije političke orijentacije, i svakim danom istočni i zapadni dio postali su sve udaljeniji, i na kraju su utvrđena dva oprečna grada.

Zapadni dio grada izgrađivao je i obnavljao Zapad u snažnom zamahu na čelu s američkim snagama. Rastao je u svakom pogledu prepolovljeni, razlomljeni, presječeni i odsječeni dio Berlina. Istočni dio, nasilno otkinuti komad grada, odvojen i zidom ograđen zaposjeo je SSSR na čelu s tada moćnim Staljinom. Tako je Berlin ostao podvojeni grad u sebi duboko podijeljen na istočni i zapadni dio, nepomirljivo i trajno, tako se barem činilo. U gradu s dva manja živuća grada sve je još bilo obilježeno dubokim ranama ratnih razaranja. Iz ruševina je doslovno nicao novi Berlin, naravno u zapadnom dijelu grada, tada kao ”najzanimljivije arhitektonsko iskustvo u Europi”.

Sve je to na mladog novinara Marqueza i njegove prijatelje ostavljalo dubok dojam, no u svakom pogledu porazan. Grad se pretvarao pred njihovim očima u divovski kapitalistički pothvat, a tome se očito i težilo. Izgubio je europski identitet, i na kraju je u potpunosti nestalo njegovo središte i sidrište.

Marquez je kružio zapadnim dijelom Berlina s prijateljima Jacquelinom i Francom ne bi li zajedničkim snagama zabilježili ključne trenutke novo nastajućeg grada. Nisu se mogli oteti dojmu da su u stalnoj ”potrazi za gradom”. To što su danima obilazili bio je u stvari ”asimetričan grad, bez glave i repa”, baš lažan grad. Iz pepela je izranjalo ”nešto što je posve suprotno Europi”, autor je imao dojam da zapadni dio grada služi kao laboratorij u kojem su glavnu riječ imale Sjedinjene Američke Države. Taj velebni laboratorij bilježio je ekonomski uspjeh, munjevit razvoj, dok je na ruševinama zapadnog dijela stasala ”golema agencija kapitalističke propagande”.

Iz tog očišta uslijedio je put u jedan sasvim drukčiji svijet nekada jedinstvenog, kompleksnog i cjelovitog grada. U jedanaest naslova proputovao je Marquez istočnu Europu sa svojim prijateljima vozeći se širokim i dugim avenijama Berlina, Praga, Varšave, Moskve i Budimpešte.

Autorsko iskustvo istočne Europe kroz glavne gradove počevši od istočnog Berlina pa preko Poljske, Čehoslovačke, SSSR-a i Mađarske postupno se gradilo u slojevitim nijansama.  Protezalo se između triju referentnih točaka. Prva se nalazila između istočnog i zapadnog Berlina kao zapadnjačkog laboratorija. U tim su se procesima produbljivala razlikovanja, udaljavanja i političke napetosti. Druga je točka skupljena u bolnoj, ratnoj traumi ideološki obojanoj, a treća je poput crne rupe nesaglediva u svom užasu, riječ je o sjećanjima iz koncentracijskih logora.

U tom se referentnom okviru zapadni Berlin prepoznaje kao kapitalistička tvorevina uobličena prema mišljenju autora u arhitektonsko čudo. Grad je bio premrežen lancem blještavih trgovina i reklama pod zaštitnim znakom Coca-Cole, a s druge strane istočni dio grada ostao je i dalje razoren i zapušten prostor siromaštva, depresivnih stanovnika u neonskom svjetlu bljeskajuće crvene zvijezde. Jedino je ona svjetlila u pustom ambisu dirigiranih svjetlila. Duboko ispod svih slojeva konstruirane stvarnosti podrhtavala su potisnuta sjećanja na užas rata i koncentracijskih logora.

Nakon što se suočio s poligonima smrti autor je ustvrdio da je ”okrutnost nacističkog znanstvenog pristupa jasno uočljiva u Auschwitzu”. Ta užasna stratišta stajala su poput znanstveno utemeljenih laboratorija, naime ”na jedna vrata ulazio bi živ čovjek, a na druga bi izlazili njegovi ostaci. Unutra je ostajalo sve što se od neke osobe moglo iskoristiti kao sirovina”. Znanost u službi logoraških ideologija omogućila je zavidnu učinkovitost prema kojoj su od svakog pojedinačnog logoraša nastajali mnogobrojni proizvodi. Hladna i pedantna, savršeno organizirana, iznad svega moćna industrija izbacivala je na tržište korisne artikle za svakodnevnu upotrebu poput tkanina ”od ljudske kose, .. derivati ljudske masti /veoma tražen/ kovčeg od ljudske kože”.

Između tih relacija odvijala su se vrlo sadržajna, znakovita i traumatična putovanja iza željezne zavjese. Logori koje je pratio glas da su u jeku rata funkcionirali na najvišoj znanstvenoj razini ostali su na Istoku kao zadužbina tog bloka. Putovanje po istočnoj Europi ostalo je obilježeno slikama ratnih razaranja koje su prijeteći pratile putnike namjernike, samo su izvirala sjećanja na teror i koncentracijske logore. Takva iskustva autor nije mogao izbjeći, a niti zaobići.

