U jeku rata u Siriji, kad je plima izbjeglica preplavila Europu, reakcije su bile podijeljene. S negodovanjem, brigom i ljutnjom komentirale su se snimke s istočne granice koju su pokušavale prijeći izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Iraka. Danas, kad Europa otvara svoje granice izbjeglicama iz Ukrajine, odgovor je potpuno drugačiji: unison i topao, ljudski.

Društvenim mrežama širi se meme koji u dvije sličice objašnjava razliku: na prvoj su tamnoputi mladi muškarci u naponu snage, na drugoj majke s uplakanom djecom. Cinična ilustracija, svakako, ali i rječita.

Dok je val imigranata 2015. godine podijelio Europu, ovaj novi ju je spojio. Diplomatski utišano negodovanje prema ideji da se Hrvatska otvori tadašnjem valu izbjeglica sažeto je u tadašnjoj izjavi predsjednika HAZU-a, akademika Zvonka Kusića.

Radi se o globalnome problemu koji treba rješavati sustavno, a ne stihijski, vodeći računa o sigurnosnim, političkim i ekonomskim implikacijama, kao i o ograničenim kapacitetima Hrvatske.

U izjavama političara koje se mogu čuti ovih dana, ne spominju se “sigurnosne, političke i ekonomske implikacije” niti se vodi računa o “ograničenim kapacitetima Hrvatske”. Naprotiv, za ukrajinske se izbjeglice govori da su “idealni migranti za razvijeni europski svijet” (Stjepan Šterc, demografski stručnjak) te da su Ukrajinci poželjni useljenici za EU jer kod njihova prihvata “nema kulturoloških barijera, jasno je da će se dobro integrirati i da su dobri radnici” (Ivan Lajić, stručnjak za migracije Instituta za migracije i narodnosti). 

Moglo bi se reći da za Ukrajincima kao “vrućom migrantskom robom” vlada jagma: europske se zemlje utrkuju u ukidanju svih administrativnih prepreka za njihov ulazak, osiguravaju im pravnu, psihosocijalnu i socijalnu pomoć, financijsku podršku, hranu, smještaj.

Što se prihvata izbjeglica iz Ukrajine u Hrvatsku tiče, čini se da institucije rade svoj posao. 

Veleposlanstvo Ukrajine u RH otvoreno je za stranke po nekoliko sati dnevno i obično je to sasvim dovoljno da pokrije uobičajene potrebe Ukrajinaca u Zagrebu. Znam to jer prozor moje radne sobe gleda baš na taj ulaz u ambasadu i pred njim nikad nije gužva, rijetko tkogod pozvoni na ta bijela vrata. Pred njima se po par puta u svojoj smjeni u kratkoj patrolirajućoj šetnji baltazarski zaokrene policajac prije nego što se opet vrati u stražarsku kućicu. 

Od prošlog tjedna je drugačije: ljudi pred ambasadom čekaju u grupama, pognutih glava, stisnutih ramena, djeluju zabrinuto čak i s leđa.

U punom je pogonu i Hrvatski Crveni križ, koji prikuplja donacije za pomoć izbjeglom i raseljenom stanovništvu uslijed ukrajinske krize. Spreman je i UNHCR koji u prihvatnim centrima kroz razne projekte pravne, psiho-socijalne i socijalne pomoći pomaže izbjeglicama. (Predstavnik UNHCR-a Hrvatska Mitre Georgiev govorio je nekidan o tome u programu Dijalogija Festivala tolerancije, ističući važnost integracije izbjeglica u društvo i školski sustav.)

U domaćoj krizi izazvanoj potresom u Zagrebu i na Banovini, pokazala se snaga izvaninstitucionalnog udruživanja volontera putem društvenih mreža. Srce, ruke, lopata: tisuće Hrvata krenuli su nakon potresa pomoći svime čime mogu, ne čekajući da se inertne državne institucije otresu smušenosti.

Obični ljudi velikog srca bili su tada pet koraka ispred institucija. I danas su. 

Konkretna, neposredna pomoć pruža se izbjeglicama kroz volontersku mrežu realiziranu u grupama SOS Ukrajina i Hrvati za Ukrajinu na Facebooku. Petnaestak tisuća agilnih ljudi dogovara se oko odlaska konvoja pomoći izbjeglicama na granici sa Slovačkom, Mađarskom, oko izvlačenja žena iz opkoljenih gradova, oko nabavke kaciga, vreća za spavanje i kamuflažnih mreža za ukrajinske vojnike i civile. Stvorena je baza ljudi koji nude besplatan smještaj za ukrajinske obitelji diljem Hrvatske, otvaraju im domove, pozivaju u apartmane u Dalmaciji i Istri, na otocima, u kuće u Slavoniji i Lici. Kombiji puni higijenskih potrepština i zimske odjeće odvoze se skoro svakodnevno na granicu, otamo se vraćaju s izbjeglicama…  U grupi su i Ukrajinci koji žive u Hrvatskoj, prevoditelji, ljubitelji životinja koji nude prijevoz, hranu i smještaj ljubimcima Ukrajinaca. Za svaki se problem brzo nađe rješenje, i stvarno ima nešto osnažujuće i utješno u tome, vidjeti kako se ljudi skrbe jedni o drugima.

Administratorice grupe SOS Ukrajina, Ganna Kamendrovska, Nika Bijelić i Kristina Jelčić odlično su organizirane: upravljaju bazom podataka o dostupnom smještaju za izbjeglice koji je u samo nekoliko dana postao masivan, povezuju razdvojene obitelji, umrežavaju volontere. Uključili su se i poznati Hrvati; Toni Cetinski nudi stan u Rovinju na neograničeno korištenje jednoj obitelji, Ella Dvornik plaća troškove autobusa za odvoz humanitarne pomoći i dovoz izbjeglica, ima ih još mnogo koji su aktivno uključeni u male ciljane akcije. 

Aktivni su i studenti: Katedra za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu skuplja donacije za Ukrajince koji dolaze u Hrvatsku. Do 11. ožujka u Klubu studenata KSFF prikupljaju se higijenske i medicinske potrepštine, topla odjeća, hrana s duljim rokom trajanja, igračke, pokrivači itd.

Iskustvo samoorganizacije na Banovini nakon razornog potresa učinilo je Hrvate spremnijima da instinktivnije reagiraju, da budu učinkoviti u akcijama “u vlastitom aranžmanu”. Upravo se takva vrsta ciljane pomoći izbjeglicama, po principu “čovjek čovjeku”, a ne “institucija korisnicima”, pokazuje ključnom i u ovoj krizi.

**Udruga Arteist doprinijeti će integraciji izbjeglica kreativnim i edukativnim radionicama za djecu. Održavat će se u našem prostoru u Ilici, u suradnji s domaćim likovnim umjetnicima, piscima i psiholozima. Svi koji se žele uključiti u osmišljavanje i realizaciju ovog projekta, mogu se s prijedlozima javiti na info@arteist.hr

* Crveni križ je u Zagrebačkoj banci otvorio račun za donacije za pomoć Ukrajincima: IBAN: HR0923600001503056530, Poziv na broj odobrenja 705, za uplate iz inozemstva BIC (SWIFT) kod: ZABAHR2XXXX

Ove godine, tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci, domaći pjesnici i pjesnikinje dobit će priliku boraviti i stvarati na otoku Zlarinu, u rezidenciji “Vesna Parun”. Jedan je to od rijetkih programa ove vrste u Dalmaciji, i u Hrvatskoj uopće, koji daje podršku autorima u neometanom stvaranju poezije.

Organizator je kulturna udruga Fotopoetika iz Šibenika, a njihov poziv na sudjelovanje prenosimo u cjelosti.

