Eta Rehak, emigrantica duše

Matica hrvatska u protekloj godini u biblioteci Posebna izdanja (knjiga broj 84) poshumno je objavila knjigu pjesama i proze Otkriće žeđi dubrovačke autorice Ete Rehak. Knjigu je za tisak priredio i pogovor napisao Luko Paljetak.

Eta Rehak rodila se 18. studenog 1930. u Sarajevu, a umrla ju u Dubrovniku 7. ožujka 2018. u 88. godini života. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Dubrovniku, osnovnu u tzv. Vježbaonici u zgradi Preparandije kako se onda nazivala Učiteljska škola u Dubrovniku. Njeno gimnazijsko školovanje zahvatio je rat i tako je školsku 1942./43. godinu pohađala na talijanskom jeziku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je na studiju slavistike i ruskog jezika, a potom je kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti radila u dubrovačkim srednjim školama – prvo Ekonomskoj, pa Gimnaziji i Pomorskoj školi. Od 1987. do umirovljenja radila je kao knjižničarka u Interuniverzitetskom centru u Dubrovnku. Bila je i lektorica hrvatskog jezika na Sveučilištu u Firenzi (Italija). Aktivno je sudjelovala u radu dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske, u jednom razdoblju bila je i član uredništva matičinog časopisa „Dubrovnik“. U istom časopisu objavljivala je kritičke tekstove i kraće studije, a posebno zanimanje razvila je za stvaralaštvo Petra Šegedina što je bila i tema njenog poslijediplomskog rada („Mediteranski motivi u novelistici Petra Šegedina“).

S objavljivanjem svojih pjesničkih i proznih uradaka Eta Rehak počela je usvojoj zreloj dobi i iza sebe je ostavila tri knjige, sve tri tiskane u relativno kratkom razdoblju (šest godina) u Dubrovniku u izdanju Matice hrvatske Dubrovnik : Darovi Mnemozine (1996.), Preobrazbe potonule uljanice (2000.) i Potrošeni životi (2002.). Svim trima knjigama recenzent je bio književni povjesničar i profesor Ivo Frangeš koji je za njih napisao kako su „Zreo plod na pragu jeseni“ koji je vazda „dragocjeniji i slađi“.

U svom pogovoru Luko Paljetak je Etu Rehak nazvao emigranticom duše i poeziju i prozu u ovom izdanju podijelio u četiri ciklusa naslovljena: Žeđ, Duša u emigraciji, Otok bez očiju i Proza u kojem je donesen autoričin neobjavljeni autobiografski i ispovijedni tekst Otkriće. Pjesme iz prvog ciklusa nastajale su tijekom 1954. godine u Zagrebu i Dubrovniku i uz svaku pjesu naveden je točan datum njenog nastanka koji ovim pjesmotvorima prema Paljetku „pridaju neko nama nedohvatno značenje važnosti trenutaka u kojim tada ta mlada djevojka bilježi vrtloge osjećaja ljubavi, koja je s jedne strane neslućeno oslobađa dotadašnjih postavljenih joj granica pa i skrpula, a s druge strane je sputava, pa i zarobljava (…)“. To razdoblje u pjesmama zrcali ljepotu i tugu ljubavi, potragu za ostvarenjem, mirom, osvajanje života koji je uvijek negdje između sreće i boli, smijeha i plača, pokušaj skidanja maski iza kojih se njen dragi skriva, a maska je uvijek dvostruka:

Uvijek su dvije:
jedna koja plače
i jedna koja se smije.
(…)
Ako se strgnu i razderu u komadiće,
neće se odijeliti usne
one koja se smije
od one koja plače.

Pjesme drugog ciklusa objavljene su 1989. iako su nastajale dosta ranije i susret su autoričin s neumitnom „tjeskobom vremena“, poetsko suočavanje sa surovom prolaznosti i nestalnosti svega, predstavljaju sudar s realnošću i „otrežnjenje“ od nekadašnjih zanosa mladosti. Vrijeme je to svođenja računa kad se svjetost, ushićenja i zanosi slažu „na vitrinu uspomena/ kao na odar“.
Pjesme iz trećeg ciklusa Otok bez očiju ishodište imaju u životu na otoku Mljetu gdje je Eta Rehak radila. U ovim stihovima otvaraju se vazda prisutna pitanja egzistencije, ostvarenih nada, razočaranja, samoće i straha.

Nikad ne bjehu zvjezde tako daleko kao noćas.
Između moje i tvoje samoće,
kao između dvije obale,
propinje se ovaj čudesni most tuge.
Koraci zakrabuljena straha odzvanjaju po njemu.
Svezana trostrukim lancima očaja
uzalud molim stražara da me pusti.
Nikad toliko slabosti u koljenima,
nikad toliko skamenjene tjeskobe u grlu,
noćas i zvijezde odvrću svoje lice od mene.

U konačnici autorica svoj strah i samoću stavlja u odnos prema smrti pitajući se o vremenu koje nam je preostalo u našim kratkotrajnim ovozemaljskim putovanjima.

Brojim koliko
od mene do smrti
i od smrti do tebe
ima
plahih pljuskova šutnje.

Izdanje donosi i tekst pod naslovom Eta Rehak o sebi, i drugima koji autorica započinje kao osobnu ispovijest: „Ispovijest o sebi započela bih od vlastitog imena. Kršteno Antonija ostalo je zapisano samo u zvaničnim knjigama. Eta sam bila i ostala za rodbinu, počev od pok. mame; i za prijatelje i znance do danas.“ U intimnom preispitivanju i pregledu svojim sumnji, strahova i traženja, u sravnavanju računa vlastitog življenja autorica je otvorena i iskrena. Kao granicu svog djetinstva određuje 1941. i početak Drugog svjetskog rata. Posebno mjesto u njenom djetinstvu, među osjećanjima koja su u njoj „izazivala euforiju“ imaju proslava feste Svetog Vlaha, tamburice u crkvi Domino za Božić i maškare, od onih dječjih do onih za odrasle. Određujući sebe i svoje pisanje te odnos prema publiciranju vlastitih radova Eta Rehak priznaje kako kod nje „Da bi priča „izašla van“ leži danima, mjesecima…Kod mene „kvasac“ kisne jako dugo…nisam od onih koji mogu samo napisati, pisac sam „kratkog daha“, nikad ne bih mogla napisati roman“. U knjizi je objavljen i album fotografija iz života Ete Rehak.

Poezija i proza Ete Rehak iskreni je lirski introspektivni pogled u tajne vlastite duše koji zaslužuje pozornost u recentnoj dubrovačkoj književnoj produkciji.

Katja Bakija

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More