Feđa Gavrilović: Novomedijska ostvarenja nisu lišena kiča, podilaženja, showbiz trivijalizacije

fedja gavrilovicFeđa Gavrilović zaintrigirao je kulturnu javnost ušavši svojom vizijom Salona mladih u sukob s konceptualnim umjetnicima.

Ovlaš sam to pratio kroz medije i fejsbuk, i ako bih srž tog sukoba morao opisati pojednostavljenim riječima, to bi išlo otprilike ovako: Feđa se zalaže za “istinsku” likovnu umjetnost i smatra da veći dio hrvatske konceptualne umjetnosti to nije. Novomedijski umjetnici su mu, najviše preko fejsbuka, na to odvratili da je konzervativac, štreber, desničar, reakcionar koji likovnost zamišlja kao preslikavanje jabuka i cvijeća na platno, kistom i bojama naravno.

Žestoki obračun konceptualaca i Feđe Gavrilovića, kao i interes medija, ispuhao se i prije otvorenja Salona. Na najavnoj konferenciji za novinare prošle nedjelje bio sam jedini novinar u publici. Feđa Gavrilović mi je, dok smo razgovarali kružeći pored izloženih radova Salona mladih u HDLU-u, na trenutke izgledao kao zanesenjak, a na trenutke kao farmer koji budnim okom obilazi svoju farmu i  uokolo zvjera pogledom nedostaje li kojoj kokoški zrnja, vode, dovoljno sijena za udobnost gnijezda. Kratka i burna pretpovijest ovog Salona poslužila mi je za razgovor s ovim agilnim mladim kustosom o tome što u današnjem svijetu banalnosti uopće može biti ta Gavrilovićeva “istinska umjetnost”, i znači li poziv na istinsku umjetnost u takvom vremenu izlaganje opasnosti da postanete teška sprdnja… Slijedom toga došli smo i na Krležu, Vaništu, Picassa, Van Gogha. I na pitanje tržišta likovnih djela. Zanimalo me i što bi Feđa odgovorio onima koji ga nazivaju rigidnim štreberom.

Čime se ovogodišnji Salon mladih razlikuje od prijašnjih? Pruža li nam on neke nove poetike koje još nisamo imali prilike vidjeti?

Svakako puno širi i inkluzivniji pristup stvaralaštvu, više novih imena, više raznolikosti. Revijalne izložbe koje organizira društvo s toliko članova kao što je HDLU ne mogu biti privatizirana zabava za uski krug prijatelja, kustoska koncepcija koja će tematski ograničavati (propisivati problem), odnosno platforma na kojoj će kustos paradirati svojim shvaćanjem umjetnosti.

Vjerujete li u mlade hrvatske likovne umjetnike? Vi se pozivate na tradiciju slikarskih velikana iz prošlosti? Može li im neki od suvremenih likovnih umjetnika stati uz bok ili barem koljeno?

Mogu li stati uz bok, to ćemo još vidjeti. Danas se kriteriji nezaustavljivo snižavaju. Unatoč tome, neki se trude, a neki taj trud ne mogu podnijeti.

Konceptualni umjetnici s dosta prezira gledaju na nove realiste i njihov povratak kistu. S druge strane puk, narod, očekuje od slikara da slika kistom, bojama, da ima jasne motive, da vide da se pomučio dok je stvarao tu sliku. Što mislite o tome, trebaju li suvremeni likovni umjetnici pothranjivati te želje, ponovo na leđa uprtiti štafelaj, kist, boje i sa slamnatim šeširom otpičiti u neko polje i čitav dan se kinjiti realistično precrtavajući prirodu, kasnije si možda i otfikariti uho kako bi završili u 24 sata ili emisiji RTL Exskluziv…?

Nije bit umjetnosti podilaženje, kako kažeš, „puku“, ali niti određenim kustoskim strujama. Slikarstvo danas bilo kakvog predznaka (figurativno, apstraktno, realistično, minimalističko…)  nije posljedica podilaženja masi (kako to mnogi simplificistički tumače), koliko dostupnosti sve raskošnije (i često sve površnije) vizualne kulture i pozicije slikara unutar svega toga, kao osobe koja želi nešto izreći svojim specifičnim jezikom. Glupo je misliti da je povijest umjetnosti nekakva evolucija, u kojoj su određeni oblici preživljeni. Glupo se, općenito, određivati za jednu poetiku, pogotovo ako znate bogatstvo različitih tradicija. Van pameti je implicirati istovjetnost kiča i slikarstva danas, dakle cijele jedne umjetnosti, sa svojom složenom povijesti i teorijom. Kiča, jednostavnosti, podilaženja ima i u novomedijskim ostvarenjima, dapače, ima toga jako puno. Samo, svaka kritika te umjetnosti automatski u nekim glavama ima konzervativan prizvuk. Što se tiče showbiz trivijalizacije, pa baš su forsirani šokovi i angažmani brojnih performansa danas puno pogodniji za trivijalu, nego to dosadno slikarstvo… Zapravo zanimljivo je što je mnogima danas, pa i onima koji prozivaju slikarstvo zbog tobožnje konzervativnosti, van Gogh poznatiji po rezanju uha, Picasso po svojim ženama, Gauguin po pacifičkom eskapizmu nego po svome stvaralaštvu… to su ti receptori za trivijalnost koji vas velikom lakoćom ubace u neku ladicu.

