Na najiščekivaniju predstavu sezone u HNK publika odgovorila – tišinom!

Evanđelje

Pop zvijezdu europskoga kazališta glavne struje, talijanskoga svestranog filmskoga i kazališnog autora Pippa Delbona i njegov osebujan autorski rukopis možda ponajbolje opisuje sintagma kritičarke Arlene Croce upućena Pini Bausch – pornografija boli.

Prosudbu Delbonova rada smještena na rubu života, kazališta, plesa, glazbe i ispovijedi najlakše je utemeljiti a priori i kao dio premijerne publike u HNK-u zaključiti kako je riječ o amaterizmu. Zakoni su to ukusa, a ne razuma i sasvim su opravdani u prosudbi umjetnika koji je u hrvatskome kontekstu najbliži Željku Malnaru. U Republici Pešćenici Malnar je gradio imaginarni svijet odbačenih na Platonovu tragu postavljajući pitanje – kako afirmativno djelovati u kaosu u kojem živimo? Za razliku od Delbona nikad nije stekao umjetničku ili filozofsku afirmaciju te je s marginaliziranim protagonistima vječno ostao na tom rubu.

Kazališni kontekst Pippa Delbona s one strane ukusa, utemeljen donekle u razumu, najlakše je promatrati u filozofiji konceptualne umjetnosti, koja bit nalazi u provokativnome duhu istraživanja, stimulirajućem i inspirativnom. Takvo stvaranje neizbježno nailazi na intenzivne i podijeljene reakcije publike – osvježavajuće i relevantno ili pak nedostatno, nedostojno i šokantno. Propituje našu gledateljsku ulogu. No bez obzira na strogost termina konceptualne umjetnosti koji obuhvaća, primjerice stvaralaštva Josepha Kosutha, Roberta Morrisa, Josepha Beuysa i Adriana Pipera te razdoblje od 1966. do 1972., filozofijska i kritičarska perspektiva je tim šira jer u središte stavlja originalnost i reprezentaciju, a pritom pojam umjetnosti prema Morrisu Weitzu ostaje otvorenim.

Upravo originalnosti i reprezentacije nedostaje Delbonu i njegovu autorskom projektu Evanđelje nastalom u suprodukciji HNK-a i Emilia Romagna Teatra Fondazione da bismo mogli promišljati njegov rad u okviru široko shvaćena pojma filozofije konceptualne umjetnosti. Nasljeđujući poetiku mentorice Pine Bausch utemeljenu na nadrealnom putovanju kroz sjećanja, zadovoljstva i bol, Delbono svaku izvedbu pokušava učiniti holističkim iskustvom čija će autentična ljepota biti isključivo prisutna u iskrenosti društveno marginaliziranih – Bobe, Ginanluce i Nelsona. Problem većine njegovih izvedbi (dosad sam pogledala Il Silenzio, Amore e Carne i Doppo la battaglia) leži u predvidljivosti. Obrazac je sljedeći: mama – vječna muza, putovanje, nailazi na problem, citira pjesnike, pleše, ironizira, polovica publike fanatično plješće, polovica nakon petnaest minuta napušta gledalište.

Evanđelje 2

Iako u Evanđelju sudjeluju hrvatski i talijanski glumci, njihove su uloge svedene na statiranje u putovanju citatnom polemikom s Biblijom i hitovima popularne glazbe od Franka Zappe do Rolling Stonesa te se čitava predstava izvodi na talijanskome jeziku. Gotovo je tiha i neprimjetna glazba Enza Avitabilea koji uz Eugenia Bennata donosi svu složenost napuljskih identitetā obilježenih blizinom Afrike i istodobno nježnom te okrutnom ljepotom južnjačkoga mentaliteta. Ničim ne provocira ni kritika katoličkoga svjetonazora obilježenog patnjom. Propitivanje Božje opstojnosti i kritiziranje Crkve u zapadnoeuropskoj tradiciji filozofske i teleološke argumentacije postaje smiješnim kada se u Evanđelju svodi na razinu kavanske ‘ne vjerujem’ filozofije.

Na svu tu eksploziju kiča i osjetila zagrebačka je publika odgovorila uobičajeno hladno – tišinom. Šteta! Aura koja čini Delbona europskom zvijezdom jest podijeljenost reakcija, a ne strah od nedostatka manira popraćen lažnim premijernim pljeskom.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...