Autorski tekst nije slijedio jednoličnu matricu blokovske podjele na dobri Zapad i zli Istok. Brojna susretanja s ljudima od Istoka ograničenih i kontroliranih aktivnosti u svakom smislu bila su potresna. Od stisnutih, šutljivih i depresivnih stanovnika istočnog Berlina pa do živahnih, zainteresiranih, razgovorljivih i prilično optimističnih ljudi u Čehoslovačkoj, a osobito temperamentnih Poljaka, ili susretljivih, začuđujuće znatiželjnih građana Moskve koji ništa o Zapadu nisu znali osim onog što im je bilo dano da znaju; što, kako i kada. Sve je bilo propisano i definirano, i bili su uvjereni da je baš tako kako im se kaže da jest.

I na kraju Marquezova se družina vraćala s putovanja Mađarskom, a kad tamo šok i nevjerica, nepovjerenje na svakom koraku; strah, muka i očaj nakon pokušaja revolucionarnih snaga da i njima svane proljeće, naravno bila je to akcija ograničenog tipa. Glas i vapaj naroda vlasti su grubo prekinule i samo je diktatura ostala baš kakva je i bila prije revolucionarnih zbivanja.

Marquezovo putovanje istočnom Europom je nepretenciozno, napisano bez političkih ambicija, više promatrački usmjereno u želji da se približi i bolje shvati tadašnju vladalačku logiku Istočnog bloka. Autor dopušta da ostane iznenađen i zatečen situacijom, otvoreno je i bez predrasuda upijao mentalitet određene kulture. Promatrao je brojno stanovništvo, zanimalo ga je radništvo tada prepušteno prisili i diktatu, barem je izvana tako izgledalo.

I upravo u tom otvorenom pristupu prema stvarnosti i pojedinačnim iskustvima mogu se nazrijeti nijanse slobodarskog duha skrivane u nišama samo njima znanim. Nosila ih je jaka volja i nada da će vlastitim snagama nagristi i onesposobiti željeznu zavjesu. Plovili su u tim teškim i nepredvidivim vremenima na krilima tihog i motiviranog angažmana. Koliko god bila jaka stega još se više ulagalo u izgradnju paralelnih svjetova/prostora tihog zajedništva i međusobne podrške.

Miroslav Artić

]]>
https://arteist.hr/marquezov-putovanje-po-istocnoj-europi-vbz/feed/ 0
Betonska utopija boljeg društva i vremena koja nam je ostavila vrijedno arhitektonsko nasljeđe https://arteist.hr/betonska-utopija-u-moma-i/ https://arteist.hr/betonska-utopija-u-moma-i/#respond Tue, 21 May 2019 13:48:56 +0000 https://arteist.hr/?p=19711 Predavanje glavnog kustosa arhitekture u MoMA-i Martina Stierlia, „Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948. – 1980., Postskriptum“.]]>
Predavanje glavnog kustosa arhitekture u MoMA-i Martina Stierlia, „Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948. – 1980., Postskriptum“ održano 15. svibnja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu bilo je predstavljanje procesa pripreme i vodstvo kroz postav impozantne izložbe posvećene jugoslavenskoj arhitekturi  Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 koja se šest mjeseci mogla razgledati u njujorškoj MoMA-i.

Nije slučajno što je ovo bilo prvo sveobuhvatno predstavljanje jugoslavenskog arhitektonskog naslijeđa u SAD-u, jer, kako ističe Stierli, kroz nju se revidirao kanon moderne arhitekture te njen utjecaj i status u državama stvorenima nakon raspada SFRJ, ali i u širem kontekstu.
Stierli je omogućio zagrebačkoj publici uvid u opsežni postav izložbe koji je činilo preko 400 crteža, razne arhitektonske makete, tipografije, fotografije, filmski isječci, spomenička baština… Neki su izlošci predstavljeni publici po prvi put kao i dugogodišnje istraživanje u kojem su sudjelovali i Vladimir Kulić i Ana Kats uz desetak istraživača iz svih država bivše Jugoslavije.

Martino Stierli je glavni kustos arhitekture i dizajna Philip Johnson u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku od 2015. Kao profesor švicarske Nacionalne zaklade za znanost na Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zürichu, Stierli je svoje istraživanje usmjerio na arhitekturu i medije. Njegov projekt „Arhitektura hedonizma: tri vile na otoku Kapriju“ uključen je u 14. Bijenale arhitekture u Veneciji. Organizirao je i međunarodnu putujuću izložbu „Las Vegas Studio: Slike iz arhiva Roberta Venturija i Denise Scott Brown“ (2008. – 2014). Njegova prva monografija „Las Vegas u retrovizoru: grad u teoriji, fotografiji i filmu“ objavljena je 2010. godine.

Kroz nova čitanja i kritička osmišljavanja predstavljena u četiri sekcije, u New Yorku su na jednom mjesto izloženi radovi svih značajnih arhitekata kao što su Bogdan Bogdanović, Juraj Neidhardt, Svetlana Kana Radević, Edvard Ravnikar, Vjenceslav Richter, Milica Šterić, Janko Konstantinov, Georgi Konstantinovski, ali i veliki međunarodni projekti – od rekonstrukcije Skopja nakon potresa i plana japanskog tima koji je predvodio Kenzo Tange, izgradnje Novog Beograda, Novog Zagreba, Splita, Zadra do projekata na Bliskom Istoku i u Africi. Svi su ti koncepti šezdesetih i sedamdesetih godina zaslužni za smještanje jugoslavenske arhitekture na svjetsku arhitektonsku mapu.

