“Euforija” trijumfira tamo gdje druge serije podbacuju

Nova HBO serija Euforija pruža nam punokrvno iskustvo. Od nas se samo traži da stisnemo play i prepustimo se vožnji.


Euphoria
 (Euforija 2019. – ), Sezona 1 (8 epizoda)

Kreirao: Sam Levinson
Režija: Sam Levinson, Augustine Frizzell, Jennifer Morrison, Pippa Bianco
Scenarij: Sam Levinson
Uloge: Zendaya, Hunter Schafer, Jacob Elordi, Barbie Ferreira, Angus Cloud, Eric Dane, Alexa Demie, , Nika King, Storm Reid, Algee Smith, Sydney Sweeney, Maude Apatow

Najveće iznenađenje ovogodišnje dodjele prestižnih televizijskih nagrada Emmy svakako je bila Zendaya, 24-godišnja glumica i pjevačica koja je svoju karijeru započela prije jednog desetljeća na Disney Channelu u tween seriji Shake It Up. I premda je unazad par godina ostvarila značajnije uloge u filmskim blockbusterima poput Najvećeg showmana i nove Spiderman franšize, malo tko je očekivao da će upravo ta energična djevojka ući u povijest kao najmlađa dobitnica Emmyja u kategoriji najbolje glavne glumice u dramskoj seriji. Zaslužena pobjeda? Bez sumnje. No, kakva je to morala biti uloga da omogući ovoj perspektivnoj umjetnici pobjedu nad svojim znatno starijim i iskusnijim kolegicama?

Zanima li vas odgovor na ovo nimalo retoričko pitanje, nećete pogriješiti ako si priuštite uranjanje u Euforiju i njen (manično-)depresivni mikrokozmos u koji nas uvodi upravo Zendayin lik Rue kao sveznajući, premda otvoreno nepouzdani, pripovjedač. Rođena tri dana nakon 9/11, Rueino djetinjstvo bilo je obilježeno većim problemima od onih koji se društveno smatraju tipičnima za odrastanje. Zahvaljujući ranoj dijagnozi OCD-a i senzibilnosti koju još nije naučila pretvoriti u svoje najveće oružje (pitanje je hoće li ikada), životne odluke koje je donosila kako bi otupila svoju bol dovele su je do ruba smrti već u sedamnaestoj godini života. Rue svojoj majci obećava da će biti čista, no njena patnja ne jenjava, a samim tim njeni obrasci ponašanja ostaju nepromijenjeni. Samo ih je naučila bolje skrivati.

No, Rue nije jedini lik čiju razvojnu putanju pratimo, a ovisnost o drogama nije jedina tema koja se naveliko obrađuje kroz Euforijinih osam jednosatnih epizoda prve sezone. Život naše protagonistice odjednom postaje na trenutke rasterećeniji kada se sprijatelji s neočekivanom pridošlicom, transrodnom djevojkom Jules (Hunter Schafer), koja se olako upušta u seksualne odnose sa starijim muškarcima. Tu su još i agresivni školski sportaš Nate (Jacob Elordi) čija je cijela ličnost nusprodukt ozbiljnih problema s ocem, njegova cura Maddy (Alexa Demie) koja je većinu života vrednovana na temelju izgleda, prijateljica joj Cassie (Sydney Sweeney) čija prošlost počne utjecati na njene ljubavne odnose te Kat (Barbie Ferreira), djevojka koja odlučuje prigrliti svoj višak kila i učiniti ga aktivnim dijelom istraživanja vlastite seksualnosti.

Na stranu osnaživanje mladih djevojaka kroz prikazivanje njihovog svjesnog baratanja svojom seksualnom moći, Euforija se ne pravi da mizoginija i seksizam nisu sastavni dio tinejdžerskog svijeta – jer čim od pamtivijeka sačinjavaju našu kolektivnu realnost, automatski su utkani u svaki segment društva. Ženski likovi Euforije stoga često ispaštaju upravo zbog duboko ukorijenjene objektivizacije žena – i one se same aktivno pokoravaju tom narativu, polazeći od naučenog uvjerenja kako se u poželjnosti krije potvrda njihove vrijednosti.

Euphoria

Unutarnji svijet ovih tinejdžera nije nimalo ružičast, a sama Euforija vješto pokazuje kako je to odraz upravo vanjskog svijeta koji ih je, ni krive ni dužne, po rođenju dočekao. Nitko od njih nije bio na to spreman i svatko od njih traga za optimalnim načinom preživljavanja unutar modernog društva, dizajniranog na način da eksploatira njihovu ranjivost i hrani se njihovim nesigurnostima. Oni su pripadnici Generacije Z i kao takvi ne poznaju život bez interneta i popratnih društvenih mreža koje služe kao plodno tlo za amplifikaciju svega što je bolno, neželjeno, samotno ili nedohvatljivo u njihovim životima. Oni su žrtve novog doba koje ne znaju za bolje i kao takve rade najbolje što mogu s resursima koje imaju. Paradoksalno, u moru informacija koje ih okružuju, oni ne pristupaju sadržajima koji bi ih mogli spasiti, već onima u kojima će se sasvim sigurno utopiti.

