Moderni Iran u duboko emotivnim i žestokim bračnim prepucavanjima

Portreti: Suvremeni Iran Asghara Farhadija u Kinu Tuškanac

Nader i Simin se rastaju (Jodaí-e Nadér az Simín, 2011.,123min)
Redatelj: Asghar Farhadi
Scenarij: Asghar Farhadi
Glume: Peyman Moaadi, Leila Hatami, Sareh Bayat, Sarina Farhadi, Shahab Hosseini

Za iranskog redatelja Asghara Farhadija, 2011. i 2012. bile su jako dobre godine. U tom je periodu, naime, njegov film Nader i Simin se rastaju Iranu donio prvi ikad zlatni kipić u kategoriji najboljeg stranog filma (uz nominaciju za najbolji originalni scenarij), kao i prvog Zlatnog medvjeda, o ostalim nagradama i priznanjima da ni ne govorimo. Apsolutno zasluženo i nesumnjivo opravdano jer Farhadijev kompleksan film gledateljima nudi rijetko viđenu iznijansiranost koja nije nimalo isforsirana, nego se potpuno organski uspjela izroditi iz i unutar priče koju je taj redatelj tako vješto osovio na noge.

Već nam sama uvodna scena na jednostavan, a lukav način jasno daje do znanja kako gledamo uradak koji će biti uronjen u brojne nijanse sive. Nader (Peyman Moaadi) i Simin (Leila Hatami) nalaze se bez odvjetnika pred sucem i argumentiraju zašto bi se trebali, odnosno ne bi trebali, razvesti. Taman su im odobrene vize pa Simin želi da se odsele kako bi svojoj jedanaestogodišnjoj kćeri Termeh (Sarina Farhadi) omogućili bolji život, a Nader je protiv toga jer mu otac boluje od Alzheimera. “Ali on ne razumije da si mu ti sin!”, unezvijereno govori Simin, dok Nader odgovara “Ali ja znam da mi je on otac.”

U točno tom tonu moralnih dubioznosti Farhadi gradi ostatak svog narativa, prezentirajući nam likove od krvi i mesa koji dubinski žele “postupiti ispravno”. No trik je u tome da ono što je ispravno za jednoga nije ispravno za sve i svakoga. Tako našem razdvojenom paru u život ušeće siromašna, trudna i duboko religiozna Razieh (Sareh Bayat), pristajući za male novce njegovati Naderovog oca dok je Nader na poslu. No, nakon niza naizgled nepovezanih događaja, Nader i Razieh ulaze u žestoku svađu koja će odrediti daljnji tijek njihovih života. Ako smo do tog trenutka plivali u moru sivila, sada se u njemu počinjemo utapati, zajedno s našim likovima.

Genijalnost Farhadijevog pripovijedanja leži u njegovim izborima po pitanju toga što će i na kakav način gledatelju prikazati. Svakim novim razgovorom među likovima ili neočekivanim zaplitanjem i rasplitanjem radnje sve više shvaćamo koliko malo znamo o onome čemu smo svjedočili i počinjemo preispitivati kut gledanja, a samim time i istinitost izjava naših likova. Individualna percepcija protagonista Fahradiju je svakako u prvom planu, no problem nastaje kada je ta percepcija obojena oprečnim stremljenjima, željama i potrebama.

Upravo iz tog razloga, premda skrivanje, prešućivanje i laganje fungiraju kao kičma Farhadijevog delikatnog narativa, u Naderu i Simin ne postoji podjela na protagoniste i antagoniste, već isključivo na ljudska bića s motivacijama koje su na prvi pogled dijametralno suprotne. No, zagledamo li se malo dublje, vidjet ćemo kako ih, u suštini, goni ista sila – nagon za očuvanjem svojih obitelji. Ali kao što ono što je ispravno za jednog nije ispravno za svakog, tako u ovom slučaju očuvanje jedne obitelji potencijalno znači uništenje druge ili, da situacija bude još nezahvalnija – očuvanje jednog dijela obitelji može se dogoditi isključivo uslijed raspada drugog.

Stoga ne čudi da su Farhadijevi likovi duboko emotivni i žestoko temperamentni, a to rijetko kojeg gledatelja može ostaviti ravnodušnim. Mogli bismo komotno reći da njihovi međusobni konflikti ne izviru isključivo iz oprečnih stajališta, već i iz nevoljkosti da zastanu, saslušaju i istinski čuju drugu stranu. A u cijeloj toj gunguli međusobnih prepucavanja i dokazivanja ispravnosti u svrhu očuvanja obitelji, najviše pate upravo oni koje roditelji nominalno žele zaštititi – djeca.

Termeh je svakako u istoj, ako ne i većoj boli od Nadera i Simin, samo što to vješto skriva i vrši funkciju oaze mira koja pruža stabilnost. Logično, jer pored dviju bombi koje konstantno prijete eksplozijom neovisno o tome gdje i pred kime se nalazile, potrebna je barem jedna jedinka koja će služiti kao protuteža unutar tog obiteljskog sustava. Ali to ujedno podrazumijeva da sva težina pada upravo na stabilizatora, oduzimajući time njegovu nevinost. U prijevodu, djeca služe toma da ispaštaju zbog propusta, laži i sebičnih poriva svojih roditelja, da na svojim plećima iznesu njihove “grijehove” te da donose odluke koje ih lišavaju bezbrižnosti i rasterećenosti koju bi djetinjstvo i mladost trebali nositi sa sobom. Od njih se, zapravo, traži da budu odrasli – jer je onima koji to već jesu odraslost postala preveliki teret.

Ne sačinjavaju samo krhki odnosi između djece i roditelja ranije spomenuto more sivila u kojom se kolektivno utapamo skupa s likovima. Svoje su mjesto u Naderu i Simin našli i konflikti na religijskoj, spolnoj i ekonomskoj osnovi. Ipak, redatelj nam to ne nabija na nos niti pretendira na film čiji će fokus biti na tim tematikama, upravo suprotno – sve navedeno naprosto predstavlja surovu realnost u kojoj su naši protagonisti ukorijenjeni i koja služi kao temelj njihovih stavova i odluka, a time i daljnjeg razvoja narativa. Te tematike svakako jesu sastavni dio ove priče o modernom Iranu (na isti način na koji su sastavni dio tamošnjeg života) i kao takve neizostavne jer doprinose moralnoj i emocionalnoj kompleksnosti Farhadijevog filma. Ipak, ljepota leži u tome da je suština priče univerzalna jer su njezin materinski jezik emocije i sve što iza njih stoji – a s jezikom emocija moguće se poistovjetiti neovisno o geopolitičkoj situaciji i kulturološkim uvjetovanjima.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...