arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Tue, 20 Feb 2018 07:18:29 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.3 Otvoreni studio i GMK: Ustenjače, narikače i hihotače u različitim izvedbenim kodovima https://arteist.hr/otvoreni-studio-gmk-izazivanje-izvedbe/ https://arteist.hr/otvoreni-studio-gmk-izazivanje-izvedbe/#respond Tue, 20 Feb 2018 07:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15921 Otvoreni studio i GMK s Bebè na Volè i Selmom Banich istražuju auditivnu građu iz arhiva Instituta za etnologiju i folkloristiku te Instituta za narodnu umjetnost. Uključena je naravno i publika.]]>

”Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu” stih je narodne pjesme koji je poslužio kao moto Otvorenog studija, rezidencijalnoga projekta glazbenika Bebè na Volè i izvedbene umjetnice Selme Banich u prostoru Galerije Miroslav Kraljević od 22. siječnja do 17. veljače 2018. godine.

Moto se temelji na dvama motivima koji su poslužili kao polazište umjetnicima u projektu – zemlja kao metafora izvorištu narodne umjetnosti te istina, kao pitanja podrijetla i korijena koji su oblikovali ukus, interes i stil umjetnika. Otvoreni studio zamišljen je kao istraživački projekt usmjeren na propitivanje folklornoga glazbenog nasljeđa, a završna večer oblikovana je kao svojevrsni prikaz rada, slušaonica s komentarima umjetnika te prilika za ”izazivanje nove izvedbe”.

Istraživanje, zadržavši se na formalnome određenju projekta, a mogli bismo ga nazvati i potragom, studijom ili rekreacijom izvedbe, polazi od auditivne građe prikupljene s potporom iscrpne arhive Instituta za etnologiju i folkloristiku te Instituta za narodnu umjetnost. Ključno je i čitanje literature koja je predstavljena i publici, a seže od zbirki napjeva u tekstualnom i notnom zapisu našeg etnomuzikologa Vinka Žganeca, zbornika Antifašističke pesme (u novom beogradskom izdanju) do Razgovora bez Feldmana Johna Cagea i Geoffreyja Barnarda, feminističkog čitanja bluesa u knjizi Angele Yvonne Davis Blues Legacies and Black Feminism te drugoj literaturi.

Naposljetku, tu je pitanje koje postavlja Bebè na Volè, publici i čitateljima poznat kao blues izvođač čije kompozicije prizivaju delta blues, country blues i Piedmont blues u zvuku i stilu sviranja gitare, a tiče se korijena i tradicije koju jedan hrvatski blues glazbenik zapravo slijedi. Je li to isključivo američka tradicija Delte, američkog juga, Chicaga i slično ili korijene vučemo iz domaćih tradicionalnih napjeva i stilova. Ako jesmo, jesu li oni isključivo povezani s našim vlastitim podrijetlom ili jednostavnim riječima narodom u cjelini? Kako povezati dvije prostorno, etnički i muzikološki udaljene, ali vremenski i socijalno bliske tradicije?

Okupio se znatan broj zainteresiranih poznavatelja umjetnosti, teoretičara i praktičara performansa te suradnika na završnoj večeri. Selma Banich je formalnost predavanja okrenula na opuštenu razinu te je preuzela funkciju moderatora u prvome dijelu predstavljanja. U zajedničkom dogovoru pustili su okupljenima nekoliko tradicionalnih napjeva, a zatim i kompozicije u kojima je Bebè na Volè interpretirao te napjeve u vlastitome stilu. Interpretacije je karakterizirao kao vrlo slobodne, nalik nedovršenim glazbenim brojevima, upućujući na neprekidnost propitivanja glazbenih korijena, pa i podrijetla glazbenih sadržaja i formi općenito.

Prvi napjev bio je sa Suska, snimljen na magnetofonsku vrpcu 1954. godine, a poslušali smo ga u solo izvedbi te u duetu. Bebè na Volè je u interpretaciji pokušao zvuk vrpce, nerazgovijetnost snimke, tehniku pjevanja i višeglasje nalik na jeku, shvatiti kao stil same kompozicije, te koristi elektroničke gitarske i vokalne efekte ne bi li se približio tom stilu. Drugim riječima, zvuk njegove snimke vrlo je čist, ali zvuk samog njegovog vokala zamućen je uporabom efekta ili posebnog mikrofona. Jeku postiže slide gitarom, možda i reverbom, dok je višeglasje imitirao gitarom, bilo trzalicom ili prstima. Forma briljantno spaja zvuk sušačkih napjeva s magnetofonske vrpce sa stilom blues glazbenika poput Blind Willieja McTella i Woodyja Guthreya.

Uslijedili su napjevi s Paga (jedan o narančama i jedan o mladiću) iz 1964. za koji nismo sigurni pjevaju li ga vrlo mlade ili starije ženske osobe. Tome pridonosi i stil pjevanja te zahtjevna vokalna harmonija, ali i kvaliteta vrpce zbog čega je teško zaključiti o kakvim pjevačicama se radi, ali znakovito je to što je tematika pjesama toliko univerzalna da je možemo pripisati repertoaru tih dobnih skupina. Ono što je Bebè na Volè tu analizirao nepravilna je mjera i brojanje, odnosno nedostatak istoga kod pjevačica te pitanje kako znaju kada ”upasti” na dobu.

U svojoj obradi koja polazi od country bluesa ili folka, Bebè na Volè koristi pravilan ritam, a vokalne oscilacije rekreira gitarom – otvorenim štimom, slajdom, flageoletom, mikrofonijom i distorzijom. Slušni dio zaključen je za pjevanje zahtjevnim interpretacijama napjeva iz Gorjana koje je zapisao muzikolog Julije Nikoš te pjesmom Đakovo, Đakovo grade koju je Bebè na Volè prije nekoliko godina snimio u studiju. Budući da je riječ o trajnom procesu preispitivanja vlastitih glazbenih korijena i mogućnosti njihove interpretacije u različitim glazbenim stilovima, zaključak još nije sasvim artikuliran, ako ikada to može uopće biti. Građa koja potencijalnog glazbenika ili etnomuzikologa još iščekuje u arhivi zaista je nepregledna te pruža užitak u traganju, istraživanju i stvaranju za umjetnika.

