Gavrilović na tragu Cvetkove: “Konkvistadori s kistom” poletno su i eruditsko štivo koje ne podilazi masama

Nakon monografije o Božici Dei Matasić (Art magazin Kontura, 2016.), knjige eseja „Selekcija“, koja je objavljena 2017. u Biblioteci Arteist, Feđa Gavrilović predstavlja u utorak, 3. prosinca u 19 sati u Galeriji Forum svoju treću knjigu. “Konkvistadori s kistom” otvaraju zanimljiva pitanja koja bi potpadala pod filozofiju umjetnosti, točnije slikarstva.  Što je bit slikarske umjetnosti, ono po čemu se slikarstvo razlikuje od drugih umjetnosti? Kakva je spoznaja koju omogućuje slikarstvo?

Obično se kaže da je za valorizaciju umjetnika ili djela, poetike ili stila, potrebno vrijeme. Stoga se pomalo neobičnom može učiniti potreba da se u 2019. napravi svojevrsni kanon hrvatskih slikara 21. stoljeća. Upravo to je napravio povjesničar umjetnosti, voditelj Galerije Forum i Arteistov kolumnist Feđa Gavrilović u svojoj novoj knjizi „Konkvistadori s kistom“ (Fraktura, studeni 2019.). Doduše, u njegovoj knjizi nema kronološkog nizanja autora i događaja, pristup je posve slobodan i naglašeno subjektivan, a knjiga se, iako je podijeljena u šest poglavlja („Slikarstvo kao Lazar“, „Užitak u krizi“, „Izdržati u slikarstvu“, „Igre s tradicijom i tehnologijom“, „Slikarski pohodi“ i „Osvajanje planina i rijeka“), može pročitati u dahu, kao oveći esej. Neki od umjetnika koje spominje u knjizi su Josip Vaništa, Đuro Seder, Biserka Baretić, Zlatko Keser, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Tomislav Buntak, Zlatan Vehabović, Josip Tirić, Stipan Tadić, Grgur Akrap, Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk i Ivona Jurić.

Unatoč tomu što u knjizi spominje i neke autore rođene u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, primjerice Sedera i Vaništu, ovo je prva knjiga o hrvatskim slikarima koji su stasali u 21. stoljeću. Uža tema knjige ipak su upravo oni slikari koji su, baš kao i Feđa Gavrilović koji je rođen 1986., rođeni u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Riječ je uglavnom o slikarima koje je ovaj autor nazvao „novim hrvatskim realistima“, što je termin koji je službeno ušao u optjecaj 2013. kada je osmislio izložbu „Novi hrvatski realizam“ u Gliptoteci HAZU. Autor je dao i širi globalni kontekst i objasnio kako i zašto je došlo do općeg povratka slikarstva na umjetničku scenu u Hrvatskoj te koji su umjetnici, događaji i tendencije utjecali na hrvatske umjetnike.

Autor u Konkvistadorima ne pretendira na znanstvenost niti nudi konačnu estetsku prosudbu i zatvorenu viziju slikarske umjetnosti. Naprotiv, knjiga je poziv da se zapitamo čega to ima u „prevladanom“ slikarstvu da se ono ukorijenilo i u 21. stoljeću, unatoč upornom ponavljanju teza o smrti slikarstva i modi novih medija i konceptualne umjetnosti. Daje i odgovor na pitanje otkud želja za realizmom u slučaju mladih hrvatskih slikara 21. stoljeća i kakav je taj realizam.

Iako Gavrilovića primarno navode kao kustosa, likovnog kritičara i voditelja Galerije Forum, ne treba zaboraviti da je on počeo raditi u novinarstvu i da je i dalje u novinarstvu. Prve tekstove napisao je za Vijenac, pisao je za Jutarnji list, a danas piše za prilog Svijet Jutarnjeg lista, za Konturu i Arteist. Mladenački najhrabriji i najprpošniji njegov tekst za Vijenac vjerojatno je „Bijeda suvremene hrvatske umjetnosti“, esej u kojem je problematizirao svođenje umjetnosti na plitki, prvoloptaški, angažman. Tekst je aktualan i danas s obzirom na to da se duh vremena odonda uopće nije promijenio, osim što su možda simptomi šireg fenomena koji je osvijetlio danas izraženiji. On je dakle i novinar čija je specijalizacija kultura, a podspecijalizacija likovna umjetnost. U tom ga se smislu može usporediti s Elenom Cvetkovom, povjesničarkom umjetnosti i novinarkom koja je prije tri godine objavila knjigu „Četiri desetljeća s umjetnicima hrvatske likovne scene.“

Nešto od duha novinarstva utkano je u njegov način pisanja i pristup povijesti umjetnosti, a to dolazi do izražaja i u Konkvistadorima. U Gavrilovićevoj je novoj knjizi, naime, vidljivo da on često zna novinarske pikanterije bitne za razumijevanje konteksta, primjerice, da je Đuro Seder na ljeto 2017. bio u bolnici, ono što se u medijima pisalo o Bijenalu slikarstva i kakve su bile kritike toga ili pak koju nagrade za slikarstvo dodjeljuje koja banka. Ni tijekom studija kada je, uzgred, u pauzama između predavanja čitao tekstove novinarke Večernjaka Cvetkove u NSK ni kasnije u radu i pisanju nije mu bilo dovoljno povijesti umjetnosti pristupiti samo akademski, školski.

