Emanuel Željko Špoljar: “Nisam gonio fabulu nego život”

"Treba imati muda, želuca i besramlja da se ogoli vlastiti život", kaže nam Špoljar u velikom intervjuu u kojem smo ga pokušali ogoliti na sve moguće teme - od novog romana sve do Vilija Beroša koji je, priznaje, na početku "novog normalnog" bio njegova udarna fascinacija.

Ima nešto voajersko, pomalo i prljavo, u čitanju Petokoronaša” Emanuela Željka Špoljara – i to vjerojatno ima veze s činjenicom da se ova priča o životu u Zagrebu u doba korone besramno otvara čitatelju, nudeći jedan komad života otvoren širom kao kuća ili prizor nesreće.

“Petokoronaš” je prvi korona-roman u regiji, paralelno objavljen u Hrvatskoj i Srbiji, a prati, opsesivno i u stopu, pisca Emanuela koji nakon više godina napokon pronalazi svoj glas i želju za pisanjem. Priča je obična i poznata, a opet totalno luda i minirana sitnim fabularnim obratima, komunikacijskim nezgodama koje prizivaju misao na fazu retrogradnog Merkura, humorom koji titra iznutra… Obožavateljima Špoljarova lika i djela, naviklima na iznenađenja, “Petokoronaš” donosi neke nove stvari – ime pisca, za početak, a zatim i drugačiji stil, priču određenu fakcijom a ne fikcijom. Željko Špoljar u “Petokoronašu” postaje Emanuel, ne odustaje od društvenog života makar se on svodi na lunjanja po Novom Zagrebu i oko HNK, krši epidemiološke mjere, pritom perom baratajući kao kamerom koju usmjerava na sve strane, snimajući i sebe i sve oko sebe. Ovo je Hrvatska 2020.

Od događaja opisanih u romanu Petokoronaš do njegove objave, paralelno u Srbiji i u Hrvatskoj, prošlo je manje od šest mjeseci. Taj ste proces opisali kao utrku s vremenom?
Kao što sam ja gonio život da bih dobio ovaj roman, utrkivao sam se s vremenom da bi roman mogao biti objavljen u doba u kojem bi još bio aktualan. Moj beogradski izdavač, Dušan Janić, koji inače objavljuje filozofsko-mističnu literaturu i književnost koja istražuje ono nesvjesno u ljudskim povijestima i kretanjima, bio je od početka sa mnom u toj misiji. Prepoznao je i u ovom romanu nešto od te mistike, sile nesvjesnog. Akteri romana stalno razgovaraju o tome hoće li biti drugog vala epidemije, karantene. I evo, nagađanja su bila uglavnom točna. Nadahnuli su me i “Bjesovi” Dostojevskoj, roman u kojem su zavjere mladih nihilista i anarhista opisivane simultano s njihovim kovanjem u Rusiji. Dostojevski je govorio da je spreman žrtvovati književnost tendencioznosti. Naravno da je to ispalo kao kad je Abraham htio žrtvovati sina Jahvi: književost je u posljednjem trenutku spašena, pero se u u zraku zaustavilo kao bodež nad tijelom žrtve.

“Petokoronaš”: Zarazno surfanje po amplitudama grandioznosti i samoponižavanja

Razgovaramo u kvartovskom kafiću, u Utrinama, nedaleko od vaše zgrade. Na ovom prostoru događa se radnja romana; eno klupice na kojoj Emanuela i Nikicu u razgovoru prekidaju dva policajca. U “Petokoronašu” ste ispjevali hvalospjev Utrinama i Zapruđu.
Ne bih to nazvao hvalospjevom… Uostalom, Utrine je opisivalo valjda deset pisaca prije mene, samo u mojoj zgradi živi troje hrvatskih pisaca… Čekao sam da oni izgule travu na toj temi kao što smo mi, kao klinci, gulili travu po parkovima igrajući nogomet, šturlek, pikulajući se, da izgule dakle pisanjem tu temu, a da ja onda dođem na kraju s kantom benzina, polijem to sve benzinom i zapalim. Prije nego hvalospjevnim, rekao bih da sam nihilističkim, pomalo niskim stilom ispisivao kroz bljeskove Emanuelovih sjećanja kratku povijest Utrina u razdoblju od osamdesetih do danas.