Drugu liniju istraživanja predstavila je umjetnica Selma Banich, a tiče se kolektivne prakse pučkog izvođenja koje se temelji na naricanju – stiliziranom oplakivanju umrlog kako bi se okupljeni prepustili nekontroliranoj bujici emocija, stoji u najavi. Ako se napjev može pojaviti, iznjedriti, izroditi iz emocije i njezine fizičke manifestacije u vidu nepravilnog disanja i zvuka, u ovome slučaju plača, a to tvori tužaljku ili naricaljku, Selma se pita može li se nečime što ona naziva eksperimentom disanja, a uključuje glas i tijelo poput stenjanja ili smijanja također tvoriti ili iznjedriti napjev. Spoj socijalne prakse (okupljanje mnoštva, u slučaju naricaljke to je sprovod), aktivizma (u slučaju stenjanja dolazi do subverzivne prakse koja stvara nelagodu, a to se može tumačiti kao protest, društveni komentar ili poziv na djelovanje) te svojevrsne terapijske prakse (oslobađanje tenzija, opuštanje, prizivanje užitka) stvorila se – ustenjača!

Napjev proizašao iz stenjanja poslušali smo na snimci, ali ga (ipak) nismo izvodili. Taj poziv na izvedbu ili ”izazivanje izvedbe” bio je usmjeren na drugi eksperiment disanja – hihotaču, napjev proizašao iz smijanja. Stenjanje i smijanje proizlaze iz različitih konteksta društvene izvedbe, no oboje proizvode neki tip oslobađajućeg učinka. U jednoj zapravo vrlo ozbiljnoj ideji da bi se tako nešto trebalo emitirati na radijskim postajama kao svojevrsna terapeutska praksa čitavome hrvatskom narodu, praktičari su zauzeli mjesta uz Selmu i Adama, dok ih je publika okruživala i pripremala se na izvedbu.

Polazišna točka hihotače nije u glumi ili urnebesnom urlanju, ne bismo li pod svaku cijenu postigli efekt smijeha. Pojašnjeno nam je da forma počiva u tjelesnoj pozi i tehnici disanja, a Adam je dao intonaciju od koje bi napjev krenuo. Ideja je da se smijeh izrodi spontano iz napjeva, stoga bismo mogli reći da je ovo bilo ”izazivanje izvedbe”: ona se možda pojavi, a možda i ne. Prvo pitanje koje se postavlja kada napjev krene pitanje je emocije koja izaziva smijeh ili situacije koja izaziva humor.

Nitko ondje ne izvodi komičnu točku koja bi bila smiješna, a ne mora značiti ni da su ljudi uopće raspoloženi za smijeh. Nakon ustenjače su ipak svi bili dobre volje (iako nisu svi bili spremni na izvođenje ustenjače) pa se smijeh i pojavio. Koliko je tu glume, a koliko ”iskrenoga” smijeha teško je reći, a zapravo i nevažno jer je sve dio izvedbe, čiji se kodovi razlikuju od društvenih i umjetničkih situacija koje spontano izazivaju smijeh. Praktičari su tijelo i misli doveli u stanje u kojem su se zaista grohotom nasmijali, a ostatak publike je pratio spontanim hihotanjem. Zanimljivo je kako je intonacija ostala prilično postojana jer se pretpostavlja da onaj tko se (trenutačno) ne smije, mumlja ili pjeva melodiju, a onaj koji se (već) nasmijao nastavlja s melodijom do iduće provale smijeha.

Uspješnom izvedbom hihotače, dobro se raspoloženje nastavilo neformalnim druženjem u GMK-u. Nakon nekoliko čaša vina, tko zna, možda je uslijedila i jedna ustenjača.

Hrabren Dobrotić

Foto: Otvoreni studio/GMK

]]>
https://arteist.hr/otvoreni-studio-gmk-izazivanje-izvedbe/feed/ 0 Od narikača do hihotača u Otvorenom studiju GMK-a
Na monumentalnim platnima Ane Ratković Sobota promišljeno su izrasle šume https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/ https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/#respond Tue, 20 Feb 2018 07:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15894 Ana Ratković Sobota svojim je Šumama prepoznatljivo slojevito, gotovo rastersko, građenje površine slike prometnula u promišljeno, organsko komponiranje kompozicije. Ne propustite izložbu u Laubi ove mlade slikarice. ]]>

Slučajno ili ne, nakon slikarskoga ciklusa posvećenoga planinama, umjetnica mlađe generacije, Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.), inspiraciju je pronašla u vizualno i simbolički potentnom motivu šume. U Laubi – Kući za ljude i umjetnost predstavila je pet radova velikih dimenzija na kojima je predočila svoje ekspresivne vizije rečenih pejzaža. I kao još jedna zanimljiva koincidencija, gotovo istovremeno u galeriji se održava se izložba Stipana TadićaHrvatske planine.

S minimalnim i logičnim pomakom tematskoga fokusa dogodila se i promjena u rukopisu, koji je postao još kompleksniji i istančaniji. Autoričino prepoznatljivo slojevito, gotovo rastersko, građenje površine slike prometnulo se u promišljeno, organsko komponiranje kompozicije. Ono zapravo izvire iz samoga procesa rada, kojega autor predgovora, Leo Vidmar, ovako opisuje: “Svi radovi su stvarani u tri faze kako bi se dobilo na intenzitetu i gustoći potankosti. (…) U prvoj fazi nanosi se akrilni podslik. U drugoj se aplicira uljni premaz višestruko svjetliji od prvotnog sloja, a u trećoj gusta boja koju autorica grebe, urezujući linije i točke u površinu slike.”

Ovisno o usredotočenosti na mikrorazinu ili na cjelinu, Šume Ane Ratković Sobote egzistiraju na granici figurativnoga i apstraktnoga. “Svojim ranim radovima, pod utjecajem japanske umjetnosti i majstora Hiroshige, umjetnica je veličala ljepotu prirode i njezina iscjeliteljska svojstva”, upozorava Vidmar. Još uvijek je moguće uočiti srodnost s istočnjačkim majstorima grafike, u smislu forme, rukopisne dovitljivosti i utjecanju prirodi.

„(…)šuma je zapravo kosa planine, čini njezinu snagu, jer joj omogućuje da stvori kišu, odnosno blagodati neba u svakom smislu toga pojma (…).”

Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola – mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje brojevi

Razrađenoj i razvedenoj strukturi pridružena je i koloristička komponenta, koja gdjekad, kao i drugi likovni elementi, odražava realnu mogućnost krajolika, kojim je slikarica doista kročila. Ponekad je jedinstvo elemenata transponirano u posve subjektivno viđenje šume, to jest u imaginarno područje sazdano na sjećanjima. Upravo je ovaj odmak omogućio slikarsko sazrijevanje, te ujedno onemogućio upadanje u shematiziranost i predvidljivost, koji bi u konačnici banalizirali pristup motivu, i učinili ga dekorativnom doskočicom.