Bio je zainteresiran za umjetnike kao ljude, njihove živote i anegdote iz karijere i života, a ne samo za njihovu umjetnost. To nije po volji onima koji se grčevito zalažu za odvajanje djela od autora i nadmeću se u hermetičnim i zakučastim teorijama o umjetnosti koje gube iz vida umjetnost i umjetnika u njihovu kontekstu. Shvatio je da nema cjeline bez uzimanja u obzir i autora i djela i da se to dvoje na nekoj, možda ne odmah vidljivoj, razini isprepliće. Zbog toga je u ovoj knjizi na djelu najbolja tradicija kombiniranja novinarskog i stručnog, subjektivnog i objektivnog, knjiškog i informativnog znanja. Baš kao i Elena Cvetkova, Feđa Gavrilović oživljava svoju primarnu struku putem novinarstva i novinarski živi svoj kunsthistoričarski poziv.

Ne samo da u knjizi nema kronologije, nego se može reći da je jedino vezivno tkivo knjige čista, materijalizirana ljubav prema slikarstvu. Već u usporedbi slikarstva s Lazarom kao jednim od novozavjetnih simbola uskrsnuća vidljivo je da je autoru slikarska umjetnost sveta. Ta ljubav prema slikarstvu najveće je mazivo knjige, nit koja povezuje sva poglavlja. Materijalizirana ljubav prema slikarstvu gotovo je sama za sebe dovoljna da zainteresira za slikarstvo čak i one kojima to nije zanimljiva tema.

Osim toga, knjiga je pisana zanimljivim i poletnim stilom, punim duha i erudicije. Autor s jedne strane približava slikarstvo širem krugu čitatelja, a s druge strane je u tome sačuvao dubinu. To dvoje istodobno nikada nije lako postići. Gavrilović posjeduje vrstu znanja kakvo je sve teže dostižno danas kada se i sam pojam znanja promijenio, kao i način dolaženja do znanja. Ipak, kada treba, može se prilagoditi duhu vremena i zahtjevima suvremenosti.

Zna kada treba biti neozbiljan i „zabavan“ da bi nekom drugom prilikom mogao biti ozbiljan i „dosadan“. Tako je u jednom radijskom intervjuu, govoreći o svojoj prvoj knjizi „Selekcija“, imao digresiju o proljetnoj alergiji i time zabavio najširi auditorij i možebitno nekog novog zainteresirao za slikarstvo, ali istodobno je našao način da u Konkvistadore ubaci i Spenglera i Krležu tako da to bude uklopljeno u cjelinu. Iako je u nekim svojim javnim istupima imao tendenciju biti previše neozbiljan, na neki se način banalizirati da bi se „prodao“, pozitivno je da pišući Konkvistadore nije pao u tu napast, nije ni na koji način podilazio masama niti pisao previše popularno.

Feđa Gavrilović i sam je bio dio onoga što će za koje desetljeće biti povijest pa mora pisati sam o sebi u svojoj knjizi što je pomalo nezgodno i zbog toga se nekom čitatelju može učiniti arogantnim. Osim što je osmislio termin „novi hrvatski realizam“ i napravio izložbu posvećenu autorima koje je nazvao novim hrvatskim realistima, bio je dočekan na nož jer je kao izbornik Salona mladih 2014. naglasak stavio na tradicionalno slikarstvo zbog čega su se konceptualci i ljubitelji konceptuale našli uvrijeđenima. Nakon njegove izložbe o hrvatskim realistima taj je pojam i postupak polako prestao biti tabu. Kako navodi sam autor u knjizi, 2018. su pitanja realizma i različitih tumačenja tog pojma definitivno postala legitimna. Primjerice, u zagrebačkom MSU-u te je godine bila retrospektiva Jadranke Fatur, nekadašnje predstavnice hiperrealizma, a podnaslov izložbe bio je „U potrazi za realnim“.

Još jedan faktor koji je Gavrilovića u startu stavljao u nezahvalnu poziciju jest činjenica da se s nekim umjetnicima privatno druži. I sam je u knjizi napisao da većinski piše o autorima čiji je razvoj tekao usporedno s njegovim razvojem kao povjesničara umjetnosti. Najbolji primjer za to je slikar Stipan Tadić, koji ima centralno mjesto u knjizi. No, u knjizi je više nego dovoljno dobro objasnio značaj njegova slikarstva i objasnio zašto je on paradigma jake umjetničke individualnosti u paleti novih hrvatskih realista pa je teško prigovoriti mu da je pristran. Uostalom, neupitno je da je Stipan Tadić afirmiran slikar. Bilo bi sporno da je u knjizi pisao o mlađim umjetnicima s kojima se druži, onima koji su rođeni u devedesetima i koji tek traže svoj izraz.

Knjiga počinje razmatranjem o Đuri Sederu i njegovom autoportretu „Seder u Trnskom“, slikaru koji je i sam prevalio put od gorgonaške negacije slikarstva do ponovnog vjerovanja u tu umjetnost, zbog čega ne čudi da je u Konkvistadorima shvaćen kao metafora uskrsnuća slikarstva. Na tragu Sederovih ideja izloženih u eseju „Mogućnost slike“, Konkvistadori s kistom mogu se shvatiti kao svojevrsni antinihilistički manifest i trajni spomenik slikarstvu. Pritom se otvara jedno zanimljivo pitanje, neovisno o tome kakav je religijski svjetonazor samog autora: može li netko tko stavlja umjetnost na razinu metafizičkog, nečega što nadilazi čovjeka, apstraktnog višeg entiteta, i prema njoj gaji čistu ljubav, do kraja biti ateist?

Kristina Olujić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More