*

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Rok za podnošenje prijave: 31. ožujka 2022. u ponoć

Trajanje rezidencije: 2 tjedna

Razdoblje i mjesto provedbe: najkasnije do kraja rujna 2022. / otok Zlarin kod Šibenika

Uvjeti prijave:

Prijavitelji moraju imati objavljenu barem 1 zbirku poezije;

Prijavitelji moraju imati najmanje 18 godina na datum podnošenja prijave;

Prijavitelji moraju biti hrvatski državljani;

Prijavitelj mora održati barem jedno javno predstavljanje tijekom rezidencije.

Što je ponuđeno:

Boravak na otoku Zlarinu u privatnom smještaju;

Pokriveni troškovi putovanja i smještaja;

Honorar;

Promocija rezidenta na društvenim mrežama i u medijima;

Podrška tijekom boravka.

Za prijavu je potrebno poslati dokument u PDF ili Word formatu koji sadrži:

• Životopis (ne duži od jedne stranice);
• Motivacijsko pismo s obveznim obrazloženjem zašto prijavitelj želi boraviti na rezidenciji
• plan rada za vrijeme boravka.

Prijave se šalju na fotopoetika@gmail.com

Ime odabranog rezidenta bit će proglašeno 10. travnja u Šibeniku prilikom proslave 100. obljetnice rođenja Vesne Parun i objavljeno na Facebook stranici organizatora projekta (Kulturna udruga Fotopoetika). Odabrani rezident također će biti obaviješten putem e-poruke.

 Ovo je prva književna rezidencija na području Šibensko-kninske županije. Organizira se po drugi put i provodi uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Filmovi utječu na književnost. Priznajem to kao vlastiti poraz.

Filmovi Jima Jarmuscha definitivno su utjecali na ovdašnju književnost devedesetih: kad danas čitam te priče, te romane, čine mi se kao genetski inženjering Jarmuschevih filmova i Carverovih kratkih priča, neki polufunkcionalni klon, naša metaforička ovca Dolly.

I ja sam sudjelovao u tom inženjeringu. Pod dojmom Jarmuschevih filmova uklanjao sam iz priča svaki dulji opis, unutrašnje monologe, elaborirano izražavanje osjećaja. Sve sam to izbacivao iz teksta kao od moljaca izgrižene dronjke starih džempera iz ormara, sve dok nisu ostali samo goli pokreti likova i njihovi šturi dijalozi, hrpa dijaloga koji su morali zvučati kao da su prepisani direktno iz života, u stilu: “Slavice, dodaj mi malo soli”, reče Joško. “Evo”, odvrati Slavica. Dakle, priče koje su nalikovale na scenarije za otužne hrvatske kratke filmove.

Dugo mi je trebalo da se otresem tog jada. Zato mi se valjda i ogadilo uopće pomišljati na vezu filma i književnosti, nakon dugo vremena uspio sam potisnuti u sebi taj Jarmuschev utjecaj u koktelu s Carverom, ogavnom koktelu koji ima okus kao da izmiješaš jeftino vino s još jeftinijom, u kućnoj radinosti ispečenom rakijom. Takvo pisanje odvede te u bunilo, odmakne te od stvarnosti prema hermetizmu i, još gore, stvarnosnoj prozi.

Valjda zato godinama ništa nisam ni pisao, čistio sam se od toga kao narkoman u Čenakolu. Čistio sam se od samonametnute diktature “stila” koji se trudi vinuti do vrhova visoke umjetnosti, ali se u tom uzdizanju slomi jer je šupalj i isprazan. Takvom stremljenju prema “umjetničkom stilu” odaje se jedino pisac koji ne zna o čemu točno želi pisati, pisac bez teme.

Takav sam bio i ja. Dugo sam tražio temu. Učinilo mi se da je imam kad je došao prvi val korone u onoj kombinaciji s potresom u Zagrebu. Sam život mi je tada dao temu, radnju, vremenski slijed. U tu zanimljivu temu, kao meso u sarmu, uvaljavao sam i neke svoje davne preokupacije koje sam, ne ponovilo se, devedesetih pod utjecajem Jarmuscha, Carvera i sličnih pokušavao izraziti kroz kretenoidno umjetničko pisanje, kroz kao neki šturi, ali kao i pomno osmišljeni stil koji koketira s ništavilom, kao zapisi Josipa Vanište. Va ništa.

Napisao sam u kratkom vremenu kratki roman. Bio sam zadovoljan jer je svojom nemarnošću, jasnim govorom, nikakvim pretenzijama ispao potpuno drugačiji od onih prijašnjih sranja kojima sam mislio da se približavam istinskoj književnosti. Haha, koji debilizam.

No, nakon što je Petokoronaš objavljen u Zagrebu i Beogradu, ponovo sam zapao u ćorskokak. Moram opet čekat neku tešku nepogodu, možda novi svjetski rat, da pisanje poprimi smisao. Ali to je riskantna igra, jer tko će uopće preživjet taj rat, tko će ostat da kupi tu knjigu?

I onda odjednom – film. Opet film. Dean Šoša na Trećem programu HTV-a pušta ciklus filmova Claudea Chabrola, pripadnika francuskog novog vala, jednoga od najvećih i najplodnijih. Većina je tih filmova koji na Trećem idu ponedjeljkom navečer snimljeno sedamdesetih godina. Mnogima je ishodište radnje u potrebi da se, i po cijenu ubojstva, riješe bračnih partnera. Mogao sam suosjećati s time.

Gledajući ih, pokrenuli su ti Chabrolovi filmovi koje gledam ponedjeljkom, nešto u meni. Gledam ih hipnotizirano, potpuno drugačijeg dojma od onih Parižana koji su od revolta prema toj neizdrživoj količini dosade rukama počupali stolice iz jedne kino dvorane.

Mnoge je filmove Chabrol radio po predlošcima krimi romana ili vijesti iz crne kronike, no teško da ih se može, bez značajnijeg semantičkog proširenja te definicije, nazvati pukim krimićima. Mislim, oni to i jesu, ali su istovremeno i više od krimića. Kao Hitchkokov Psiho. Kad su Chabrola pitali zašto poseže za običnim krimićima, odgovorio je prostodušno: svi slušaju, gledaju kad umetneš neko ubojstvo, neku perverziju. No, mene je pridobio nečim drugim: filmovi mu djeluju tako nemarno, nehajno snimljeni. U tome je Chabrol stilski srodnik Simenonu: on je svoje krimi romane znao napisati u jedan dan – zavukao bi se u kakvu gostionicu, baš onakvu u kakve Chabrol voli smjestiti radnje svojih filmova, sjeo bi otraga za stol u bašti i ne bi se otamo micao sve do noći, kad bi pred sobom imao dovršen kratki roman od kojih stotinjak stranica. Unatoč brzini pisanja, sve je bilo tako puno dobre atmosfere i dobro ocrtanih likova.

Dojam nemarnosti sigurno je povezan i s time što je Chabrol snimio hrpetinu filmova, gotovo da ih je snimao jednoga za drugim, baš kao što je Balzac jednoga za drugim pisao svoje romane. Izgradio je tako, ili barem vješto ocrtao, golemu hrpu likova. Da, Chabrol, Simeon i Balzac imaju puno toga zajedničkog, tko bi rekao. I svi u svojim radovima koketiraju s niskim stilom! A uspjeli su u nekim djelima postići vrhunsku umjetnost. Naravno, tamo gdje omanu, likovi im ponekad postaju karikaturalni: tako je i u onim slabijim Chabrolovim filmovima, slabijim Simenonovim i Balzacovim romanima. 

