Epska posveta ilegalnoj betonizaciji Hrvatske

(Stipan Tadić, “5. kolovoz”, detalj)
Sinoć je u galeriji Greta u Ilici otvorena mala, ali golema izložba koju čini samo jedan rad – slika “5. kolovoz” Stipana Tadića. Donosimo tekst koji je o tom novom djelu Arteistovog omiljenog mladog umjetnika napisao Feđa Gavrilović.

Stipan Tadić na slikarskom je putu odabrao cestu portretistike. Zbog toga je vrlo neobična slika 5.kolovoz, jedno od njegovih rijetkih ostvarenja (uz jednu posvetu Magritteu i češnjaku iz 2010.) bez ljudskog lika.

U centru slike je zdepasti bager, građevinsko čudovište koje stvara apartmanska naselja, hotele i vikendice u romantičnom primorskom pejzažu. Njive, jezera, srednjovjekovni grad na brdu stoje u neobičnom odnosu sa bezličnim šetnicama uz obalu, tipiziranim zdanjima i građevinskom opremom. Cijeli krajolik naslikan je romantično u sutonskom osvjetljenju poput sedamnaestostoljetnih pastoralnih prizora Poussina ili Lorraina a iskopine i temelji u prvom planu odjek su slikarskog motiva iz istog razdoblja „et in Arcadia ego“, što su riječi koji pastiri nalaze uz lubanju, a znače: smrt je čak i u Arkadiji.

Samo, kod Tadića Smrt i Arkadija nisu suprotnosti nago se prožimaju u nekom osjećaju snolike tjeskobe: brutalna svakodnevica izgradnje suegzistira s romantičnim ozračjem uvale, pa se ne možemo potpuno prepustiti prirodnim ljepotama, a niti shvatiti sliku kao osudu uništenja prirode – jer da bi čovjek uopće došao u mogućnost njezina uživanja potrebno je da prvo sebi osigura nastambu. Dobivamo dojam asfodelskih poljana, stanja vječne letargije i pijanstva u kojemu se miješaju euforija i mamurluk. Nemogućnost idealizacije života i gorki, sardonični humor stalni su pratitelji Tadićeva stvaralaštva.

Nagla apartmanizacija prikazana na ovoj slici podsjeća na osamdesete, razdoblje pojačane izgradnje turističkih naselja u Hrvatskoj i svijetu. Zbog toga zanimljivu paralelu nudi fotografija Lazara Pejovića Pozdrav iz Budve iz 2012, na kojoj se maleni renesansni grad gubi u daljini, u masi jednakih, bijelih kockastih zgrada koje izgledaju kao znanstveno fantastični kristalični pejzaž. Repetitivnost i uniformnost vode do osjećaja otuđenja, straha od neljudskog, bizarnog ambijenta.

I Pejovićeva Budva u daljini i Tadićev gradić na brdu (za koji je inspiracija bio Motovun) nude mračan kontrast, prikazuju nešto familijarno izgubljeno u masi neprirodnog i jednoličnog, koje je, paradoksalno, stvoreno upravo za uživanje u prirodi. Iako hrvatska obala nije do kraja betonirana njezina slika pokazuje korov i ostatke građevinskog materijala kao glavne protagoniste tog pejzaža, dok su vinogradi i šumice tek statisti, potemkinovska scenografija jedne forsirane idile.

Feđa Gavrilović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More