Stasanje skeptičnog čitatelja melankoličnog karaktera

Čovjek je valjda više od dobro bačena kamena

Nedoumice Dževada Karahasana, u izdanju Kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, važno su literarno djelo, gotovo ogledni primjer postmodernističke literature u kojoj su žanrovske granice izbrisane, a klasifikacijski postupci gube važnost. Naslov je ispao baš kako treba, u duhu postmoderne koja traje bez kraja i konca, barem zasad.

Bošnjaci Hrvatske u svojoj izdavačkoj i kulturno-umjetničkoj djelatnosti postaju sve vidljiviji. Potvrđuju to i Nedoumice angažiranoga društvenog radnika Karahasana od početka poznatog kao dramaturga u Zenici, Salzburgu i Sarajevu, kasnije intrigantnog pisca drama Kralju ipak ne sviđa se gluma, Misionari, Čudo u Latinluku, Koncert ptica, Gozba.

Objavljuje zbirke pripovijedaka: Kraljevske legende, Kuća za umorne, Izvještaji iz tamnog vilajeta, zatim zapažene romane: Istočni diwan (druga inačica naslovljena je Istočni divan), Stidna žitja, Stid nedjeljom, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Što pepeo priča (trilogija); eseje: O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Dosadna razmatranja, Knjiga vrtova; kritike: Kazalište i kritika, Model u dramaturgiji, Dnevnik melankolije, Sjene gradova. Između ostalog uređivao je časopise Izraz i Odjek, boravio kao predavač u Göttingenu, Salzburgu, Berlinu, Grazu, Baselu i Klagenfurtu.

Dobitnik je Herderove nagrade za književnost, europske nagrade za esej Charles Veillon, lajpciške nagrade za europsko razumijevanje i još niz drugih priznanja za predani rad i društveni angažman. Trenutačno je predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i dalje živi u dva grada u Grazu i Sarajevu, a na kraju je aktualni predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Karahasan je autor koji pripada svima, a ne samo njima, izričito nije ničiji jer svojom literaturom poziva na dijalog i ne trpi zatvaranja u jednoznačne konstrukte. Otvoren je svakom zainteresiranom čitatelju i ne mari za nacionalne, političke ili geografske granice. Piše i objavljuje kada ima što reći sebi i drugima, kada govori o sebi samom i o drugima oko sebe.

U Nedoumicama, djelu polifonijskog karaktera, zaista govori mnogo. Križaju se u njemu mnogobrojni glasovi, ukrštaju se i susreću, dodiruju i razilaze. Nedoumice su literarno nesvodive pod jednim nazivnikom i ne može se reći da je u njima dominantan dramski tekst Atlas osjećanja (scenski esej), iako je snažan u svojoj sažetoj jasnoći. Nije to ponajprije ni esejistički rad, iako esejizam prevladava; nisu ni intervjui oni koji nose knjigu premda zaokupljaju pozornost osobitim eksplikacijama; no ni govori se ne mogu usput čitati, osebujni su i zavodljivi.

Riječ je o slojevitom djelu veoma složene strukture koje sadrži četiri tematske cjeline na dvjesta pedeset stranica. U prvoj se autor “Pred samim sobom” ogleda u ogledalu sjećanja do kraja posvećen “umjetnosti umiranja”. U drugoj cjelini stoji “Pred svojim dobom” u dvojbi ima li smisla “emigrirati u život” kao što su neki davno emigrirali s puno patosa. Razrađena je ta nedoumica u scenskom eseju “Atlas sjećanja”, zapravo esej je uprizoren u dramskoj formi. U trećem djelu čitateljima se nude “Razgovori i govori”, i na kraju djelo završava autorskim bilješkama. Naime dvije su “Bilješke po sjećanju” otisnute u ovoj neobičnoj knjizi.

