Ekstaza s predumišljajem Johna Cowpera Powysa

John Cowper Powys bio je mnogo toga: Englez velškog porijekla, sin anglikanskog pastora, pisac i putujući predavač, strastveni hodač, čarobnjak riječi, tajanstveni guru mnogih europskih i američkih intelektualaca… ali ponajprije je bio, prema vlastitu priznanju, rođeni i zakleti elementalist.

Od samoga početka svoje spisateljske karijere, koju je započeo prilično kasno, Powys koristi riječ „elementalizam“ ili aludira na ono što će ona s vremenom početi značiti kod njega kao na nešto što sadrži duboku i ključnu životnu tajnu: kao na neki gotovo okultni pojam ili čarobnu formulu. I tek će se u njegovim kasnijim ne-fikcijskim djelima, osobito u Filozofiji samoće, njen smisao posvema kristalizirati, a ta se koncepcija izričito uzdignuti na rang „životne filozofije“ ili „središnje vizije“ – koja će se, usporedo s tim „teorijskim“ vidom, konkretizirati i personificirati u mnogobrojnim likovima, strastvenim zapletima i pluralnim ritmovima njegovih monumentalnih simfonijskih romana.

Iako je Powysovo poimanje elementalizma – koje on, ne bez određene prkosne ironije upravljene protiv stručnjačkih i akademskih monopolizacija mišljenja, bez ustručavanja i uporno naziva „filozofijom“ – duboko osobno, kao što su, uostalom, sve koncepcije vrijedne razmatranja, to ne znači da je ono ograničeno na privatnu sferu, i da se može svesti na čisto osobenjački i neozbiljan intelektualni „hobi“. Ali tu se sigurno ne radi ni o apstraktnoj teoriji ili jednom od „-izama“. Naprotiv, radi se o onome što bi se dalo opisati kao životni sustav što ga je taj čovjek razradio, poput jednoga od svojih omiljenih pjesnika, Williama Blakea, i vjerojatno iz dosta sličnih razloga, naime s ciljem „da ne robuje tuđem sustavu“. Taj životni sustav kod njega je također bitno poetski i vizionarski sustav, koji ne počiva na apstraktnim principima nego na životnoj disciplini, specifičnoj vrsti askesis. Powys ju je najčešće volio označavati skromnom riječju rutina – ali koja je za njega bila sâm „ritam univerzuma, bez kojeg ne može biti prave sreće“ – no, povremeno, i daleko manje skromnom riječju Tao: koja je za njega međutim značila nešto mnogo drukčije i zahtjevnije nego što znači u svojim pomodnim adaptacijama.

Pouisovski elementalizam složen je rezultat višestrukih osobnih doživljaja, utisaka, iskustava, utjecaja, pokusa, razrada, primjena, „istesanih“, kako bi Powys kazao, na svemu onome i naspram svega onoga što je praktikantu te discipline drugo i izvanjsko,to jest, što ga okružuje. On se sastoji u ustrajnom prikupljanju, i poetskoj re-aktualizaciji, „dugog niza poluzaboravljenih sjećanja i polusjećanja, akumuliranih misli i osjećaja bezbrojnih ljudskih naraštaja“ od strane samotnoga, „ogoljenog jastva“, koje u poetskoj ekstazi uranjanja u Neživo doseže osobitu vrstu blaženstva. Sjećanje i Neživo dva su stuba na kojima pouisovski elementalizam počiva, njegova dva osnovna i komplementarna elementa. Ali oni podrazumijevaju i upućuju na nešto vrlo drukčije od idiličnog stapanja s „Prirodom“ i njenim elementima, „naturalne mistike“ i sličnih bljezgarija. Tako na primjer, premda može izgledati da to potpuno „ogoljivanje jastva“ koje je preduvjet da bi do jedne takve ekstaze moglo doći podrazumijeva, u određenom pogledu, spremnost na potpuno odbacivanje svih kulturnih naslaga, svake jednom zauvijek utvrđene tradicije, to je samo jedan od aspekata. Za razliku od pomodnih vulgarnih nadri-šamanizama, Powysov sustav je krajnje složen i sofisticiran, i uspijeva spojiti, u vrlo originalnom jedinstvu, „kulturu“ i „prirodu“.

