Zajednički album Jay-Z-ja i Beyoncé pod imenom The Carters, ”Everything is Love” zatvara njihovu tzv. bračnu trilogiju započetu njezinim albumom ”Lemonade” (2016), a nastavljenu njegovim ”4:44”( 2017). Poput tih ostvarenja, ”Everything is Love” igra na ispovjednu, intimističku kartu manje-više netipičnu za oba ta albuma, pokušavajući zaokružiti veliki narativ o oprostu, ljubavi i zajedništvu.
Osim zatvaranja te tematske preokupacije, ”Everything is Love” skreće pozornost na Tidal, Jay-Z-jev streaming servis, koji od pokretanja ne uspijeva postati ozbiljnom konkurencijom Spotifyu ili Apple Musicu. Nakon što je u siječnju 2018. norveški poslovni list Dagens Næringsliv obajvio priču kako je kompanija pumpala brojke svojih pretplatnika i streaminga albuma poput ”Lemonade” ili ”Life of Pablo” Kanyea Westa, Tidal se našao na udaru novog vala negativnog publiciteta.
Izvrstan članak Eamonna Fordea u Quietusu predstavlja možda i očajnički pokušaj izbavljenja tog pompozno najavljivanog projekta koji je industriju streaminga trebao podići na novu razinu. Iako isprva najavljen kao ekskluzivno izdanje za Tidal, album je vrlo brzo osvanuo i na drugim platformama poput iTunes Storea, Apple Musica, Deezera, Amazon Musica, Napstera, Google Play Musica i Spotifya čime je zapravo priznata inferiornost navodno najboljeg streaming servisa za izvođače i korisnike.
Dodatnu sol na ranu utrljali su i rezultati Billboarda jer je album sa 123 000 prodanih primjeraka završio na drugom mjestu iza ”Youngblood” 5 Seconds of Summer. Prvi je to put da Beyoncéin album nije prvi na Billboardovoj ljestvici najprodavanijih albuma, kao i prvi put od 2002. za Jay-Z-ja, još od ”The Best of Both Worlds”, njegova također suradničkog albuma s R. Kellyjem.
Tako je pažljivo građen narativ jednoga bračnog epa završio u komercijalnoj, ali i kreativnoj slijepoj ulici, jer je ”Everything is Love” bitno slabiji album od ”Lemonade”, a pogotovo od ”4:44”. Premda su oba bila objavljena bez prethodne promocije, ostavila su dojam promišljenih, dugo planiranih ostvarenja. ”Everything is Love” pak djeluje zbrkano i zbrzano. Glavna razlika nije toliko tematska jer još jednom prevladavaju teme slomljenog pa popravljenog braka, gomilanja bogatstva za potomke i afirmacije, odnosno utkanosti tog para u afroameričku kulturu. Ona je prije svega stilska i prezentacijska.
”Lemonade” i ”4:44” osmišljeni su i realizirani kao ostvarenja izvan jasno definiranih stilova, kao izjave dviju pop ličnosti većih od života kojima ne treba uskakanje u trendovske vlakove da bi pokazale svoju vrijednost. Njihova je poruka ”ja sam svoj život, svoja glazba, radim što želim, a slušate me zato što sam autentičan/na”. Na ”Everything is Love” nema takve beskompromisnosti, kao da je samopouzdanje unatoč sjajnim kritikama i solidnoj prodaji prethodnih albuma malo splasnulo, bez obzira na kontinuiranu samohvalu u tekstovima.
Uvodna ”Summer” efektna je soulom i dubom ozračena balada koja nastavlja nostalgijom i intimom obojene tonove s dva samostalna albuma. Već sljedeći singl ”Apeshit” nešto je nezabilježeno na dva prethodnika. Preko Pharellova vrlo generičkog beata, Beyoncé i Jay-Z uskaču na teritorij Migosa i Cardi B s obaveznim uzvikom „Skrtt!“, zvučeći kao penzioneri koji su upali na maturalnu večer. Beyoncéin rap izveden u besprijekornom triplet flowu vjerojatno služi kao demonstracija sile i moći nad mlađim kolegicama, ali cijela pjesma zvuči krajnje neprirodno i usiljeno. Posebno se to odnosi na Jay-Z-jeve dijelove jer njegovom stilu takva produkcija jednostavno ne leži. Baš kao i dobar dio albuma, singl odaje dojam nečega odrađenog, uvjetovanog točkom nekog ugovora.
Nespretno posvajanje utjecaja mlađih kolega nije ograničeno samo na pomodni visokoenergetski pop trap, nego i na melankolični pseudo The Weeknd RnB u ”Friends”, čija digitalna sjetna atmosfera samo naglašava raskol između vokalnih persona svojih izvođača i instrumentala, i to usprkos velikodušnoj dozi potpuno nepotrebnog autotunea na Beyoncéinom vokalu. Slično tome na ”Nice” Jay-Z se još jednom svojim rječitim, raskošnim pristupom i autoritativnim glasom nikako ne uklapa u moderni hi hatom i 808 sub bassevima nošen zvuk, a sve kulminira u zabrinjavajuće retardiranom post refren dijelu ”And I’m nice, nice, nice, nice, nice, nice, nice (yeah, yeah, yeah), Up all night, night, night, night” na kojem zvuči usiljeno kao da mu je netko prislonio pištolj o glavu.
”713” modernizirana je pak geto verzija ”Empire State of Mind”, na kojoj je dvoje milijardera potpuno neuvjerljivo u pokušaju izražavanja svoje ljubavi ”ulici”. Podsjeća to pomalo na ”pocrnjenje” O.J. Simpsona koje je izveo njegov odvjetnik Johnnie Cochran, čime paradoksalno Jay-Z zaboravlja lekciju iz vlastite izvrsne prošlogodišnje ”The Story of O.J.”.
Upravo se u tom krije najveća razlika između ”Everything is Love” i njegovih prethodnika. Slavili su život i materijalizam kao nešto prirodno i iskreno željeno. Ovaj album djeluje kao svjesno ispunjanje kvota zamišljenih ili stvarnih algoritama kao bi se postigao maksimalni učinak. Unatoč uzvicima poput ”I can do anything”, oboje izvođača djeluje neuvjerljivo, kao očajne zatvorene životinje, a ne samopercipirani kraljevi divljine.
Pažljivo osmišljen medijski projekt okončan je neuvjerljivim ostvarenjem na kojem su nas dvije pop zvijezde možda i uvjerile da je s njihovim osobnim životom sve u redu, no prvi put u dugo vremena ovdje se naziru pukotine u njihovim karijernim potezima. Starenje je prirodan put za svakoga, pa i za bogate i slavne. Umjesto da se utrkuju s dvostruko mlađima, Beyonce i Jay-Z bi morali prihvatiti jednostavnu činjenicu da unutar vlastitog nasljeđa i njegovih zona ugode uvijek funkcioniraju najbolje.
Karlo Rafaneli