Kao što su mi zagrebački potres i pandemija prije dvije godine servirali radnju za Petokoronaša, tako mi je sada Chabrol servirao formu za novi roman koji pišem. Petparačko umijeće korištenja crne kronike u kvaziartističke svrhe upogonit ću tako da fabulu preuzetu iz vijesti nafilam svojim, možda nezanimljivim opsesijama, zapažanjima i reminiscencijama koje bi u autobiografskom, umjetničkom romanu djelovale kao klasična hrvatska smorana. Dakle, mimikrirat ću tu smoranu u zanimljivu crnokronikašku radnje, zagrnut ću je njome kao raskošnom bundom ubogu ružnjikavu djevojku, a onda će radnja utjecati i na stil, držat će smoranu na uzdi da se ne otme, ne podivlja, ne ode u jalovi art. Eto, tako ću! Napokon mi se isplatilo što godinama plaćam pretplatu na HTV, i to zahvaljujući Dejanu Šoši što vadi te filmove iz ropotarnice sedamdesetih kao mađioničar klonule zečeve iz pohabanog cilindra.

E da, sviđa mi se i to što u tim Chabrolovim filmovima nema jebenih mobitela, tik toka, laptopa, samo telefonske govornice, telefoni i auti kao iz spotova Zabranjenog pušenja.

Muzeji u Ukrajini su zatvoreni, no ukrajinska umjetnost je živa i otporna na metke! Zagrebački Muzej naivne umjetnosti odaje joj počast dojmljivom virtualnom izložbom ukrajinske slikarice Marije Prijmačenko.

Njezina su djela prožeta ukrajinskim tradicionalnim utjecajima, često mitološkim. U radovima suprotstavlja dobro i zlo, ružno nasuprot lijepome, prijeteće nasuprot pomirljivom i pitomom. Tijekom života izlagala je diljem Sovjetskog saveza. 

Još kao mala, Marija je oboljela od dječje paralize, što je jako utjecalo na njezin život i profesionalnu karijeru. 

Ovako je sama opisala ishodište svoga umjetničkog djelovanja:

Jednom, kao mlada djevojčica, pratila sam gakanje gusaka. Kada sam s njima otišla do pjeskovite plaže, na obali rijeke, nakon prelaska polja ispunjenog divljim cvijećem, počela sam slikati stvarno i imaginarno cvijeće štapićem na pijesku … Kasnije, odlučila sam oslikavati zidove moje kuće u prirodnim tonovima. Nakon toga nikada nisam prestala crtati i slikati.

Izložba radova Marije Prijmačenko izvorno je realizirana u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti od 1. do 17. lipnja 2007. godine uz visoko pokroviteljstvo Veleposlanstva Republike Ukrajine u Republici Hrvatskoj. Na inicijativu tadašnjeg veleposlanika, NJ. E. Markijana Lubkivskija i tadašnjeg ravnatelja HMNU-a Vladimira Crnkovića, izložena su 24 djela iz Ukrajinske fundacije „Marija Prijmačenko“ i Zbirke Olega Pinčuka i Lilije Dobžanske.   

Predstavljeni opus Marije Prijmačenko obuhvatio je ciklus slika imaginarnih bića – životinja proizašlih iz autoričine mašte i narodnih, usmenih predaja i bajki, u kojima repetitivnim floralnim motivima spaja ornamentalistiku narodnih vezova, a indikativnim naslovima upućuje na njihovo moguće čitanje.

Povodom otvorenja izložbe u zagrebačkom Muzeju naive, akademik Mykola Žulinsky napisao je tekst o autoričinom liku i djelu.

– Čini se da njezina memorija čuva i želi prikazati još poganske, pretkršćanske maštarije o svijetu koji nas okružuje, da nam prenese te fantastične likove, šare, magično znakovlje i simbole, koji su se rađali u mašti naših predaka prije stotina i stotina godina. Fantastični bestijarij Marije Prijmačenko svijet je arhetipova – nikad do kraja odgonetnutih, a opet bezvremenskih.

Izbor prikazanih radova danas je aktualniji nego prije 15 godina kad su izloženi u Zagrebu: prikazuju vječnu dinamiku borbe dobra i zla.

Pogledajte kako su divni nazivi koje je Marija Prijmačenko nadjenula svojim slikama:

• Ova zvijer jako usta otvara, ali zuba nema…,1987., 35 x 46 cm, gvaš, papir, vl. Zbirka Olega Pinčuka i Lilije Dobžanske
• Černobilska nesreća ljudima je ostavila zauvijek bijedu,1993.,60 x 83 cm, gvaš, papir, vl. Ukrajinska fundacija Marije Prijmačenko
• Leti zmaj na Ukrajinu te se zapleo u biljkama, 1987., 62 x 88 cm, gvaš, papir, vl. Ukrajinska fundacija Marije Prijmačenko
• Ova zvijer ima velike zube, a mali rep…,1983., 60 x 84 cm, gvaš, papir, vl. Zbirka Olega Pinčuka i Lilije Dobžanske
• Ova zvijer samu sebe sisa, 1993., 60 x 82 cm, gvaš, papir, vl. Ukrajinska fundacija Marije Prijmačenko
• Ptičica se igra svojim repićem, 1977., 55 x 71 cm, gvaš, papir, vl. Ukrajinska fundacija Marije Prijmačenko

Marija Oksentijivna Prijmačenko (ukr. Марія Оксентіївна Примаченко); (Bolotnja 1. siječanj 1908. – Bolotnja, 18. kolovoz 1997.); je ukrajinska slikarica folklorne umjetnosti i umjetnosti naive. Njezin rad je posebno poznat po neuobičajenom načinu crtanja i bojanja keramike koja uključuje ukrajinske narodne simbole i mitološke konotacije. Marija je rođena u selu Bolotnja u Kijevskoj oblasti, gdje je provela cijeli svoj život i postala prepoznata kao izniman slikarski talent. Primila je i ukrajinsku nacionalnu nagradu Taras Ševčenko.

Nekad sam živjela za umjetnost, išla sam barem na jednu likovnu izložbu tjedno, često i na više njih. Pisala sam likovne kritike, nastojala u tome biti beskompromisna. Nekoliko su mi ih objavili na Arteistu. 

Brzo sam na sebe navukla mržnju scene. Jednom sam na Salonu mladih u HDLU-u čula mladog slikara kako iza mojih leđa govori kolegi kiparu: “Eno očajna povjesničarka, opet nas je došla pljuvat, očajnica!”. Osjećala sam se loše, kao što se sigurno osjećao Vili Beroš kad su mu prosvjednici pod prozorom vikali “Odlazi!”. 

Tako je to s kritikom, auru ti zamrači mržnja onih koje si svojim riječima povrijedio. Čini mi se da je kod nas lakše biti novinar koji piše o kriminalu nego kritičar koji piše o likovnim djelima. 

Korona me uspjela potpuno udaljiti od moje strasti. Ispočetka nije ni bilo izložaba, kasnije su uveli kovid potvrde. Tako su prošle skoro dvije godine koje sam provela po dječjim parkovima sa sinom i kćeri. Sjedila sam katatonično na kraju klupe kao vrana na telefonskoj žici dok su druge majke razmjenjivale savjete o zdravoj prehrani i odgoju, uvijek dobro opremljene vlažnim maramicama. Moja su djeca izgledala kao gerilci Vijetkonga, lica zamazanog šmrkljima koje su naučili brisati tako da bi se njima umili.

Muž mi je sve više spočitavao da bih se i ja morala zaposliti, ne možemo više ovako s jednom plaćom. U očaju sam čak razmišljala da napravimo i treće dijete pa da se prijavim na plaću roditelja-odgojitelja. U međuvremenu je gradonačelnik Bandić naprasno preminuo i nova vlast u gradu ukinula je tu mjeru. Možda se sama sudbina uplela i poštedjela me tog zakucavanja lancima na galiji roditeljstva. Tko zna kako bi sve to završilo? Vjerojatno depresijom i pred Božić mojom – umjesto svinjskom – glavom u pećnici.

