Vječno nezadovoljni multimilijunaš Eminem ne repa na autopilotu

Recenzija albuma “Music to Be Murdered By”

Eminem s jedanaestim albumom“Music to Be Murdered By” slijedi promocijsku taktiku prošlog “Kamikaze”. Objavljen 17. siječnja bez prethodne najave ili promotivnog singla, odmah je izazvao reakcije zbog referenci na bombaški napad na koncertu Ariane Grande u Manchesteru 2017. te na masovne pucnjave u Las Vegasu iste godine.

Neumorni 47-godišnji provokator na albumu se uspoređuje i s omraženim figurama poput Osame Bin Ladena ili Homeinija, no unatoč naslovu i naslovnici koji se referiraju na Alfreda Hitchcocka te djelomičnoj horrorcore estetici koja podsjeća na “Relapse” (2009.), tu nije riječ o praznoj taktici šoka za kojom je često posezao kad ne bi imao što reći. “Music to Be Murdered By” najbolji je Eminemov album još od spomenutog “Relapse” ili možda njegova hitoidnog nasljednika “Recovery”.

Za razliku od neujednačena, ali povremeno zanimljiva “Marshall Mathers LP2”, taj se album koliko-toliko uspijeva držati koncepta te smanjiti opsesiju starenjem i mlađom konkurencijom, koja je mjestimično pojela inače vrlo solidni “Kamikaze”. Neprekidno propitivanje vlastitih nesigurnosti omogućilo je Eminemu prepoznatljivost i promjenu tematske paradigme u hip-hopu krajem devedesetih jer u mainstreamu autopsihoanaliza kakvu su nudila njegova rana ostvarenja nije bila baš popularna. Pojačana protokom godina, ta je introspekcija vrlo često otkrivala neshvatljivo lomljiv ego, koji je često dovodio do sitničavih obračuna i opservacija.

Ni ovaj album nije toga posve oslobođen. Uvodna “Premonition” još jednom šalje verbalne udare mumble rap sceni i proziva kritiku zbog nepoštivanja “zaslužnih starješina“. Jedna od najuspjelijih pjesama na albumu “Yah Yah” – posse cut s Royceom da 5’9″, Black Thoughtom i Q-Tipom efektna je, duhovita i zapravo dirljiva posveta boom-bap eri hip-hopa.

Da Eminem nikako nije za otpis posebno potvrđuju dvije pjesme i to na dvije različite razine,  tematskoj i tehničkoj. Prva od njih, “Darkness” objavljena isti dan kad i album, jedna je od njegovih najuspjelijih “pjesama-priča” u dugo vremena. Preko pametno upotrijebljene reference na “Sound of Silence” Simona & Garfunkela provlače se dvije naizgled vrlo različite perspektive – Eminemova i ona Stephena Paddocka, najubojitijeg masovnog ubojice u povijesti SAD-a, koji je na country festivalu u Las Vegasu 2017. ubio preko pedeset ljudi.

Pronalazeći zajedničke točke u biografijama, stalno i neprimjetno mijenja pripovjedačke perspektive stvarajući nesvakidašnje uvjerljiv i višeslojan prikaz psihičke neuravnoteženosti. Rezultat ne djeluje senzacionalistički, nego daje uvid u unutarnje monologe bilo izvođača kojeg trese trema pred nastup, bilo kompulzivnog kockara koji planira masovni napad. U oba slučaja Eminem naglašuje detalje poput tableta protiv bolova ili nespavanja nikad ne pružajući opravdanja, nego pokušavajući stvoriti što uvjerljiviji portret ljudskog uma pred kolapsom. S obzirom na njegovu kontroverznu reputaciju, na kraju se videospota nalazi poziv na registriranje za glasanje kako bi se izmijenili zakoni o kontroli oružja u SAD-u, čisto da ne bi bilo zabune oko poruke koju pjesma proklamira. Time je možda malo uništen fantastični pripovjedački dojam, ali opet je riječ o daleko uspješnijem pokušaju društvenog angažmana, nego što je slučaj s antitrumpovskim sentimentom nesretnog “Revivala”, inače i uvjerljivo najgoreg albuma njegove karijere.


Druga pjesma koja pokazuje autorovu repersku moć je “Godzilla”, ni po čemu poseban duet s pokojnim Juice Wrldom u kojem dvojac razmjenjuje vlastite usporedbe s poznatim fiktivnim čudovištima. Jedino je iznenađenje što pri kraju trećeg stiha Eminem nadmaši svoj čuveni rekord “Rap God” repajući nevjerojatne 224 riječi u 31 sekundi. Takva razina tehničke vratolomije podsjeća pomalo na gitarističke eskapade sedamdesetih i osamdesetih, ali i naglašava nesumnjivu strast prema samoj formi, čak i nakon ulaska u treće desetljeće karijere.

Zanimljivih trenutaka na albumu ima još, poput “Never Love Again” i “Farewell” u kojima se miješaju perspektive ljubavnih prekida i izlaska iz ovisnosti o lijekovima. Koristeći dvostruka značenja i miješanja tematike, ponešto se odmiče od jednodimenzionalnosti kakva je obilježila noviji dio njegova opusa. Ne posve, pa tako “Those Kinda Nights” s Edom Sheeranom predstavlja neuspješnu klupsku pjesmu istodobno okupanu obilnom dozom mizoginije i ničim izazvane nostalgije za 2000-ima.

Gledano u glazbenom smislu, “Music to Be Murdered By” također predstavlja korak naprijed u odnosu na “Revival” i “Kamikaze” jer spretnije balansira između starijih i novijih elemenata hip-hop produkcije, spajajući utjecaj g-funka, trapa i boom-bapa u poprilično skladnu i čistu cjelinu. Premda daleko od sjajnog, u pitanju je album koji ipak potvrđuje da taj vječno nezadovoljni multimilijunaš i dalje može raditi glazbu koja ne zvuči isključivo kao produkt automatskog pilota ili straha od gubitka relevantnosti te da zapravo još uvijek itekako ima što reći.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More