Vjenceslav Richter – jugoslavenski paviljon na EXPO Bruxelles, 1958, Arhiv Jugoslavije

Veliko postignuće Jugoslavije bilo je u moći održavanja kolektivizma i individualizma u nekoj vrsti ravnoteže. Glavni cilj izložbe bio je doznati kako je arhitektura odigrala ključnu ulogu u osmišljavanju boljeg društva i boljeg svijeta, iako ta vizija nikada nije bila u potpunosti ostvarena. Ipak, vide se načini na koji su arhitektura i dizajn rješavali pitanja svakodnevice u pokušajima stvaranja osjećaja zajedničkog identiteta, zajedničke povijesti i urbanog prostora.

Elena Koprtla

]]>
https://arteist.hr/betonska-utopija-u-moma-i/feed/ 0
Festival Homesick – predstave traže intimnu pozornicu https://arteist.hr/homesick-zagreb/ https://arteist.hr/homesick-zagreb/#respond Tue, 21 May 2019 13:10:48 +0000 https://arteist.hr/?p=19705 ''Homesick'' će ući u 15 zagrebačkih stanova, a umjetnici če samo za vas i publiku koju vi pozovete, izvesti po dvije nove predstave suvremenog kazališta.]]>

Ganz nove Perforacije, tjedan izvedbenih umjetnosti, održat će se od 27. lipnja do 1. srpnja, 2019. u Zagrebu, te tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i listopada i u Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Koprivnici, Zadru i Osijeku. Više informacija tu.

Festival Perforacije ove godine održava se jedanaesti put u organizaciji Domina u suradnji s Ganz novom kulturom promjene. Referirajući se na javne politike financiranja kulturnih programa i upravljanja kulturnim prostorima kao i na posvemašnje sužavanje mogućnosti za produkciju i prezentaciju projekata umjetnika nezavisne kulturne scene, Domino (Festival Perforacije) i Ganz nova kultura promjene (eks Ganz novi festival) udružuju se u potrazi za drugačijim kulturnim politikama, neposrednijim načinima komunikacije sa svojom publikom i novim prostorima izvođenja umjetničkih djela. Ulazeći u novo desetljeće održavanja, Perforacije postaju Ganz nove i pozivaju na drugačije iskustvo kazališta i revalorizaciju uvjeta umjetničkog rada.

Prvi od festivalskih programa autorski je projekt japansko-austrijskog umjetnika Michikazu MatsuneaHomesick festival Zagreb – koji se realizira u suradnji s hrvatskim umjetnicima Brunom Isakovićem, Vedranom Klepicom i Ninom Kurtelom, a održava se u domovima svojih gledatelja.

Od 7. do 9., 14. do 16. te 28. do 30. lipnja, Homesick festival Zagreb posjetit će 15 zagrebačkih stanova, a umjetnici inspirirani vlastitom poviješću, djetinjstvom, svakodnevnim životom, željama ili snovima će u vašem stanu, samo za vas i publiku koju vi pozovete, izvesti po dvije nove predstave suvremenog kazališta.

Vaš dom postat će intimna pozornica – od suvremenog plesa u vašoj dnevnoj sobi, interaktivnog protesta u vašoj kuhinji, do kazališnog eseja u vašoj spavaćoj sobi –

Homesick festival vam pruža mogućnost drugačijeg, uzbudljivog, povezivanja s vlastitim iskustvom doma, trenutne lokacije, životne situacije ili stanja bivanja.

Uz minimalno napora i birokracije (jer uvijek je potrebno samo malo dobre volje i pozitivan stav), pretvorite svoj stan u mikro pozornicu i, na jedan dan, postanite vlasnik vlastitog kazališta! Novi projekt Ganz novih Perforacija – Homesick festival Zagreb – kazalište je koje dolazi k vama, u vaš dom!

UPUTSTVA ZA UPOTREBU HOMESICK FESTIVALA ZAGREB

Želim vas pozvati u svoj dom, što trebam napraviti?

Homesick festival Zagreb možete udomiti na e-adresi: ganznoveperforacije@gmail.com. Kontaktirajte nas i dogovorite točan datum, vrijeme i umjetnike.

Mogući termini izvedbe su: 7., 8 .i 9.6., 14., 15. i 16.6. te 28., 29. i 30.6. (svakog petka u 20 h, svake subote i nedjelje u 17h i 20h). Javite nam željeni datum i vrijeme izvedbe (predložite nam dva termina koja bi vam odgovarala) te ime jednog željenog umjetnika, a drugoga ćemo vam predložiti mi. Pošaljite nam i vaše ime, prezime, adresu i kvart (u Zagrebu), očekivani broj gostiju te vaš kontakt telefon. Po rezervaciji, primate e-mail potvrde s datumom i vremenom izvedbe te imenima umjetnika, a na dan izvedbe par umjetnika dolazi k vama kući kako bi predstave izveli uživo.

