Zašto mi Artukovićev novi realizam nije sjeo

Lazne blizanke Lovro ArtukovicNa dan otvorenja aktualne izložbe Lovre Artukovića u Laubi, otišao sam na Open art festival u Zagrebački plesni centar.

Dok je vani bjesnio prolom oblaka sudjelovao sam u razgovoru s kazališnim kritičarom i pjesnikom Tomislavom Čadežom. Čadež je sjedio u auli, čekajući naša pitanja, dok su se ispred njega kante punile kapima s prokišnjavajućeg krova – baš kao što je Mann opisao Hansa Castorpa, kada se jednom našao usred snježne oluje za vrijeme svog sedmogodišnjeg liječenja, ili Aschenbachovu ličnost: poput svetog Sebastijana koji pod salvom strelica uspijeva zadržati dostojanstvo. Bila je to dirljiva alegorija kritičara danas, dostojna dosjetljivog kista Lovre Artukovića. Upoznao sam Stipana Tadića sa Čadežom, koji mu je pohvalio izloženu sliku (Zima u Medici), ali nije mogao ne primijetiti da je promašio perspektivu u jednom detalju. Još sam se više oduševio tim nemilosrdnim kritičarom i odlučio ne ići u Laubu, nego nastaviti s njime, te potopne noći, do Limba.

Zamjerka mojoj izložbi o novom realizmu prošle zime bila je što nisam odao dužno poštovanje Artukoviću, kao neposrednom prethodniku izloženih umjetnika. Istina, njegova izložba Najbolje slike iz 2008. dala je samopouzdanja mladim slikarima i slikaricama da ne bježe od figuracije kojoj su naginjali iz istih razloga kao i on tada, a to su utjecaji globalnog slikarskog revivala, a u njemu i povratka figuraciji. S druge strane, Artukovićevi su korijeni drugačiji, on je slikarski proživio cijele devedesete, što nije slučaj s njegovim mlađim kolegama, i njegova kreativna razmišljanja polaze od nove slike, pa konsekventno i od pop arta (kojega je direktne odjeke još slušao). Autorica kataloga ove izložbe, Leonida Kovač, ističe kako Artuković nikada nije težio iluzionizmu, a to je, držim, i glavna razlika između njega i mladih realista. Proučavanje mogućnosti same plošnosti i igre s reprezentacijom, njegova su nadgradnja, načelno plošnoj „novoslikaškoj“ poetici, a veći realizam (iluzija prostora, teksture, proporcija, kako ih vidi ljudsko oko) pojavio se u njegovu slikarstvu dvijetisućitih. Riječ je o je slikaru poticajnom obrazovanijoj publici i teoretičarima suvremene umjetnosti (činjenica da iza sebe ima financijsku podršku zbirke Filip Trade doprinijela je tome). Medijska pompa koja ga predstavlja kao „najboljeg hrvatskog slikara“, uzrok je mnogim sitničavostima oko njegovog opusa (jer čovjek zna zaista dobro svoj zanat).

Ono zbog čega mi njegova sve realističnija platna nisu sjela, je crtačka krutost, koja vuče korijen iz njegove grafičke vokacije, konstrukcija slike pomalo grafičkom logikom, i nedostatak dubine slikanog materijala, odnosno punoće materije koju koristi, zbog čega na fotografijama te slike izgledaju gipko, ali uživo i izbliza vrlo tvrdo. Plošnost nije problematična u slikama iz devedesetih (novoslikaške poetike), ali ovdje je očito da baš nju teži izbjeći. Leonida Kovač u katalogu izložbe iz poteza izvlači specifične autorove vrijednosti, slijedeći teoretičara Jean-Luc Nancyja: „Slika nije i ne može biti dovršena zato jer ona nije reprezentacija (nečega), nego (trans)figuracija […] Koža, u preobrazbi lišena epiderme, postaje drugo ime za portretiranu metamorfičku karnalnu silu koja se doista u-tjelovila i postala inkarnatom“.

Ali, je li to utjelovljenje postignuto? Dva su aspekta, smatram, ključna za Artukovićeve slike.

Prvi je narativ. Nije, dakako, riječ o priči koja vodi naše shvaćanje prizora, nego više o izdvajanju i prikazivanju modusa slikarskog pričanja, kao u Calvinovom romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, koji nas suočava s mogućnostima iznošenja narativnog tijeka, mnogostrukim tehnikama pripovijedanja. Umjetnik je to direktno adresirao i naslovom jednog starijeg rada Šumski prizor k’o stvoren za priču (1996). Priče nema niti na jednoj Artukovićevoj slici, ali su tu tradicionalni elementi iznošenja iste: od grčko – rimskih i kršćanskih tema, motiva i kompozicija, do prikaza emotivnih stanja.