Slike Ane Ratković Sobote zahtijevaju pažnju i vrijeme. Ono je potrebno kako bi se pogledom osvojila impresivna dimenzija platna, kako bi se razaznali detalji, i kako bi se povezalo s dinamičnom napetošću između površinskog i dubinskog prikaza šume, i svih njezinih blagodati.

 

Barbara Vujanović

Izložbu možete pogledati do srijede, 21. veljače 2018.

 

]]>
https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/feed/ 0 Ana Ratković Sobota izlaže u Laubi
Vi sve rušite dok dajete tablete za sreću https://arteist.hr/duet-za-jednoga-i-ljudski-glas/ https://arteist.hr/duet-za-jednoga-i-ljudski-glas/#respond Mon, 19 Feb 2018 11:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15905 ''Duet za jednog'' i ''Ljudski glas'' funkcioniraju na posve različitim izvedbenim razinama – no, zajedničko im je traženje ženskoga glasa u procesu prevladavanja i/ili verbaliziranja strahova.]]>

Duet za jednog (Scena Ribnjak, Točka na i) i Ljudski glas (ZKM) u registru izvođenja i dramskome izrazu funkcioniraju na posve različitim razinama – no, zajedničko im je traženje ženskoga glasa u procesu prevladavanja i/ili verbaliziranja traume te pronalaženje podjednako krhkoga, ali otrovnoga jezika koji će izraziti sva ta razmišljanja u različitim vremenskim odmacima.

”Bojim se samog sebe, a ne drugih”

Engleski glumac i dramski pisac Tom Kempinski donekle se proslavio vlastitim neurozama. U najizvođenijoj duodrami Duetu za jednog (1980) uvodi psihoanalitički proces. Zanimljivo, napisao ju je prije početka vlastite dugotrajne psihoterapije. Nakon velikoga uspjeha drame, njegovo se stvaranje počinje kretati u ispovjedno-terapijskome modusu. Duet dobiva i filmsku inačicu s Julie Andrews (1986) u glavnoj ulozi. Autor tu inačicu naziva ”epizodom Dallasa”.

Susret violinistice Stephanie (Ana Vilenica) i njezina psihoterapeuta (Tomislav Krstanović) obilježen je odnosima moći, postupnim otkrivanjima, ali i refleksijama jedne osobnosti u drugoj. Koliko je zapravo osjetljiv odnos liječnik-pacijent u kojem se međusobno povjerenje sporo gradi, a još lakše ruši? Kako se pomiriti s gubitkom? Kako živjeti sa strahom?

Lik violinistice s dijagnozom multiple skleroze mnogi su poistovjećivali sa stvarnom violončelisticom Jacqueline du Pré čija je profesionalna karijera zbog toga trajala jedva desetljeće. Njezin ekstrovertirani način sviranja u šezdesetim godinama prošlog stoljeća postaje novim idealom. Mijenjaju se društvena i kulturna klima. Liberalno i otvorenije razmišljanje postaju normom. Tada na scenu stupaju prvi celebrityji te se stoga Sarah Kirkup opravdano pita nisu li upravo društveno-povijesne okolnosti uvjetovale takav strelovit proboj glazbenice.

Kempinski pak u razgovoru za The Times iznosi kako je sličnost sa stvarnom osobom slučajna te da je zapravo pisao o sebi i nošenju s vlastitim traumama koje su mu uništavale imaginaciju. I dalje je bezazleni izlazak van za njega opasna avantura. Reći će: ”Bojim se samoga sebe, a ne drugih.”

Redateljica Iva Srnec zrelo i promišljeno gradi intimističku dramu u dizajnerskoj scenografiji Marijane Miloš i Maje Marković. Čitava je predstava temeljena na glumačkoj suigri i povjerenju te se čak ni sjena violinistice (Dunja Delač) ne čini suvišnom. Vilenica donosi svu strast, živost, svadljivost, potištenost, neurotičnost, ranjivost, snagu i očaj mlade žene kojoj je violina jedino mjesto u kojem živi. Njezine su promjene nijansirane, slojevite i uvjerljive te se čini kako je glumica s tom ulogom spremna za veće izazove. Krstanović je s druge strane odmjeren, tih i sugestivan dio procesa ozdravljenja. Oboje glumaca na posve različitim registrima zajednički drže izniman balans izvedbe.

U kontekstu mogućih zakonskih izmjena koje se odnose na psihofizičko zdravlje naših građana Duet za jednog nije samo iznimna glumačka predstava, nego i društveno odgovorna. Ništa tu nije grandiozno, ali je odviše ljudski da nas ne bi dotaknulo.

Zatvorenost ljudskog glasa

Približavanja monodrame, bestselera i publicistike beogradski redatelj Bojan Đorđev zaokruženo sabire u ženskim glasovima osobnih iskustava. Razvijaju se potencijali različitih dramaturških strategija (Goran Ferčec) u okviru tog postdramskog eksperimenta. Koketira se pop-kulturom i feminizmom, ima i humornih elemenata. Govor, odnosno glas, kao da se ironijski udaljuje od njihovih nositeljica (Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija) iznoseći različite izdaje, zamisli i teorije te zapravo ozbiljnije ne dopire do publike.

Tako se u Ljudskom glasu Jeana Cocteaua s druge strane telefonske žice susrećemo s izdajom ljubavnika u kakofonijskome glumačkom koralu. U I Love Dick  Chris Kraus iz večernjeg se susreta bračnoga para s jednim poznanikom razvija humorna imaginacija te se rastvaraju granice između stvarnosti i fikcije. U toj autoričinoj želji ”za fikcionalizacijom života” glumice redom poput onoga na modnoj reviji iznose fragmente neadresiranih pisama. Riječ je o svojevrsnoj orgiji interpretacija, koju bi osim ponavljajućih formi izlaženja dodatno razigralo manje ironijsko poigravanje s erotskim formama.

Osobno iskustvo podvrgavanja testosteronskoj terapiji Paula B. Preciadoa uklopljeno je u njegov publicistički tekst Testo yonqui kojeg glumice iznose u trijadi informacijskih tehnologija, farmaceutske industrije i pornografije. Neobičan leksik upotpunjen brojnim retoričkim frazama u trenutcima više nalikuje na emisiju Treći element, nego kazališni eksperiment.

Ljudski glas ima najviše potencijala u smislu za humor, dok pokušaji dubinske analize uspijevaju jedva zagrebati po površini. Time izvedba svakako biva glumački uspješna, ali idejno zatvorena sama u sebe bez želje i potrebe za komunikacijom.

