Claptonovo pojavljivanje u filmskoj umjetnosti predvodi impozantan popis naslova u kojima je, dakako, korištena njegova glazba, zatim poneka manja glumačka uloga, brojne snimke s koncerata, spotovi, pojavljivanja u dokumentarnim filmovima o glazbi i glazbenicima (posebnu važnost ima Scorcesejev George Harrison iz 2011.) no prvi pravi dugometražni biografski dokumentarni film o Ericu Claptonu djelo je producentice i redateljice Lili Fini Zanuck pod nazivom Eric Clapton: Život u 12 taktova (Life in 12 Bars), a u Hrvatskoj je premijerno prikazan 15. veljače u Cinestar Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu.
Film bismo, kao i mnoge glazbene dokumentarce toga tipa, mogli tumačiti i kao autobiografski jer se Clapton u njemu pojavljuje ne samo kao naslovni lik, nego i kao pripovjedač iz današnje, naknadne perspektive. Kazuje o stanjima i osjećajima u životu te vrlo smireno s trezvenim odmakom tumači što se sve događalo dok gledamo arhivske snimke njegovih mlađih dana.
Glasovi iz davnih dana
Prvi glasovi ostalih pripovjedača u filmu govore o Claptonovu djetinjstvu, a pripadaju članovima obitelji. Očekivano, filmski je taj uvodni dio stiliziran gotovo isključivo od fotografija obiteljskog albuma s glazbenom podlogom skladatelja Gustava Santaolalle te voiceoverom spomenutih pripovjedača. Redateljica laganim slide-showom fotografija diktira spor tempo uvodnoga dijela dajući publici dovoljno, a možda i previše vremena za gledanje tih fotografija.
Ipak, naracija je zanimljiva i saznajemo da je Claptonovo djetinjstvo bilo relativno lagodno, interes za glazbu pokazao je vrlo rano, a činjenica kako je saznao da su mu ”roditelji” zapravo djed i baka te da ga je majka napustila, narativno je prikazana kao šokantan obrat. Šok je to bio i za mladoga Erica koji iz današnje pozicije tumači te događaje kao traume zbog kojih se osjećao odbačeno, otuđeno i usamljeno u većini života. Redateljica se na to razdoblje nekoliko puta tijekom filma vraća, posebno u situacijama kada Clapton i sam ulazi u reminiscencije u pripovijedanju, a to tumačimo kao povezivanje filmskoga stila, raspoloženja lika u razdoblju o kojemu je riječ te intonacije pripovjedačkih emocija povezanih s prisjećanjem na to razdoblje.
Glazbeno je uvodni dio filma interesantan ne samo zbog činjenice da je Clapton početkom pedesetih prošloga stoljeća već svirao, nego i zbog kurioziteta da se u Engleskoj u ono vrijeme blues mogao čuti tek na manjim radijskim postajama, primjerice u emisiji dječje glazbe koju je Clapton rado u djetinjstvu slušao. To nam ukazuje na marginalnu poziciju bluesa kod europske, ali i bijele američke publike u razdoblju kada je taj žanr, gledajući glazbeno-povijesno, bio na svojevrsnom vrhuncu.
Otvaranje dotad zatvorenih vrata
Stilski intenzivniji i dinamičniji drugi čin počinje jednako dinamičnim Claptonovim usponom u glazbenom svijetu, od početaka u rockabilly bendu The Roosters te ulaskom u danas legendarne Yardbirdse 1963. godine. U tom razdoblju Claptonova otuđenost pokazivala se na dva plana: poistovjećivanjem s legendama bluesa koji su bili ”sami sa svojom gitarom” poput Blind Blakea, Buddyja Guya, Alberta Kinga i B. B. Kinga te potrebom da nastupa lutajući bez čvrste povezanosti s domom. Tijekom šezdesetih prošloga stoljeća odsjedao je u raznih prijatelja i povezao se s mnogim danas poznatim i legendarnim glazbenicima, od kojih je među prvima bio upravo Chris Dreja iz Yardbirdsa. Prihvativši Claptonov inovativan stil oslonjen na tada ne baš popularni američki blues, bend je stigao i do prvoga velikog hita – For Your Love. Upravo u trenutku kada Chris Dreja oduševljeno pojašnjava da su postali dijelom pop-glazbe, Clapton napušta bend. To za njega nije bilo to.
Iznenadio sam se, a po reakciji čini mi se da se začudio i Clapton, scenom kada ga novinar nakon odlaska u Bluesbreakerse Johna Mayalla upita kako se osjeća sada kada svira drukčiji stil glazbe. Clapton mu je odgovorio kako se njegov stil sviranja uopće nije promijenio, nego se dobro uklapa u jedan i drugi glazbeni pravac – u blues i pop, a sudeći po njegovu talentu i kasnijem uspjehu u Creamu, i u druge glazbene stilove. Dakle, kao da se glazba oblikovala prema Claptonovu bluzerskom stilu, a ne obratno. Film se ne propušta poigrati i s mitovima, poput onoga o idealnoj povezanosti zvuka gitare Gibson i pojačala Marshall, koju je upravo Clapton otkrio isprobavajući sva pojačala i gitare u naletima inspiracije.
Naslov filma Život u 12 taktova valjalo bi pobliže pojasniti. Dvanaest taktova označava standardnu harmonijsku progresiju karakterističnu za blues glazbu, od koje polazi i rock glazba te raniji stilovi jazza, a temelji se na izmjeni akorda tonike, subdominante i dominante kroz dvanaest taktova. Poznato je da osim harmonijske, u toj osnovi bluesa postoji i ritmička, kao i tekstualna matrica (dvaput se ponavlja stih ”premise” prije jednog stiha ”zaključka” strofe).
