Edo Popović: Previše je u ovoj zemlji nedodirljivih za nekoga tko želi nesputano iznositi svoje stavove

Svatko tko smogne petlje okrenuti leđa nehumanoj, eksploatatorskoj politici koju jednako zagriženo prakticiraju i korporacije i vladajuće državne strukture, zaslužuje poštovanje.

Edo Popović učinio je to dosljedno, na nekoliko razina: kao pisac okrenuo se u svome posljednjem romanu “Lomljenje vjetra” razotkrivanju pravog lica sustava koji ljude dijeli na dvije velike skupine, one izrabljivane i one koji izrabljuju; kao novinar i kolumnist pisao je u Aktualu razorne tekstove o neuraligičnim točkama nepravednog društva, sve dok za diranje u osinja gnijezda nije kažnjen; a u privatnom životu napravio je korak suprotno od struje – preselivši se na selo, u prirodu, na zemlju koju sa suprugom sam obrađuje.

Povod razgovoru u kojemu smo se dotakli svih ovih tema, njegova je 35. obljetnica književnog djelovanja, koju je zaokružio izlazak knjige “Ponoćni boogie i druge priče”, objavljene u nakladi OceanMore i predstavljenoj na Interliberu.

Je li se u ova tri desetljeća štogod drastično promijenilo u odnosu prema književnosti ili je zapravo uvijek sve isto, kako ste rekli na jednom svom gostovanju u jednoj periferijskoj knjižnici?

– Uvijek je to otprilike isto. Postoje loši, osrednji i vrhunski pisci, i njihova djela. Vrhunska djela čita manjina, a većina čita osrednju literaturu i sranja poput Kabulskih lastavica i koliko već nijansi sive. Kao što većina gleda turske sapunice i Big Brother, dok će manjina pogledati film Fritza Langa, na primjer. Inteligencija i prosvjećenost statistička su kategorija, svaka kultura, svako društvo ima određeni postotak zatucanih ljudi, određeni postotak prosječnih i određeni, redovito mali postotak izvanrednih ljudi. Recite mi u koliko se primjeraka prodaju vaša djela, i reći ću vam kakav ste pisac. Mogućnost pogreške je vrlo mala. Danas, međutim, svi trube, od marketinških muljatora do susjeda, da je dobro ono što se dobro prodaje, bez obzira o čemu se radi, o knjizi, gaćama ili glazbenom CD-u, a da je bezvrijedno, loše ono što se loše prodaje.

Jednom ste rekli da bi trebalo naći neki novi način komuniciranja s čitateljstvom, da je vrijeme za preokret, za revoluciju s margine?

– Koliko se sjećam, rekao sam da je, s obzirom na trendove u izdavaštvu, gdje u velikim nakladničkim kućama glavnu riječ vode marketinški magovi, i gdje je prvo i najvažnije pitanje: „U koliko se primjeraka to može prodati“, da je s obzirom na sve to, vrijeme da se ode na marginu, i da se autori koji drže do sebe vrate samizdatu. No, u Hrvatskoj još uvijek postoji dovoljno malih izdavačkih kuća (OceanMore, Meandar, Šareni dućan i njima srodne kuće) koje suicidalno objavljuju literaturu za sladokusce, pa takav radikalan potez još uvijek nije potreban.

Zašto ste prestali pisati kolumne u Aktualu?

– Osim što su neredovito plaćali, što se još i moglo tolerirati, u kolovozu su mi stopirali kolumnu u kojoj sam se, posve benigno, bavio Mudrinićem i Hrvatskim telekomom. Previše je u ovoj zemlji nedodirljivih za nekoga tko želi nesputano, jasno i javno iznositi svoje stavove. A dugo je i trajalo, mora se reći, punih četrnaest mjeseci pisao sam udarnu kolumnu. Kad sam počeo, mislio sam da neće trajati više od mjesec, dva.

Na Facebooku ste napisali kako se oslobađate televizije i telefona. Kako je do toga došlo i imate li tu neki savjet i za nas ostale?

