Emocionalno klonuće na otvorenju izložbe Marije Braut u Umjetničkom paviljonu

marija brautNe znam kako započeti ovaj tekst… Išao sam na novinarski zadatak i dogodilo se nešto što me emotivno slomilo. Morat ću zato ovom tekstu pristupit jako subjektivno, ne mogu drugačije, tako je ispalo.

Dogodilo se to na otvorenju izložbe “Nepoznati Zagreb Marije Braut”. Došao sam u umjetnički paviljon u podne, okupila se hrpa ljudi, stvorila se neka jebeno dobra atmosfera. Poseban čar svemu davale su kćerka Sanje Pilić i djevojka Romana Bolkovića, one su na izložbu došle odjevene kao iz filma “Doručak kod Tifanija”, obje su u naručju nosile male, bijele pse, ne znam koja je to točno vrsta. Mislio sam, baš fino, baš mi je drago što sam došao… I onda su još Cinkuši počeli svirat stare, zagrebačke popevke. Zapao sam pod utjecajem tih pjesama u blagu, bezopasnu nostalgiju.

I krenuo razgledavat Marijine fotke Zagreba kad se izgrađivao šezdesetih. Upečatljive, crno-bijele fotke, majstorske, naravno, ipak je to Marija Braut, učenica Toše Dabca… Recimo fotka žene koja čeka tramvaj na nekoj pustoj tramvajskoj stanici, u jutarnjoj sumaglici. Ili kumica koja isto u rano jutro prelazi savski most biciklom po kojem su povješane torbe sa sirom i vrhnjem.
Razgledavao sam tako te fotke, uživao u njima.

Onda sam ušao u odjeljak u kojem su bile fotke s motivima izgradnje Novog Zagreba. To me posebno zanimalo jer u Novom Zagrebu živim otkako sam se rodio, u njemu ću vjerojatno i skončati, možda baš u trenutku kad budem zakucavao loptu u koš na zapruđanskom košarkaškom igralištu.

Te fotke izgradnje Novog Zagreba promatrao sam s posebnom pažnjom, maltene s povećalom u ruci, svaki detalj me zanimao na njima. I onda… šok! Totalno otkinuće! Zamalo sam se stropoštao na pod kolko su mi noge klonule… Na jednoj fotki ugledao sam svoju staru kako gura dječja kolica pored Mamutice koju su tek počeli izgrađivat… Smućen, pogledam datum fotke. 1976. Ja sam rođen 1975. U tim dječjim kolicima bio sam ja! Virile su mi samo ručice iz tih kolica! Pao sam skoro u nesvijest… Suze su mi se počele slijevati niz obraze, nisam ih mogao suzdržat.

– Mali… To sam ja mali… Ovo je moja mama… – neartikulirano sam izgovarao zbunjenoj ekipi koja se u sve većem broju počela skupljati oko mene.

Fotograf Mio Vesović pružio mi je maramicu.

– Kaj je, Špoljar, jel te žena ostavila? – pitao me u svom opuštenom stilu.

– To sam ja, u tim kolicima… – Upirao sam prstom u fotku. – Ovo me stara gura kod Mamutice…

– Nemoj me jebat, pa to je krasno… – razdragao se sad i Ves. – Hoćeš da pitam Mariju da ti skenira tu foku?

Nešto sam samo promrmljao i odglavinjao po čašu s vinom.

Evo, još i sad sam jako potresen… Što ti napravi jedna slučajna fotka iz prošlosti… Totalno te razvali. Ludo, ludo… Upravo sam došao kod stare na ručak, ovo pišem na njezinom laptopu. Ne znam da li da joj kažem za tu fotku na izložbi. Možda bi je suviše uznemirilo. Ako je mene to toliko emotivno sjebalo, kako bi tek nju…

Idem prvo poručati, pa ću vidjet hoći li joj reći.

Sve me to tako nekako jebeno pomelo. I sama Marija Braut mi iskrsava svako malo pred očima. Ono kad se tihim glasom obratila okupljenima, jako dirnuta zbog sve te hrpe ljudi što su došli na otvorenje. Nisam je baš mogao dobro čuti što govori, ali jedna mi je njezina rečenica doprla do uha i usjekla mi se u, kad sam već patetičan, idem do kraja, usjekla mi se, reći ću, u dušu:

– Ovo je jedan stari, jadan Zagreb, ali ipak naš.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More