Inzistira se na važnosti koju su korijeni bluesa imali za Claptona te na utjecaj koji su na njega ostavili u čitavom životu. U snimci jednoga intervjua tijekom turneje grupe Cream, Clapton novinaru pokazuje osnovne glazbene motive i fraze od kojih polazi u izvedbi, pa zatim vlastite interpretacije, varijacije i nadogradnju osnovne matrice koje će utjecati na golemu gitarističku populaciju u godinama koje slijede. To je i dalje blues, ali u novome obliku.
Divili su mu se ne samo fanovi, nego i poznati glazbenici poput B.B. Kinga, koji je šezdesetih izjavio kako mu mladi glazbenici poput Claptona otvaraju vrata koja su do tada bila zatvorena, ne zbog rasne razlike, nego zbog slabije popularnosti tradicionalnoga bluesa. Tu zahvalnost Clapton je prepoznao te se sprijateljio s glazbenim legendama (kojima se također divio) poput Beatlesa (naročito Georgea Harrisona, ponajprije zbog instrumenta), Gingera Bakera, Stevea Winwooda, Arethe Franklin, Duanea Allmana kasnije i mnogih drugih pri čemu je posebno dirljiv odnos imao s ”kolegom” Jimijem Hendrixom, a tomu svjedoče mutne snimke lelujavih i lepršavih razgovora o glazbi, ljubavi i drogi.
Spor ritam dugih prikazivanja
Slijedi teško razdoblje koje je Clapton proživljavao nakon raspada Creama i prekida s djevojkom Charlotte Martin (o čemu i ona sama pripovijeda) te pokušajima da zadivi i zavede Pattie Boyd koja je tada hodala s Georgeom Harrisonom. Redateljica i ovdje ostaje vjerna poetici spajanja filmskoga stila i raspoloženja razdoblja o kojem govori, no osjeća se ipak zamor materijala u sporom ritmu dugih prikazivanja kako s članovima benda Derek and the Dominoes u osamljenoj vili uglavnom ne radi ništa, tako i među ostalim što čini film ponešto predugim i na trenutke napornim.
U glazbenom pogledu Clapton je tada ipak radio pa iz razdoblja koje slijedi proizlazi i album ljubavnih pjesama predvođen Laylom, koji je kompletno posvećen Pattie Boyd. Mukotrpno razdoblje konzumacije teških droga, a zatim i alkohola gotovo je klišej rokerskih biografskih dokumentaraca i čini se da bi bilo zanimljivije više progovoriti o načinu na koji protagonisti razmišljaju o glazbi, no činjenica je da je u ovome filmu arhivski materijal pomno biran (a bilo ga je, čini se, u izobilju) pa smo suočeni s nekoliko snimaka zaista zabrinjavajućih, ali zanimljivih scenskih ispada poznatih iz Claptonova života.
Zanimljivo je također primijetiti kako film ne veliča Claptona bezuvjetno, posebno ne u tim trenutcima, te kako se on kao pripovjedač posve trijezno, kao da promatra nekoga drugoga, osvrće i tumači to razdoblje. Tu se pojavljuje mogućnost drugoga tumačenja fraze iz naslova. Život u 12 taktova može predstavljati i svojevrsno ograničenje, nemogućnost da se izađe iz rutine, iz teške situacije koja Claptona, prema filmskoj priči, prati od otuđenog djetinjstva, kroz dugotrajnu neispunjenu ljubav (počeli su živjeti zajedno 1979. te se iste godine oženili) te mukotrpne probleme s opijatima. Ipak, engleska riječ bar ne znači samo rešetku, nego i taktnu crtu, koja definira prostor što omeđuje glazbu i umjetnost koja je naposljetku srećom izvukla Claptona.
Tugovanja
Očekivano je da će emotivni klimaks filma biti tragična smrt Claptonova sina, četverogodišnjega Conora Claptona. Tada film poprima emotivniju i smireniju notu, baš poput glazbenikova života. Kao što blues daje nadu onome tko ga pjeva, sunce se kroz oblake za Claptona probilo nakon te tragedije u vidu samoće koju je okrenuo u svoju korist: svirao je i skladao, odsvirao legendarni Unplugged i skladao legendarnu Tears in Heaven, osnovao zakladu i komunu za liječenje od ovisnosti, oženio Meliju McEnery, dobio tri kćeri te zadržao brojne prijatelje među glazbenicima poput nedavno preminulih J. J. Calea i B.B. Kinga.
Film je zaključen B.B. Kingovim riječima prijateljstva s Crossroads gitarskog festivala (koji je Clapton osnovao) iz 2007. godine: ”Neka poživim beskonačno. Ali ti poživi beskonačno i jedan dan.” Nije htio podnijeti mogućnost da takav prijatelj, poput Claptona ode prije njega. Zaključit ću spomenom prve scene filma Život u 12 taktova, a to je Claptonova vlastita snimka zahvalnosti i žalovanja nastala na dan kada je 2015. godine veliki B.B. King preminuo. Ta snimka u kombinaciji sa završnim govorom B.B. Kinga tvori svojevrstan okvir onoga što je za Claptona bio blues: prijateljstvo, zahvalnost, skromnost i glazba ”koja sada možda već pripada prošlosti”.
Hrabren Dobrotić