Irena Tot odlučila je da neće živjeti po špranci, nije kasno i ”može bilo što”

Kada sam se probudila, moja je stanica bila iza nas.

Nakon i više nego solidne zbirke priča Nema se što učiniti (Fraktura, 2015) Korana Serdarević objavila je i prvi roman Eksperiment Irene Tot (Fraktura, 2017).

Irena Tot je kemičarka koja radi u laboratoriju. Ima majku, hladnu, tvrdu i oštru znanstvenicu s artritisom i rakom dojke. S njom je u lošim odnosima. Ima oca koji je ”iscijeđen kao čvarak”, stalno pokoren. Otac je prožvakani čvarak i s njim je bilo koji susret prilika da se vidi kako ne treba. Ima staru baku čiji kompas pokazuje orijentire u nekom drugom vremenu. Ima i brata Filipa, ”depresivnoga mladića s poremećajem prehrane”. U međuvremenu pronašla je i šumara Matka. S njime planira imati jedno dijete i jednoga psa.

Ja sam Irena, prijatelji su me zvali Ajrin. Već živim preko 33 godine, jedna sam od rijetkih koje rješavaju kemijske jednadžbe bez greške, koje su gledale svijet kroz mikroskop nebrojeno više puta nego kroz dalekozor. Volim svoj stan i svoje zanimanje (…) Ja sam opsjednuta vlastitom mišlju, ja sam sama koliko i ostali ljudi na ovoj zemlji, ali se gubim češće od većine.

Irena Tot je mrtva kao što su mrtvi i članovi njezine obitelji. Mrtva je, kako je jednom jedan moj profesor rekao, tako da je, premda živa, nepostojeća za sve ono i sve one koji su izvan njezina rajona života. U značenju da nje nema u nekom drugom mjestu, ne poznaju je u nekom drugom kraju, ona ne živi i ne radi negdje drugdje, i veći je dio svijeta nikada neće niti vidjeti, niti će svijet vidjeti nju. Ona je za veći dio svijeta već mrtva.

Irena Tot pokušala je biti ”neka druga”, ”odlučila je živjeti sve živote koje može pronaći”, ”odlučila je hrabro prkositi svom vremenu, svom društvu”. Irena Tot odlučila je da neće živjeti po špranci, nije kasno i ”može bilo što”. Dala je otkaz na poslu, uručila je košaricu momku i odvažila se na eksperiment.

Mogu bilo što. Na stubištu svoje zgrade susrećem Anu, susjedu koja je nedavno rodila, udana je i dobro zaposlena. Pozdravlja me uvijek punih ruku, dijete joj se migolji pod prstima, na kolicima vise vrećice s hranom, suprug joj puno radi, dolazi kasno, ona spava malo, ali proći će, to je samo period, a dijete je blagoslov. Ana ne može bilo što, ona mora točno ovo. Meni je bolje nego Ani. Ja sam Irena. Odbila sam biti Ana i promijenila sam se toliko da me poznanici na cesti više ne pozdravljaju.

Eksperiment je uključivao istraživanje posvemašnje slobode i težnju za permanentnom promjenom, nestal(n)ošću. Onako kako svi ponekad razmišljamo. Što sve možemo učiniti u životu, što trebamo učiniti, u koliko smjerova istodobno možemo krenuti i u koliko smjerova ćemo zaista krenuti?

Skućena i smještena, protagonistica to može. U tekstu malo bježi, malo se provodi, malo traži posao, malo radi, malo renta, malo ljubuje, malo se zaljubljuje, malo snatri, malo razmišlja, nervozno, i ispunjena hirom, samoinvolviranošću, nezadovoljstvom i odijumom, koji ako se i ne vidi na prvu, osjeća se, širi se tekstom, prožima ga i uznemiruje. Stvara neki ružan i tužan osjećaj u čitatelju. Ali snažan osjećaj. Roman je upečatljiv, uvuče te svojim obratima i skokovima, nepredviđenostima i nepredvidljivostima, slučajnošću promjena, nazovislobodom, bacanje kocke nikada ne može ukinuti slučaj.

Eksperiment Irene Tot je i provokativan, ali manje u smislu onoga što piše na koricama knjige, a više – hirom, samoinvolviranošću, nezadovoljstvom i odijumom. Negdje na dnu kutije skrila se i nada, nešto ljubavi i otvorenost za dalje, dokle ide.

Dakako, Irenino izvanlaboratorijsko ispitivanje ipak se privede kraju, jednom kada se čovjek već počne pitati hoće li biti neke poante i kamo sve to ide. I kada se po glavi počnu motati različite misli. Primjerice, u kolikoj mjeri može biti iritantan skup i aktivnih i kontemplativnih kontingencija kojima se protagonistica prepušta, koliko se to sve čini balavo, nezrelo, dokono i dekadentno, poglavito iz perspektive svijeta u koji je umještena radnja. A to je planet Hrvatska. Sa svim svojim mnoštvenim naslovnicama i poleđinama, i onim između. Licima i naličjima u glavi. Ili primjerice, u kolikoj mjeri moraš pisati, gotovo u pravilu tekstualno slab(iji), društveno-kritički pledoaje da bi ulovio val suvremenoga hrvatskog književnog mainstreama. Još ako se prevrću nekakve fotografije, stare stvari…Nepogrešivo!