– Mogla bi opet počet pisat za Arteist, vidim da su se opet nešto zalaufali. Da nam tu i tamo kapne još neki honorar, barem režije da pokrijemo. Jer ako Putin napadne Ukrajinu, a rat presiječe plinovod… – zabrinuto će moj muž nakon što su na vijestima najavili poskupljenje plina od sedamdeset posto.

– A o čemu da pišem? O tome kako sam po cijele dane doma s djecom dok ti…

Da presiječe moje zanovijetanje i skrene mi pažnju na temu koja me zanima, muž je pojačao ton na televiziji, počela je reportaža o testiranju školske djece. 

*

Muž je otišao rano na posao. Sin mi je plašljiv, nježan, pomalo čak feminiziran. Ujutro je drhtao kao lasta kad sam mu nosu približila testni štapić koji su nam poslali iz škole. 

– Ne mogu, mama, bojim se jako! Curit će mi krv iz nosa! Ti to ne znaš…

Ne, nije imao povjerenja u mene. Zna da imam dve lijeve ruke. Da zovem susjedu da to napravi? 

Bespomoćno sam držala štapić u ruci. 

– Zamisli da je ovo Harry Potterov čarobni štapić! Kad ti ga gurnem u nos, dobit ćeš neviđene moći. I možda po tebe dođe onaj div da te odvede u tajnu školu za čarobnjake, Hogwarts… – pokušala sam ga pridobiti pričom o njegovom omiljenom liku.

– To bih volio… 

– Hajde onda zažmiri i nagni glavu, a ja ću ti što nježnije mogu stavit malo taj štapić u nos.

Sin je poslušno sjeo na kauč. Zabacio je glavu preko naslona. Čim sam mu štapićem dotaknula nosnicu, zajaukao je:

– Peče! Boli! Neeeee!  

Izmaknuo je glavu, otvorio oči.

– Jesi uspjela?

Zurila sam u štapić. Nisam više imala živaca za ovu gnjavažu. Zabila sam štapić sebi u nos. A onda sam njime pročeprkala po uhu. Hračnula sam na vatu, iscijedila je na testnu trakicu. Za par minuta pokazale su se dvije crte. Pozitivan nalaz.

– U redu je, sine, možeš mirno u školu, pozitivan si – tutnula sam mu test u ruku.

Dok sam ga pratila do lifta, sin se uznervozio.

– Što je? – upitala sam ga.

– Danas je Valentinovo… Svi će učiteljici donijeti ruže… Ja sam ti zaboravio reći da mi je kupiš.

Zamislila sam se. Da, to će biti problem. Svi koji učiteljici donesu ruže sigurno će steći njezine simpatije. Mozak mi je brzo radio, u meni se probudila uspavana kreativnost. Vratila sam se u stan. Od ukrasnog crvenog papira koji nam je ostao od božićnih poklona, napravila sam ružin pupoljak. Zalijepila sam ga na vrh testnog štapića. 

– Evo, ponesi to učiteljici – pružila sam sinu umjetnu ružu.

S oduševljenjem ju je prihvatio.

– Hvala, mama! Ovo je tako lijepo! Ti si prava umjetnica! – zagrlio me. 

Osjećaj je bio dobar, skoro kao kad bi mi netko u mlađim danima pohvalio tekst o slikarstvu.

Sin koji se do maloprije toliko bojao štapića za testiranje, sad ga je sa zadovoljstvom nosio u ruci, baš kao što je i rekla ona epidemiologinja sparušenog, neveselog lica – djeca će na kraju zavoljeti štapiće za testiranje, počet će ih doživljavati kao igračke, nešto kao čahure u ratu.

Vratila mi se želja za pisanjem. Možda čak i napišem neki osvrt za Arteist. Skuhala sam si kavu, stavila laptop u krilo. Lauba je na facebooku najavljivala izložbu mlade umjetnice Tare Stanić. Gledala sam neko vrijeme fotografije njenih radova, svidjeli su mi se. Crni pas s cerekom na licu, mačor buljavih očiju. Mogla bih napisati nešto o tome. Spomenut ću kako se slikarica efektno poigrava harmsovskom infantilnošću dok slika svoja mračna čudovišta iz noćnih mora. Što ih više gledaš, ta čudovišta čak postaju simpatična, kao onaj moj štapić za testiranje koji se uz malo kreativnosti pretvorio u nešto pozitivno, u valentinovsku ružu.

Mirna Mirt

Pripadam generaciji koja ljubav, intimnost i prijateljstva tako agilno traži, a tako rijetko pronalazi na aplikacijama za upoznavanje. Tinder i ljubav, netko je ispisao po zagrebačkim fasadama prije godinu-dvije i sad taj mali šablonizirani grafit viđam posvuda, u svakoj vožnji tramvajem. Više od te dvije riječi ni ne treba da se iskaže otužni oksimoron u kojem živimo mi rođeni nakon 1990. A i oni stariji, valjda. 

Tinder funkcionira kao vizualni katalog ljudi koji žele upoznati osobu za druženja, seks i/ili romantičnu vezu. Gledaš fotografije svih tih ljudi, male komadiće njihovih života, zapravo uljepšane prikaze onoga što žele da pomisliš da njihov život jest. Prostor za manipulacije je, naravno, golem. No, priliku da zagrebeš ispod površine dobit ćeš kad se “spojiš” s osobom, nakon što uzajamno označite profile kao poželjne.

Smjerovi u kojima stvar može krenuti kad se dogovorite za susret u stvarnom životu, neograničeni su. Znam za jednu vezu koja je od spoja na Tinderu dovela do braka. Znam za nekoliko njih koje su dovele do seksa. 

Mene Tinder nije doveo nigdje. Cijelu sam prošlu zimu proveo dopisujući se sa ženom koju nikad nisam vidio uživo. Dopisivali smo se od jutra do mraka, bila je to prepiska puna nježnosti i duhovitosti, bili smo najbolje verzije sebe, emocije su radile “na prazno”, dogovarali smo se za susrete koji se nikad nisu realizirali. Ona me zavlačila. Pripadala je, valjda, skupini ranjivih korona tinderaša koji, zaštićeni od stvarnog života, proživljavaju romansu u utješnoj sigurnosti virtuale. Godinu dana kasnije, i dalje mi smeta što je ta zanimljiva, lijepa i pametna žena potencijal za nešto značajno i lijepo iz straha svela na mali ekran mobitela. A činilo se tako stvarno…

Spominjem ovo iskustvo kako bih bio sasvim fer i ogradio se od pretenzije da nudim objektivan osvrt na dokumentarac The Tinder Swindler. Za mene, iskustvo gledanja tog popularnog Netflixovog naslova bilo je duboko osobno. I reći ću otvoreno: The Tinder Swindler je nešto najtužnije što sam vidio na Netflixu.

Iz kratke najave, tema nije djelovala osobito intrigantno: neki je lik prevario neke žene na Tinderu, izmuzao ih za desetke tisuća dolara. One su se sad našle i ucviljeno pričaju o tome kako su nasjele.

Od ovakvih smo priča navikli raditi viceve. Poruke bogatih prinčeva iz Saudijske Arabije zatrpavaju inbox žena na Facebooku, jako su pristojni, oboružani arsenalom laskavih komplimenata, i uz malu pomoć Google Translatea pokušavaju se rasteretiti naslijeđenog bogatstva, sve što im za to treba je broj računa plemenite djeve i još par povjerljivih podataka s poleđine kartice. Ako tko nasjeda na ovakve pokušaje prevare, očekuješ da su to možda naivne usamljene gospođe u godinama koje nisu na ti s tehnologijom pa im se, posljedično, vjera u ljude još nije fatalno poljuljala kao nama mlađima kojima su cinizam i sumnjičavost u tuđe namjere zadane postavke.