Mogu li na predstave pozvati svoje prijatelje, obitelj, susjede?

Vaša kuća, vaše kazalište, vaša pravila! Publiku birate vi, stoga iskoristite ovu priliku za ponovno okupljanje najbližih, kao kazališni šlagvort za tulum, obiteljsku proslavu  ili jedinstveno iskustvo koje želite podijeliti s prijateljima i obitelji!

Hoću li imati kakve troškove?

Predstave Homesick festivala Zagreb se ne naplaćuju, ali po odgledanim predstavama možete  ostaviti donaciju. Sve ostalo potrebno za realizaciju predstava (npr. rekvizite i kostime) donose umjetnici.

Tko su umjetnici i kakve predstave mogu očekivati?

Sve ovisi o umjetnicima koji će vas posjetiti. Michikazu Matsune je japansko-austrijski izvedbeni umjetnik čiji rad karakterizira zaigranost, kritičnost i poetski apsurd; Bruno Isaković je izvođač i koreograf koji stvara body art performanse i plesne predstave; Vedrana Klepica je kazališna autorica i dramaturginja čije su drame izvođene u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Australiji i Argentini; Nina Kurtela je plesna i vizualna umjetnica koja u svojim multidisciplinarnim radovima propituje pojmove doma, identiteta i pripadnosti.

]]>
https://arteist.hr/homesick-zagreb/feed/ 0
Matičin okrugli stol „Kultura u medijima“ otvorio Pandorinu kutiju: Je li kultura ostala bez publike, sredstava i kritičara? https://arteist.hr/maticin-okrugli-stol-mediji-u-kulturi-otvorio-pandorinu-kutiju/ https://arteist.hr/maticin-okrugli-stol-mediji-u-kulturi-otvorio-pandorinu-kutiju/#respond Mon, 20 May 2019 15:20:42 +0000 https://arteist.hr/?p=19685 U sklopu jubileja 150 godina izlaženja „Vienca“ i 25 godina obnovljenog „Vijenca“ Matica hrvatska organizirala je okrugli stol "Kultura u medijima". ]]>

Matica hrvatska ove godine slavi 150 godina izlaženja „Vienca“ i 25 godina obnovljenog „Vijenca“ (književni list u formi u kakvoj ga danas poznajemo). U sklopu obljetnice tog jubileja Matica organizira niz događanja među kojima je bio i okrugli stol na temu „Kultura u medijima“ na koji smo bili pozvani.

Sama inicijativa je itekako dobra, potrebna i vrijedna. Za istim su se stolom u četvrtak, 16. svibnja susreli državni tajnik Ministarstva kulture, Krešimir Partl, glavni urednici nekih najpoznatijih HTV-ovih emisija i programa, te glavni urednici iz naših velikih i nešto manjih novinskih kuća kao i mi s neprofitne scene.

Vlatka Kolarović, urednica Trećeg programa (HTV3) i zaštitno lice Vijesti iz kulture izrazila je zadovoljstvo odličnim praćenjem emisija s trećeg programa na platformi HRTi što dokazuje kako se kultura prati, ali ne na onaj ustaljeni način koji traži sjedenje ispred TV-a u određenom vremenu. Zrinka Turalija Kurtak, urednica redakcije Kultura (HRT), također zaštitno lice Vijesti iz kulture, približila je svima neke detalje i probleme iz svog djelovanja. Pojasnila je kako je i na HRT-u kao i u svim drugim medijima potrebno „licitirati“ s određenim temama i nadati se da će ih nadređeni prihvatiti. Dražen Ilinčić kojemu je prvome u povijesti javne televizije uspjelo dobiti prime time za emisiju iz kulture kazao je da su za sada povratne informacije gledatelja dobre. Njegova „Kultura s nogu“ nije nas oborila s nogu, ali nema nam druge nego dati joj priliku. Za stolom su bili i glavni urednici kulturnih rubrika Jutarnjeg (Romina Peritz), Večernjeg (Milena Zajović), Novog lista (Kim Cuculić), Malog Koncila (Branimir Stanić), Hrvatske katoličke mreže (Siniša Kovačić), te predstavnik Fakulteta političkih znanosti, izv. prof. Igor Kanižaj koji je predstavio studentske novine Global i portal Global.hr te nekoliko neprofitnih medija među kojima su se u kratkoj raspravi uzvanicima obratili Nenad Bartolčić, glavni i odgovorni urednik Modernih vremena i moja malenkost ispred Arteista.

Hoće li nas spasiti sredstva iz Europskog socijalnog fonda?

Pandorina kutija po pitanju kulture u medijima otvorena je tako po tko zna koji put. Krešimir Partl, državni tajnik iz Ministarstva kulture odlučio je dobro iskoristiti svojih „pet minuta“ pa je, „svjestan da sve to još nije dovoljno“ pohvalio dotok silnih milijuna iz Europskog socijalnog fonda istaknuvši kako Ministarstvo provodi već dva poziva koji su sufinancirani iz sredstava ESF-a (Umjetnost i kultura za mlade i Umjetnost i kultura 54+) dok je 15.travnja 2019 otvoren i (privremeni) poziv na dostavu projektnih prijedloga pod nazivom „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.“ Dogodilo se to punih 15 mjeseci nakon što ga je ministrica Obuljen Koržinek najavila kao natječaj koji „uskoro izlazi“.

