“Nećemo ocjenjivati sastavke koje su napisale majke”: Epidemija varanja u online nastavi

Zamislite buduće mlade profesionalce koji će svoje postupke i odluke temeljiti na copy-paste informacijama i neće kritički razmišljati

Po novim epidemiološkim mjerama, od 14. prosinca sve su srednje škole u Republici Hrvatskoj otišle na praznike. Isprike, na online nastavu.

Kako to “novo normalno” obrazovanje izgleda u životu jedne maturantice?

Utorak je, 7:59, budi me alarm. Kroz poluzatvorene oči ulazim u Teams, sastanak na kanalu “Likovni“, danas je ponavljanje za ispit znanja. Još jedan u nizu za koji ću učiti noć prije – ili neću, prepisat ću, to mi je lakše. I profesorici u glasu čujem umor, umorna je od nas. Svi šute, svi spavaju. Samo neki koji ulaze na online sastanak, u polusnu govore “Dobro jutro“. Ustajem, u panici tražim bilježnicu, ako me nešto pita, moram znati odgovor. Štreberica.

Profesorica proziva, pokušava odgonetnuti jesmo li svi prisutni. Na popisu prisutnih vidim da Ana nije na satu, dakle spava. Sastanak stavljam na čekanje, zovem Anu, budim je. Vraćam se na sat u Teamsu, “Komazec Jaga, jesi li tu?“ Uključujem zvuk, “da!“ Ne mogu ni izgovoriti punu rečenicu jer perem zube. Kamere su svima isključene. Vraćam se u sobu, razmišljam hoću li upaliti svjetlo, sjesti za stol. Ma ne, vraćam se u krevet, vani je ionako magla. Palim lampice na boru, daju dovoljno svjetla da pročitam odgovor iz bilježnice.

Od nas 25, samo njih tri sudjeluju u ovoj pripremi za test, samo tri učenice odgovaraju na pitanja. Profesorica je već očajna jer razgovara s troje ljudi. “Uključite se i vi ostali, ovo je vama pomoć, bit će vam lakše na ispitu.“ Svi šute. Profesorica postavlja novo pitanje, nešto o Victoru Grippu. I dalje svi šute, njih tri traže odgovore po bilježnici, ostali spavaju ili možda doručkuju, ne znam. Odgovor tražim i ja. Stiže mi Lukina poruka “Zaspo sam. Zaš svi šute, jel mene prozvala?“.

Profesorica, već umorna, sama odgovara na postavljeno pitanje uz komentar „Ne znam kakvog ovo ima smisla.“ Mislim da i ona polako odustaje. Gledam na sat, još su dvije minute do kraja sata, dakle 7 do početka sljedećeg – tjelesnog. Idem napraviti doručak pa ću jesti dok slušamo o prednostima kretanja i sporta.

Ako nas je nastava na daljinu nečemu zaista naučila, onda je to lekcija kako varati na testovima i ispitima. Usavršavali smo tu vještinu proljetos, za vrijeme prvog vala epidemije, kad smo prvi put otišli na odmor. Isprika, na online nastavu.

Većina profesora zahtjeva uključivanje kamere na testovima, kako bi vidjela učenike, no mi smo korak ispred. Priprema za test za većinu učenika više ne znači učenje i ponavljanje nego strateško postavljanje otvorenih bilježnica i udžbenika u razini pogleda, lijepljenje papira i šalabahtera po zidovima oko ekrana, pripremanje unaprijed riješenih zadataka. Većina mojih prijatelja sretna je što u nastavi na daljinu mogu prečicama brzo doći do dobrih ocjena. Maturanti smo, trebaju nam što bolje ocjene, koristimo svaku priliku da ih skupimo što više, a to nikad nije bilo lakše ostvariti. Samo, doći će i matura, brže nego što se čini. Hoće li nam lake petice pomoći ili odmoći?

Nastava na daljinu: Zastarjeli tečajevi puni tepanja i upitnog pravopisa

Što o varanju misle učenici, to znam. Uz minimalan trud postići izvrsne rezultate – zbog ovoga nastava na daljinu zaista izgleda kao odmor. No, kako na epidemiju varanja u online školi gledaju profesori? Postavila sam to pitanje svojim profesorima u Gornjogradskoj gimnaziji. Svi su svjesni da ta “epidemija” uzima maha i čini se da joj je jednako teško doskočiti kao i ovoj uzrokovanoj novim virusom.

– Vlastita mi je praksa pokazala da online pisane provjere nisu nikakav objektivni pokazatelj znanja jer većina učenika prepisuje podatke iz bilježaka, udžbenika ili od drugih učenika koji su se pripremili za taj ispit. Čak je i u učionici otežano provesti vrednovanje zbog mogućnosti koje nude moderne tehnologije, a učenici se njima uspješno koriste njima sa svrhom prepisivanja. Većini je motiv dobiti dobru ocjenu, a ne pripremiti se za ispite državne mature ili samo steći znanje. Provođenje vrednovanja naučenog je izuzetno otežano u ovoj situaciji zbog nedostupnosti dobrih digitalnih alata kojima bi se ono moglo provesti. Oni, naravno, postoje, ali potrebno je za njih izdvojiti određen mjesečni novčani iznos koji svojom visinom najčešće nije prihvatljiv, kaže profesorica Marina Barešić.

