Emocije kao pogonsko gorivo: “Uncle Frank” je nova drama oskarovca Alana Balla

Žanrovsko plesanje na granici između filma o odrastanju, teške obiteljske drame i filma ceste jedan je od zanimljivijih aspekata Ballova projekta koji se uspješno odupire jednoznačnoj kategorizaciji.

Uncle Frank (2020., 95min)
Režija i scenarij: Alan Ball
Glume: Paul Bettany, Sophia Lillis, Peter Macdissi, Judy Greer, Steve Zahn, Lois Smith, Margo Martindale, Stephen Root

Američki redatelj, scenarist i producent Alan Ball poznat je po mnogočemu – osim što je napisao kultni “Vrtlog života“ (“American Beauty“) i zahvaljujući njemu bio ovjenčan Oscarom za najbolji originalni scenarij, ovaj filmaš također je kreirao višestruko nagrađivane HBO-ove serije “Dva metra pod zemljom“ (“Six Feet Under“) i “Okus krvi“ (“True Blood“). Početkom 2020. godine na Sundanceu je prikazan njegov drugi po redu dugometražni režijski uradak (prvi je bio “Towelhead“ iz 2007.), koji od 25. studenog možemo gledati na streaming platformi Amazon. Riječ je o drami “Uncle Frank“ smještenoj na američki jug u sedamdesete godine prošlog stoljeća čiji su elementi i motivi inspirirani iskustvima iz Ballove vlastite mladosti.

Priču u početku pratimo iz perspektive tinejdžerice Beth, čijem potencijalu nije namijenjeno da trune u njenom uskogrudnom rodnom gradiću. S obzirom na činjenicu da se po svojim interesima i aspiracijama znatno razlikuje od ostatka obitelji, Bethin najdraži sugovornik je njen stric Frank, sveučilišni profesor koji živi u New Yorku i jako rijetko posjećuje svoju obitelj u Južnoj Karolini. Zbog njegovog inzistiranja na tome da “ona može biti tko god poželi, a ne što drugi od nje očekuju“, Beth upisuje fakultet na kojem njen stric predaje. No, uslijed niza neočekivanih događaja, Beth otkrije kako Frankova “drukčijost“ nadilazi okvire akademskog uspjeha i života u velegradu. Naime, Frank je gej i već je deset godina u vezi sa svojim partnerom Wallyjem iz Saudijske Arabije, koji je pak presretan što napokon ima priliku upoznati nekog člana Frankove obitelji. No, hitan slučaj primora strica i nećakinju da se zapute doma i, premda im se Wally želi pridružiti, Franku ne pada na pamet upoznati svog dečka s ljudima koji ga nikada ne bi mogli prihvatiti.

Premda je Beth ta kroz čije oči promatramo njenu po mnogočemu tipičnu južnjačku obitelj, kao i za to vrijeme posve atipičnog strica kojem se toliko divi, taj se fokus relativno brzo i nenametljivo prebacuje na samog Franka, pri čemu imamo prilike svjedočiti njegovoj emocionalnoj i karakternoj kompleksnosti. Iz Bethine inicijalne točke gledišta, on je samoaktulizirani čovjek koji je svojim primjerom inspirirao njene životne odabire ukorijenjene u autentičnosti. No, ubrzo saznajemo kako on nije samo to, već je ujedno i duboko istraumatizirana osoba s teretom iz mladosti koji itekako utječe na njegovu voljnost da obitelji otkrije cijelog sebe.

Sam Ball zna podosta o emocionalnim teretima. Njegova starija sestra poginula je u automobilskoj nesreći (s njim na suvozačevom sjedalu) kada je redatelju bilo trinaest godina. Kao što je izjavio, to iskustvo uvelike je doprinijelo njegovom interesu za pisanje likova obilježenih teškim životnim nedaćama koje ostavljaju duboke rane. Lik Franka nije ni po čemu drugačiji – što se više približava mjestu koje je nekoć zvao domom, to intenzivnije naviru sjećanja iz prošlosti s kojima nije u stanju nositi se. Prvenstveno jer samom sebi nikada nije oprostio. No, to je nešto što doznajemo postepeno, dok se fragmentirani i nedovršeni flashbackovi nekih drugih vremena periodički pojavljuju kako bi u Franku okinuli sav njegov neprerađeni unutarnji sadržaj.