           Anđela Vidović

]]>
https://arteist.hr/duet-za-jednoga-i-ljudski-glas/feed/ 0 Dvije predstave, jedna kritika
Čije su to ruke prve načinile ključni sudbonosni zamah u Sarajevu? https://arteist.hr/miljenko-jergovic-nezemaljski-fraktura/ https://arteist.hr/miljenko-jergovic-nezemaljski-fraktura/#respond Mon, 19 Feb 2018 08:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15908 mali mi je ovaj grobMiljenko Jergović je toliko dominantan, stalan i samouvjeren u pripovjedačkim postupcima proturječnih konstrukcija te se taj modus prepoznaje kao konstanta literarnog stvaranja i u ''Nezemaljskom izrazu njegovih ruku''.]]> mali mi je ovaj grob

Knjiga neobična naslova Miljenka Jergovića u izdanju Frakture Nezemaljski izraz njegovih ruku (Zagreb 2017), govori o atentatu i o atentatima, političkim smaknućima, nestabilnim ekonomskim procesima, ratovima koji su zamračili ove prostore i još traju, kraj im je kažu blizu, ali ga odgađaju. Knjiga je prvi puta objavljena u Cetinju 2016. Hrvatsko izdanje potpuno je istovjetno crnogorskom, razlike su nezamjetne – veličina slova, prored, tvrde korice i manji lektorski zahvati u tekstu.

Autor u literaturu pretače, procjenjuje i vrednuje, strahom imenuje, na momente i bunt priziva, ili na kraju samo rezignirani odmak preostaje. A što drugo preostaje? U stvari, puno toga preostaje samo kad se pitanja ciljano postave, na pravome mjestu i u pravo vrijeme. Pita Jergović iz riječi u riječ, čije su to ruke koje su prve načinile ključni sudbonosni zamah, kakve su to ruke, tvrde ili meke, zemaljske ili nezemaljske? Jedna od tih ruku bila je ruka posve drukčija od svake druge, neshvatljiva logici svakodnevice. Bio je to par ruku odabrana pojedinca koji je obezglavio stari poznati svijet, svejedno Gavrilo Princip ili Nedeljko Čabrinović, i urušio sve nade u napredak i svjetlu budućnost.

U tim raspuklinama povijesti gledao ga je u oči, tog izabranika povijesti, i stajao nad njim pomno promatrajući izraz njegovih izranjenih ruku i shvatio je, kažu, u jednom času ono izvanvremeno u njima – nezemaljski izraz njegovih ruku. Baš tako je govorio o Nedeljku Čabrinoviću, baš tako je njemački međuratni pisac Franz Werfel 1923. godine pisao u berlinskim novinama Die Neue Rundschau o njemu. Članak “Tschabrinovitsh” prenio je Dedijer u cijelosti u knjizi Sarajevo 1914.

Jergović je potaknut nezemaljskim izrazom njegovih ruku objavio knjigu o nezamislivoj usamljenosti tih nezemaljskih pojedinaca koji su iščašili svijet iz povijesnog kontinuiteta.Skupio je vlastita razmišljanja, u komentare ih uobličio i progovorio o nesigurnim vremenima, o ljudima i njihovim strahovima od povijesnih lomova i nepredvidive sudbine. Posložila se tako priča o atentatu izvedenom 1914. godine u Sarajevu na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek, češku groficu, pripadnicu nižeg plemstva.

Zaživjela je tako priča o žrtvama atentata i počiniteljima, o palima i osuđenima. Sinkronijski su prikazane sudbine aktera te je autor naširoko komentirao ljude i događaje tih kobnih vremena. Kada je u fokus komentara stavljao pojedince, nastajale su skice za portrete pogubnih sarajevskih aktera redom Gavrila Principa, Trifka Grabeža, Nedeljka Čabrinovića, Muhameda Mehmedbašića, Danila Ilića i još niz drugih likova.

Iz teksta redom izrastaju ljudi od povijesti, a poviješću obilježeni. Slaže ih Jergović jednog pored drugog kako bi čitatelj jasno razlikovao njihove sudbine, prebrojavao sličnosti i klasificirao razlike.

Nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofia Chotek naspram kraljevića, pa mladog kralja srpskog Aleksandra Obrenovića i supruge mu Drage Mašin, a onda car Franjo Josip I prema starom srpskom kralju Milanu Obrenoviću. Ocu, koji je abdicirao 1889. i kraljici Nataliji, njegovoj razvedenoj supruzi sklonjenoj u Rusiji.

Biljana Srbljanović, ”Mali mi je ovaj grob” (Kamerni Teatar 55, r. D.Mustafić)

Našli su tu svoje mjesto i pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis i major Vojislav Tankosić. Svi su oni, i još mnogi drugi pridodani tom nizu, zatvorili krug sudbine oko sarajevskih atentatora. Ta je iznimna skupina gubitnika prikazana u trenutku samog čina atentata, osvijetljena je u tekstu cjelokupna situacija u prizmi sudbonosnog događaja i zaustavljena je vještim i aktualiziranim komentarima u prvom djelu knjige Atentat, posloženom u osam odabranih naslova. Što su oni, tko su oni, zašto su činili ono što su činili, čemu su se nadali i kako su na kraju završili? Tekst ih dovodi u suodnose, međuodnose, kroz ono jedno koje se ispostavilo kao kamen zaglavni te mjera čovjeka i svijeta.

Dok su atentatori zamahnuli, bombu bacili i zapucali u drugom dijelu knjige Razrada, kratkom i sažetom, a naslovljenom Troje (nastaje “kao nacrt nikad ostvarenog dramskog teksta”), doista je bilo opisano troje aktera zatečenih zbivanjima. U tekstu tonu sve dublje u nemoći pasivnog trajanja. Oni su sestra i brat, Mara i Marko Besarović (Srbi), zatim mladić Anton Šlejer (katolik), Švabo i kuferaš. Mara i Marko nose sadržaj toga naslova, međutim treći nije samo Anton Šlejer, treći može biti i Alija Piro nazvan Ćor-Alija, a može biti i majka Marina i Markova.

Treći je dakle, mnoštven, otvoren, nedorečen, nestalan. Ima ga i nema, nikad se zapravo ne zna. No, u jednom su zaista bili samo njih troje Mara, Marko i Anton, i to u trenutku kad je puklo, kad se počelo raspadati sve što je dotada bilo poznato i priznato. Kad je puklo Marko je pomislio prasnulo je “nešto još mnogo gore”, Mari se smračilo “kao da se spustila ona najmračnija noć”, Anton se uplašio kad je puklo “na neki čudan način”, nikad takvo što nije osjetio.

