Otrovna telurijska apokalipsa u južnoslavenskim varijacijama Faruka Šehića

„Svaki mehanički sat je djelo čiste poezije. To je stoga jer sat kao instrument treba da se uhvati u koštac sa jednom od neuhvatljivih metafizičkih suština života, prolaznošću vremena.“

Bosanskohercegovački književnik i novinar Faruk Šehić, autor vrlo nagrađivanoga romana Knjiga o Uni, u svibnju je u izdanju Frakture objavio novu knjigu – zbriku petnaest kraćih priča – Priče sa satnim mehanizmom, naglašeno lirski i intimni doživljaj stvarnosti i njezinih mogućih projekcija, supsidija koji tu nepovoljnu stvarnost razvlače do fantastike, snovida, alegorije, čudnovatosti, utopije, distopije, apokalipse. Istina, podnaslov glasi Predapokaliptični sevdah. Međutim, nema ovdje predapokalipse, samo mnogo otrovne telurijske apokalipse. Nema baš ni sevdaha, ali ima erotske žudnje i prilično emocija, melankolije i tuge u prvom redu.

Vidljivo je već i po samom stilu i sadržaju da autor obilato uživa kulturne proizvode, a od književnosti osobito onu proznu, i bez obzira na brojnost književnih, glazbenih, filmskih i likovnih referenci kojima su tekstovi zasićeni. Dojam je i prezasićeni. Pa ipak, neovisno o proznom palimpsestu, čini se također i da je najveća vrijednost priča lirska, pjesnička. Niz je uspjelih spojeva riječi, rečenica, odlomaka. Npr. „Veš se sušio na krilatom monstrumu od žica i šupljikavih cijevi. Bijela posteljina kao odjeća duhova. Nebo plavičasto i pjeskovito. Mjesec je statični kamikaza. Falusoidni crveno-bijeli dimnjak je stolovao čitavim kvartom. Obli monolit progresa: dimnjak toplane ili nekog sličnog postrojenja.“

Šehićevi tekstovi nisu denotativni. Nedoslovni su već i na prvoj, površinskoj razini čitanja. U nekoj zaista nategnutoj i priručnoj varijanti odnosno parafrazi srednjovjekovne alegorije, moglo bi se napraviti sljedeću shemu slojeva Priča sa satnim mehanizmom.

Prvi je sloj pripovjedački, hard boiled. Rat i zločini: „Mogao sam zamisliti cijeli jedan evropski grad od stotinjak hiljada ljudi (…) Jedan skoro perfektan grad mrtvih ljudi.“ Poraće i neimaština: „Psi lutalice će se pojaviti onda kada ljudi shvate da su siromašni, i da im je prošlo pola života, a još ne jedu obećanim zlatnim kašikama. Razumije se, poraće i tranzicija. Dva spora jahača apokalipse.“ A kaže pripovjedač jedne od priča: „Upisali smo se u prvi razred apokalipse i nastavili školovanje.“ Potom apatija i iz nje nikla kontradikcija prema prethodnome: „Jebe mi se za rat i poraće.“ Seks, alkohol, zaborav, lutanja, težina stvarnosti, pregaženi ljudi, distopija.

Drugi je sloj metaforički, lirski, pjesnikujući: „Stotine malenih sunaca s mukom se probijaju kroz rebra drvenih žaluzina. Sunašca se pretvaraju u mačeve, koji počinju treperiti gubeći svoj prijeteći oblik. Stvaraju se ljeskave svjetlosne lokvice na parketu. Titrave utopije. Stisnuli smo se pod crvenom plahtom. Opkoljeni balavim čeljustima vanjskoga svijeta.“ Sanjarski. Utopija. Nažalost i sa suviškom patetike, osobito u prvoj polovini knjige, što će reći da je ono lirsko donijelo i dobro i loše.

Treći je sloj legura razine fantastike i bijega, dakle utopije, i razine metafizike i apokalipse, dakle distopije. Alegorijski i esejistički. Npr. Traktat o povijesti, tipologiji, fenomenologiji, fizionomiji i fiziologiji sata i njegova mehanizma. Napomenuti mehanizmi vremena. Čovjek i čovječanstvo. Njegova izobličenja. Njegova stremljenja. Zaborav i smisao. Svemir. Evolucija: „Sjećam se kad sam bio velika riba u mutnom okeanu bića, stvari i riječi.“ Dehumanizacija i destrukcija: „Ono što umre to ne treba vještački oživljavati.“ Apokalipsa.

U slojevima su utopija i distopija zadani tipski, kao opozicijski parovi koji indiciraju temeljno raspoloženje. Slojevi se inače vrlo lako pretaču jedan u drugi i meandriraju rukavcima Šehićeve prozne delte. Naglo, a lagano, paradoksalno i neprimjetno skoči se iz (poetskoga) realizma u fantastično, snoliko, čudoliko, astralno. Isto se tako brzo i ušavljeno preskaču pesrpektive, kadrovi, prizori, pa i likovi se transformiraju. Pripovjedna je strategija često dati glas i pogled neobičnim entitetima i neljudskim bićima i pojavama ili ih, pak, samo spomenuti. Npr. Raubari. Svjetlozoidi. Betamuhozoid. Drvokobila. Mačkosaur. Majonezoidni medoid. Medoidni majonezoid. Navedeno ide u red neobičnih spojeva riječi, međutim pitanje je u kojoj je mjeri (i) na navedenim primjerima, pojedinima ili svima zajedno, takvo što uspjelo.

Neke od priča ipak su odviše zamorne. Npr. Trijumf zaborava, koji je usto i pomalo pretenciozan, i Shape-shifter, koji doduše ima sjajan završetak. Završeci proznih struktura ove zbirke općenito su uspjeli. Dar sa svojim otporom prirode ljudskom zlu sadrži isuviše patetike. Sat od krvi i mesa s neobičnim sadržajem i izvedbom – vrijeme, simbolički kristološko-alegorijski intertekstualni dijalog, apokalipsa, fantastika – zanimljiv je i „baca na“ Filipa Davida.

Mračno brbljanje prodavača svjetlosti vrlo je efektna čangrizava antiutopija, na trenutke nalik Civilnoj opasnosti Krune Čudine, ali nekih drugih preokupacija, koje se sažimlju u dvama citatima. Oni odražavaju jedan specifičan tip čovjeka, njegovo ponašanje i njegov identifikacijski kod:

„Nemam sjećanje na rat. Došao je i prošao. Kao i poraće, koje još traje, i jednom će biti nejasno sjećanje. Sjećanje ne vrijedi pet para. Daytonski mirovni sporazum bi trebao biti moja biblija, ali ja nikad ništa ne čitam.“

„Koliko god se zanimam za svjetlost, tako isto znam važnost telurskog, onog što je zemljano u meni. Milioni stopa me pritiskaju svaki dan. Prvi put me spominje Konstantin VII. Porfirogenet u spisu De administrado imperio. U meni vijugaju srebrene žile i sjaji se crni ugalj.“

Ništa ne treba dodati na to. Ali se i može. Štreberski. Da ne bude zabune: Ja sam onaj koji je došao na „ove prostore“. Ja sam južni Slaven u svojim varijacijama. To je moj dar i moje prokletstvo.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...