On tako, tvrdi da najveći umovi čovječanstva „stoje jednom nogom ukopani u vjekovne predaje ljudske mudrosti, a drugom duboko u Neživom“. On stremi uspostavljanju jedne “planetarne filozofije“ koja će biti čvrsto ukorijenjena u zbilji života onoga koji je iz trenutka u trenutak provodi u djelo, a istovremeno će nalaziti potporu i nadahnuće u najvećim misaonim i duhovnim ostvarenjima ljudske tradicije:

„Svi filozofi i svi proroci su crpli svoje tajne iz iste vrste vrela, naime iz samotnih kontemplacija svojega vlastitog, antisocijalnog ega, ispipavajući sâmi svoj put usred oštrih udaraca i uzbudljivih milovanja intimna osobnog iskustva. Filozofija koja pruža optimistična ili pesimistična mišljenja o općemu stanju stvari ne baveći se izravno i prisno ubodima i ujedima i peckanjima i utjehama i melemima našega svakodnevnog iskustva ne zaslužuje to uzvišeno ime.

Muškarčeva ili ženina filozofija je svjesna misaona navika pomoću koje se jastvo sabire u sebi, ogoljuje, upravlja sobom, usmjerava, i gleda kako se najbolje može nosi sa svim ugodnim ili neugodnim utjecajima golemoga nametljivog Ne-jastva… Osobi koja si kao glavni cilj života zadaje to da razbistri, koncentrira, kristalizira svoje najdublje jastvo naspram univerzuma u tom zadatku mogu beskrajno pomoći ideje ranih grčkih filozofa i ranosrednjovjekovnih skolastika… Navika mišljenja i osjećanja što se ovdje zagovara pod imenom ‘elementalizam’ jest nešto što nam daje osjećaj da smo preplavljeni uzastopnim valovima trajne sreće. Ta je sreća oslobođena žaljenja i oslobođena kajanja. I nije prinuđena krasti lijepe trenutke od onoga što se naziva užitkom. Ona je ona sama. Ona je svjesna sebe. Ona se neprestano obnavlja iz sebe same. Ona nalazi suglasja u sebi samoj i u drugima (…) Elementalizam je filozofija koja služi kao zamjena za religiju; jer Neživo je dovoljno bremenito misterijem da zadovolji religioznu potrebu. A upravo stoga što posjeduje ozbiljnost religije ne trebamo se čuditi da se ona pametnima, ovosvjetskim ljudima čini krajnje apsurdnom.“

Posve je očito da je ovdje posrijedi nešto mnogo drukčije od maglovitog „obožavanja Gaje“ suvremenog novopoganstva. Powys jest štovao elemente – štoviše, sebe je nazivao „rođenim politeistom“ i „fetišistom“, a na jednoj od posljednjih fotografija vidimo ga kako se predano moli, dodirujući ga čelom, ogromnom kamenu – i njegov sustav jest duboko poganski. Ali stvar je u tome da nije samo poganski. Skrupulozno osjetljiv sin pastora, i kasnije otac katoličkog svećenika, John Cowper bio je odviše dalekovidan a da bi maštao o bilo kakvom idealiziranom povratku nepomućenog poganstva, bilo kakvom „povratku Prirodi“. On je dobro znao da je anima naturaliter christiana, i bio je itekako svjestan užasnih opasnosti potiskivanja ili odbacivanja kršćanskog duha i nasljeđa u bilo kojoj sferi modernog života. Njegov elementalizam nije nikakva neozbiljna i neodgovorna poganska igrarija s nanovo mitologiziranom „Prirodom“, već krajnje ozbiljna, prizemljena i zahtjevna, i iznimno opasna egzistencijalna joga koja, kao što znaju neki od onih koji su je prakticirali, umjesto ekstatičnom ushitu može voditi psihofizičkom slomu ako praktikant nije dovoljno uporan, snažan i pažljiv. Priroda koju je on obožavao bila je anarhičan i mnogoobličan „multiverzum“, splet uosobljenih sila kojima je teško ovladati, i koje nisu sve bezazlene i dobrohotne, hridina kroz čije se strme litice ogoljena čovjekova duša, nalik „ranjenoj lisici kojoj neprestano vreba opasnost iza svakog kamena“, probija hodajući, iz trenutka u trenutak, po oštrici. A ono što, ako ustraje i ima sreće, na taj način nalazi nije nimalo slično šećernom emotivnom „stapanju“ s bilo čime. Jedino što je usporedivo s tom vrstom dosegnute „sreće“ jest, veli Powys, blaženstvo svetaca. Štoviše, kao što pokazuje u svome esejističkom remek-djelu U obranu čulnosti, filozofija elementalizma, koju on u tome djelu naziva – na još veći jêd stručnjakâ – i „filozofijom ihtiosaura“, ima mnogo dodirnih točaka sa svetačkom askezom, pa je čak i njena profana alternativa:

