prvo slovo kulture

Znate li koliko je domaćeg dramskog teksta prisutno na kazališnim pozornicama?

Premijera domaćeg dramskog teksta Srce veće od ruku splitskog glumca i dramskog pisca Elvisa Bošnjaka na Sceni 121 ili u Gavellinu atriju otvara nanovo pitanje o važnosti i želji njegovanja domaćeg dramskog pisma.

Kada se napokon dogodi to malo čudo na sceni, nerijetko završi nakon svega nekoliko izvedbi. Razlozi su mnogobrojni od nepoštovanja dramskoga teksta, nedovoljno dobre režije do nedostatka dramskog potencijala u samome dramskom tekstu. Domaći tekstovi ne nose repertoare, nagrađeni rijetko pronađu put do scene, mnogi ostaju i potpuno zaboravljeni. Daleko smo od britanskih i njemačkih kazališta u kojima više od 50% repertoara čine suvremene domaće drame, no ipak valja napomenuti kako u ovoj sezoni situacija uvjetno ide nabolje. Na zagrebačkim pozornicima u različitim izvedbenim koloritima premijerno se igraju Antun Šoljan, Mate Matišić, Ivan Vidić, Ivana Sajko, Nina Mitrović i odnedavno Elvis Bošnjak.

Izmještenost Elvisa Bošnjaka čini ga manje poznatim autorom zagrebačkoj publici. Njegove se drame kontinuirano izvode u Splitu uglavnom u režiji Nenni Delmestre, a u Gavelli je izvođena Nosi nas rijeka (2011) u režiji Krešimira Dolenčića. Otac (HNK Split, Scena 55, 2000), priča o grijehu i iskupljenju, o mekim granicama postavljenim u granicama rafinirane i nijansirane dramaturgije, izgrađena na sociolektu četvorice zatvorenika, jedno je od ponajboljih suvremenih domaćih dramskih ostvarenja. Srce veće od ruku (PlayDrama, 2012) s Hajdemo skakati po tim oblacima (HNK Split, 2004) pripada uvjetno rečeno njegovoj drugoj stvaralačkoj fazi gdje se odmiče od sociolekta zavičaja i tematski posvećuje muško-ženskim odnosima.

Srce veće od ruku bliže je proznome, nego li dramskome tekstu, puno čežnje i emotivnosti koja graniči sa sentimentalizmom. Problematizira se preljub kao tek jedan maleni dio složenosti odnosa i prekida komunikacije dvaju ljubavnih parova punih strahova, otuđenja, poricanja i grižnje savjesti.

Razarajući i prevladavajući osjećaj preljuba i ljubavi mlade Tamara Damjanović i Nina Bajsić oblikuju dramaturgijom ponavljanja, elipse i predvidljivosti. Njihov se jezik odmiče od Bošnjakove sentimentalnosti i u dijelovima približava tišini, ali i korporativnome leksiku intrudiranja, eskalacija i puknuća. Tako prozno-dramsko postaje eliptično. Dramaturška se približavanja Bošnjakovoj drami očituju isključivo motivski – u putovanjima, osjećaju praznine, zvuku kiše, kuhanju kave i nesigurnosti protagonista. Ostala su zbivanja glumačke improvizacije u oscilacijama. Oscilacije prate i režiju Tamare Damjanović koja visoke domete pokazuje u trenutcima tišine i humora, dok se pada u dramskim napetostima. Pritom najviše nedostaje upućenost u psihologiju likova jer se ekspresijom i vriskovima ne mogu izraziti sve nijanse psiholoških stanja.

Četveročlani ansambl Barbara Nola, Hrvoje Klobučar, Tara Rosandić i Andrej Dojkić prate te oscilacije krika i bijesa nekad bolje, nekad lošije. Najveću sugestivnost pritom zadržava Andrej Dojkić. Dramaturška preradba Tamare Damjanović i Nine Bajsić propituje svrhovitost svakodnevnih blebetanja s čehovljevskom nemogućnosti za ikakve pomake. Pohvalno mladenački zaigrana te još nedovoljno režijski i dramaturški studiozna predstava kojoj nedostaje dijalog s izvornim dramskim tekstom.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...