– Izbacili smo televizor, telefon je i dalje u kući, koristimo usluge Amisa. Dosadilo nam je bacati novac na nešto što nas zaglupljuje i nervira. Izračunali smo koliko nam novaca godišnje odnese teve pretplata i ono sranje od MAXTv-a i rekli smo: Dosta! Ne želimo više doprinositi Mudrinićevim bonusima, niti financirati imbecilni program javne televizije.

Preselili ste na selo. Kako se tamo snalazite, je li to trajno preseljenje ili vikendaško? Umijete li sjekirom nacijepati drva za ogrjev?

– Sjekirom i motornom pilom rukujem sasvim pristojno, hvala na pitanju. Zasad supruga i ja živimo između Zagreba i Stranice Gornje, kako se zove selo gdje smo kupili imanje, no od sljedećeg ljeta trajno ćemo se nastaniti tamo. A kako se snalazimo gore?  Odlično. Krčimo voćnjak, uređujemo teren za vrt, u perspektivi ćemo posijati i neku žitaricu, najvjerojatnije raž… Naravno, ukoliko hrvatska vlada ne zabrani poljoprivredu, što uopće nije van pameti, uzimajući u obzir koliko ti idioti štite Todorića i ostale trgovce, a gaze sve one koji pokušavaju živjeti od svojih ruku i mišića.

Sve prethodne vlade učinile su sve da obezvrijede poljodjelce i selo, da tim ljudima oduzmu dostojanstvo. Supruga i ja odlučili smo otići na selo ne samo da bismo se tamo bavili svojim poslovima – ona arhitekturom, a ja književnošću – već da bismo i radili kao ratari. Ne mislimo se time baviti komercijalno, ideja je da sebi i obitelji priskrbimo dovoljno hrane, da prestanemo ovisiti o trgovcima, preprodavačima, svima onima koji praznoruko sudjeluju u razmjeni, kako je to davno formulirao Halil Džubran. Dakle, trenutno se učim ratarstvu, a za godinu, dvije, nadam se, ovladat ću tom vještinom i znanjem. Bit ću ratar i pisac.

Koje medije uopće danas pratite, koji su vaši izvori informacija?

– Uglavnom online izdanja novina i magazina njemačkog i engleskog govornog područja, te određeni internetski portali, hrvatski, bosanski, slovenski, crnogorski, srpski, njemački, engleski…

Čitate li više književne tekstove ili publicistiku?

– Više publicistiku i esejistiku. U knjigama poput „Rücker zur Natur“ Masanobua Fukuoke, ili „Silent Spring“ Rachel Carson, ili „Man in the Landscape“ Paula Sheparda, ili „The Yosemite“ Johna Muira, ili „Running on Emptiness“ Johna Zerzana, da navedem samo neke koje sam čitao proteklih mjeseci, pronalazim više odgovora na pitanja i probleme koji me zanimaju nego u književnim tekstovima. Tu se vraćam uvijek istim autorima, Vonnegutu, Cortasaru, Milleru, Zupanu, Celinu, Ajaru, Genetu, Vianu… I da, Babelju, Fauseru, Felsu, Piljnjaku, Cendrarsu… U Beogradu sam nedavno kupio prijevode japanskih autora. Jako su me se dojmili romani „Hiljadu ždralova“ Jasunaria Kavabate i „Sunce na zalasku“ Osamua Dazaia.

Vaš sin Sven Popović zastupljen je u antologiji “Bez vrata, bez kucanja”. Kako na to gledate – da li sa strepnjom što se upušta u bavljenje književnim poslom ili ste ponosni na njegov talent? (Čehov je negdje naveo recept kako zanesenog mladića odviknuti da si navuče taj književni porok na vrat.)