Karahasan na trenutke ostaje sam, stoji licem u lice sa samim sobom istodobno otvoren čitateljima u svojim nedoumicama. Naslovnica knjige također govori mnogo. U gornjem kutu korica s desne strane, autorov se lik širi i uvećava se u očištu promatrača, dominira vidnim poljem pojačavajući krupni plan lica bjelinom u pozadini. Ni crveno ispisani naslov Nedoumice ne može nadjačati izraz lica iz kojega se iščitava o kakvom je subjektu riječ između korica knjige. Jednostavno, on je gospodar nedoumica i sve su svedene i podređene zbirnoj imenici naglašenoga simboličkog naboja.

U živom izrazu lica, u realističkoj maniri, stisnutih usnica i naglašenih nabora između očiju nazire se zagonetna skepsa gotovo na rubu osmijeha. Likuje autorski subjekt svojim Nedoumicama nad svime što će izazvati u čitatelja. Uostalom tako mora biti, autor teži da njegovo pripovjedačko ”Ja” zavodi sigurnim pogledom. No, čitatelj se ne mora predati zavođenju, može zastati u svakom trenutku i zaustaviti se u strasnom zaletu, i tada može krenuti drugim putem odgonetavajući dvojbe i praznine u tom rječitom tekstu.

Čitatelj uvijek može izabrati distancu ako poželi ostati “odvojen od svijeta” teksta. Uvijek može razmisliti prije pristanka “na postojanje onakvo kakvo jeste” i koje mu sugerira tekst. Na kraju krajeva zašto bi uopće pristao na ponuđenu poziciju, ne mora se pomiriti s njom ako ne želi prihvatiti doživljaj “sebe samoga” kako je to često nametnuto. U tekstu se opisuje i definira navedena mogućnost, naime čitatelj koji tako postupa ne pristajući na neposredni doživljaj sebe ponaša se poput melankolika i zato ostaje “lišen neposrednosti”. Postaje podvojen i svemu tako pristupa.

Upravo ta dvojnost, podijeljenost, dvosmjernost, izabrana ili izborena pozicija između neposrednosti svijeta i slutnje o tom istom svijetu rađa paralelizme. Oni generiraju sljedove nedoumica, stalno izranjajuće iz dana u dan. Jednako tako nastaje i svakim se čitanjem potvrđuje i ponavlja binarna struktura teksta od naslova do naslova. A naslova je petnaest; prvi je “Boravak u ogledalu”, a posljednji se vraća prvom, svojim počecima u toj famoznoj “Melankoliji početka”.

Podijeljenost između krajnosti, parafrazirajući Štulića, osnovni je motiv iz kojega se rađa svijest pripovjedača i ponovno se vraća tom motivu kao da nema drugog izlaza jer zaista alternativa nestaje.

Tekst i pripovjedač svakim novim retkom zazivaju neku novu prisutnost, ili izlaz iz nedorečenosti kao da žele pripitomiti žuđenu otvorenost kojoj ne bi trebalo biti kraja. Ta nedorečena prisutnost u svojoj otvorenosti i širini slika je i prilika književnosti same, i kako se dalje u tekstu tvrdi, baš ta literarnost u književni tekst strukturirana svojim jezičnim tijelom postaje “upućivanje na nešto izvan sebe”. Ona traga za stalno odsutnim, a odsutno je u drugom, i to drugo pripovjedač prepoznaje kao paralelu prvog. Dakle ono prvo uvijek se ogleda u drugom. Svaki tekst baš kao svaki pripovjedač, autor, stvaralački subjekt mjeri se vlastitom paralelom jer živi u svojem osobitom paralelizmu u kojemu se ogleda.

U Nedoumicama autorski pripovjedač donosi izabrane paralelizme, ciljane arhetipske obrasce za koje tvrdi da predstavljaju temeljnu pripovjednu formu. To su u prvom redu Gilgameš i Enkidu, Kain i Abel, Petronije i Sokrat, Augustin i Beckett, Goethe i Kleist.

Polazeći od drevnih arhetipskih postavki pripovjedač naglašava da se sadržaji u njima ogledaju u svojim suprotnostima, u slojevito formiranim paralelama. Svaka riječ zaziva svoju potencijalnu prisutnost u njoj, još nepostojeću, ali u kojoj se ogleda i na kraju pronalazi ono prizivano.