Petokoronaš se u Hrvatskoj zasad ekskluzivno može kupiti u Bookari

Vaš je književni opus podijeljen na dva dijametralno suprotna dijela. Svirac i Špoljar su, kao u Klubu boraca, dva po svemu različita lika koja se međusobno šamaraju, premlaćuju… Mnogi su vam postavljali dijagnozu podvojene ličnosti. Kako odgovarate na to?
Ako je to bolest, zahvalan sam na njoj. Patricia Highsmith, autorica Ripleyeve igre, kad su je pitali želi li se riješiti psihičkih smetnji, odgovorila je da nipošto ne želi. Razumijem to. Špoljar ima jednu publiku, Svirac drugu. Nekad se one i preklapaju. Nedavno mi je montažer Ivor Šonje, kojeg sam upoznao gostujući u showu Daria Juričana, rekao da u mojim prijašnjim romanima, Štakorbaru i Teškoćama pri gutanju, vidi popločavanje puta prema Svircu, a sva tri romana koja sam napisao pod imenom Željko Špoljar smatra trilogijom kojoj je Petokoronaš vrh (njegova poruka) meta knjiga.

Kad ste i zašto odlučili pisati o životu u Zagrebu u doba korone i tako prekinuti deset godina književne šutnje, koliko ih je prošlo otkako je objavljeno vaše posljednje djelo, roman Štakorbar?
Već par godina, negdje oko Božića bi me počelo vući da napišem nešto drugačije od onoga što piše Pavle Svirac, da se vratim temama kojima sam se prestao baviti nakon što je izišao “Štakorbar” prije deset godina. Počeo bih pisati i shvatio da mi je stil isti kao prije, u tim romanima koji nisu Svirac. Počeo sam tako i prošle zime, u stilu Štakorbara. Kad je krenula korona, krenuo sam se sprdati s ta tri poglavlja, napisana od Božića do trenutka kad se rasplamsala epidemija. Obuzela me malograđanska tjeskoba da se nešto mora napraviti. Paralelno s razvojem te tjeskobe, razvijao se i moj poriv da i to izvrgnem ruglu. Odjednom sam imao dvije stvari kojima se mogu rugati, a književnost baš tako i nastaje, Rimbaud je to rekao, da je pisanje konstantno rušenje, to je od njega preuzeo i Knausgaard. Došao sam u stanje u kojem čovjek, pišući, ne pazi na stil – napokon sam se uspio osloboditi tereta stila pod kojim su prikliješteni takozvani analni pisci, poput Flauberta, Hemingwaya, Henryja Jamesa.

Onda biste i vi za sebe rekli da ste analni pisac?
U početku sam to bio. Sve sto sam izvana primao u sebe, cijedio sam positno kao tinejdžer gnojni prišt. Takve sam pisce uglavnom i čitao, na njima gradio svoju poetiku. Sve se daje u nagovještajima, nema izravnoga. Kiš, a ne Celine. Potreba da se sve najvažnije kaže u prazninama između rečenica. Od toga sam se uspio izliječiti čitanjem Balzaca. Njegova Ljudska komedija je protuotrov za analnu flaubertovsku književnost.

Pavle Svirac je potegnuo malo jaču dozu iz bočice tog protuotrova.
Da, je. Ja sam se ipak htio zadržati negdje na pola puta. U Svircu me izmorilo pisanje o izmišljenim situacijama u koje sam stavljao stvarne likove. Ovdje sam stvarne likove stavljao u stvarne situacije.

Čak i u poglavlju o Nini Obuljen koja, skršena tjeskobom u izbornoj noći, razmišlja o fotelji koju bi mogla izgubiti?
To je iznimka, mali homage Svircu. Svi ostali događaji su baš u dlaku onakvi kakvi su se stvarno i dogodili, to mi je bilo važno, da u romanu bude život, takav kakav je, bez kreveljenja, bez fejkanja, bez straha da ću biti dosadniji od Svirca. Pisao sam kao kad kabare pijanist nakon nastupa, nakon što je publika već otišla iz bara, ostaje supijano pinglati neku svoju melodiju, onako za sebe.

“Možda u idućem budem i Emanuela, dosadilo mi je pisati iz muške perspektive” (Foto: Daniela Mikičić)

Neki likovi su se jednostavno iz Svirčevih Facebook statusa i kolumni u Nacionalu ‘ladno preselili k Špoljaru i nastavljaju s njime tumarati po Zagrebu, dok normalna čeljad zatvorena u stanovima opsesivno prati izvještaje stožera o sve većem broju zaraženih.
Tih prvih dana karantene nisam se micao iz Novog Zagreba, nalazili smo se po klupicama. Kad je zatoplilo, krenuli smo prema gradu, HNK je bio epicentar. Nikica Maro je tada već bio u poodmakloj fazi dokumentarca o meni, zapravo o Svircu, o životu pisca u Hrvatskoj. Dugo me je pratio u stopu s kamerom, snimao razgovore, izlaske. Paralelno sam ja pisao dokumentarni roman, okrenuo objektiv prema vani, prema njemu; dok je on mene gledao kroz oko kamere, ja sam njega preko vrha olovke, preko nišana pera.