A zapravo sve je razumljivo. I Irena Tot, i planet Hrvatska, i suvremeni hrvatski književni mainstream. Irena Tot proizvod je vlastitih predaka, daljih i bližih, ponajprije onih najbližih koji su je s okolinom opremili za pola života. Za drugu polovinu dionički udio snosi aleatorika. Planet Hrvatska proizvod je vlastite, europske i svjetske povijesti. U Hrvatskoj ljudi žive i hrabro i kukavički, i pomažu i ne pomažu drugima, i lažu i ne lažu, i kradu i ne kradu, i varaju i ne varaju, žive s leševima, ne žive, kolju, ne kolju, licemjeri su i nisu, žive raskošno, žive skromno, žive razvratno, žive suspregnuto, žive glasno, žive nenametljivo. Neki su vjernici, neki nisu, neki su isključivi, neki još više, neki tračaju, komentiraju i osuđuju, neki ne. Svi osjećaju pritisak i svi misle da se baš njih promatra. Suvremeni hrvatski književni mainstream proizvod je svojih autora, koji su proizvod svojih autora, koji su proizvod svojih autora… Ukratko, riječ je o proizvodnji.

Napokon, Irenu Tot promjene su umorile. Njezin eksperiment, glavinjanje, nedostatak posla, novca i smisla, sve ono što mori nas mlade, u prvom redom privela je kraju ona sama, a onda i događaji. Uvijek se dogode neki događaji. Fizičku preobrazbu, koja je u sebi imala nešto od fantastike, pratila je psihička, koju je pratila životna.

Zaljubila se u cimera kojemu je iznajmljivala stan, Nijemca Thomasa Kruppa, hladnoga, odmjerenog, racionalnog istraživačkog novinara, sušte suprotnosti njoj samoj, njezinim ironičnim riječima, ”nezaposlenoj raspuštenici u krizi identiteta”. A nakon što joj se dogodila tragedija u kojoj joj je brat poginuo pod kotačima kamiona spašavajući debelog žutog mačka Alfa, otišla je s Kruppom u Njemačku i zaposlila se. Paradoksalno, ispunio se životni plan od kojega je toliko grozničavo htjela pobjeći dok je bila sa šumarom Matkom – imala je partnera, jedno (njegovo) dijete, i jednoga psa.

Irena Tot se promijenila. ”Životi u njoj šire se poput plahti, od njih sve manje stvari tvrdo udara i sitna se razočaranja brzo upijaju.” Od njih sve manje stvari tvrdo udara nakon što joj je otišao djed, pa brat, pa majka, a sve ono sitno nije važno. Irena Tot ”[n]ikada neće postati neka druga i nikad se neće prestati mijenjati”. Ujedno će konstantno ostati tragični lik. Poput vlastitoga brata.

Dvije su stvari apsolutno pogođene. Jedna je fabularno-sižejna kompozitura sa stalnim zaokretima. Kada prijeti da postane ili trivijalno ili pak zamorno, uvijek iznova čitatelja iznenadi radnjom. Ne znaš što te čeka, ne očekuješ i iznenadi te, kao život. Uvuče te obratima i skokovima. Druga je stvar vrlo emotivan završetak romana. Upravo roman i jest najbolji u intimnosti kada pratimo psihogram lika i tragiku oko koje plete introspekcije.

U sljedećem se odlomku krije nešto od Turgenjeva i njegove sjene borova na groblju. Velika snaga riječi i osjećaja:

Iza nas, u Raskrižju, na rascvalom raskrižju života i smrti, moj brat je sjedio uz didu. Nisu se dugo vidjela njih dvojica i nešto su čavrljali, dida je ispričao dva-tri stara vica, a pored nogu im se zadovoljno rastegnuo debeli žuti mačak. Prije nego što će svaki od njih otići u svoje drvene krevete, dida je brata pogladio po glavi i rekao: sad se fino odmori.

Jest. Eksperiment Irene Tot i ljubavni je, i egzistencijalni, i ironijski, i tragedijski, ali je i psihološki, a u psihologiji Irene Tot, u njezinu eksperimentu, krije se i sociologija iz koje se može učiti.

Vidim, zastavši u hodu / Ljudi imaju svoje šlagere koji pjevaju o protekloj mladosti / ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke. / Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme / u kojima plaču i tješe se i zaboravljaju, / ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga. / Ili nikoga. / Ljudi imaju svoju zemlju. (Svi je negdje imaju.) / Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici. / Ljudi imaju svoje subote i sportske priredbe, / svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju. / Što to ljudi imaju? / Tiho idem dalje / Samo sebe ljudi nemaju. (M. S.)

Negdje na dnu Pandorine kutije skrila se i nada, nešto ljubavi i otvorenost za dalje, dokle ide. ”Idemo?”

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...