Drugi se odnosi na artikulaciju materije, inkarnata. On se, kao omesovljenje, u ovog umjetnika ne odnosi na iluziju ljudske puti, nego na fizičko prisustvo i energiju materije na slici i same slike kao transformacije te materije u spoznatljivi prizor. Pogledamo li slike Na krilima, Oka, Lažne blizanke, Bijeli kvadrat, Projekcija („podvodna“ ili „kao da zid gori“) shvaćamo da je tekstura opsesivna (i stvarna) umjetnikova tema, ponekada vrlo uspješno izvedena u prikazu materijala (Lažne blizanke).

Kad je odlučio ikonografski raspričano zagrabiti u vrelo tradicije, slikar se potrudio da slobodan potez i odluka za figuralikom surađuju s narativom. Tako slika Apolon i Marsija, koja se poigrava dubinom i iluzijom naslikanoga, s podnaslovom Trijumf novih medija nad slikarstvom, i motivom preuzetim s istoimene Tizianove slike, tematizira svakidašnje jadikovke slikara o novomedijskom preuzimanju trona u vizualnim umjetnostima na autoironičan način. Priča koju uistinu želi prenijeti jest ona o tijelu, odnosno koži slike kao mjestu na kojemu se događaju čarolije, neuništive novim tehnologijama. Tizianovo djelo koje služi kao polazište poznato je po energičnim potezima a macchia, koji afirmiraju prljavštinu boje i nude čitanje slike na metarazini, kao metafore  samog slikarstva i okrutne umjetnosti općenito: za nju je potrebno uprljati se i  proći brojne muke, često bez zaslužene nagrade ili priznanja, dok je nekom drugome slava dostupna bez pola tog truda. Artukovićeva slika s te značenjske strane nije bez žaoke uperene ka novomedijašima. Ne znam gdje sebe slikar vidi u tom mitu, no čini se da je na hrvatskom društveno umjetničkom Parnasu bliži sjajnom Febu, negoli bijednom, nepriznatom Marsiji.

U većini Artukovićevih platana „k’o stvorenih za priču“ u kojoj uživaju kustosi, teoretičari i trgovci, narativni i ikonografski potencijal čitanja slike uzeli su glavnu riječ teksturi. Nije tu riječ o mom traženju iluzionizma. Primjerice, prošloga tjedna nabasao sam na Glihinu izložbu u Klovićevim dvorima, prebačenu tu iz riječkog MMSU – a. Gromače, kao početni motiv transformiraju se upravo u materiji i njezinom bogatstvu (a jednom u askezi crne i bijele, poput Artukovićeva česta prikaza teksture crne vreće) koje predstavlja pulsirajuću epidermu slike. Slikarstvo je tu početna točka destrukcije spoznatljivog, prostornog, umnog, i racionalnog i konstrukcije slike kao područja onkraj svega toga. Nisu to nipošto nespojive paralele, kako bi se na prvi pogled učinilo, jer je slikarski pristup njihov zajednički jezik, štoviše, pristup koje teži učinku materije. Tradicija umjetnosti se ne nalazi samo u motivskom prepisivanju, ili u oponašanju manire, nego i u samoj konstrukciji djela, u mišljenju medija.

Dva nimalo laskava autoportreta na ovoj izložbi pokazuju sirovost i nonšalanciju otvorenog poteza i najbolje prezentiraju Artukovića kao slikara. U ženskim portretima ili u prikazima izraza lica on napušta taj potez, stvarajući prizore bez teksturalne sočnosti, unutar vrlo tvrde artikulacije slikanog svijeta.

U tekstu kataloga Leonida Kovač je kao lajtmotiv provodila Aliena, a spomenula je i njegov nedavni prequel Prometej, kao primjer vraćanja autora na svoje djelo (iako mislim da su razlozi za stvaranje Prometeja manje filozofski, a više prozaično – komercijalni). Taj je film bacio u očaj mene i mnoge druge ljubitelje SF žanra i opusa velikoga Ridleya Scotta (koji će sada, kako čujem, jednako usrećiti Blade Runnera) svojom dvojnošću – sjajnom režijom i scenarističkom zbrčkanošću. To je i dvojnost Artukovića, izuzetno dobrog štafelajnog radnika, čiji rukopis naprosto nije po mom ukusu.

 

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More