[SPOILER ALERT] “The Undoing”: Intrigantna i zabavna serija – sve do bizarne zadnje scene

U kontekstu priče, Beth je stavljena sa strane. Ona je glavninu svog odrastanja odradila van kadra, u periodu između prve scene filma u kojoj ima četrnaest godina kada nas putem voiceovera upoznaje s Frankom i sudbonosnog odlaska iz obiteljske kuće. Njena funkcija u filmu stoga se svodi na implicitno pružanje podrške svom stricu i bivanje nevidljivom, ali svejedno osjetnom sponom koja spaja njegov “tajni“ život i obitelj uz koju se ne osjeća kao da je kod kuće. To žanrovsko plesanje na granici između filma o odrastanju, teške obiteljske drame i filma ceste jedan je od zanimljivijih aspekata Ballova projekta koji se uspješno odupire jednoznačnoj kategorizaciji.

Kako u tome uspijeva? Jednostavno – fokus stavlja na emocije koje služe kao pogonsko gorivo za narativno odmotavanje. Ballu nije u interesu baviti se žanrovskim odrednicama, nego ljudskim bićima i njihovoj potrebi za razrješenjem i prihvaćanjem. U toj mu namjeri itekako pomažu glumci, svi odreda ostavljajući snažan dojam, a mnogi od njih uranjajući u duboku ljudskost likova koje su kreirali. Paul Bettany nevjerojatan je u ulozi čovjeka koji na svojim plećima nosi krivnju koje se nikada nije oslobodio, a u svojoj nutrini internaliziranu homofobiju koja ga izjeda i onemogućuje mu potpunu slobodu. Libanonski glumac Peter Macdissi savršen je odabir za dobroćudnog i toplog Wallyja koji ranjivost koristi kao svoju najveću snagu i nefiltrirano je pokazuje. Sophia Lillis, koju smo mogli gledati u prvom nastavku filmske adaptacije Kingova horora „Ono“ te u Netflixovoj seriji “I Am Not Okay with This“, idealna je za ulogu otvorene djevojke kojoj mali grad postaje pretijesan.

Paul Bettany i Peter Macdissi glume Franka i Wallyja (Screenshot: Amazon Prime)

S obzirom na to da emocije čine samu srž Ballova filma, čineći ga itekako upečatljivim i potresnim, ne bi trebalo čuditi da “Uncle Frank“ ne žonglira samo sa žanrovima, već i s odnosima – daje prostora ljubavnoj dinamici Franka i Wallyja, prikazuje evoluciju odnosa između djevojke i njenog idola s kojim osjeća srodnost (ne samo onu krvnu), zadire u kompleksne obiteljske konstelacije, pri čemu odnos oca i sina nosi najveći naboj i zaslužan je za najveću povredu te, u konačnici, pažnju pridaje i načinu na koji se ranjeno ljudsko biće ponaša prema sebi samom te autodestrukciji koja nastupa kada se internaliziraju tuđe odbijanje i mržnja.

I premda su mnogi kritičari završetak filma prozvali bajkovitim (i samim time manje kvalitetnim) jer je uprizorena razina prihvaćanja malo vjerojatna s obzirom na geografsko područje i vremenski period odigravanja radnje, ne mislim da bi mu se to trebalo uzeti za zlo. Parafrazirat ću irskog dramatičara Georgea Bernarda Shawa, koji je rekao da neki ljudi vide stvari onakvima kakve one jesu i pitaju se “zašto?“, dok drugi sanjaju o stvarima koje nikad nisu bile i pitaju se “zašto ne?“ Allan je u svom filmu sasvim dovoljno pažnje pridao prikazu života “kakav je“. Smatram da je skroz u redu što si je na kraju dopustio odsanjati humaniju realnost te pitati i sebe i nas – zašto ne?

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More