Zbog gore navedenog defaultnog cinizma, gledanju ovog dokumentarnog filma pristupio sam, priznajem, s dozom zluradosti, spreman likovati nad naivnošću žena koje su tako glupo širom otvorile srca i novčanike nekom blagoglagoljivom prevarantu. Prvih minuta, s cerekom na licu slušao sam ispovijest zgodne plave tinderuše, jedne od žrtava, koja uz čašu vina, sa sanjivim pogledom pripovijeda kako ju je taj zloglasni Simon začarao od prvog susreta, tako da je u roku od 24 sata bila s njime na letu u privatnom avionu, a kasnije i u krevetu u raskošnoj hotelskoj sobi. Zaljubila se, dakle. U njegov privatni avion. Ha!

Deset minuta kasnije bio sam spreman posuti se pepelom. Sugovornice u filmu redom su uspješne mlade žene, kvalitetne osobe koje puno i pošteno rade. Htjele bi imati partnera s kojim bi mogle dalje graditi svoj život, htjele bi uz sebe dobra čovjeka, obitelj i djecu. To su sasvim legitimne želje. A tko ima tako ozbiljne želje, ozbiljno je ranjiv. Sanjivi pogled Simonove djevojke Cecilie Fjellhøy (zapravo, jedne od njegovih djevojaka) polako postaje zamagljen suzama. Kako priča odmiče i metamorfozira iz romanse u triler, od čvrste žene s perspektivnom karijerom Cecilie se preobražava u zlostavljanu djevojčicu – i taj raspad njezine krute maske baš lomi srce.

Evo nekonvencionalna preporuka za roditelje: pogledajte ovaj film sa svojim tinejdžerima i tinejdžericama. Mogao bi poslužiti kao odgojni alat, edukativni materijal snažniji od šupljih upozorenja o opasnostima interneta koja su im dužni prenositi u školi. 

Razlog za veliku popularnost The Tinder Swindlera velikim dijelom leži u tome što su privatne, duboko intimne priče triju protagonistica ogoljene na način na koji su nas društvene mreže navikle voljeti; čak je i originalna novinska reportaža o ovom slučaju, u Norveškoj objavljena u formi šerabilne videoreportaže na kakve su naučeni mladi sljedbenici Tik Toka. Ništa nije ostalo skriveno: mobitelom snimljeni videozapisi ljubavnika ravno iz kreveta, autoportreti ispod tuša, sve je tu.

Ostaju li žrtve viktimizirane do samog kraja ili ipak dočekuju nekakvu zadovoljštinu? Bilo bi previše jednostavno i dosadno da postoji samo jedan, i to nedvosmislen, odgovor na ovo pitanje.

Ivor Magdić

Ono što je Karl Ove Knausgaardu pribavilo dozu kontroverze dovoljnu da ga lansira u medije – prvo u domovini, a onda i u svijetu – bila je sablažnjenost norveške publike njegovom radikalnom autobiografijom Moja borba u kojoj je jednako nemilosrdnom ogoljavanju izložio i samoga sebe i čitavu svoju užu i širu obitelj, prijatelje i poznanike.

Ono što ga je, međutim, uvelo u kanon svjetske književnosti i prije nego što je napunio pedesetu, bilo je beskompromisno, surovo inzistiranje na istini proživljenog iskustva, na dokumentarizmu svakodnevlja, na istini koja nikome ništa ne duguje i koja je otporna na kulturu otkazivanja –  a koja je pritom u književnost uvedena direkto i jasno, sredstvima koja se klone stilizacije, a traže radikalnu preciznost misli, ideja, opisa.

Obje se stvari iznimno rijetko događaju suvremenim piscima. Malo koji suvremeni pisac, osobito pisac koji se ne bavi kontinuiranom dnevnopolitičkom sapunicom nego običnim životom življenim iznutra, uspijeva dulje zadržati pažnju medija kao što to uspijeva (ne htijući) Knausgaard. A da se živući pisac upiše u kanon svjetske književnosti, to je pak endemska situacija današnjice.

Na Arteistu smo već puno pisali o Knausgaardu. Spoiler alert, svi su osvrti na njegove knjige panegirici. Ne bi bilo pošteno da nisu: šest knjiga koje čine veliku “Moju borbu” remek djelo su književnosti trećeg tisućljeća, vrijedne opetovanog iščitavanja: nedavno sam baš posegnuo za prvom knjigom da se prisjetim kako je u avionu, kad je saznao da mu je otac umro, plakao i uzdisao, i sramio se toga, i samog sebe nasmijavao tim neizdrživim očajem. Kako moćan moment! Vratio sam se, barem jednom, i opisu muke koju kao otac troje, a kasnije i četvero male djece proživljava odvodeći ih u vrtić, u trgovinu, na dječji rođendan. Koliko muke, koliko smijeha. (Ovu je temu suvremenog očinstva efektno obradio, naravno na drugačiji način, obradio Vojko V u pjesmi Umoran.)

Mlađa čitateljska publika u Hrvatskoj voli Knausgaarda. Što im on daje, osim visokokvalitetne proze? Nemojmo se lagati, tu je i doza voajerizma koje je, u doba društvenih mreža poput Tik Toka ili Instagrama, snažno pogonsko gorivo. Čitajući Moju borbu, a kasnije i njegov autobiografski ciklus naslovljen po godišnjim dobima (svaki od njih posvećen nekome od svojih sinova i kćeri), pred čitateljem se otkriva, zaista kao nikad prije u književnosti, baš svaki kutak nutrine ovog junaka (i antijunaka), od beznačajnih blesavoća koje mu prolaze glavom dok sjedi na zahodu, do epskih prevrata u njegovom braku s manično depresivnom umjetnicom, za čiju je ljubav na početku veze isjekao lice žiletom.

Nakon Moje borbe, pa Proljeća, Ljeta, Jeseni i Zime, Knausgaardov život je – da se poslužim najbanalnijom metaforom – otvorena knjiga. Čini vam se da je pisac zaronio do samog dna svoga bića, svoga uma, svoga iskustva, i zahvatio pijeska koliko mu stane u šaku, pa izronio s time opet na površinu, otvorio dlan. I što dalje? Možda se i sam Knausgaard to pitao nakon što je do kraja izrudario bogatu nataloženu rudu svog života, sve iz radikalnog prvog lica jednine. 

Kamo dalje? Je li Knausgaard uopće u stanju izaći iz prvog lica vlastite autobiografije i ispričati punokrvnu fikciju iz dobrog starog trećeg lica, tako da je snop reflektora na priči, na pripovijedanju – a ne na pripovjedaču? Morao se to nakon Moje borbe i “godišnjih doba” pitati i on sam.

Od njegove sasvim nove knjige The Morning Star, očekivao sam “izlazak” iz sebe u treće lice jednine, u klasično pripovijedanje kroz vizuru sveznajućeg pripovjedača. Šturi opis izdavača dao je to naslutiti: roman koji se prostire na znakovitih 666 stranica prati živote desetak likova, u satima i danima prije i nakon što se nad njima ukaže novo, blistavo nebesko tijelo. Demonsko ili sveto? Nitko ne zna što je taj nebeski fenomen. Supernova? Znanstvenici se još nisu usuglasili, a životi likova počinju se mijenjati. Osvijetljeni sjajem nove zvijezde, njihovi životi počinju se iz statusa quo rasplitati i migoljiti kao gliste.

