John Berger svojom čuvenom rečenicom „da muškarci djeluju, a žene su gledane“ podsjetio nas je na višestoljetne i perzistentne rodne uloge, duboko ukorijenjene u civilizacijskim praksama i predrasudama. Primijetio je da je tradicionalno kroz povijest slikarstva akt isključivo prikaz žene namijenjen za muške gledatelje tj. promatrače. Žene su prikazivane tako da su često okrenute prema gledatelju, od muškaraca prikazanih na slikama (ako ih ima, kao npr. u biblijskoj sceni Suzane sa starcima). One su čedne, nježne i stidljive.
No, ciklus aktova umjetnice Ence Kovačević donosi nam posebnu priču o ženskom tijelu. Prvotno prikazan splitskoj publici u Galeriji Meštrović tijekom ljeta 2017. godine, ciklus je dobio svoj nastavak te se do 10. travnja može vidjeti u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. Ciklus „Umjetnik kod Meštrovića“ autorice Vesna Bulić Baketić, za cilj ima predstaviti razne umjetnike u dijalogu s Meštrovićem (Kuzma Kovačić, Frano Missia, Kažimir Hraste, te prvotno jedina žena među njima – Marija Ujević Galetović). No, stajati uz bok velikom Meštroviću znači zapravo stajati u sjeni.
Brancusi je tvrdio da „u sjeni velikih stabala ništa ne raste“ (na što se, između ostalih, referirao i Grgo Gamulin pišući o kiparima koji su borili za svjetlost pod Meštrovićevom krošnjom). Umjetnicima koji dolaze izlagati u Meštrovićev dom zapravo nije lako jer ulaze u izvjestan sukob s „velikim stablom“ te teško mogu pronaći svoj put do svjetlosti i razviti svoje krošnje. No, dolazak Ence Kovačević ima drugu priču. Enca Kovačević dolazi tako da se ne uspoređuje s velikim Meštrovićem nego dijalogizira s njim. Ona je žena i k tome slikarica koja se bavi tradicionalnim medijem i teže joj je osvojiti taj prostor dijaloga, za razliku od kipara kojima je taj diskurzivni kanal protočniji. Marija Ujević Galetović kao jedina žena koja je prethodno „pohodila“ Meštrovića (ljeto 2014. godine) se suvremenom skulpturom ipak se prirodnije postavlja u odnos prema Meštrovićevom stilu.
Odnos Ence i Meštrovića izrazito je zanimljiv i precizno se iščitava u predgovoru za katalog izložbe Vesne Bulić Baketić:
„Meštrović je prvenstveno kipar, Enca je slikarica. I kad se okušava u slikarstvu, Meštrovićeva paleta je tamna, a likovi robusni; Enca njeguje nježne pastelne premaze. Meštrović ženi prilazi kao sin, suprug, ljubavnik i otac, Enca ženi prilazi kao žena ženi.“
Meštrovićeve skulpture odišu snagom, anatomski su besprijekorne, dajući pritom prikaz putenosti i seksualnosti iz muške perspektive. Enca Kovačević prikazuje žensko tijelo mekane forme (nipošto puteno), a ujedno i snažno, oblikovano nježnim pastelnim bojama, čime se dobiva posebna esencija žene. Promatrač u ovom slučaju nije samo muškarac, to može biti i jest žena, a Encini aktovi nipošto nisu stidljivi makar se na prvu ruku takvima doimali. Žena koju Enca prikazuje nije objekt, nego subjekt pogleda koji joj je upućen; ona želi biti promatrana i uživa u tome. Encina žena je žena neskrivenih atributa pomoću kojih otkriva svu svoju fluidnu prirodu.
Njeni aktovi imaju pomalo arhaičan pogled na nago žensko tijelo, pogled je to koji nije neprimjeren i ne izlaže ženu na vulgaran način. On otkriva njezinu prirodnu esenciju – nježnu, krhku, a ujedno i snažnu, esenciju koja je tu otkad je stvorena kao materija i kao pojam. Nježna, plemenita i istančana osobnost Ence Kovačević prožima se kroz njene slike u snovitoj, magličastoj maniri. U katalogu splitske izložbe povjesničar umjetnosti Marin Ivanović navodi kako je:
„…akt kontinuirano prisutan u opusu Ence Kovačević pa je njegovo tematiziranje i na ovoj izložbi nastavak istraživanja i suptilnih pomaka u sazrijevanju rukopisnog odnosa prema motivu i unutarnjoj evoluciji autoričina bića“.
Kada govorimo o snazi koju u umjetnosti posjeduje „žensko pismo“ (iako je, istini za volju, iz samog djela nerijetko teško zaključiti je li autor žena ili muškarac), onda prvenstveno ističemo inherentnu potencijalnost koja emanira iz prisutnosti takvog djela u javnom prostoru. Naime, kao što nam otkriva i izložba recentno otvorena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu pod nazivom „Zagreb, grad umjetnica“ čija je idejna autorica Jasminka Poklečki Stošić, biti žena i trajati u svijetu umjetnosti kojim stoljećima dominiraju muškarci, već je samo po sebi pothvat vrijedan divljenja. Ideja te izložbe, prve od samostalnosti Republike Hrvatske posvećene samo umjetnicama, bila je ponuditi povijesni i kritički pregled iz opusa umjetnica koje su djelovale u kulturnom životu grada Zagreba od kraja XIX. stoljeća sve do suvremenog doba.
Žena je stoljećima vječni model i inspiracija u umjetnosti, ali je rijetko kad bila priznata u ovoj „muškoj profesiji“. Stoga treba s osobitom pažnjom valorizirati ne samo ovaj ciklus „Umjetnik kod Meštrovića“ i izložbu „Zagreb, grad umjetnica“ koji su kao takvi jedinstveni i izuzetno vrijedni, već i pojavu žena umjetnica u njemu, a posebno nenametljivih slikarica kao što je Enca Kovačević, za koje objelodanjivanje umjetničkog ploda, na sreću, sve više postaje pravilo, a sve manje iznimka.
Vladimir Filipović
Foto: Galerija Meštrović i Atelijer Meštrović