„Ponavljam, postoje samo dvije alternative. Jedna je filozofija ihtiosaura, a druga je filozofija sveca. Izaberete li potonju, učinite li svetost svrhom vašeg života, to znači da se morate odreći svake težnje prema zadovoljenju vaših osobnih želja. To znači da jedini cilj vašega života mora biti ublažavanje patnje drugih bića i povećavanje sreće drugih bića (…) Stvar je to o kojoj prije treba govoriti šapatom nego naglas, no istina čini se glasi da što je plimni val ihtiosaurovske sreće nabujaliji, to će se ihtiosaurovsko ja težiti ponašati prema drugima na način koji nije znatno različit od svečevog. Jer, samo iz nutarnjeg vrela sreće može pokuljati bezuvjetno i spontano milosrđe. Što osamljena duša biva sretnija, to je slobodnija zanemariti sebe i ono što posjeduje u korist svih koji joj se nađu na putu.“

Ali u čemu se sastoji ta „ihtiosaurovska sreća“, koja se usprkos svojoj profanosti, svojoj poganskoj zemnosti, umije toliko približiti kršćanskoj agape? Na što se misli kad se govori o nečemu toliko čudnovatom kao što je „ihtiosaurovski ego“, koji je očito glavni akter u čitavoj priči oko elementalizma? Powys pobliže opisuje u istome djelu:

„Što je netko djetinjastije i nesvjetovnije naravi, to veće zadovoljstvo izvlači iz jednostavnih pojava kao što su zrak, voda, sunce, grumenje zemlje, pijesak, lišće, kruh, maslac, med, ili još iskonskiji doživljaj određene obamrlosti u udovima. Upravo na to smjeram ustrajavajući na slici ihtiosaura. Ono što mislim pod tim ‘ihtiosaurovskim doživljajem’ nije ništa drugo doli ta iskonska sreća u neposrednu iskustvu bivanja živim. Škiljiti u toga tajnovitog boga koji je sunce; zuriti u tu dvosmislenu božicu koja je mjesec; promatrati nevjerojatne obrise oblaka dok se nakupljaju na horizontu… osjetiti izoranu zemlju pod nogama i hladan vlažan vjetar na licu… sve te stvari, koje pripadaju fizičko-psihičkim doživljajima što sežu unatrag do samih početaka svijesti, jesu tvar od koje je sazdana tajna života.“