Ljubav koja se tada zametnula i tek se trebala dogoditi između Mare i Antona ugasnula je kad je puklo. Sve se u mahnitost prometnulo, u mržnju i bijes prema sebi i drugima, iracionalno je zavladalo; razbijanja, prijetnje, batine, vješanja, osvete na sve načine. Srbi su bili krivi i trebalo ih je kazniti. Zašto, zbog čega, dokad će to ići i kamo će na kraju odvesti taj domaći svijet?

Pitanja ostaju bez odgovora, i nakon svega ostaje samo jedna želja – preživjeti.

Na kraju te skice, cjelokupna autorova teksta, rađena za dramu ili roman svejedno, ipak je ostalo samo dvoje, praznina je bila treća.

Jergović je aktualizirao povijesna zbivanja slobodno lebdećim reminiscencijama koje zahvaćaju zbivanja od kraja XIX. stoljeća do dana današnjih. Sarajevo ostaje poveznica koja još živi ratove, a kada će ih preživjeti i nadživjeti – ne zna se. Ta je vruća tema okupljena u prvom dijelu knjige Atentat prvo bila tematizirana u novinskim kolumnama tijekom 2014., a objavljivanjem 2016. u Crnoj Gori raspoređena je u osam naslova.

U komentarima zadržava distancu prepuštajući pripovjedaču vodstvo tekstom. Naime, pripovjedač je građu iz niza kolumni literarizirao oblikujući skice i okvir za moguću dramsku ili proznu formu. Postmodernističkim i već uobičajenim postupcima isprepleće pripovjedač u tekstu aktualne ljude i događaje iz različitih životnih područja, dovodi ih u odnose i suočava s vlastitom interpretacijom atentata i aktera tadašnjih povijesnih zbivanja. Povezuje i spaja različite literarne forme, briše prostorno-vremenske granice, i jednostavno, slobodno i nesputano hoda od jednog do drugog aktera, događaja, teksta, dokumenta.

Evidentna je moć fikcije u rukama Miljenka Jergovića. On u stvari u tekstu može sve. I to se otvoreno djelo, tekst u procesu, može čitati iz različitih perspektiva.

Jednako je intrigantno iz povijesne perspektive razumijevati sam događaj atentata i političkih implikacija iz očišta sarajevskog ratnog i poratnog iskustva, misli se na čitanje iz aktualnog ”sada” kojim se autor služi. Dimenzije razumijevanja stalno se pomiču, ovisno čijim se očima gleda na događaje. Ponuđeno je Andrićevo iskustvo, njegov pogled kroz aktivizam i poeziju. Tako Abdulah Sidrano poezijom o buncanju Gavrila Principa doživljava sarajevski atentat na potpuno drukčiji način. Polazišta Fadila Hadžića, Veljka Bulajića, Biljane Srbljanović i mnoga druga rečena i neizrečena ostaju trajnim izazovima.

Svako se ponuđeno čitanje nudi kao zaokruženo razumijevanje te se sve ponovno dovodi u pitanje razbijanjem interpretacijskih tokova. Iskustvo postmodernog čitanja sukladno je iskustvu postmodernog pisanja i komponiranja. Stalnosti i zgotovljenosti nema, nemoguće je stati u jedan zaokruženi svijet iskustva i razumijevanja. Glas pripovjedača je toliko dominantan, stalan i samouvjeren u postupcima samopotvrđivanja i produbljivanja proturječnih konstrukcija te se prepoznaje kao konstanta literarnog stvaranja u Nezemaljskom izrazu njegovih ruku.

Miroslav Artić

]]>
https://arteist.hr/miljenko-jergovic-nezemaljski-fraktura/feed/ 0 ''Nezemaljski izraz njegovih ruku'' Miljenka Jergovića
Zašto je Aleksandar Vučić ipak upisao pobjedu u Hrvatskoj? https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/ https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/#respond Sun, 18 Feb 2018 19:20:50 +0000 https://arteist.hr/?p=15943 Vučić u Zagrebu nije samo izazvao proteste pojedinih skupina građana, već i konkretnu pomutnju na Pantovčaku. O tajmingu, reakcijama Predsjednice Kolinde Grabar Kitarević, o Vučićevom nastupu, novinarima i onome što je Vučićev posjet Hrvatskoj ostavio iza sebe, kao uvijek bez dlake na jeziku, piše Aleksandar Musić.]]>

Za vješto oko, svaki je politički događaj visokog profila izvrsna prilika za reviziju starih, ali i uočavanje novih političkih rovova. Iznimka nije bio ni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Tako se desnica raspolutila, podijelila na onu koja lojalnost duguje prije svega HDZ-u u širem, a struji Kolinde Grabar-Kitarović unutar HDZ-a u užem smislu, te na onu koja je Grabar-Kitarović smatrala ozbiljenjem nacional(ističk)(n)e desnice, a sada je razočarana. Ljevica se pak podijelila na one koji Grabar-Kitarović ne mogu probaviti ni u jednom izdanju, pa su i posjet Vučića dočekali ‘na nož’, te na one koji su dali prednost onome što smatraju poželjnim popravljanjem odnosa između dvaju odnosa i država, pritom zatomivši prijašnji animozitet prema Grabar-Kitarović.

Vučić je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javni nastup mu je usavršen do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati.

Ostali pak, svak’ iz svoje primordijalne juhe stavova, obiteljskih sudbina i strahova, u posjet upisuju unaprijed pripremljeni sadržaj: za ljude koji nisu prošli kroz rat, a Srbe smatraju bratskim narodom, nebitno je tko se sastaje u ime Hrvatske i Srbije, bitno je samo da se stvari normaliziraju, da se odnosi krenu zasnivati ‘onkraj nacionalnog’, za one koji su bili žrtve rata – svaki je srpski predsjednik i premijer u Hrvatskoj neprihvatljiv (kao što je za izbjeglice iz tzv. Krajine svaki hrvatski dužnosnik u Srbiji nepoželjan), postoje i oni koji i bez osobnih traumi naprosto mrze Srbe (ili Hrvate, s druge strane) te, najzad, ona mikro-manjina koja razumije pojam nacionalnog interesa, nije vođena emocijama te može pohvaliti ili pokuditi posjet imajući na umu prije svega srednjoročne i dugoročne interese države i društva.

Ne postoji razlog da ovako promišljeni hrvatski nacionalni interes primjerice – u sebi ne uključuje i interese hrvatskih Srba. No, to je ozbiljna problematika, fino tkanje, tisuću i jedna nijansa te svakako nije rasprava za kafanu, rasprava za siromašne. O tome drugom prilikom.