Njihovo je djetinjstvo odavno završilo. A ako je suditi prema našoj pripovjedačici, nisu ga ni imali. To bespogovorno saznajemo na početku svake epizode, kada nam se prezentira životna retrospektiva jednog od likova – putovanja kroz njihovo odrastanje koja nam Rue precizno secira putem elokventnih voice-overa pružaju nam dublji, prijeko potreban uvid u njihovu psihologiju i prošlost koja se doima kao da je bila prije više desetljeća, a ne pred koju godinu. Jer svaki je od protagonista kroz filter svoje obiteljske priče bio prisiljen odreći se vlastite iskre i prilagodit se svijetu oko sebe na način koji osigurava opstanak. Odrastanje je samo po sebi teško, a kamoli kada se osjećaš posve samo u svojim problemima s mentalnim zdravljem koje pokušavaš potisnuti ovisnostima, rizičnim seksom, poricanjem ili agresijom. Protagonisti Euforije čine sve od navedenog. Konstantno. A da ni ne trepnu.

Euphoria Zendaya

Bombardirani su sadržajima i podražajima, a taj status quo im je toliko samorazumljiv da se ne stignu ni zapitati tko su bez sve te buke. Ako slučajno i dođu u kontakt s tišinom u sebi, bol koju nose spremno će ih zaskočiti, a oni će tome jednako spremno doskočiti izlaganjem svojih osjetila još većoj količini stimulansa. Ganjaju ekstazu koja će uvijek biti umjetno stvorena i kratkotrajna. Tragaju za euforijom kako bi pobjegli od isprazne i povezanosti lišene realnosti s kojom se ne mogu suočiti, a u kojoj nose bremena duplo starijih ljudi.

Upravo je zbog te naizgled melodramatične pretjeranosti Euforija znala biti kritizirana. Osporen joj je manjak realizma u prikazu tinejdžerskog života jer “nije svačije iskustvo takvo” i “nisu ovi likovi predstavnici cijele generacije” – naravno da nije, i naravno da nisu. Ali u tome niti nije poanta. Na svoje je protagoniste Euforija ciljano natovarila sve teške životne probleme i okolnosti kroz koje tinejdžeri mogu prolaziti, ali realizam na koji kreator serije Sam Levinson cilja isključivo je emocionalne prirode. Korištenjem nefiltriranog prikaz ekstremnih situacija, on gledatelju servira emocionalnu istinu koja se nalazi u samoj srži adolescencije. Stoga neovisno o našoj (ne)mogućnosti poistovjećivanja s Euforijinim narativom, ono što ćemo neupitno iskusiti kao istinito i stvarno jesu unutarnja stanja (današnjih) adolescenata.

A na taj rijetko kada predvidljivi trip vode nas ne samo odlične interpretacije cijele glumačke postave, već i Euforijin vizualni identitet. Prekrasna fotografija i melankolično-epska glazbena podloga (kapa dolje Labrinthu koji je radio glazbu za cijelu seriju, a duet sa Zendayom svakako je jedan od glazbenih highlightova) omogućuju nam da osjetimo što znači biti u koži ovih mladih protagonista te svaku sekundu postojanja, bila ona ispunjena euforijom ili anksioznošću, doživljavati većom od života. Jer iz njihove perspektive to stvarno je tako. S jedne strane snimana s ozbiljnošću i težinom karakterističnima za filmove jednog Davida Finchera, a s druge napravljena u maniri modernih video spotova, Euforija svojom mračnom, ali hipnotički treperavom atmosferom uspijeva i najobičnije životne trenutke učiniti nevjerojatno napetima i značajnima. Time se u gledatelju generiraju adrenalin i varljivi osjećaj da su ulozi konstantno visoki, premda to nije baš uvijek slučaj. Uronjeni smo u subjektivnu perspektivu protagonista, u boje, zvukove, misli i podražaje koji sačinjavaju njihovu svakodnevicu i definiraju njihov doživljaj života kao nepregledne kaotične praznine koju je nužno ispuniti sa što više sadržaja kako ih ne bi progutala žive.

Euforija trijumfira tamo gdje druge serije koje tematiziraju teže životne probleme tinejdžera (poput 13 razloga zašto) podbacuju, dajući nam upravo ono što je potrebno kako bismo se poistovjetili s likovima, od čije smo dobi i životnog stila možda miljama udaljeni – daleko više od pukog društvenog komentara, Euforija nam pruža punokrvno iskustvo. Od nas se samo traži da stisnemo play i prepustimo se vožnji. Neće nužno biti ukorijenjena u realizmu, često neće biti ni ugodna, ali uvijek će biti – emocionalno točna.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More