Na tragu svojih „velikih učitelja“ Goethea i Keatsa, Powys je smatrao da skupljanje i mentalno preživanje tih „fizičko-psihičkih doživljaja“ može voditi jednoj poetskoj kontemplaciji koja je vrlo srodna mističkoj, ali ipak se od nje razlikuje. Glavna razlika između njih počiva u otvorenoj i profanoj egocentričnosti, u doslovnom smislu, te osobite elementalističke discipline – u onome što je Nietzsche prikladno opisao kao „zvjezdani egoizam“. Tu je „ja“, a ne nikakav „drugi“, glavni protagonist. „Pakao, to su drugi“ – Powys se iznimno ovdje slaže sa Sartreom, a preko njega i s čitavim ateističkim egzistencijalizmom. No iznimno, i s bitnim odstupanjem. Jer kod njega, ta vrsta tvrdokorne usmjerenosti na ja i njegove doživljaje, koja također uključuje radikalno osnaživanje i strogu kontrolu volje, nema nikakve veze s veličanjem moći i plavokosih beštija, a ponajmanje s fanatičnim povjerenjem u bilo kakav monumentalni socijalni projekt. Naprotiv, ona uključuje, kao bitni sastavni moment, i svoju suprotnost ili negaciju. Tko teži postati elementalist mora se naučiti i de-angažirati, u potpunosti raskinuti s „drugima“. Ego, the self, uspoređuje se s tvrdim oblutkom, sposobnim, u jednom voljnom činu, potpuno se izolirati od svih izvanjskih i unutarnjih struja te uroniti u određeni aspekt neživog koji izabere za zadubljivanje, ili, ako tako odluči, u „drevna, u svijesti zakopana i akumulirana sjećanja rase (race-memories)“. To s jedne strane. No s druge strane, taj isti ego također i u jednakoj mjeri mora ovladati i suprotnom vještinom – onom samoponišenja i samoraspršenja, ako želi dosegnuti željeni cilj. Mora se naučiti, u jednom voljnom činu, potpuno se otresti svoje volje, naučiti biti krajnje „porozan“ i slab, kako bi se na njemu mogla „očitovati“ jedna drukčija, planetarna „snaga“. Tu prijeko potrebnu vještinu Powys je opisao kao bitno „taoističku sposobnost pretvaranja samosvijesti u vodu i zrak“, a za njega je ona istovjetna s kršćanskom koncepcijom „samopražnjenja“. Powysova disciplina je bitno kenotička. Jer, iako ihtiosaurovski ego umije crpiti iz svih tradicija i učiti od svih askeza, koristiti se svim pojmovima kao prikladnim oruđima, on nije definitivno vezan ni za koji sistem. Štoviše, on to ne smije biti, jer bi ga to spriječilo u njegovoj anarhičnoj, praiskonskoj, ihtiosaurovskoj slobodi da nesmetano uživa – riječ koja kod Powysa ima upravo metafizičko značenje – u svim aspektima multiverzuma. Pouisovski ego mora naučiti biti pobožan onkraj religije, i, kako je pisac napisao u jednom kasnijem „filozofskom“ djelu (In Spite of: A Philosophy for Everyman), umjeti u svemu i svagda „zamijeniti dogmatsko poetskim“. Pisac koji je napisao knjižicu pod naslovom „Religija skeptika“ (The Religion of a Sceptic) – po svoj prilici jednu od najpobožnijih knjiga napisanih u dvadesetom stoljeću – sa sebi svojstvenim humorom piše:

„Hajde onda – pa i usred naše vlastite prostačke civilizacije – da uronimo u vlastite duše i budemo sami s tom Samoćom koja može stvarati i razarati bez pomoći bilo kakvog nasilja. Moć pojedinačnog uma da stvori vlastitu sreću od najobičnijeg, najpustijeg, najprostijeg okruženja jest moć koju su posjedovali rani kršćanski mistici. Oni su imali za oslonac Boga; ali nama, ako smo i izgubili Boga, barem ostaju kozmički elementi.“

Elementalizam je, dakle, ponajprije jedan sakramentalni materijalizam. To je kozmička (ali, kako je Powys neprestano naglašavao, i komička) religija za one koji se osjećaju iznevjereni svim tradicionalnim doktrinama i prezahtjevnim, preozbiljnim, prenametljivim sistemima. A ipak, očito je i znakovito da je taj kult – jer, očito, Powys ne pretendira na osnivanje bilo kakvog čisto teorijskog pravca mišljenja – izravno povezan s kršćanstvom i njegovim pojmom osobe „razapete između dvije beskonačnosti“, ali u isto vrijeme tragično i neiskorjenjivo ukopane u kontingentnu otjelovljenu zbilju. Usprkos svome deklariranom poganstvu i mnogoboštvu, Powys je svjestan da je jedino pojava kršćanstva omogućila ono što zove „ekstaza s predumišljajem“, a u kojoj samotna, od svega suvišnog ogoljena duša doseže svoj „spas“ i svoje ujedno trenutačno i konačno blaženstvo:

„Tako je iznikla i sama kršćanska religija kad je svježa rosa jednoga bistrijeg blagoslova počela padati, noć za noći, usred skršenih lukova i ruševnih stupova u hramovima nekadašnjih bogova. Srce svijeta može se obnoviti samo u samotnim životima pojedinaca. Svi potisci nagore duhovnog soka u ljudskim bićima uključuju pojednostavljenje njihovih svakodnevnih navika. Svaki kult ima svoju dominantnu i ključnu gestu; a dominantna i ključna gesta ‘vita nova’ o kojoj govorimo mogla bi se opisati kao ekstaza s predumišljajem, erotski zagrljaj ne-jastva od strane jastva.“