Poziv se provodi u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., a usmjeren je na unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama i podizanje razine javne svijesti o njihovim pravima. Pozivom će se financirati aktivnosti jačanja kapaciteta medijskih djelatnika (novinara) te proizvodnja i objava programskih sadržaja medija namijenjenih povećanju vidljivosti ranjivih skupina. Prihvatljivi prijavitelji su neprofitni nakladnici medija. Ukupni iznos bespovratnih sredstava prve faze iznosi 15.000.000,00 HRK. Udio financiranja po pojedinom projektu iznosi 100 % prihvatljivih troškova, od čega je 85 % osigurano iz sredstava Europskog socijalnog fonda, dok će obavezni udio nacionalnog sufinanciranja od 15 % osigurati Ministarstvo kulture iz Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Fotografija: Mirko Cvjetko

Budući da sam imala iskustvo vođenja projekta iz poziva Umjetnost i kultura za 54+ znam kako se vrlo lako može dogoditi da projekt provedete s 40% sredstava, odnosno da ga samofinancirate. Projekt Mladi za 54+ koji se provodio u udruzi Svjetski savez mladih Hrvatska, a čija sam bila voditeljica, završio je 23. siječnja ove godine. Još uvijek čekamo odgovor na završno izvješće od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja ima ulogu posredničkog tijela. Drugim riječima, još nismo dobili povrat sredstava koja su potrošena u posljednjem kvartalu provođenja projekta. Dakle, državni tajnik zaboravio je pojasniti dinamiku trošenja ESF novaca koja male medije i udruge može skupo stajati jer Nacionalna zaklada očito nema dovoljan broj ljudi koji bi pravovremeno pratili provedbu pa kasne s isplatama. U međuvremenu, vi kao provoditelj projekta ne možete kasniti s isplatama jer mjesec dana nakon završetka projekta morate podmiriti sve račune kako biste mogli poslati završno izvješće (slavni ZNS – zahtjev za nadoknadom sredstava) temeljem kojeg tražite isplatu novca koji ste potrošili. Reći ćete – čemu služi polog od 40 %? On jest zamišljen kao svojevrsni most koji vam omogućuje da provodite projekt ne ulažući vlastita sredstva, međutim kada se dogodi da opravdana sredstva za prvi kvartal kasne pet do šest mjeseci onda ste u problemu. O ESF-u koji su kulturnjaci počeli gledati kao posljednji bastion iz kojeg će se u budućnosti (o)braniti boje kulture pisao je vrlo detaljno kolega Luka OstojićKulturpunktu.

Nadalje, gospodin Partl pojasnio je kako je drugu godinu za redom raspisan Javni poziv za predlaganje programa koji potiču razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj za 2019. godinu. Na tom je natječaju Arteistu dodijeljeno 20 000 kn, iznos koji je dovoljan za postavljanje pilota te se će jedino kontinuitetom uvidjeti njegovi stvarni rezultati u razvoju publike. Spomenuo je i novi Nacrt zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji je već digao djelatnike u kulturi na noge, a o kojem je detaljno pisala povjesničarka umjetnosti i muzeologinja Sonja Švec Španjol. O svemu lijepome što nam se iz resornog ministarstva sprema i na čemu su radili možete pročitati ovdje.

Medijima glavne struje nedostaju likovni i kazališni kritičari?

Upravo su manjak i razvoj publike te slogan kako kultura ne prodaje novine postali lajtmotivom izlaganja i komentara. Jutarnji i Večernji kao i Novi list imaju problem s približavanjem sadržaja mladima. Također, tuže se kako nitko ne želi raditi kao novinar u kulturi. Nažalost, zbog nedostatka vremena za raspravu (jedina boljka koju možemo predbaciti organizatoru ovog okruglog stola) kolega iz Modernih vremena i ja nismo dobili odgovor na pitanje kakvi se uvjeti daju tim mladim kritičarima kad nitko za njih ne želi raditi. Uostalom, poznato je kako mladi danas masovno pristaju na freelance oblike suradnje pa bi sigurno pristali biti i vanjski suradnici velikih medijskih kuća. Ako kod nas u Arteistu pristaju na neredovitu lemozinu, vjerujem da bi pristali i na honorare puno stabilnijih medijskih kuća. Već nekoliko mjeseci sam u potrazi za poslom i ne sjećam se da je itko tražio bilo kakav oblik suradnje koji bi se ticao kulture u medijima.