Spominje i kako je bilo prijedloga da se učenike ne ispituju činjenice, nego da im se daju kreativni zadatci kojima bi pokazali svoje znanje.

– No, nitko ne može u potpunosti jamčiti da to nije rad učenikove majke, brata ili ujaka – zaključuje profesorica Barešić.

Profesorica Alka Vrsalović također je pesimistična kad je u pitanju mogućnost da se varanju stane na kraj.

– Dio učenika i nastavnika nema zadovoljene osnovne uvjete potrebne za provedbu kvalitetnih provjera kao što su, prije svega, sigurna internetska veza,  a zatim kamera, mikrofon, kvalitetno računalo itd. Sve da je i to zadovoljeno, nastavnicima nisu osigurani alati koji smanjuju mogućnost prepisivanja na provjeravama jer takvi alati se plaćaju, kaže profesorica Alka Vrsalović.

Jedna profesorica koju sam zamolila za komentar htjela je ostati anonimna. I ona je svjesna da je riječ o ozbiljnom problemu.

– Ne trebamo uopće postavljati pitanje može li se to riješiti. Problem varanja na ispitima se mora riješiti. Svima nam je jasno da ova kriza neće završiti tako brzo i da se moramo brzo prilagoditi novim izazovima, zaključuje.

Facebook grupa Školska zbornica okuplja više od 19 tisuća nastavnika. I ondje sam postavila pitanje o dalekosežnim posljedicama varanja. Na pitanje “Jeste li svjesni da učenici varaju na testovima” mnogi su odgovorili emotikonom – likom koji plače od smijeha.

“Zar je itko mislio da neće prepisivati!? Ja bih se zabrinula za one koji ne prepisuju jer je to u našem mentalitetu duboko ukorijenjeno i zove se snalažljivost!”, ironično komentira jedna sudionica grupe. Druga je podijelila svoje iskustvo: “Varaju svakako. Date im test u formsima, kviz u kahootu ili bilo kojem alatu, nađu nekog da riješi umjesto njih. Pitajte ih preko poziva, bubica u uhu i šapuću im odgovore. Ja sam online idućih tjedan dana. Sve ocjenjivanje prebacujem na iduće polugodište. Trebali su odgovarati liriku i pisati zadaćnicu, ne mislim ocjenjivati sastavke koje su pisale majke!”

Upravo u vezi varanja i snalažljivosti u našem mentalitetu sugovornice iz moje Gornjogradske gimnazije vide najveći problem.

– Ako učenicima dopuštamo prepisivati na ispitima (a dopuštamo samo zato što još nismo naučili kako se boriti protiv toga), šaljemo poruku da će vlastitim radom i trudom puno manje postići nego varanjem. Kada sam u online testu dala opisna pitanja i zahtijevala opisni odgovor i izraz vlastitog mišljenja , dobila sam uglavnom iste ili slične odgovore, iz kojih je bilo jasno da su prepisani. Nažalost, testovi pokazuju da se učenici više uzdaju u odgovore neke druge osobe umjesto u sebe, što je i više nego poražavajuće, kaže jedna od mojih profesorica.

– U uzrocima varanja vidim, između ostalog, i problem mentaliteta našeg društva, u kojem se i dalje gleda kako se (kratkoročno) snaći, nego dugoročno ulagati u svoje znanje, te shvaćanje da je prepisivanje uobičajena i po sebi razumljiva stvar koju ne treba sankcionirati, zaključuje Alka Vrsalović.

Svi s kojima sam razgovarala u pripremi ovog članka rekli su da će izbjeći testove u online nastavi, odnosno da će ih odgoditi do povratka učenika u škole, ako to bude moguće. Osim online alata koji bi onemogući varanje na ispitima, a koji su skupi i nedostupni svima, problem može riješiti samo promjena odnosa prema znanju.

– Većina je naših učenika usmjerena na dobivanje dobrih ocjena, a ne na stjecanje kompetencija koje će im služiti u rješavanju izazova koje donosi moderni svijet. Moderno školstvo ide u smjeru da se učenike češće prati u njihovom napredovanju, upućuje ih se kako bi mogli poboljšati svoj rad i postići zadane ciljeve. Svakako, da bi se to sve ostvarilo, trebamo odgajati djecu da nauče prihvatiti kritike i savjete te da se za dobar rezultat treba potruditi, a ne ići “linijom manjega otpora”, govori Marina Barešić, zaključujući kako naše društvo više odobrava snalažljivost nego marljivost.

Brine li je do kakvih će posljedica dovesti epidemija varanja – u životima današnjih učenika i u društvu uopće, pitam za kraj.

– Naravno da me brine. Ne kaže se bezveze da na mladima svijet ostaje. Zamislite buduće mlade profesionalce koji će svoje postupke i odluke temeljiti na copy-paste informacijama i neće kritički razmišljati, kaže Marina Barešić i zaključuje: “Mene takva slika svijeta užasava.”

Jaga Komazec

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More