Kult što ga je on htio osnovati – za rijetke ili manje rijetke „usamljene pojedince“ među „običnim ljudima“, common people, tom ciljnom skupinom njegovih oracula – bio je svojevrsna sekularizirana, poetska naturalizacija kršćanske liturgije:

„Taj novi kult života učinit će sve ovisnim o radu uma. To će ustvari biti religija uma, koja će imati neku vrstu sekularne ‘mise’; ne, ni u kom slučaju ne crne mise, već prije neke zelene mise čija je vrhunska gesta namjerna, hotimična, predumišljena ekstaza.“

***

Iako će se Powysova elementalistička vizija i program danas po svojoj prilici činiti suviše ekscentričnim i „weird“ da bi mogli imati bilo kakav širi ili značajniji utjecaj, i premda u sebi nesumnjivo sadrže nešto za naše nemilosrdno doba suviše infantilno – nešto što više ne može govoriti tom običnom čovjeku, pa makar on bio i rođeni Englez –, smatram da taj pouisovski elementalizam posjeduje autentičan i jedinstven element koji ga i dalje čini potencijalno relevantnim. Mislim na ono što je Michel Foucault u jednom posve drugom registru analizirao kao „brigu za sebe“ (souci de soi) – koncept, ali i nešto mnogo više od koncepta, koji je imao središnje mjesto u dugoj podzemnoj tradiciji stoika i epikurejaca, a koji će Pierre Hadot na njegovu tragu povezati s ključnom praksom filozofije kao „duhovne vježbe“. Taistinska filozofska tradicija od antike nadalje u raznim je oblicima opstala do danas – i to nipošto ne samo u okvirima današnjih akademija. Prije će biti na njihovim marginama, ili posve izvan njih. Stoga, ma koliko hotimično diletantska i ironijska bila, smatram da Powysova upotreba filozofije čuva neku čvrstu jezgru te drevne philosophia, i predstavlja ne samo njezinu osebujnu popularizaciju nego i njen konkretni praxis, put i metodu realizacije, “tehniku”: njenovježbanje u svakodnevici modernog života.

 

U svakom slučaju, za razliku od egzotičnih jednodnevnih spiritualizama što su danas u ponudi, pouisovski je elementalizam na neobičan način sačuvao i prilagodio, usuđujem se predložiti, samu bît filozofske tradicije Zapada u onome što je u njoj najbolje i najpriopćivije. Čitajući Powysa, ponekad stječemo dojam da čitamo suvremenog Homera. A ako filozofija nije nikakvo jalovo umovanje umovanja radi, nikakva cjepidlačna izradba zakučastih apstraktnih sistema, već sustav „egzistencijalnih“ stavova i postupaka koji se prakticiraju i iskušavaju na sirovom materijalu svakodnevice, u svim njezinim vidovima, u svim njezinim hirovima i hrapavostima i nepredvidljivim vijuganjima, onda je elementalizam autentična filozofija. A Philosophy for Everyman, kako je govorio John Cowper. Jer, popularizacija o kojoj je riječ kod njega ne sastoji se u površnom čitanju te neodgovornom i nelegitimnom iskrivljavanju spisâ i učenjâ kao u novim sinkretizmima, već u nadahnutom i na svoj način vjernom prijevodu ključnih koncepata i riječi filozofske tradicije u jedan imaginativni i poetski potencirani jezik, kako bi ih se nanovo „utjelovilo“ u konkretnome iskustvu žive osobe, „partikularnog jastva ma tko ono bilo“. I premda je Powys nedvojbeno najznačajniji kao romanopisac, svi su njegovi romani protkani tom bazičnom filozofijom. Kao što je sâm ponosno tvrdio, oni su njena „mnogoglasna propaganda“. Njegovi su ekscentrični likovi, čudesni zapleti i ekstatični opisi skrivenih aspekata, nedoglednih putova i zbunjujućih djelovanja „velike kreativne Prirode“ kakva se objavljuje samotnome stvaralačkom egu utjelovljenjâ jedne vizije koja je duboko ukorijenjena ne samo u samotnim kontemplacijama tog ega nego i u velikoj i raznolikoj – i za Powysa i njegove sljedbenike još uvijek živoj – tradiciji koja se mora nazvati filozofskom i zapadnom. Naspram svih uvoznih pseudoistočnjačkih misti-trendova koji prijete u potpunosti zauzeti područje popularne (a i ne samo popularne) „duhovnosti“, unizujući razum i ogrešujući se o ljudski duh, ovdje se radi o jednoj žilavoj zapadnjačkoj Lebensphilosophie koja ni za pedalj ne odustaje od svojih teško stečenih principa i metoda, ma koliko oni bili nedovoljno „suptilni“ i staromodni, i ni za korak ne uzmiče pred silom kompaktnih i prilagodljivih instant-spiritualizama. Dapače, predstavlja im itekako moćan i radikalan izazov.