Čini mi se stoga jako problematično i licemjerno govoriti o tome kako „nema kritičara“ dok u nekim kulturnim rubrikama bez ikakve uredničke intervencije osvane kako je Čehov bio romanopisac, a neki su pisci postali ujedno i ravnatelji. Kritičara ima, ali su na rubovima manjih ili neprofitnih medija (uz mnogobrojne Arteistove suradnike spomenimo samo neke izvan našeg medija, primjerice likovni kritičari Nikola Albaneže i Ksenija Baronica koji redovito pišu za Art magazin Kontura kao i arhitekt i umjetnik Antonio Grgić, kazališni kritičari Ana Fazekaš i Leon Žganec-Brajša, književni kritičari Dinko Kreho i Vanja Kulaš, glazbena kritičarka Ivna Franić i dr. U uredničkom sam se angažmanu susrela s konkretnim problemom nepismenosti i nekritičnosti mlađih generacija, ali me teatrologinja i dramaturginja Mira Muhoberac, glavna urednica za književnost u Vijencu opovrgnula davši primjer brojnih vrlo dobrih tekstova koje dobiva i koji ostaju na „lageru“ nikad objavljeni jer Vijenac ima ograničen broj stranica na kojima izlazi. Vidim dva rješenja u tom slučaju – da Vijenac razvije portal na kojem bi mogao puno više objavljivati u dužim formama, negoli je to moguće u tiskanom izdanju, ili da se sve te kritičare usmjeri na mainstream novine čiji urednici tvrde da nemaju dovoljno suradnika.

Na koncu, preostaje nam nadati se da je ovo samo prvi u nizu okruglih stolova koji će s vremenom biti usmjereni na konkretnije probleme i nuditi više vremena na raspravu pa možda i uroditi nekim novim think tankovima koji će biti na dobrobit kulture u medijima i njezine nove (i stare) publike. Do tada se nastavljamo boriti s vrlo ograničenim sredstvima koja nam daju slobodu neproporcionalnu veću od količine novca kojim raspolažemo u Arteistu.

 

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/maticin-okrugli-stol-mediji-u-kulturi-otvorio-pandorinu-kutiju/feed/ 0
Kultura džabe: Vodič za apetite sitne i nezasitne https://arteist.hr/kultura-tjedni-vodic/ https://arteist.hr/kultura-tjedni-vodic/#respond Sun, 19 May 2019 17:59:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19679 Tjedni vodič za kulturu u doba besparice vraća se na velika vrata i donosi svašta - od izložbi, knjiga do filmovima - sve po mjeri profinjene duše.]]>

Toliko Facebook evenata, festivala, uličnih događanja, pop-up kina i gardena, gin tonica, mojita i craft piva, a tvoja duša žudi za profinjenijim sadržajima? E pa imamo nešto za tebe – kulturu za škrte i nezasitne dan za danom.

PONEDJELJAK, 20. 5.

Otvorenje Zagreb Book Festivala, Muzej za umjetnost i obrt u 19.30

Ovogodišnja je tema ”Vrli novi svijet”. Težnja za uspostavljanjem savršenog društva kroz programiranje sreće i užitka od modernog čovjeka današnjice stvara atrofiranog pojedinca koji s jedne strane živi u svijetu bolesnom od blagostanja, dok su s druge strane milijuni ljudi prisiljeni bolji život potražiti preko opasnih i neizvjesnih migrantskih ruta. Uza sav napredak modernog društva suočeni smo s dehumanizirajućim aspektima materijalnog i znanstvenog progresa koji od pojedinca, više nego išta, žele napraviti sretnog potrošača. Program je bogat, gostiju je mnogo od Alis Marić do Viktora Ivančića, a i zanimljivih rasprava. Odaberi nešto za sebe.

UTORAK, 21. 5.

Motrišta Kina Tuškanac, Program posvećen antologijskim naslovima iz povijesti dokumentarnog filma od 19.30

Realizirana kombinacijom dokumentarnog i igranog filma i snimljena u suprodukciji Edgara G. Ulmera (Crna mačka), koji pored slavnog Roberta Siodmaka (Spiralne stube, Ubojice) supotpisuje i režiju filma, glasovita humorna romantična doku-drama Ljudi nedjeljom u 21.15 djelo je koje i više od osam desetljeća nakon nastanka imponira modernošću, svježinom i frivolnošću. Ulaznica za članove kluba je 10 kn, a za vjerne Arteiste koji se jave u komentaru – džabe.

U utorak se otvara i Festival alternativnog kazališnog izričaja – FAKI 22., AKC Medika, Pierottijeva 11, Zagreb od 20 h. Čekiraj program i otvori rokovnik.

SRIJEDA, 22. 5.

Promocija romana Proslava Damira Karakaša u Kinu Europa od 20 h

Za hrvatske prilike ravno malome čudu, Proslava se i prije službene zagrebačke promocije rasprodala i do Europe vas čeka drugo izdanje. Govorit će uz autora Đurđica Čilić, Ivica Đikić, Lana Cavar i Gordana Farkaš Sfeci. Ulomke iz romana čita Milivoj Beader. Dođite ranije jer se na Karakaševim promocijama uvijek traži stolac više.

Od samog početka prisutni su priroda i čovjek u neprekinutom odnosu ovisnosti, i sav je život usmjeren na prilagođavanje golemoj i nepreglednoj prirodi – šumovitoj, brdovitoj i moćnoj bez koje nema života, iako ga ona bez milosti odnosi.

Miroslav Artić, Arteist

Svaka stvarna zemlja, pokrajina, provincija unutar naše civilizacije književna je konstrukcija, stvorena po imaginaciji svojih velikih pisaca.

Miljenko Jergović, Jutarnji list

Kada ste već u kinu Europa, prisjetite se da su od 2008. do 2019. prikazali više od 500 filmova u redovnoj distribuciji, a neke ste pojekcije mogli samo tamo i gledati. Ne budite škrti za dobar film dok još možete.