Neovisno o prigodničarskim pričicama o ‘bilateralnome’, o ‘ljudima koji su na prvom mjestu’, o tome da ‘moramo razgovarati’ – svaki je politički susret ujedno i svojevrsni sraz, ogled snaga, ima i pobjednika i gubitnika. Itekako.

Moja je teza da je u ovom posjetu Hrvatskoj Aleksandar Vučić onaj koji je odnio prevagu. Sljedeći elementi to pokazuju.

Tajming

Svaki posjet političke osobe kalibra Aleksandra Vučića u definiciji je izrazito osjetljiv, zahtjevan i potencijalno koban. Ovdje čak ne govorim o njegovoj četničkoj prošlosti, ne, radi se o čovjeku koji je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javnog nastupa usavršenog do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati. Em je prirodno inteligentan, em je bio najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta, em je učio od maga javnoga nastupa i opsjene (Vojislava Šešelja), em u ovome trenutku uživa nemalu naklonost nekih zapadnoeuropskih krugova. Kao da ovo nije dovoljno, trenutno je u svojevrsnoj vanjskopolitičkoj ofenzivi, Zapad od njega traži neki modalitet tihog priznanja neovisnosti Kosova, ovaj je na tragu navedenoga najavio ‘unutrašnji dijalog o Kosovu’, zarad’ toga mu taj isti Zapad popušta na nekoliko drugih polja (u pitanju medijskih sloboda u Srbiji primjerice). Hrvatska je tu tek jedna od postaja, kockica u ukupnom mozaiku.

Još uvijek je nejasno je li poziv došao na mig (ili punokrvni pritisak) nekih međunarodnih elemenata, ili je Grabar-Kitarović pokušala sama inovirati. Neki tumače tweet američke ambasade u Hrvatskoj kao krunski dokaz prvoga, osobno – nisam tako siguran. Sasvim je moguće i drugo. U svakom slučaju, za Vučića se uvijek valja pažljivo, pažljivo pripremiti, a za Vučića u sadašnjem trenutku – bolno se pripremiti. Ako se želi moći izvući nešto za Hrvatsku, dakako. Već je činjenica da je između poziva Grabar-Kitarović Vučiću i samoga posjeta proteklo nepuna dva tjedna – bez sumnje bilo ono što je išlo na ruku Vučiću u samome startu. A to je tek početak.

Pantovčak

Kad je izašao iz službenog vozila, djelovao je pokislo i smoždeno. Ne rezervirano, kao što bi se očekivalo, nego gotovo – ranjeno. S druge strane, Grabar-Kitarović je djelovala odlučno i stameno. Čim je pristupio mikrofonu, stvari su se stubokom promijenile. Za razliku od hrvatskih novinara, koji su vjerojatno dobili suptilni naputak (ne mislim da im je išta bilo zabranjeno) da se koncentriraju na tekuća pitanja, Vučić je imao spremnog svog kućnog novinara koji ga je pitao za stradanje njegove obitelji pod ustašama u Drugom svjetskom ratu, pri čemu se Vučić odmah tobože naljutio na novinara, slavodobitno odrekao obiteljske tragedije u zalog bolje budućnosti, kao kakav mučenik.

Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora.

Tu je već Grabar-Kitarović, da je prije bila propisno brifirana, ili da sama zna nešto o tome, mogla u realnome vremenu reagirati suptilnim uzvratom, reći da se nada da će i ostatak srpske političke javnosti slijediti njegov primjer, malo manje evocirati endehaziju uvijek i nepogrešivo. Korak dalje, da je bila smionija, mogla je reći i da Hrvatska najgrublje osuđuje ustaški režim, da je hrvatska država stvorena u Domovinskom ratu, za koji je većina otvorenih pitanja upravo i vezana, pošto je Hrvatska bila žrtva agresije. Tako je lijepo mogla obrisati ustašluk s cipele, elegantno prebacujući lopticu na njegov teren, pošto je Vučićeva uloga u Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini bila sve samo ne – ona žrtve. Mogla je pretvoriti njegovo oruđe u njegovu pogubu.

Netko ovdje može reći da je ovo neukusno, licitiranje žrtvama, gdje se izgubio čovjek, no ovo je – politika. S obzirom na to da sam ne poštuje stradanje svoje obitelji kada naručuje takvo pitanje od novinara, druga strana ima izbor – ili reagirati, ili gubiti. Politika je nerijetko nadigravanje.

Na ponešto smionije pitanje novinarke Nove TV Ivane Petrović o arhivu vukovarske bolnice, Vučić pitanje momentalno razvodnjava i odgovara uvođenjem zločina Lore u igru. Dakako da si je Hrvatska pravovremenim procesuiranjem vlastitih mračnih momenata iz Domovinskoga rata (Gospić, Osijek, Sisak, Lora, Velesajam, zločini u Oluji) mogla uštedjeti puno muke, a ne biti taocem ubojica i hulja koji se skrivaju iza Domovinskog rata i hrvatstva, no Vukovar i Lora ne mogu ići u istu rečenicu. Vučić to dobro zna, no nije ga briga. To je poznata igra vage, patentirana u krugovima inteligentnijih srpskih nacionalista. Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora. Bošnjak kaže Srebrenica (likvidacija i zakopavanje nekoliko tisuća ljudi bagerima), inteligentni srpski nacionalist kaže Naser Orić. Zločin jest zločin i žrtva jest žrtva, no nije lijepo osjetno različite magnitude zločina stavljati u znak jednakosti.

O četništvu je Vučić govorio kao nečemu dalekom i stranom, rekavši da mu nitko u obitelji nije bio u četnicima. Ono što mu je trebalo odgovoriti, a to se moglo reći na blag način  (ne urlati Četnik! Četnik!) – da se cilja na njegovu (!) ratnu epizodu, njegov govor u Glini, njegov obilazak položaja sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva s kalašnjikovom u ruci, njegovih desetljeće i pol karijere u Srpskoj radikalnoj stranci – a ne na njegovu obitelj. Jezik je neslućeno bogatstvo, mnogo se stvari može reći na lijep način, ostati u granicama najsavršenije diplomatske pristojnosti, a ipak – reći. Ovako mu se dala pozornica da laprda što god poželi.

Moglo ga se bocnuti i ljubaznim nuđenjem pomoći u pitanju reguliranja medijskih sloboda u matičnoj mu državi, tu je posebno slab. Grabar-Kitarović je to mogla izgovoriti uz svoj karakteristični osmijeh, zericu utrljati sol u ranu, to bi tek bilo zaokruženo. Umjesto toga, bila je umrtvljena.