U tom času tekst ili riječ uprisutnjuju potencijalno nepostojeće i posreduju nova i neočekivana značenja i obogaćuju svijet. Vjerojatno to neće prepoznati svaki akter, i unatoč pretpostavljenim učitavanjima mnogi će ostati skučeni u svojem najužem krugu poznatog i ograničenog, a bit će i onih koji će ostati između, i do kraja će bivati između krajnosti.

U tematiziranim arhetipskim obrascima vrijeme ne igra nikakvu ulogu jer ti akteri žive vječno i prepoznaju se u svakom suvremeniku, i susreću se u njima paralelizmi kao izrazite suprotnosti, i razilaze se u cirkularnim ritmovima. Očituju se pod prilikama neslaganja sve do neprijateljstava i odbijanja, nerazumijevanja, poricanja, ali i međusobnih dodirivanja, pa čak na kraju i prožimanja.

Svakodnevno se prepoznaju te manifestacije i potvrđuju u nepogrešivom kontinuitetu. Otvorena heterotopijska perspektiva teksta i čitatelja u njemu, perspektiva riječi i aktera, subjekta i objekta isprepliće se u dihotomijama i antinomijama. Ta iznimna dinamika odnosa na koju pripovjedač upućuje, ta silna dijalektika otvara se i procesuira svakog trenutka u međuodnosima. ali samo u onima koji se izmještaju u prostore rizika. Kako onda prešutjeti i zanemariti sva ta izmještanja i emigriranja bez kojih je susretanje između subjekata nezamislivo?

Akteri navedenih arhetipskih parova i paralela jednostavno su morali emigrirati iz sebe kako bi se izmjestili iz vlastitog svijeta iskustva i konstruiranog utočišta. Jer se inače nikada neće na pravi način ogledati u ”Drugome”, u svojoj paraleli kao jedino mogućoj u suprotnosti. Ostane li izvan sebe, bit će prepušten poziciji između krajnosti i tada se otvara mogućnost da igra svoje ”Ja” i s jedne i s druge strane onog ”Drugog”. Ostane li samo u sebi i uvuče se u svoj poznati svijet, sve će mogućnosti stati i nestat će dinamika preispitivanja i susretanja u narativnim paralelizmima.

Preostaje tek siromašna i skučena samodostatnost.

Alternativa je pozicionirati se između u figuri melankolika jer tada će bolje vidjeti i slobodno će ponirati u jedno i drugo.

I akterima i čitateljima to će omogućiti distancu spram svjetova, naravno, ako su uspjeli emigrirati iz svojeg jednodimenzionalnog svijeta. Bio bi to prvi cilj u procesu emancipacije gdje je najvažniji korak izmjestiti se iz skučene sigurnosti koja je poput oklopa.

Na kraju ostaje pitanje koji će put izabrati autorski pripovjedač ili pripovjedačko ”Ja” jer ono stvara smjerove, oblikuje trase kojima idu njegove misli i redom sve nedoumice.

Zavode li one ili samo odvode čitatelje dalje i dublje između krajnosti?

U skladu s rečenim, nije li riječ u ovom literarnom djelu o skeptičnom pripovjedaču koji vjerno i dosljedno slijedi “poetiku skeptičnog pripovjedača.”

Svojim narativnim postupcima Karahasan utire put iz riječi u riječ, iz naslova u naslov na kojem će stasati skeptični čitatelj melankoličnog karaktera. Knjiga je slojevita i složena, strukturirana s mnoštvom svjetova, uglavnom proturječnih iskustava u sebi, prožeta paralelizmima, nedoumicama i pitanjima. Živa je dijaloška platforma i stoga prostor nepostojećeg, ali očekivanog ”Drugog” treba što prije zauzeti i započeti dijalektičku igru iznenađenja i novih nedoumica. Bilo bi suvišno taksativno nabrajati sadržaj djela, isticati sliku za slikom, prepričavati narativne obrasce i opisivati dojmove. Preporuka je čitateljima da bez odlaganja zarone u književni tekst jer kako god kroz njega budu prolazili izaći će obogaćeni.

       Miroslav Artić 

Fotografija naslovnice: Tanya Habjouqa

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...