ČETVRTAK, 22. 5.

Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, stručno vodstvo Kolekcija Vugrinec u 19 h

Kroz jednu od najatraktivnijih privatnih zbirki hrvatskoga slikarstva i kiparstva XIX. i XX. stoljeća, među kojima se nalaze i brojna remek-djela provest će vas besplatno kustos izložbe Ivan Roth. Zbirka sadrži neka od najboljih djela Bele Čikoša Sesije, Mate Celestina Medovića, Oskara Hermana, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Emanuela Vidovića, Marina Tartaglie, ali i skulpture Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i dr.

Ujedno je i četvrtak krajnji rok za prijavu na Radionicu filmske kritike, koju provodi vrijedna i neumorna ekipa iz osječke Filmske runde. Detalji su tu, nema labavo!

PETAK, 23. 5.

Ivica Plavec: Čovjek iz Železnog u Galeriji Forum od 19 h

U petak u galeriji u Teslinoj 16 očekuju nas nešto drugačiji izložbeni postav. Plavec je profesor na arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i uspješan arhitekt, čije je zasada najmonumentalnije zdanje zgrada Adrisa u Jagićevoj u Zagrebu. Feđa Gavrilović posebno naglašava kako Ivica Plavec unatoč svojem arhitektonskom iskustvu nije upao u zamku shvaćanja slika ili skulptura u interijeru kao puke dekoracije koja kontrastira projektiranoj cjelini ili se u nju skladno uklapa pa joj se tako dokida spoznajna komponenta koja je od presudne važnosti za umjetnost.

Marin Raster

]]>
https://arteist.hr/kultura-tjedni-vodic/feed/ 0
Priča o Woodstocku: Kako je Peace and Love zamijenio Greed is Good https://arteist.hr/woodstock-nekad-i-sad/ https://arteist.hr/woodstock-nekad-i-sad/#respond Sun, 19 May 2019 12:16:22 +0000 https://arteist.hr/?p=19670 Organizator Michael Lang uvijek se probudi oko okrugle obljetnice svojeg najvećeg postignuća i pokrene manju ili veću dozu kaosa, profita i kontroverze.]]>

Prateći nedavne nevolje osnivača Woodstocka Michaela Langa oko “Woodstocka 50”, najavljena koncerta kojim se obilježava pedeset godina legendarnog festivala, gotovo je nemoguće ne pomisliti kako je riječ o ukletu događanju. Daleko je ipak vjerojatnije kako je riječ o nekompetentnosti, koja traje jednako toliko godina i doslovno je postala dio brenda.

Originalni događaj postao je i ostao simbol kraja šezdesetih. Komercijalni festival koji je pod pritiskom ogromna interesa publike umjesto očekivanih dvjesto dočekao čak četiristo tisuća ljudi, ušao je u legendu kao “tri dana mira i ljubavi” uz relativno zanemarivanje organizacijskih problema i niza neugodnosti poput manjka higijenskih uvjeta, predoziranja i manjih izgreda, koje su valjda normalne za tako veliki događaj.

Langovi tadašnji partneri John P. Roberts i Joel Rosenman već su u startu bili nezadovoljni njegovim “opuštenim” pristupom organizaciji, no sve se to zaboravilo kako je vrijeme prolazilo. Tako je jedan festival na poljoprivrednom posjedu postao ne samo događaj koji je obilježio generaciju baby boomera, nego i postavio standarde u promotivnom i kulturnom, ako već ne u organizacijskom značenju, za sve buduće glazbene festivale na otvorenom.

Nešto je manje poznata činjenica da su se godišnjice festivala, iako u puno manjem opsegu događale ‘79.’ i ‘89., no tek je službeni Woodstock 1994. pokušao unovčiti slavu originala i spojiti je s ogromnim potencijalom MTV-jevskog alternativnog rocka devedesetih. Rezultat su još jednom bile gomile blata zbog kojih je festival posprdno nazvan Mudstock, a simboliku promjene vremena utjelovila je činjenica što je naširoko imitiranu ikonografsku snimku izvedbe “With A Little Help from My Friends” Joea Cookera zamijenila jednako često imitirana, ali furiozna i neugodna “Happiness in Slavery” Nine Inch Nailsa, koji su nastupali posve uvaljani u blato.

Sve je to bio piknik prema neredu koji je nastao na Woodstocku 1999. kad su dvije večeri zaredom tijekom nastupa Limp Bizkita i Red Hot Chilli Peppersa nastali neredi i palež, a prijavljeni su i pokušaji silovanja. Ima li veće ironije od toga da hipijevski san pseudokomunalnog okupljanja gori dok prezreli tinejdžer u crvenoj kapici izvodi ”Break Stuff”? Devedesete čak ni ”simbol mira i ljubav” nisu štedjele od napuhanog, nejasno usmjerenog adolescentskog bijesa. Kad se sve zbroji, nekako se čini da bi bilo najbolje da je povlačenje ulagača doista natjeralo Langa da otkaže ovogodišnji festival, koji zasad prijeti većom blamažom od zloglasnog Fryea.

