Na najiščekivaniju predstavu sezone u HNK publika odgovorila – tišinom!

Evanđelje

Pop zvijezdu europskoga kazališta glavne struje, talijanskoga svestranog filmskoga i kazališnog autora Pippa Delbona i njegov osebujan autorski rukopis možda ponajbolje opisuje sintagma kritičarke Arlene Croce upućena Pini Bausch – pornografija boli.

Prosudbu Delbonova rada smještena na rubu života, kazališta, plesa, glazbe i ispovijedi najlakše je utemeljiti a priori i kao dio premijerne publike u HNK-u zaključiti kako je riječ o amaterizmu. Zakoni su to ukusa, a ne razuma i sasvim su opravdani u prosudbi umjetnika koji je u hrvatskome kontekstu najbliži Željku Malnaru. U Republici Pešćenici Malnar je gradio imaginarni svijet odbačenih na Platonovu tragu postavljajući pitanje – kako afirmativno djelovati u kaosu u kojem živimo? Za razliku od Delbona nikad nije stekao umjetničku ili filozofsku afirmaciju te je s marginaliziranim protagonistima vječno ostao na tom rubu.

Kazališni kontekst Pippa Delbona s one strane ukusa, utemeljen donekle u razumu, najlakše je promatrati u filozofiji konceptualne umjetnosti, koja bit nalazi u provokativnome duhu istraživanja, stimulirajućem i inspirativnom. Takvo stvaranje neizbježno nailazi na intenzivne i podijeljene reakcije publike – osvježavajuće i relevantno ili pak nedostatno, nedostojno i šokantno. Propituje našu gledateljsku ulogu. No bez obzira na strogost termina konceptualne umjetnosti koji obuhvaća, primjerice stvaralaštva Josepha Kosutha, Roberta Morrisa, Josepha Beuysa i Adriana Pipera te razdoblje od 1966. do 1972., filozofijska i kritičarska perspektiva je tim šira jer u središte stavlja originalnost i reprezentaciju, a pritom pojam umjetnosti prema Morrisu Weitzu ostaje otvorenim.

Upravo originalnosti i reprezentacije nedostaje Delbonu i njegovu autorskom projektu Evanđelje nastalom u suprodukciji HNK-a i Emilia Romagna Teatra Fondazione da bismo mogli promišljati njegov rad u okviru široko shvaćena pojma filozofije konceptualne umjetnosti. Nasljeđujući poetiku mentorice Pine Bausch utemeljenu na nadrealnom putovanju kroz sjećanja, zadovoljstva i bol, Delbono svaku izvedbu pokušava učiniti holističkim iskustvom čija će autentična ljepota biti isključivo prisutna u iskrenosti društveno marginaliziranih – Bobe, Ginanluce i Nelsona. Problem većine njegovih izvedbi (dosad sam pogledala Il Silenzio, Amore e Carne i Doppo la battaglia) leži u predvidljivosti. Obrazac je sljedeći: mama – vječna muza, putovanje, nailazi na problem, citira pjesnike, pleše, ironizira, polovica publike fanatično plješće, polovica nakon petnaest minuta napušta gledalište.

Evanđelje 2

Iako u Evanđelju sudjeluju hrvatski i talijanski glumci, njihove su uloge svedene na statiranje u putovanju citatnom polemikom s Biblijom i hitovima popularne glazbe od Franka Zappe do Rolling Stonesa te se čitava predstava izvodi na talijanskome jeziku. Gotovo je tiha i neprimjetna glazba Enza Avitabilea koji uz Eugenia Bennata donosi svu složenost napuljskih identitetā obilježenih blizinom Afrike i istodobno nježnom te okrutnom ljepotom južnjačkoga mentaliteta. Ničim ne provocira ni kritika katoličkoga svjetonazora obilježenog patnjom. Propitivanje Božje opstojnosti i kritiziranje Crkve u zapadnoeuropskoj tradiciji filozofske i teleološke argumentacije postaje smiješnim kada se u Evanđelju svodi na razinu kavanske ‘ne vjerujem’ filozofije.

Na svu tu eksploziju kiča i osjetila zagrebačka je publika odgovorila uobičajeno hladno – tišinom. Šteta! Aura koja čini Delbona europskom zvijezdom jest podijeljenost reakcija, a ne strah od nedostatka manira popraćen lažnim premijernim pljeskom.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More