Ekscentrična “presica” Salona mladih

bosko buhaNa mejl sam prije neki dan donio pozivnicu za press konferenciju povodom otvaranja Salona mladih.

Već sam imao prst na tipki delete jer me zaboli kita za ikakve izložbe i slikarstvo, ali onda mi je nešto u toj pozivnici privuklo pažnju, probudilo mi novinarski instinkt. Presica je bila sazvana za nedjelju… U deset ujutro! Kakva jebena provokacija, pomislio sam. Privukla me ta ekscentričnost.

A onda sam vidio da je selektor izložbe Feđa Gavrilović. Sjetio sam se da je on izazvao nekakve polemike oko svog poimanja suvremenog slikarstva. Kad se sve zbroji, uletio je na scenu kao moj redakcijski kolega Pavle Svirac kad je prošle godine novinarski išao popratiti Tehateovu nagradu u MSU i ispljuvao pobjedničke radove, napisao je da su mu zakurac te video-snimke morskih pučina, brodova, zastava i sličnih sranja. Da on hoće vidjeti da netko kistom i bojama naslika na primjer konja u propnju, da bi njemu to danas bilo subverzivno, to da netko uopće i zna slikat od svih tih video-umjetnika.

Očekivano, sasuli su ga drvljem i kamenjem zbog tog teksta, mnogi su ga odlajkavali s fejsbuka, to ga je bacilo u tešku depresiju.

Nije se Svirac time dosjetio ništa novo. Radili su to i mnoge šaljivđije prije njega, od Kishona do Ante Tomića: kad ne znaš koga bi podjebavao, pukneš na sigurno – počneš izvrgavati ruglu avangardnu umjetnost, da je to nerazumljivo izdrkavanje i da takve avangardne radove može napravit i trogodišnje dijete – popišat se na ulici na primjer. Gušt je podjebavat te avangardne umjetnike jer znaš da će oni u pravilu žestoko popizdit, takvi su. Uglavnom ih nitko ne jebe ni pol posto, masovnim medijima samo posluže kad se treba isprdavat na njihov račun. Pa i normalno da će popizdit.

Slično je postupio i Feđa Gavrilović u svojoj viziji novog slikarstva. I normalno da je digao kakvu takvu prašinu i navukao na sebe bijes avangardnih video i kakvih sve ne umjetnika. Prikrpljena mu je donekle etiketa reakcionarnog desničara. A oko njega su se okupili mladi umjetnici poput Stipana Tadića, Luke Hrgovića i ostalih koji su odlučili nanovo umočiti kist u tempere, vodene bojice ili ulje.
Sve to zainteresiralo me da se ipak žrtvujem, ustanem rano u nedjelju u devet i krenem u Džamiju na presicu. Jebeno me zanimalo hoće li se među novinarima naći još koja budala koja će u nedjelju u deset ujutro doći na presicu povodom nekakvog salona mladih. Riskirao sam da u očima uže, kulturne javnosti ispadnem teški dosadnjaković koji u nedjelju ujutro nema drugog posla. Ali prala me znatiželja.

I nisam se prevario: bio sam jedini novinar na toj presici, ha, ha! Kad sam to shvatio, uopće nisam htio zapisivati izjave jer sam osjećao da već imam sasvim dobru vijest – jedini novinar na presici! Jebe mi se za izjave, to mi najzanimljivije, da sjedim sam u publici kao sudac Roj Bin.

Ipak, i bez zapisivanja, zapamtio sam izjavu Feđe Gavrilovića, zapisujem je po sjećanju:

– Moja zamisao ovog Salona je ta da za njega izaberem radove koji ne igraju na trenutak. Želio sam u postav staviti umjetnost, a ne skečeve, gegove, dosjetke. Umjetnici su danas prisiljeni raditi neke stvari kako bi se prilagodili trendovima, a ja sam tražio istinsku umjetnost, ružin pupoljak.

Nakon presice, u pratnji samog Feđe Gavrilovića krenuo sam razgledavati postav. Pravio sam se da me kao zanima sve to. Bilo mi je i neugodno odmah odmagliti, jer koga bio onda uopće proveli kroz postav. Zanimalo me je i kakav je Feđa osobno, je li doista konzervativni uštogljenović kakvim su ga u medijima pokušali prikazati. Da ima u sebi određenu dozu vrckavosti, shvatio sam kad mi je na pitanje zašto je presicu sazvao u nedjelju u deset ujutro, spremno odgovorio:

– Umjesto nedjeljne mise. Mi smo arteisti kao i vaš portal.

Tom efektnom dosjetkom me pridobio, lagano sam se raznježio. I odlučio uskoro s njim napraviti opsežniji intervju. Pitat ću ga sve što mi je nejasno u njegovoj viziji suvremene umjetnosti, već su mu neka provokativna pitanja pala na, pretenciozno rečeno, pamet.

Što se tiče postava, pažnju mi je najviše privuklo neko ogromno, crno platno na kojem je autor hiperrealistički naslikao unučić, odnosno bombicu Badelovog konjaka. Te bombice sam donedvano imao običaj nositi po džepovima kao neki Badelov Boško Buha, pa je normalno da mi je jedino ta slika privukla pažnju, ostvarila korespondeniciju, identifikaciju s mojom nutrinom.

Ta slika čak je uspjela pobuditi u meni želju da kupim bombicu Badelovog konjaka čim izađem iz Muzeja. Što sam i učinio. Kroz puste, pomalo depresivne zagrebačke ulice, hodao sam lagano ispijajući unučić kupljen na kiosku Tiska. Razmišljao sam da se totalno oblijem, kad već nisam otišao na Sljeme ili Hrelić.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More