Eutanazijski turizam – šala, metafora ili jeziva stvarnost?

Vrijeme je da prestane sumorno žaljenje na ekonomiju i da se, netom prije ulaska u EU, zemljama od kojih tražimo mnogo više od empatije predstavimo onim najboljim što posjedujemo.

Posebni projekt koji će se održati povodom predstavljanja Hrvatske naziva se Kreativna Hrvatska 2013., a Zagrebačko kazalište mladih gostovat će 13. i 14. lipnja s obnovljenom predstavom Garaža u režiji Ivice Buljana, u prestižnom berlinskom Schaubühneu am Lehniner Platz. Zagrebačko kazalište mladih je jedino kazalište koje predstavlja grad Zagreb te je prvi hrvatski teatar koji je ikada gostovao u Schabühneu am Lehniner Platzu.

Predstava Garaža nastala je po istoimenom romanu Zdenka Mesarića. Nema naznake gdje se događa, univerzalna je i bliska svim zemljama ovoga svijeta, jer čak i one najrazvijenije imaju zabačene, bijedne i osiromašene gradove i mjesta koja još uvijek dišu u onom vremenu za koje ne možemo sa sigurnošću reći da pripada prošlosti niti da će pripadati budućnosti.

Priču, dakako, možemo smjestiti i u Hrvatsku – zamišljamo ona mala dalmatinska mjesta koja ljeti žive od turizma, a zimi ni sama sebe ne znaju pronaći na karti. Turizam je očajnički izlaz za svaku zemlju koja više ne živi od neke vlastite proizvodnje. A što je to eutanazijski turizam? Je li to neka šala, metafora ili nešto što zaista postoji? Nakon odgledane Garaže to je jedno od pitanja koja zadaju nesanicu.

Scena Garaže nema granica. Skromna je i pojednostavljena, a njen minimalizam nadoknađuju snažni osjećaji koje proživljavamo dok nas predstava teleportira u ono tužno mjesto bogu iza nogu. Je li riječ o empatiji ili zgražanju nad surovom stvarnošću, to ni sami ne možemo odrediti.

Na samom početku, likovi iz Garaže dočekuju nas u nekom psihodeličnom raspoloženju – proživljavaju katarzu, uzbuđenje, strah, a sve to prati glazba TBF-a. A onda počinje. Binat (Vedran Živolić), žrtva surove sadašnjosti, neproživljenog djetinjstva, očevog nasilja i majčine bolesti, središnji je lik predstave. Dijete mlađe od 10 godina sudjeluje u brutalnim borbama u Garaži boreći se sa raznim likovima kao što su Biblija (Sreten Mokrović), Patuljčica (Hrvojka Begović), Baby Doll (Doris Šarić – Kukuljica), Debeli anđeo (Fil Tilen). Svo to vrijeme, na Binatovim borbama zarađuje njegov otac (Frano Mašković) koji sanja o odlasku u grad, odmaku od prokletih turista i nekom boljem životu. Jedino što Binatu ostaje od djetinjstva kratki su igrokazi kojim mu bolesna majka (Ksenija Marinković) daje barem djelić onoga što nikada neće proživjeti.

Središnji likovi Garaže najizopačeniji su, najodvratniji karakteri koji će nam potvrditi tezu o Darwinovoj teoriji evolucije. Eksploatacija djece, krvave borbe, objektivizacija ženskog tijela, seksualna nastranost, kladioničarstvo, sve one skrivene zvijeri koje leže u neostvarenom ljudskom u nama prikazane su tako realno i sugestivno u ovoj predstavi. Jesmo li to upravo upoznali sve ono trulo i smrdljivo što leži u životinjskom dijelu nas, ljudi? Je li i to ta univerzalnost o kojoj Mesarić govori?

Oni rijetki trenuci u predstavi, kao što je Binatov plesni duet s mladom ženom, samo nas nakratko zavaravaju da ipak postoji predah od svog tog silnog nasilja i rata između ljudskog i životinjskog. No, priča se nastavlja i nastavlja sve dok sve živo u nama ne vrisne i poželi otići daleko od Garaže, daleko od svega u neku pustinju i vrištati, jecati, plakati i proživjeti katarzu koju je Mesarić morao proživjeti pišući ovaj roman.

Kao što ne postoje granice između scene i publike, tako ne postoje ni granice nemorala u ovoj predstavi. Kad pomislimo da se probudila neka vrsta empatije u Binatovom ocu, zavarani smo još jednom, jer kakvi uopće i mogu biti likovi koji žive u gradu koji diše samo zbog eutanazijskog turizma?

Ksenija Marinković, koja je rob svog bolesnog tijela koje je nekada izazivalo uzdahe svih lokalnih muškaraca, sjajno je utjelovila ulogu. Nikog drugog ne bih mogla zamisliti u toj ulozi. Frano Mašković, kao Binatov otac, svojski se potrudio biti alkoholičar, nasilnik, desentizirana muškarčina i to mu je uspjelo: njegovo je nasilje i ekspresija bilo slikovito i živo da sam i sama u jednom trenutku osjetila opipljiv strah prema Binatovom ocu, odnosno, Frani Maškoviću. Još samo Vedran Živolić i dobit ćemo happy family. Odigrati devetogodišnjaka, koji se u jednom trenu krvavo bori, u drugom trči za vlakovima, u trećem je žrtva seksualnog nasilja strašan je posao, dostojno odrađen.

Tijelo Nine Violić igra ogromnu ulogu u predstavi, Goran Bogdan isprva glumi Krvnika, a zatim svećenika, Sreten Mokrović je efektno prisutan svojim hladnim izrazom lica bez ikakve naznake empatije. U predstavi glume još i Hrvojka Begović, Doris Šarić – Kukuljica, Fil Tilen, Marko Cindrić (kojem je ovo prvi nastup u ZKM-u), a umjesto TBF-a u bendu su Mark Mrakovčić, Petar Predrag i Stjepan Jureković.

Garažu možemo smjestiti bilo gdje i bilo kada, jer ona postoji, premda je izmaštana – ona je nažalost stvarna. Buljanovi redateljski postupci, gdje publika nema vremena uzeti predah, sluša prigodnu glazbu, proživljava i proživljava sve dok ne pukne od svih tih silnih ”zala”, potpuno su harmonijski usklađeni, vjerni i u jednom krajnjem trenutku nepodnošljivi, jer malo tko želi vidjeti ono najgore što skriva u sebi.

Garaža je praizvedbu imala u kazalištu La MaMa E.T.C., New York 28. siječnja 2010. godine, a premijeru u ZKM-u 13. veljače iste godine. Pokupila je odlične kritike Roberta Weinsteina, Paula Menarda, Mitcha Montgomerya i mnogih drugih. Malo je razloga za posumnjati da će jednako dobro proći i u Schabühneu am Lenhniner Platz.

Ines Ora

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More