Kad je prije nekoliko godina Paul McCartney surađivao s Kanyeom Westom na pjesmama ”Only One” i ”FourFiveSeconds”, mlađi fanovi eratičnog i eklektičnog hip-hopera pitali su odakle je ”iskopao” tog novog suradnika. Pop-trendovi nemaju nužno uvijek izravnu vezu s dugim pamćenjem pa je takva stvar smiješna, ali razumljiva.
Razumije to i Macca, koji je u desetljećima nakon The Beatlesa uvijek pokušavao suptilne, manje ili više uspješne renovacije. Našlo se tu luckastih, neočekivanih soloalbuma poput ”Ram” ili ”McCartney II”, izrazito komercijalno uspješnih dueta sa Steviejem Wonderom i Michaelom Jacksonom u osamdesetima, pa i suradnje s kućnim producentom Radioheada Nigelom Godrichem na ”Chaos and Creation in the Backyard” (2005). No, bez obzira na veće ili manje stilske zahvate, ono što McCartneyja čini McCartneyjem njegov je smisao za melodiju i strukturu pjesme.
Epitet bitlsovski nije bez razloga ostao do danas u jeziku glazbene kritike i glazbenih fanova. Lennon i McCartney po mnogočemu su izmislili jezik pop-rocka koji se već desetljećima koristi i njihov trag je neizbrisiv u najrazličitijim vrstama popularne glazbe. Znakovito je stoga da se McCartney na svojem sedamnaestom studijskom albumu ”Egypt Station” – i prvom koji ga doveo na vrh Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma prvi put nakon ”Tug of War” (1982) – okliznuo upravo na mjestu na kojem se nije držao postulata vlastitog nasljeđa.
Singl ”Fuh You” napisan u suradnji s Ryanom Tedderom srećom lažno predstavlja ”Egypt Station” kao album za fanove anemično-himničkog suvremenog radijskog pop-rocka poput Tedderovih One Republic ili Imagine Dragons, i potpuno odudara od ostatka albuma svojim umjetnim saharinskim ushitom skrojenim za reklame koji 76-godišnjem McCartneyju stoji otprilike kao poderane traperice. Ostatak albuma donosi ipak mnogo klasičniji, raznovrsniji zvuk izbjegavajući izravno oslanjanje na trendove. Niz pitkih pop-rock pjesama poput ”Came On To Me”, ”Who Cares” ili ”Do It Now” pokazuju da McCartney nije izgubio osjećaj za širokopojasni soft-rock kakav je patentirao s Wingsima u sedamdesetima, a šarena, nenametljiva produkcija Grega Kurstina samo doprinosi tom elegantnom dojmu.
Album se ne oslanja samo na standarde uhodanog autorskog rukopisa. Odskaču countryjem obojena balada ”Confidante” i bizarno nervozna ”Back in Brazil”, koja podsjeća na tropicalijom nadahnute uratke Davida Byrnea, a pravi vrhunac predstavlja odjavni dio albuma. ”Despite Repeated Warnings” i ”Hunt You Down/Naked/C-Link” u najboljem smislu evociraju složene višedijelne pjesme s legendarnog ”Abbey Road”. Premda stilski ne nude ništa novo, one predstavljaju McCartneyjev autorski rukopis u istodobno njegovom najambicioznijem i najopuštenijem izdanju. Te dvije šestominutne pjesme sukus su eklektične naravi cijelog albuma. Različiti dijelovi sudaraju se u očekivanim i neočekivanim kombinacijama, a sve je naglašeno dotjeranom i kompleksnom zvučnom slikom kakvu je McCartney u pravilu izbjegavao od raspada The Beatlesa.
Zaboravimo li spomenuti nepotrebni trendovski iskorak, ”Egypt Station” podsjeća na jedan drugi nedavni, solidni veteranski rock album, ”Is This the Life We Really Want?” Rogera Watersa. Oba ostvarenja prikazuju izvođače koji rade ono što najbolje znaju bez nepotrebnih komplikacija i dokazivanja, a na kraju zvuče svježije nego godinama unazad.
Kad govorimo o pojmu ”klasičnog rocka”, gotovo uvijek mislimo na legendarne izvođače poput The Beatlesa, Pink Floyda, Led Zeppelina i druge čiji katalozi možda nisu jednako kritički i komercijalno izdržali test vremena, no predstavljaju duhovnu hranu za one koji su rasli, odrasli i srasli s tom glazbom. U odličnoj knjizi objavljenoj ove godine, ”Twilight of the Gods: A Journey to the End of Classic Rock”, glazbeni kritičar Steven Hayden ističe kako je protok vremena ključan za naše poimanje glazbe, ali ne samo u smislu ukusa koji se formira u adolescentskim godinama, nego u dužini trajanja same rock kulture.
Rock je odavno prestao biti ne samo dominantnom mladenačkom kulturom, nego i mladenačkom kulturom uopće. Osamdesetih je godina pojam ”ostarjela rock zvijezda” označavao nekog u ranim ili srednjim četrdesetima jer nisu postojale rock zvijezde umirovljeničke dobi. Ništa od ovog ne umanjuje vrijednost onih koji još djeluju u osmome desetljeću života, samo objašnjava koliko se glazbena kultura tijekom desetljeća promijenila.
Upravo zato McCartney može surađivati s mlađim izvođačima poput Westa ili Teddera i rezultat može biti daleko manje sramotan od ”Fuh You”. Unatoč rezultatima, ostat će činjenica da je pet desetljeća ranije McCartney stvorio vlastiti kanon toliko snažan da je dio kolektivne glazbene ostavštine koju su na svojim ušima osjetili i oni koji misle da ga je otkrila neka od ikona današnjice.
Karlo Rafaneli