Eichmann u Jeruzalemu: Poraz humanosti bez kapi krvi i povišenog tona

Kad se čovjekovo postojanje svede na jednu dimenziju, slijedi katastrofa.

Nekoliko godina prije smrti Hannah Arendt izjavila je kako je najtužniji oblik slave posthuman. Kako bi je utješio, mentor i prijatelj Karl Jaspers, napisao joj je da će doći vrijeme, ona ga doduše neće doživjeti, kada će joj Židovi podići spomenik u Izraelu, baš kao što su podignuli Spinozi. Spomenik nije još podignut, a njezini sudski izvještaji, Eichmann u Jeruzalemu ni nakon gotovo šezdeset godina ne prestaju izazivati polemike od The New York Review of Booksa, New Yorkera, The Nationa do izraelskog Haaretza. Britanci su je smatrali novinarkom, a ne filozofkinjom, Isaiahi Berlinu bila je debelo precijenjena, a čitavu tu prašinu dodatno je podignuo i njezin romantičan, kontradiktoran i kompliciran odnos s Martinom Heideggerom. U Izvoru totalitarizma itekako je odjekivao Bitak i vrijeme.

Pitanja koja Arendt otvara u političkoj filozofiji nerazdruživo su povezana s moralom i rasudnom snagom. U Eichmannu vidi čovjeka od krvi i mesa s osobnom poviješću osobina, mana i okolnosti – on nije ni Jago, ni Macbeth, ni Richard III. Puki je činovnik u kotačićima dehumanizacije. Rezultat takva djelovanja jest potpuni moralni slom, naraštaji obilježeni grijesima otaca, sudioništvom na svim stranama i posvemašnjom ravnodušnosti. ”Zlo je poput gljivica”, objasnila je nešto poslije, ”nije duboko ni ukorijenjeno”. Arendt ne misli da je Eichmann u svakome od nas, prije postavlja pitanje što bismo mi napravili na njegovu mjestu. Kako bismo donosili odluke znajući da je svaka važna? Kako bismo odabirali znajući da je svaki izbor važan? Kantovski nas tjera da pokušamo razmišljati uvijek iz neke druge pozicije.

Jernej Lorenci Eichmannu u ZKM-u ne pristupa problemski, nego atomski ili parafrazirajući Igora Ružića, s mehanizmima koji će se u punome zamahu nasukati na realnom. U prvome dijelu gotovo četverosatne predstave radiodramski se izlažu leksikonske natuknice ”Eichmanna u Jeruzalemu” te se pripovijeda sadržaj devetosatnog Lanzmannova dokumentarca Šoa. Uznemirujuća je pripovijest o židovskome brijaču koji je u razmaku od pet minuta brijao glavu svojoj supruzi, najboljem prijatelju i njegovoj supruzi. Brijao je u tišini i bez ikakva saznanja da ih upravo šalje u plinsku komoru. Ansambl strogo disciplinirano iznosi i uvlači publiku u sve te poraze humanosti bez kapi krvi ili povišenog tona. Zlo je tu uznemirujuće u ravnoj intonaciji. Očekuje se ”nijemi prasak”.

U drugome dijelu, šoa se smješta u hrvatski kontekst te očeve i djecu. Andrija Artuković je starac na suđenju. Ne smatra se krivim. Ljudskost izlazi na površinu u susretu sa sinom. S ispovjednim modusom ansambla, predstava umjesto zaglušujućeg odjeka polagano nestaje poput mjehurića od sapunice. Dado Ćosić donosi iznimno svjedočanstvo o tijelu koje pamti traumu – ono pamti i glad svojih predaka, čak i kad smo stalno siti. Povijest je to rasute obitelji, one koja pješači u smrt i za obrok dobiva vode s nešto kupusa. Nijedna od ispovijesti koja će uslijediti nema taj potresni odjek relativno nedavne zbilje. Čitav je ansambl (Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić) uigran i discipliniran, no bez prelaska preko rampe.

Prijeći rampu nije nužno mahanje simbolima i zastavama, nego i potraga za stanjem čovjeka u suvremenom svijetu jer sudeći prema povijesti – u svim ovim godinama ništa nismo naučili. Lorenci brižljivo gradi iscrpljujući performativni narativ dokumentarnih svjedoka, no u sumraku civilizacije nedovoljno otvara prostor humanosti – što nas čini ljudima, što zločinca čini čovjekom (usp. Slavenka Drakulić, Oni ni mrava ne bi zgazili), na koje nas se načine danas dehumanizira i koliko je malo potrebno da sve naše odluke budu pogrešne.

Briljantni ratni reporter Robert Fisk mnogo je puta rekao da će sa smrću posljednjeg živog svjedoka II. svjetskoga rata, nestati i sjećanje pa će nam uslijediti nova katastrofa. Živimo u zemlji gdje su o najvećim porazima naše humanosti ispisani svega pokoji ulomci u školskim udžbenicima. Zbog toga je ova predstava tematski iznimno važna. U izvedbenom i dramaturškom kodu mnogo joj toga nedostaje – od zgusnutosti, točke preokreta, društvene drame do punokrvne i pomalo sive ljudskosti.

           Anđela Vidović

Foto: ZKM

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More