– Sven je neovisna, tvrdoglava, odrasla osoba i nekako je prekasno da mu ispravljamo taj feler koji se zove bavljenje književnim zanatom. Često razgovaramo o tome, kao kolege, laska mi što mi daje svoje priče na čitanje, prokomentiram ih onako kako sam komentirao rukopise dok sam uređivao proze suvremenih pisaca. Naravno da sam ponosan ne samo na njegovo pisanje proza, već i na to što je redovan student anglistike i komparatistike, i što objavljuje glazbene i književne kritike. Moja strepnja ne odnosi se na činjenicu što piše, već na njegovu budućnost uopće. Rodili smo djecu u vremenu koje je više nego ikad dosad naklonjeno mediokritetima. Učili smo našeg sina da misli svojom glavom, kak se ono veli, da vjeruje sebi, i pronaći će svoj put. Neka se bavi čim god hoće, samo neka bude slobodan čovjek od integriteta.

Bili ste urednik u više izdavačkih kuća. Kako sad gledate na taj svoj rad i mislite li da danas uopće u Hrvatskoj ima smisla hraniti tu mašineriju tradicionalnog izdavaštva?

– Još uvijek sam urednik, za OceanMore izaberem i uredim dva, tri naslova godišnje. Kao urednik proteklih sam godina potpisao pedesetak naslova, među kojima i nekoliko izuzetnih proza domaćih autora. Recimo romane „Kod Alberta“ i „Mother funker“ Velibora Čolića, zbirku priča „Ubožnica za utvare“ Delimira Rešickog, putopisnu prozu Tomice Bajsića „Dva svijeta i još jedan“, te roman „Krvopja“ Ivice Došena Žutog, pisan na ličkom dijalektu. Inicirao sam, nadalje, objavljivanje hrvatskog prijevoda nezaobilazne prozne trilogije Ernesta Sabata koju čine romani „Tunel“, „Abadon, Upropastitelj“ i „O herojima i grobovima“; kupio sam autorska prava za trilogiju, „Tunel“ sam potpisao kao urednik, a posao je dovršila Tanja Tarbuk, moja nasljednica u izdavačkoj kući SysPrint. Tu su zatim esejistički naslovi poput „S onu stranu krivnje i zadovoljštine“ i „Dići ruku na sebe“ Jeana Améryja, „Koliko globalizacije čovjek može podnijeti?“ i „Koliko istine čovjek treba?“ Rüdigera Safranskog, „Nos za novosti“ autorskog dvojca Hannsa Zischlera i Sare Danius, ekscentrična „Povijest putovanja željeznicom“ Wolfganga Schievelbuscha… Čini mi se da je vrijedilo truda.

Napisali ste, kao još najmanje osam hrvatskih autora, roman koji se događa u budućnosti. Bio je to radikalan pomak u odnosu na vašu prijašnju prozu, mnoge ste i iznenadili ugodno i neugodno. Prigovarali su vam i da vam je u tom romanu aktivizam pojeo književnost? Kakva ste iskustva izvukli iz toga i namjeravate li se vratiti na vaš prokušani teren gradskih luzera ili ćete u novoj prozi otići još korak dalje nego u “Lomljenju vjetra”?

– Što se tiče tematiziranja grada i njegovih luzera, tu sam s romanom Oči završio posao. Inače, fućka mi se za prigovore. Pišem isključivo za sebe, a ako se to još nekome svidi, tim bolje. Moje će knjige izdavači objavljivati sve dok će ih netko htjeti kupovati, no ja ću i nakon toga pisati. To što sam dio Lomljenja vjetra smjestio u budućnost, samo je loš prikriven trik. Roman se događa sad i ovdje, Holding upravo vlada Hrvatskom, zidovi kojima je opasan mentalni su zidovi, tim jači od svih armiranobetonskih zidova zajedno, javna dobra i javni interes satrti su u prah. A to da je aktivizam progutao književnost u tom romanu, kakav je to argument uopće? Tko to prigovara? Autori Zakona o poretku riječi? Nosioci odličja Lijepe Književnosti? Jebeš njih, njihove zakone, njihova odličja, i njihovu lijepu književnost.

 

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More