Tako je Vučić u svojim i očima svoje javnosti već u prvih nekoliko sati boravka u Hrvatskoj upisao malu pobjedu.

Vrginmost / Gvozd

Ogromna pogreška Grabar-Kitarović bila je ne doći u Vrginmost / Gvozd, već pustiti Vučića da operira tamo sam. Pogreška iz nekoliko razloga i na nekoliko razina. Prvo i najbitnije, to je Republika Hrvatska, a tamo žive građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti. Dolazak Grabar-Kitarović poslao bi snažnu poruku prije svega tamošnjim Srbima – da ih hrvatska država percipira kao svoje te da ih štiti. Ovako je Vučiću servirana pozornica za njegove solilokvije, a cijeli kraj kao nešto njegovo. Da nesreća bude veća, to kao da potvrđuje onu tezu o hrvatskim Srbima kao građanima drugoga reda, koji u definiciji trebaju zaštitu Srbije. Kratkovidno i nemušto sa strane Grabar-Kitarović. Ako se bojala reakcije domaćih nacionalnih desničara – čega se bojala? Zar se nisu ti vrli muževi, prema vlastitu izrijeku, borili da to bude Hrvatska, a ne Srbija? Zar nije Hrvatima prvima u interesu da se tamošnji Srbi u Hrvatskoj osjećaju kao kod kuće, jer kod kuće i jesu, a ne da budu izručeni daljinskom upravljaču Beograda?

Ako si već riskirala pozivanjem Vučića, što riskiraš posjetom srpskoj djeci u Vrginmostu / Gvozdu?

Vučić se tu već poprilično okuražio, do te mjere da je direktno lagao u kameru. Naime, na pitanje pitomog Elvira Mešanovića s N1 o njegovu govoru u Glini u ožujku 1995., on eksplicitno tvrdi da nigdje nije spominjao ‘Veliku Srbiju’, iako jest. Ono što je najfascinantnije jest da je svojom retoričkom rabijatnošću stvorio upravo takvu atmosferu u kojoj bi svako daljnje inzistiranje novinara na tome, ili vađenje pametnog telefona iz džepa i reproduciranje YouTube snimke – izgledalo neukusno, kao provociranje, izazivanje tenzija. Baš zato što mu se dopustilo da se toliko razmaše.

Pupovac

Sasma je razvidno da se Pupovac nalazio u delikatnoj situaciji. Kao što je i donekle razumljivo, iz perspektive hrvatskih Srba, zašto si nikad neće moći priuštiti snažnije tonove prema Banja Luci i Beogradu. No ovdje ga je Vučić, u biti, potpuno ponizio. Na snazi su bile one šale i pošalice koje su usmjerene samo prema jednoj osobi, svi se smijemo, no samo jedan završava ismijan. Iako naizgled tek šale, one otkrivaju jedan puno dublji procijep u srpskom nacionalnom korpusu. Srpski su nacionalisti hrvatske Srbe nerijetko poimali kao ponešto slabe, sumnjive, odveć iskvarene jugoslavenstvom. Poprilično sam siguran da Vučić duboko u sebi Pupovca i dalje percipira na taj način. Pupovac je definitivno trebao pokazati malo individualnosti. To nipošto ne bi bilo personaliziranje ili ne daj Bože miniranje posjeta, tek bi gostu dao do znanja da je kao predsjednik Republike Srbije uvijek dobrodošao gost u srpskoj zajednici u Hrvatskoj, ali i dalje gost, a ne šef. Da hrvatski Srbi nisu njegovo vlasništvo. Ovako ga je ovaj uspješno ismijao, a druge strane Pupovac kao da se ponovno servirao hrvatskim nacionalistima koji odvajkada tvrde da je na liniji s Beogradom, tek puki pijun, protiv Hrvatske. U svjetlu ovoga, epizoda u Lisinskom ostavila je snažan trag.

Postignuto

Kao što se moglo očekivati – izgledno je da je postignuto malo. Počinjen je ogromni faux pas u startu, prije nego je do susreta i došlo – previše, prelabavo definiranih tema. Kada se bilateralnim susretom visokoga ranga želi nešto postići, na stol se stavlja pitanje do dva. Ako se nešto uopće želi riješiti, dakako. U slučaju pitanja do dva – suprotnoj je strani manevarski prostor minimalan, možebitni show je sabijen u zametku. Da je Hrvatska na stol stavila samo temu arhiva vukovarske bolnice, a ostalo odložila za iduće susrete – mogla bi reći da je nešto postigla. Da je puno postigla. Ovako je dobila hrpu granično beskorisnih papirčina i lekciju iz političkog PR-a. Nije to moja ocjena, to je na kraju krajeva – Vučićeva ocjena. Naime, kada se želi saznati što Vučić uistinu misli, ne gledaju se njegove izjave dane na nekoj press konferenciji, pošto uvijek ima jednu priču za Zagreb, drugu za Sarajevo, treću za Banja Luku, četvrtu za Europsku komisiju, petu za američku ambasadu u Beogradu, šestu za Putina, sedmu za Peking. Dovoljno je pogledati što piše Informer, njegovo osobno glasilo. U tim napisima Grabar-Kitarović je minimalno ispoštovana kao domaćin, on pak pro-aktivno nahvaljen kao rasni državnik koji je bio dominantan.

Kolinda Grabar-Kitarović nesumnjivo je pretrpjela solidnu političku štetu, neki kažu nepopravljivu. Ostaje vidjeti je li tomu tako. Desnica joj masovno otkazuje potporu, pitanje je hoće li i poslovično jake HDZ-ove mreže lojalnosti to uspjeti sanirati. Savjetnici i protokol su trebali biti prva linija obrane, no kao da su se predali bez ispaljenog naboja.

Politika je igra, ona je zanat. Ona je i riječ i reakcija i gesta i mimika, pa i obmana. Da bi se normativa mogla implementirati, valja savladati operativu. Aleksandar Vučić ju je davno savladao, neki, nažalost, nisu.