Osjetljivi intelektualac i stvarno loš otac, koji parazitira na dobroj volji svojih imućnih roditelja, provodi i ljeta i zime u vikendici, čitajući knjige i pišući dozlaboga zamoran esej o duhovnosti. Novinar kulturne rubrike, propala individua ogrezla u alkoholizam, dotiče samo dno pa se s njega ipak nekako digne. Žena koja radi u domu za nemoćne, na odjelu kojim dominiraju psihički bolesnici, doživljava ludu avanturu s odbjeglim štićenikom. Gojazni sveučilišni profesor pokušava uspostaviti nekakav autoritet nad svojom djecom, mlitavim tinejdžerima koji se po cijele dane razvlače po kauču s mobitelima pred nosom. Situaciju otežava supruga, umjetnica koja lunja uokolo kao zaposjednuta. Njezino se psihičko stanje destabiliziralo, no nitko nije iznenađen: već je bila hospitalizirana i obitelj je pripremljena na mogućnost da će se to dogoditi opet. 

Sve su ove priče, koje se ulančavaju i labavo isprepliću kako roman odmiče, ispričane ponovo u prvom licu jednine kojim Knausgaard suvereno kraljuje. Ipak, dakle, nema iznenađenja što se toga tiče. 

Što je onda novo Knausgaard donio Jutarnjom zvijezdom? 

Pa, imamo taj vanjski fenomen, motiv nebeskog tijela s misterioznim utjecajem na ljude (i životinje). Takvim se stvarima u dosadašnjem opusu ovaj pisac nije bavio. Postigao je u ovom romanu i jaču dozu filmičnosti: mislim na to da se poglavlja čitaju kao epizode serije s elementima trilera, nešto što se može zamisliti na popisu Netflixovih uspješnica. 

Novo je i to što smo u Jutarnjoj zvijezdi ušli u nutrinu široke palete likova onako kako smo u Mojoj borbi ulazili u Knausgaardovu. To zahtijeva golem talent i zanatsku izbrušenost, no manje od njega nismo ni očekivali. 

Knausgaard je majstor zanata koji si samozadovoljno daje na volju usporavajući radnju koliko mu je milo, zanemarujući očekivanja prosječnog čitatelja naviklog na ritmičnu izmjenu amplituda fabule, na neki odmjereni tempo radnje. Knausgaard ne mari za očekivanja prosječnog čitatelja. Radnju će razvući, ako mu se prohtije, do te mjere da će vam se činiti da je svijet stao, a misli protagonista usporeno plutaju oko vas u bestežinskom stanju, kao izmet oko astronauta u pokvarenom zahodu svemirskog broda.

Ludo je što je široka paleta likova čiji se životi transformiraju pod utjecajem novog nebeskog fenomena zapravo izgrađena na fragmentima Knausgaardova života, lika i djela. Debeli profesor u braku s nestabilnom ženom – to je, na neki način, on sam. Žena tog lika zapravo je njegova (bivša) žena, književnica Linda Bostrom Knausgaard, o kojoj je obilato pisao u Mojoj borbi. Lik koji se opsesivno bavi svojom nutrinom, živi u vikendici i piše dugačke eseje – i to je Knausgaard. Egilov stil pisanja eseja zapravo je Knausgaardov vlastiti stil širokog obuhvata i navlas je jednak esejističkim dionicama koje prožimaju čitavu Moju borbu (a osobito njen dio u kojem se bavi Hitlerovom biografijom).

Čak je i mačka koja se spominje u Jutarnjoj zvijezdi, Mefisto, njegova mačka! Zapamtio sam ime njegovog ljubimca jer ga je u Mojoj borbi, jadnoga, snašla užasna sudbina: potpuno zdravog ga je dala eutanazirati njegova majka prije preseljenja u novi stan jer joj stanodavac, eto, nije dopustio da sa sobom dovede životinju. Knausgaardovo odbijanje da dublje uđe u priču o voljenoj majci – ženi koja ga u djetinjstvu nije štitila od surovo autoritarnog oca, koja ga je ostavila da s 15 godina živi sam samcat i koja je tako olako ugasila Mefistov život, frustrira neke čitatelje. Hrgovićka tvrdi da baš na tom odnosu Knausgaarda i mame mu cijela priča “pada” u edipovštinu i slijepo licemjerje jer u romanu koji nema milosti u ogoljavanju najdublje intime svoje supruge, pisac tako glatko prelazi preko uznemirujućih odluka svoje majke, odbijajući ih (svjesno ili nesvjesno) na bilo koji način adresirati.

Knausgaardov hrvatski izdavač, OceanMore, priprema Jutarnju zvijezdu za objavu, u prijevodu Anje Majnarić. Izaći će za mjesec dana kao dio novog petoknjižja. 

• Željko Špoljar autor je prvog romana o životu u doba korone, Petokoronaš. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna uz besplatnu dostavu i Arteistov blokić gratis. Ovdje pročitajte više. 

Stovarište mi je u petak navečer u džep kaputa istovario odvjetnik Tomislav. Utovario je jedan primjerak i momku koji je s nama krenuo u noć koja je trebala završit u ponoć kad se zatvaraju svi kafići i klubovi, ali  ipak nije završila tako rano; uspjeli smo naći neka utočišta gdje se moglo pit, slušat muziku. Rekao je da je primjerke te knjige na jedvite jade uspio naručiti iz Srbije, ispatio se dok napokon nisu stigle, puno lakše naručuje knjige o sudskoj praksi iz Amerike.

Pomislio sam kako je to dirljiva gesta, da danas postoje mladi ljudi koji kompliciranim putem dobavljaju knjige iz Srbije, ali ne samo za sebe, nego žele da i ljudi iz njihove okoline čitaju te iste knjige. Mislio sam da su takvi običaji izumrli. Nažalost, često mi se knjige koje mi tako utovare izgube negdje u noći ili ih sam bacim jer mi otežavaju džep.

Dok sam ujutro u mamurluku prepipavao kaput da vidim jesu li mi mobitel i novčanik još tu, napipao sam i tu knjigu. Izvadio sam je i odložio pored kreveta. Krenuo sam je čitat uz kavu, kad je mamurluk popustio. Mislim da su se posložili savršeni uvjeti za čitanje te autobiografske knjige Sergeja Trifunovića. Odmah mi je sjelo početno poglavlje u kojem opisuje sprovod glumca Ljube Tadića i lakonskim sredstima savršeno dočarava atmosferu koja poprima i nijanse metafizike kad se Tadić (tamo, na svom vlastitom sprovodu) javi kroz škriputavi zvučnik i izgovori odlomak iz Sokratove obrane, onaj trenutak kad Sokrat odlazi u smrt: “Ali već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. Ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Boga.”

Trifunović je pronašao savršen stil za ono što je želio iskazat. Stil je to zbog kojeg prijevodi Bukowskog i Salingera najbolje zvuče na srpskom, po mogućnosti u prevodu Flavija Rigonata. To je onaj opušteni, kozerski, pomalo kafanski stil s određenim srpskim patosom koji je proslavio i Momu Kapora. A kad smo kod Kapora, Trifunović kao da je dokaz one Kaporove tvrdnje da svaki čovjek u sebi nosi jedan roman, onaj autobiografski, a da je sve ono što pisac piše nakon što se odlijepi od sebe, tek zanatsko pendžetiranje. U istom tom poglavlju o smrti Ljube Tadića, Trifunović polemizira s Ivom Andrićem, s oonim njegovim esejom u kojem Andrić kroz usta slikara Franciska Goje tvrdi da niti jedna umjetnost nije toliko uzaludna kao kazališna, glumačka. U svom polemičkom zanosu Trifunović mrtvom Andriću pod nos potura baš primjer mrtvog Ljube Tadića: 

Šta nećete, gospodine Andriću, wish you were here da vidite kako je Tadić pobedio smrt na sopstvenom sprovodu, kako ju je dočekao kao krotku ovčicu i pod ruku pošao za njom u svoj čas i vreme. Čista umetnost. Molijer je umro na sceni, Bouvi je otišao korak dalje i izrežirao sopstvenu smrt, ovo je bio naš jugoslavenski doprinos.