Kakav je vaš stav o Gorgonašima? Cijenite li Josipa Vaništu? Da li vam je drag radikalni prelazak gorgonaša Đure Sedera s konceptuale na čisto slikarstvo? On je izjavio da se preporodio nakon što je grafitnu olovku i crna platna zamjenio kistom i bojama…

Vrlo su mi bliski Gorgonaši, posebice Vaništa i Seder  koje imam zadovoljstvo poznavati osobno. Kad si ih izdvojio, istaknut ću kako su to dvije po mnogome suprotne, ali snažne i fascinantne ličnosti. Gorgona ne znači bijeg od forme, nego njezinu mistifikaciju i zapravo glorifikaciju kroz prikrivanje (kao u mitovima i misterijima u kojima se nikada ne smije izreći ime nekog spasioca ili božanskog bića), odustajanje, ali i traganje za njezinom srži. Bitno je ovo: svi su Gorgonaši izuzetno dobro poznavali svoj mediji.

Rekli ste da ste u svojoj koncepciji Salona mladih težili neprolaznim djelima, a ne onima koja igraju na trenutak, dosjetku, geg. Ne strahujete li da će vam zbog toga prilijepiti etiketu pretencioznog štrebera?  Zar ne mislite da dosjetka, geg mogu itekako biti važni za umjetnost? Uzmimo Hegedušića, Grosza…

Da se ne razumijemo krivo, treba biti duhovit. Buster Keaton je na gegu stvarao remek-djela.  Ne osuđujem dosjetku kao takvu, nego jednoznačnost, mistificiranje iza kojega stoji banalnost. Mislim da ne treba živjeti u kultu trenutka. Sve rasprave, htijenja, stavovi u umjetnosti imaju svoju dugu povijest. Ali ljudi kratko pamte. Što se tiče etiketa – vide vas onako kako vas žele vidjeti, unutar kutija koje su već stvorili s obzirom na svoja znanja i uvjerenja, bez obzira na vas. “Neprolazna djela”, to nije sintagma kojom sam se koristio, međutim, osvrnuo bih se na nju, kao na vrlo olakšavajuću, ali i riskantnu formulaciju. Vječnost u umjetnosti neprestano izmiče (da parafraziram Veru Horvat Pintarić) odnosno, neprestano se restrukturira. Međutim, kada umjetnik ili kritičar prestanu težiti toj vrsti trajnosti, izlazimo iz područja umjetnosti upravo u područje beznačajnoga, odnosno jednodnevne senzacije, ili  lošega gega. Da, valja biti oprezan što ćemo proglasiti kvalitetnim, ali ipak, ne i preoprezan, jer onda dovodimo u pitanje smisao umjetnosti danas, i uopće svoju sposobnost da prepoznamo umjetnost. Ono što mi se čini kao problem danas više nije to da je „sve umjetnost“, nego činjenica da smo došli do trenutka u kojemu „ništa nije umjetnost“. Distanca i hladnoća s kojom stvaramo i recipiramo radove meni je osobno strana. Bojim se da se prestalo tražiti nešto iza priče, iza konteksta, a u samom djelu. Postajemo kroničari stvaralaštva, izvjestitelji o kulturnoj „proizvodnji“ koja nas sve manje dotiče. „Efektno“, je čini mi se riječ dana. To je možda ono što sam mislio pod pojmom „dosjetke“.

Uzmimo uostalom i vama dragog Stipana Tadića.  Čini mi se da on itekako igra na dosjetku, na aktualni trenutak, i gotovo pa se hvali kako puno slika po narudžbi – ide li to zajedno s istinskom umjetnošću? Znam, vjerojatno ćete odmah spomenuti Michelangela…

Ne samo njega, nego svakog umjetnika ikada, uključujući i mnoge koji sa gnušanjem odbijaju tržište, istovremeno plačući kako ga nemaju… Svi se oni jako trude ne bi li si stvorili „tržište“.

Mislite li za sebe da možete prepoznati istinsko umjetničko djelo? Na koji način vam to polazi za rukom? Koliko je tu bitna erudicija?

Estetski su sudovi individualni. Svi mi, nekad bolje, nekad lošije, argumentiramo svoje stavove. Drago mi je ako na nekoga djeluje neko djelo u kojemu ja ne vidim ništa ili obrnuto, međutim to ne znači da je netko od nas u pravu. Ljudi zaboravljaju da nismo na provincijskom sudu, pa da se pravdamo i dokazujemo što je umjetnost, a što nije. Neslaganje u estetici je normalna stvar, a žuč koju zbog toga neki prolijevaju posljedica je upravo grčevite borbe za to famozno tržište, odnosno za sve više sužavajući prostor koji ostaje kulturi u našem društvu.

Mislite li da je za likovne umjetnike važno da završe likovnu akademiju? Vlasta Delimar s ponosom ističe da je nije završila.  Jedino je sad malo tišti što bez diplome ne može nigdje u Europi predavati. Što danas Akademija može pružiti slikaru koji želi postati istinski umjetnik?

Picasso nije imao završenu akademiju, Krleža nije nikada diplomirao… to ih nije sprečavalo da budu vrhunski u svome poslu. Uz njihove radove stasalo je više umjetnika negoli uz sve njihove suvremenike sa profesorskom titulom. A Vlasta bi akademsku karijeru, kažeš?

Za koje ste likovne umjetnike danas u Hrvatskoj uvjereni da stvaraju istinsku umjetnost, možete li za nekog od njih staviti ruku ili bar vašu podosta njegovanu bradicu u vatru? I kad sam već spomenuo bradicu, primjetio sam da svi novi realisti imaju bradusine… najdužu je uzgojio Luka Hrgović. Što mislite, zašto puštaju brade, žele li i njima pothranjivati mit o nekadašnjim starim majstorima?

Slijepo, dogmatsko vjerovanje, s rukom i bradom u vatri, nikada nije poželjno, ali važno je vjerovati u ono što radite. A što se tiče drugog djela pitanja… ne bismo trebali u drugima tražiti potvrdu svojih predrasuda.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More