Vratimo se u 1969. Iz današnje perspektive, događaj poput Woodstocka činio se  neizbježnom kulminacijom hipijevske supkulture i antiratnog raspoloženja. Lista izvođača na festivalu počela je ipak rasti tek nakon što su organizatori uspjeli angažirati tada velike zvijezde Creedence Clearwater Revival u travnju 1969., svega četiri mjeseca prije zakazana održavanja. Na kraju su na festivalu tijekom četiri dana nastupila trideset dva izvođača  uključujući Crosby, Stills, Nash & Young, Joan Baez, Janis Joplin, The Who, Carlosa Santanu, Sly And Family Stone, Jimija Hendrixa, Jefferson Airplane i Grateful Dead.

Možda je zanimljivija lista izvođača koji su odbili nastupiti na kojoj su Led Zeppelin, The Rolling Stones, The Bryds, Frank Zappa ili The Doors, većina je požalila odluku nakon što je festival postalo globalni kontrakulturni fenomen. Dojmu generacijski važnog događaja, ali i njegovoj trajnosti nesumnjivo je doprinio dokumentarni film “Woodstock” Michaela Wadleigha, 1970. nagrađen Oscarom koji je uz to postao i neočekivano veliki kinohit. Prepun epskih momenata poput ikonične Hendrixove izvedbe američke himne “The Star-Spangled Banner”, film je metaforički očistio blato sa stvarnog događaja i donio kondenziranu verziju događaja pogodnu za daljnju mitologizaciju.

No, slušajući “Woodstock, 40 Years On: Back To Yasgur’s Farm” iz 2009., sveobuhvatni box set posvećen izvedbama s festivala, može se steći nešto drukčiji, u kontekstu tadašnjeg vremena daleko ukorjenjeniji dojam. Uz sve navedene zvijezde psihodeličnog rocka, kao i one tada u nastajanju poput Cookera ili Santane, na festivalu su nastupili i brojni, danas možda i nepravedno zanemareni folk izvođači poput Richieja Heavensa, Country Joea McDonalda, Arla Guthrieja, Melanie ili Tima Hardina, čije pjesme daju dublji opis društvenog raspoloženja tog doba, podalje od šarenih haljina, perli, znakova mira i spoznaje života na LSD-ju. Drugim riječima, aktivizam folk izvođača iz sredine šezdesetih, koliko god bio naivan, progovarao je o stvarnim problemima poput siromaštva, rata i rasizma te je svojim boemskim stilom oslonjenim na beat kulturu pedesetih na neki način stvorio podlogu za hippie kulturu, iako je ona na kraju otišla u daleko hedonistički i manje društveno osjetljiv smjer.

Mnogi od uključenih izvođača proveli su dobar dio sedamdesetih pokušavajući produžiti atmosferu mira i ljubavi. Joni Mitchell, koja zbog prethodnih obaveza nije nastupila na festivala 1970., napisala je pjesmu “Woodstock”, koja je iste godine postala još popularnija u izvedbi sudionika festivala Crosby, Stills, Nash & Young. Grateful Dead pretvorili su pak koncertne nastupe u svoj glavni adut i njihovi članovi do dana današnjeg nastupaju nudeći novim generacijama dašak kontrakulture.

Možda nijedan bend ne utjelovljuje sudbinu i put baby boom generacije toliko koliko Jefferson Airplane. Legendarni bend iz San Francisca utjelovio je “Ljeto ljubavi” ‘67. svojim albumom “Surrealistic Pillow”, te se mogu pohvaliti i nastupima na tri velika američka festivala šezdesetih  — Monterreyu, Woodstocku i Altamontu, kao i nastupom na prvom festivalu Isle of Wight u Velikoj Britaniji. Odlaskom basista Jacka Casadyja i gitarista Jorme Kaukonena, bend 1974. mijenja ime u Jefferson Starship i odlazi u smjeru komercijalnog, radiofoničnog adult rocka koji kulminira sredinom osamdesetih kad odlazi osnivač obaju inačica benda, gitarist Paul Kantner. Nakon toga bend mijenja ime u Starship i postaje utjelovljenje korporativnog arena rocka osamdesetih.

Prigodna je to metafora za sve ono što se s pripadnicima baby boom generacije događalo u reganovskim osamdesetima kad je slogan “Peace & Love” zamijenio “Greed is Good”.  Možda to i nije posljedica generacijske sociopatije, odnosno neodgovorna trošenja naslijeđena bogatstva, dok se ono novostvoreno sebično zadržavalo (kako to smatra Bruce Gibney u “A Generation of Sociopaths: How the Baby Boomers Betrayed America”). Ostaje ipak činjenica da je to jedina generacija, premda na sjevernoameričkom kontinentu, koja je istodobno uživala blagodati poslijeratnog društvenog napretka i ogromnog napretka u društvenim i kulturnim slobodama. Osim toga, jedna od ključnih Gibneyjevih teza kako su boomeri upropastili budućnost “jer sociopati ne planiraju” sjajno je primjenjiva na Michaela Langa, koji kao da se uvijek probudi oko okrugle obljetnice svojeg najvećeg postignuća i pokrene manju ili veću dozu kaosa, profita i kontroverze.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/woodstock-nekad-i-sad/feed/ 0