Aleksandar Musić

]]>
https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/feed/ 0 Vučić u Hrvatskoj
Black Panther: Neprekidna borba umjetničkih i komercijalnih ambicija https://arteist.hr/black-panther-soundtrack/ https://arteist.hr/black-panther-soundtrack/#respond Sun, 18 Feb 2018 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15898 Nisu tu superjunaci ''Black Panther'' ili Kendrick Lamar, nego Disney. Kupnjom Marvela stvorili su kontinuirano sredstvo opojnog šarenila koje svaki put iznova nađe način kako se prikazati važnijim i ozbiljnijim nego što zaista jesu.]]>

”Black Panther: The Album”, soundtrack istoimenog blockbustera, predstavlja još jedan dokaz rastućega komercijalnog i kreativnog utjecaja Kendricka Lamara. Lamar figurira kao glazbeni ravnatelj, producent i najzastupljeniji izvođač na toj kompilaciji nadahnutoj prvim Marvelovim afroameričkim superjunakom koji je dobio samostalni film u njihovom kinematografskom svemiru. Afrofuturističke teme naznačene u sintezi identitetskog ponosa, nadnaravnog i tehnološki naprednog idealna su podloga za jednog od najhvaljenijih hip-hop izvođača mlađe generacije. Ne čudi stoga da su Marvel i redatelj Ryan Coogler odlučili ojačati reputaciju skupoga stripovskog spektakla dodatnim kulturnim kapitalom.

Specifična je društvena težina tog junaka nešto drukčija nakon mandata Baracka Obame, ali i zbog brojnih rasnih tenzija obilježenih sukobima s autoritetima, a to potvrđuje i činjenica kako na aktualnim izdanjima stripovskog serijala kao scenarist radi utjecajni novinar, politički komentator i pisac Ta-Nehisi Coates. ”Black Panther”je također mitologijom koja uključuje skrivena afrička kraljevstva jasno razdvojen od ostatka Marvelovih junaka i njihovih filmova. Svjesni afrocentrične pozadine glavnog lika, Lamar i suradnici, standardno okupljeni oko matične mu izdavačke kuće Top Dawg Entertainment i prošireni nizom zvjezdanih gostovanja poput The Weeknda, Travisa Scotta, Futurea i Jamesa Blakea, tom albumu pristupaju daleko studioznije, negoli je to običaj s kompilacijskim albumima koji prate popularne filmove.

Tu nema nespretnih sparivanja po modelu ”što je trenutačno popularno na Billboardovim ljestvicama”, a usprkosvelikom broju izvođača ipak se pazi na ujednačen ton cjeline. Poput prošlogodišnjega Lamarova solo albuma ”Damn”, i ”Black Panther: The Album” je ostvarenje opterećeno neprekidnom borbom umjetničkih i komercijalnih ambicija.

S jedne je strane u pitanju eklektičan hip-hop projekt koji pokušava spariti komercijalne zvukove aktualne američke produkcije s utjecajima afričkih plesnih underground formi poput kwaita i gqma. S druge je pak album najavljen poprilično konvencionalnim i ne pretjerano zanimljivim baladnim singlom Kendricka Lamara i SZA-e ”All The Stars”. Posve su razumljivi određeni radiofonični ustupci poput navedenog ili predvidljive Lamarove suradnje s The Weekndom u ”Pray For Me” s obzirom na veličinu takva projekta.

Pravo se srce albuma ionako krije u intenzivnijim i ambicioznije zamišljenim pjesmama nekoliko različitih izvođača koje funkcioniraju kao iznenađujuće prirodni posse cutovi. U ”Bloody Waters” Ab-Soul prosipa nizove psihodeličnih stihova prošaranih realističnim motivima, dok se Anderson Paak i James Blake izmjenjuju u efektnim neo-soul refrenima otpjevanima preko zanimljive karipski obojene produkcije u izvedbi stalnih Kendrickovih suradnika Soundwavea i Robina Hannibala.

”King’s Dead” je pak po mnogočemu središnja točka cijelog albuma. U višedijelnom instrumentalu povezanom mehaniziranim mračnim teksturama Lamar zauzima središnje mjesto, s ponovnim gostovanjem Jamesa Blakea te sporednih uloga Jaya Rocka i Futurea. Repajući iz perspektive antagonista filma Erica Killmongera, Kendrick uranja u zabavni stripovski monolog i koristi prostor kako bi dao drugu perspektivu vlastitog stvaralaštva. Velike teme poput integriteta, odanosti i obitelji odjednom proglašava nevažnima. Tako vrlo jasno komentira i vlastiti vrlo često konfuzan položaj u svijetu modernog hip-hopa.

Naime, kao izvođač okrenut kompleksnom osobnom identitetu, on istovremeno naglašava potrebe i posebnosti zajednice, te se često u pjesmama nađe okružen suprotnostima – nihilistima poput Travisa Scottta ili Futurea. Analogno stripovskoj etici i estetici omeđenoj mračnim i svijetlim likovima te njihovim čestim ispreplitanjima koja naglašavaju moralne i psihološke kompleksnosti, MC-ijevi su istodobno protagonisti i pripovjedači. Vješto spajajući obrazovni i zabavljački aspekt hip-hopa kao rijetko tko u posljednjih petnaestak godina, Kendrick Lamar djeluje prirodno i kad se očigledno napreže u mirenju različitih aspekata glazbe. Nije stoga čudno kako njegovi posljednji uradci, uključujući i ovaj, istodobno djeluju kao komercijalni ustupak i novi artistički podvig.

Bez obzira na poneki slabiji trenutak, ”Black Panther: The Album” predstavlja veliki korak naprijed za svijet visokobudžetnih soundtrackova nudeći autorsku viziju umjesto pukog unovčavanja trendova. To što je u XXI. stoljeću povod za takvo okupljanje skupi stripovski spektakl, a ne kvartovska studija poput ”Učini pravu stvar” Spikea Leeja, više govori o potrebi suvremenih autora i njihove publike da pobjegnu u šareni eskapizam, nego o bilo čemu drugom. Svejedno, ako je to potrebno kako bi se ponovno sagradio osjećaj identiteta koji nakratko djeluje lišen uskih okova diskografskih algoritama, sasvim je u redu.

Usprkos brojnosti autora ”Black Panther: The Album” jedno je od koherentnijih hip-hop ostvarenja u novije vrijeme, možda i zato što je gotovo svaki zvukovni komadić povezan skrivenim narativom posuđenim iz stripa i filma. Pitanje koje se logično postavlja jest o kompatibilnosti potencijalnoga subverzivnog aspekta autorskih namjera i neizbježne uklopljenosti u korporativni aspekt jednog megaprojekta. Odgovor koji daje album poput ovog nije posve jednoznačan, ali iznova potvrđuje međuovisnost gotovo svih oblika urbane kulture i struktura moći koje ih neprekidno upijaju održavajući time relevantnost. Drugim riječima, pravi superjunaci ovdje nisu Black Panther ili Kendrick Lamar, nego Disney. Kupnjom Marvela stvorili su kontinuirano sredstvo opojnog šarenila koje svaki put iznova nađe način kako se prikazati važnijim i ozbiljnijim nego što zaista jesu.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/black-panther-soundtrack/feed/ 0 Kendrick Lamar vs. ''Black Panther''