Po književnim referencama koje Trifunović olako nabacuje, književnim anegdotama poput one kad je Thomas Mann išao posjetiti Hessea, Trifunović se pokazuje kao glumac koji ne čita samo tekstove za uloge koje tumači. Dokazuje time da je old skul lik koji iskazuje udivljenje prema Bobu Dylanu, Beatlesima i Džoniju Štuliću. 

Poglavlje u kojem Trifunović s prijateljicama bane Štuliću u ponoć u kuću, mnogima iz stare garde bit će šlag na torti ove općenito vrlo zanimljive knjige.  To je bilo 1999. godine. Sergej je u Parizu, u ateljeu kod neke Marije u 19. arondismanu. Tamo im pukne da se u žutoj osi odvezu u Amsterdam. Tako i naprave. Sergej čitavim putem sluša Štulićevu Balkansku rapsodiju. A kad dođu u Amsterdam, Mariji padne na pamet da ovdje negdje živi i Džoni Štulić. Ona ga poznaje, ima njegov broj. Zovu ga iz govornice. Sergej drhti od uzbuđenja. Ne može vjerovati što se događa. Štulić se javlja. Marija kaže da bi ga posjetili. Štulića zanima je li s njom u društvu koji stranac, jer njemu se noćas ne da razgovarat na engleskom. Sve ukazuje na to da će ih otkantat. Slušalicu preuzima Sergej, uvjerava Štulića da taj jedan stranac s njima nije problem, njemu je ionako samo do napušavanja. Štulić pristaje, neka dođu. 

Vraćaju se u osu u totalnoj euforiji, zapravo Sergej je jedini u euforiji, mlade cure koje su s njima ni ne znaju tko je Štulić. Nikako da nađu taj gradić u kojem živi Štulić. Ponovo ga zovu da im objasni kako da ga nađu. Sergej potanko prenosi njegovo živopisno objašnjavanje:

Ovak… ja ne vozim jebiga, moja žena vozi, al probaću vam objasnit… Krenete dakle prema Ajndhovenu, prije Ajndhovena vidjet ćete mjesto u kom živim. Tu ćete skrenut, e onda ćete udarit u kružni nasip. Jako je bitno da nađete izlaz iz kružnog nasipa, kad ga nađete, vrlo brzo ste u mjestu. Onda morate nać ulicu koja se zove Plougweld, što je kovanica, od riječi ploug što znači orati, i weld što znači, je li, polje kao field na engleskom ili upravo kao der weld na njemačkom. Taj i taj broj, tu vas čekam.

Džoni Štulić. Uzbudljiv i edukativan, čak i kad daje direkcije, pomisli Sergej. 

Štulić ih dočeka pred svojom kućom. Upozorava ih, moraju bit tihi, žena mu spava na katu, “jebi ga, moraš biti pažljiv prema onom tko te hrani…” Džoniju su tada 44 godine. Sergej je opčinjen njegovim iznimno visokim čelom, jer majka mu je govorila da su ljudi s visokim čelima u pravilu iznimno inteligentni, Štulić mu svojim čelom potvrđuje majčin nauk. U sobi se upoznavaju. Kad mu Trifunović kaže da je glumac, Štulić odvrati onako kako Sergej to godinama kasnije opisuje u svom Stovarištu:

“Auu…” – smršti se Brane. – “Šta će ti to?”

Pa na primjeru svog druženja sa Šerbedžijom, Ristićem i tom ekipom zaključuje: “Koji je to licemjerni polusvijet, jebote.”

Sergej nešto kasnije zapiša malo izvan školjke u Džonijevoj klonji, žurio se što prije popišat da ne bi izgubio nešto od druženja s Džonijem i pobjeglo mu je, eto, par kapi. I kad ga godinama kasnije ponovo nazove, prvo što mu Štulić kaže je: “Zapišo si mi zahod!”

Eto, Trifunović je ovom svojom knjigom zapišao svoj dio drveta u južnoslavenskom književnom prostoru u kojem su autobiografske knjige dugo u modi. Što i nije loše. Kome se više dade čitat nekakvu fikciju kad je stvarnost toliko zanimljivija. Kao na primjer taj Trifunovićev posjet Štuliću. Jedna od najboljih glumačkih autobiografija, to njegovo Stovarište. Možda je razlog zašto je knjiga toliko dobra baš taj što je Trifunović uspio u pisanju ubiti svaku natruhu taštine. To je valjda osnovni preduvjet u pisanju autobiografskih knjiga. Čudno je za jednog glumca da je to uspio postići, s obzirom da glumci važe za najtaštije umjetnike. Andrić je u onom svom eseju o uzaludnosti glumačkog poziva imao i objašnjenje za to. Zaboravio sam koje. 

*Sergej Trifunović nije jedini pisac s ovih prostora kojem je Džoni Štulić otvorio svoja vrata. Prisjetite se ovdje i urnebesnog, nezaboravnog susreta Pavla Svirca sa Štulićem.

**Knjigu Petokoronaš Emanuela Željka Špoljara naručite na info@arteist.hr za 99 kuna uz besplatnu dostavu i Arteistov blokić gratis. Ovdje pročitajte više o tom prvom romanu o životu u doba korone.

Kultura je područje slobode. Tamo gdje se sloboda ograničava, kultura gubi svoj smisao. Zato u Arteistovom tjednom vodiču kroz kulturna događanja navodimo samo sadržaje koje mogu posjetiti svi, dok ćemo institucije koje propagiraju segregaciju zanemariti – što preporučujemo i vama.

Ponedjeljak, 22. studenog 2021.

O “Dini” u Kontraplanu Kinoteke

Roman ‘Dina’ Franka Herberta iz 1965. godine, zajedno sa svojim mnogobrojnim nastavcima, filmskim, serijskim i ludičkim adaptacijama te neiscrpnim vizualnim i narativnim inspiracijama, jedan je od najprepoznatljivijih multimedijskih fenomena znanstvene fantastike, a u fokus šire javnosti vraćena je adaptacijom Denisa Villeneuvea, koja se trenutačno prikazuje u kinima. Njezina priča mitske snage trajno je ugrađena u kolektivni imaginarij, a zahvaljujući bogatstvu i kompleksnosti tema kojima se bavi (ekologija, feudalizam, kapitalizam, imperijalizam, mesijanizam, utopizam…) predstavlja nepresušno vrelo inspiracije piscima, redateljima, ilustratorima i dizajnerima.

O pripovjednom, tekstualnom i audiovizualnom nasljeđu fenomena ‘Dina’ bit će govora u novom izdanju Kontraplana, diskurzivnog programa kina Kinoteka, u kojem se o popularnim disciplinama razgovara iz perspektive srodnih umjetničkih i znanstvenih disciplina. U razgovoru će sudjelovati autorica znanstvene fantastike i filozofkinja Riva Zmajoki te Frank Pavich, autor već gotovo pa kultnog dokumentarnog filma Dina Alejandra Jodorowskog (2013), koji će se prikazati na početku tribine. Priča je to o jednom od najboljih filmova koji nikada nisu snimljeni: ambicioznom pokušaju čileanskog redatelja iz naslova da ekranizira Herbertovov klasik, koji je čak i unatoč svojom (ne)slavnom neuspjehu prerastao u jedan od najutjecajnijih projekata svih vremena.

Razgovor će moderirati filmski kritičar i stručnjak za znanstvenu fantastiku Silvestar Mileta, a razgovor će se voditi na engleskom jeziku.