Zapravo vam je onda korona dobro došla, vi ste korona profiter?
Ha, dugo sam čekao… Kao što je Nabokov vrebao rijetke leptire za svoju egzotičnu zbirku, tako sam ja vrebao prilike da mi sam život omeđi vrijeme radnje i odredi mjesto i svaki dan mi servira male fabularne zaplete. Čak mi je i sad, dok razgovaramo, neugodno govoriti o kome sam i što pisao, možda je i to jedan od razloga zašto sam knjigu odlučio objaviti u Beogradu, a u Hrvatskoj u ograničenoj nakladi kod malog izdavača, u Bookari, da što manje ljudi ovdje to pročita. To je bilo ono što sam htio postići, osloboditi se patetike pisanja, književnosti kakva mi je sve više vonjala na iznošenu usidjeličinu haljinu. Pisati takvu književnost najednom mi je nalikovalo kao da na sebe stalno iznova navlačim pokojnikovo odijelo prožeto snažnim vonjem naftalina.

Žar penzionerki prema Berošu prešao je i na mene. Čak sam počeo komunicirat na njegov način, na svakom sam kurcu počeo zahvaljivat…

Ispalo je da se taj vaš zaokret u opusu “sretno” preklopio s koronom?
Ovaj je virus savršen za pisce. Namjesti život po mjeri pisca, zatvori te i osami, sačuva te od izlaženja, od jalove potrebe za druženjem.

Nešto kao pisac u Misery?
Baš tako, korona je za mene bila kao Misery koja je pisca zatočila u kolibi zametenoj snijegom, samog za strojem za pisanje. S druge strane, doba karantene je u kulturnom životu značilo potpunu prazninu, izostanak kulturnih događaja, tome svjedočimo i sad, u takozvanom drugom valu. Baš zato u tome profitira najniža vrsta kulture, umjetnosti. Kao kad je Isus rekao da zadnji postaju prvi. U teška doba prolazi samo realizam. Voditelj jednog knjižarskog lanca mi je rekao da je u doba korone, proljetos, morao zaposliti ljude u dostavi, potražnja je porasla. Takvo je to vrijeme. Jer samo s knjigom možeš biti osamljen na planini, kao što sam ja bio.

Sad, evo pitanje koje dio publike možda i najviše zanima. Kako je i zašto, i na koliko dugo, Željko postao Emanuel?
Bezvezno ime i prezime može utjecati na recepciju. Janko Polić, zvuči kao pisar u općini, ali kad si je dodao još i Kamov, to je odmah druga stvar. Knut Hamsun se zvao Pederson. Zimus, baš u vrijeme dok sam pisao Petokoronaša, bila je na televiziji neka reportaža o Emanuelu Macronu, njegova je žena govorila kako je u mladosti htio postati pisac. Svidio mi se zvučni efekt tog imena: Emanuel. Odjednom mi se Željko Špoljar učinilo kao ime nekog nadobudnog periferijskog kovid redara.

Hoćete li i iduće romane objaviti pod tim imenom?
Ne namjeravam tako skoro napisati novi roman. Možda u idućem budem i Emanuela, dosadilo mi je pisati iz muške perspektive. Idući bi roman mogao biti i o piscu koji u crowdfunding kampanji skuplja novce za promjenu spola. Pisati o životu je kao da pokraj živog slapa potežeš iz hrđave čuturice.