Ali bilo bi upravo nepravedno zaključiti tekst o elementalizmu a da se ne spomene onaj od kojeg ga je Powys čitavog života, po vlastitu priznanju, marljivo učio – njegovoga prvog „velikog učitelja“ i duhovnog subrata i prethodnika Williama Wordswortha. Elementalizam je, kako je Powys volio reći, uvelike identičan wordsworthovstvu – ma što to zapravo bilo, ili moglo biti. I njegov moto preuzet je upravo od pjesnika Lake Districta: Pleasure that there is in life itself, što bi se možda dalo prevesti kao „zadovoljstvo koje postoji u životu samom“. Postizanje tog zadovoljstva cilj je, nepokolebljivo vjeruje i trudi se pokazati elementalist svojim životom, cjelokupna ljudskog života, jer ono je po svoj prilici jedino blaženstvo koje svatko može postići dok je živ, bez obzira na porijeklo, spol, stupanj inteligencije i volje, status, pa čak i na osnovne životne uvjete. Na dohvat je ruke svakome, iako podrazumijeva mukotrpan rad i svladavanje mnogobrojnih opasnosti. To je pročišćena esencija stoičko-epikurejske filozofije kakva se razvijala, u raznim oblicima i uglavnom podzemnim tradicijama onoga što će se kasnije kristalizirati kao „duhovne vježbe“ kroz stoljeća, ali sada poetski i imaginativno aktualizirana u našoj pokršćanjenoj stvarnosti. Koliko taj elementalizam još može biti „aktualan“ s obzirom na sveopće rastjelovljenje u koje je moderni čovjek uronjen i u kojem ne može drugo nego sudjelovati – pitanje je samo u kolikoj mjeri – i koliko je ta kozmička egocentričnost uskladiva s civilizacijom koja počiva na radikalnoj brizi za drugog, pitanja su na koja ovdje, naravno, nije moguće dati gotov odgovor. Ali pretpostavljamo da stari Powys ne bi ni danas odstupio od svojeg gledišta, ma koliko aktualno ili neaktualno bilo, ma koliko se uklapalo u bilo koju “tradiciju”, a koje je najjasnije sažeo u svojem tekstu o Wordsworthu iz 1930-ih:

„Ne treba nam nikakva natprosječna inteligencija, nikakav osobit ukus, nikakva naročita sreća u onome što nam je slučaj dodijelio za prebivalište, nikakva naklonjenost bogova u sudbinskom izboru naših životnih suputnika, da bismo se posve proželi Wordsworthovim načinom života. Okruženi jednoličnim, možemo dotaknuti vječnost. Okruženi svakidašnjim, možemo osjetiti beskonačno. Sve što nam treba je stanovita stoička egocentričnost, određena uzdržanost prema svijetu, određena sveta glupost, određena posvećena i umješna odriješenost od uzbudljivih interesa trenutka, te težnja, gotovo bih mogao reći, da se sudjeluje u pod-ljudskosti stijena i kamenja i stabala, da se gleda trava kako raste dok se ne počne rasti s njom, da se šeće s jutrom kao suputnikom, s noći kao prijateljicom, da se uhvati patos ljudskih naraštaja iz kiše što lupa o krov, i breme tajne koja sve to okružuje iz vjetra što huji preko kućnog praga.“

Marko-Marija Gregorić

*Esej o Johnu Cowperu Powysu dio je publicističke knjige prevoditelja Marka-Marije Gregorića koja će pod naslovom “Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja” uskoro biti objavljena u izdanju Sandorfa.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...