Stand up večer u Splitu

Ozon, 21 h, Josipa Jovića 93 (Mall of Split)

Splitski humor, opor i gora, ali bezobrazno dišpetan, gusto je koncentriran u nastupima komičara Splicke scene. U ponedjeljak nastupaju u Ozonu, cijena ulaznice je 30 kuna, a na repertoaru su “nove baze” Ivice Lazanea, Josipa Skilje, Tomislava Primorca i Ante Travizija.

Utorak, 23. studenog

Književna Groupie: Strovaljivanje

Ako te ovog utorka ništa ne vuče vani, nije loša ideja ni ostati doma uz dobru knjigu. Imaš sreće jer hit izdanje Arteistove bibioteke, knjiga Književna Groupie: Strovaljivanje, možeš naručiti i dobiti u istom danu (ako si u Zagrebu), i to po nikad povoljnijoj cijeni od 69 kuna.

Naruči odmah na info@arteist.hr.

Predstava “Podmornica” Marina Vujčić u Sceni Vidra

Scena Vidra, Draškovićeva 80, Zagreb, u 20:00 sati

Predstava “Podmornica” nastala je prema tekstu nagrađivane spisateljice Marine Vujčić, a režirao ju je Ivan Planinić.

Evo teksta iz službene najave predstave:

Ona gleda i ne uočava, on je slijep a vidi – prelamanje sjene i mraka u čisto neporecivo svjetlo. Ona njega podmlađuje, a on nju uči vidjeti, zarobiti sliku i dati joj smisao u suptilnom kutu svjesnosti. Ona i on, starac i djevojka – pahuljice istoga snijega koji je pao u dva fizički nespojiva vremena. On i ona – i vi koji ste došli na predstavu, Lahotski i Ema – i Polak koji ih nadgleda. I vi, koji bi nakon gledanja trebali predstavu i vidjeti, odnosno zaroniti u svoju imaginaciju i probuditi se u podmornici.

Igraju Vojin Perić, Suzana Bliznac i Damir Mizdrak.

Nun of Your Business 

Ako utorak odlučite provesti doma, evo preporuka za kulturno uzdizanje: na platformi Croatian Film pogledajte izvrsni dugometražni dokumentarac Nun of Your Business. Nakon što je na brojnim festivalima pobrao i nagrade i naklonost publike, sad je dostupan online – iskoristite to, bit će vam drago.

Srijeda, 24. 11. 2021.

Videoigranje s umjetnošću u Tehničkom muzeju

Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, od 22. do 26. studenog

Intrigantan autorski projekt Videoigranje s umjetnošću  Filipa Merčepa i Boy van Ooijena namijenjen je djeci koja će na radionicama u popodnevnim satima naučiti o svojim mobitelima i igraćim konzolama razmišljati kao o oruđu kreativnosti, što će “pridonijeti općem cilju širenja kreativnosti i razvijanju individualnih kreativnih ideja”, kako najavljuju organizatori.

Djeca će kontrolerom za Playstation kreirati vlastite vizuale za glazbu koju inače slušaju, napravit će vlastite kratke kompozicije koristeći svoj glas i kontroler, a svjetiljkama mobitela i kontrolerima stvarat će i oblike koji će stvarati glazbu. Zvuči zanimljivo!

Prijavite klince na radionice slanjem mejla na julija.gracin@tmnt.hr. Radionice će se odvijati radnim danima u dva termina (11 – 12 h, 16 – 17 h)

Četvrtak, 25. studenog

Djetinjstvo u Agramu

Kulturni centar Travno, Božidara Magovca 17

“Djetinjstvo u Agramu” zauzima specifično mjesto u memoarsko-dnevničkom dijelu Krležina opusa, otkrivajući ishodišne fascinacije i slike iz kojih će se razviti kolosalni opus pisca. Krleža se ovdje oslobađa nametnutih društvenih obrazaca, “uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom”, “odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost”.

Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju da bi progledali nego da bi ih oslijepili.

U predstavi igraju Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Sven Medvešek i Siniša Ružić.

Redateljica je Senka Bulić, autorica dramatizacije i dramaturginja Ana Prolić, scenografiju potpisuje Tomislav Ćurković, kostimografkinje su Nina Silobrčić i Emilija Šušković Jakopac. Glazbenici su Matija Antolić i Lucija Barišić.

Predstava je koprodukcija kazališta Gavelle i Festivala Miroslav Krleža, a premijerno je izvedena u sklopu Festivala Miroslav Krleža 1. srpnja u atriju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Gavellina premijera održat će se u KUC-u Travno, gdje to kazalište privremeno izvodi svoje predstave uslijed oštećenja matične zgrade u Frankopanskoj nastalih u potresu.

Kava sa Savjetom mladih u Splitu

Savjet mladih Grada Splita, 18:00, Klub Zona

Svaki mjesec članovi Savjeta mladih Grada Splita pripremaju novu temu, pozivaju relevantne sugovornike i otvaraju prostor za razmjenu informacija svim mladima koji su zainteresirani da aktivno sudjeluju u kulturi grada pod Marjanom. Ovog četvrtka, Savjet će predstaviti svoj program rada za 2022. godinu – a otvoreni su i za nove prijedloge i proširenje tema interesa. Uključite se!

Obavezna je rezervacija mjesta putem prijavnice na klubzona.net.

Petak 26. Studenog

 Ciklus turskoga filma: Kisele jabuke

Art kino Croatia u Rijeci, 18 h

Deseti Ciklus turskoga filma u riječkom Art kinu Croatia u petak donosi film Kisele jabuke (Eksi Elmalar), biografski/ komedija/ drama/ povijesni/ romantični.

Godina je 1977. Aziz Özay nakon dva gradonačelnička mandata nije uspio biti izabran treći put. On sa svojom suprugom i tri kćeri živi u predivnoj kući  okruženoj voćnjacima i vrtom. Neki od mještana dolaze i kradu voće iz voćnjaka ili pak pišu ljubavna pisma djevojkama. Jedne večeri, jedna od kćerki uhvati mladića u voćnjaku. Özgür izgleda kao momak s naslovnice i nekako drugačije miriše. Ispostavlja se da je to miris njegove kose odnosno nečega što zovu „šampon“. I tako počinje avantura koja prerasta u mrežu priča o brakovima iz ljubavi, brakovima iz protesta, vojnim udarima, beskrajnim građanskim ratovima i migracijama, neizrecivim radostima i razočaranjima.

Redatelj je Yılmaz Erdoğan, a ovdje možete pogledati trailer.

Vikend 27. i 28. studenog

Tjedni vodič kroz kulturu dostupnu svima nadopunjavat ćemo najavama dobrih stvari, kako nam budu pristizale. Dok planiraš vikend, evo još knjiga iz Arteistove biblioteke koje možeš kupiti po akcijskim cijenama:

• Strovaljivanje Pavla Svirca aka Književne Groupie, drugu knjigu omiljenog satiričara i kolumnista, nastavak (rasprodane) kultne “Književne Groupie 1”. Za fanove Pavlova lika i djela, ovdje je kviz u kojemu možete provjeriti svoje poznavanje njegova uspona i mnogih strovaljivanja. Knjigu možete kupiti za 69 kuna.
• knjigu eseja Žena, majka, glupača Maje Hrgović za samo 49 kuna;
• knjigu Pavla Svirca Slikaranje, o domaćoj likovnoj sceni, također za samo 49 kuna;
• roman Petokoronaš Željka Špoljara (zajedničko izdanje zagrebačke Bookare i beogradskog Factuma), prvi roman u regiji o životu u doba korone, koji je dobio odlične kritike. Više o romanu doznajte ovdje, intervju s autorom je ovdje, a ako ga naručite od nas, dobit ćete i prvu Špoljarovu knjigu, zbirku priča Teškoće pri gutanju. Cijena je 99 kuna.