“Korona je za mene bila kao Misery koja je pisca zatočila u kolibi zametenoj snijegom, samog za strojem za pisanje” (Foto: Daniela Mikičić)

O stilu govorite kao o teretu kojeg ste se oslobodili. Jedan od pisaca koje iznimno cijenite je Karl Ove Knausgaard s kojim na nekoliko mjesta u romanu polemizirate?
Prije bih rekao da se oslanjam na njegovu biografiju, da sam preko njega zapravo osmislio novi postupak: oslanjajući se na tuđu biografiju, govoriš o sebi. Uvijek mislim da se tekst mora domisliti nečemu novome, uvijek je efektno refererati se na nekoga tko je donio nešto novo. U tome mi je puno pomoglo čitanje Itala Calvina. U “Ako jedne zimske noći neki putnik” isprepliće se u jednom romanu više romana, i fikcija i stvarnost. Kao što je u jednoj radijskoj emisiji o Petokoronašu rekao urednik Ozren Štiglić, kroz cijeli se roman i provlači sjena Itala Calvina. Knausgaard je uostalom učio od Calvina, to sam priznaje. Od njega se može naučiti kako se, i kad pišeš o životu, moraš služiti uvjerljivim, suverenim tehnikama pripovijedanja. To je nešto što Knausgaard ima, a recimo njegova žena Linda Bostrom nema. Oboje pišu o istome, o komadu stvarno proživljenog života, ali kod nje je taj život prebačen u književnost u formi spomenarskih zabilješki buntovne i agresivne vječne tinejdžerice, dok se Knausgaard čita kao, recimo, roman o Drakuli. (To je također jedan od njemu najdražih romana iz mlađe dobi.) Treba imati muda, želuca i besramlja da se ogoli vlastiti život kako to čini Knausgaard.

Muda, želuca i besramlja – ima li to isto i Emanuel?
Na mahove ima, da. Ali ako bismo usporedili njihovu zajedničku borbu protiv zvijeri fikcije, onda bi to bilo kao da Knausgaard u borbu kreće naoružan šmajserom i bombama, a Emanuel iza njega tapka naoružan džepnim nožićem i damskim pištoljčićem.

Sve sto sam izvana primao u sebe, cijedio sam positno kao tinejdžer gnojni prišt. Takve sam pisce uglavnom i čitao, na njima gradio svoju poetiku. Sve se daje u nagovještajima, nema izravnoga.

Pridržavate li se epidemioloških mjera? Nosite li masku propisno navučenu preko nosa?
U tom prvom valu baš se i nisam pridržavao. Čak sam jednu noć završio u Alkatrazu i tamo pio do iza ponoći s neka dva Rusa. Ujutro sam se probudio s teškom malaksalošću, kašljem i bolovima u nogama. Na trenutke sam bio potpuno uvjeren da sam popušio koronu. To isto popodne majka me zvala na ručak… Trebalo je odlučiti hoću li otići na ručak koji mi je baš trebao i riskirati da zarazim majku koja, po godinama, spada u rizičnu skupinu ili neću. Tu pomalo raskoljnikovsku dvojbu Emanuel ima na kraju romana. Ta scena je možda bila i ključna za odabir naslova Petokoronaš.

Jeste li u prvom valu korone bili opčinjeni Krunoslavom Capakom?
Nisam bio opčinjen Capakom, više Vilijem Berošem, kao i sve penzionerke u mojoj zgradi. Morao sam im donosit sve političke tjednike koji su pisali o njemu. Žar tih penzionerki prema Berošu prešao je i na mene. Čak sam počeo komunicirat na njegov način, na svakom sam kurcu počeo zahvaljivat… Kao i sve pomodnosti, i to je prošlo. Beroševa zvijezda danas je tamnija od pomrčine Merilin Monroe u trenutku kad se bolesna nagutala tableta.

U jednoj od rijetkih domaćih knjiga takozvane stvarnosne satire, “Opet lažeš, Fiumanski”, Vid Barić se često žali što su pisani mainstream mediji potpuno izbacili satirične tekstove kakvi su se nekad pisali, primjerice u Feralu. Vi ste izborili svoj prostor za satiru, i to u više medija, na Facebooku, na Arteistu, u Nacionalu.
Da, to o čemu mašta Barićev lik, meni je omogućeno u Nacionalu, kroz stvarnosno-satiričan način u kolumni opisujem događaje koji su u politici, kulturi i društvu obilježili tjedan. Radim to već pet godina. Nekad ti tekstovi nalikuju na ogromni roman rijeku. Pogotovo mi je bilo zanimljivo na takav, satiričan način, ispisivati zapise o prvom i drugom valu korone, na način obrnut od onoga kako sam to radio u Petokoronašu. Možda će i ti tekstovi, ako ih objavim u knjizi, biti jednog dana kao otisak masnog palca na ogledalu vremena.

 

*NARUČI “Petokoronaša” na info@arteist.hr, za 100 kuna, uz besplatnu ekspresnu dostavu i gratis primjerak prve knjige Željka Špoljara “Teškoće pri gutanju”

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More