Džepariti Predraga Matvejevića

Nisam vidio Stojku od one pijane noći kad smo se dosta strasno pohvatali na “Pozdravu Azri” u Tvornici. Valjda je čekala da ja poduzmem slijedeći, sudbonosni korak.

To je i normalno. Da muško nazove žensku nakon što su se u pijanstvu izdrpali i požvalili. I da, ukoliko je voljan i sposoban, poentira to kratkotrajno, maglovito zabrijavanje jednom kvalitetnom vezom punom dobrog seksa i svega ostalog što ide uz to.

Ja do sad još nikad nisam imao žensku u pravom smislu riječi. Normalno da sam zbog toga često patio, ali jednim dijelom sebe predosjećao sam da sam lišen i jedne velike gnjavaže, to da se stalno moraš vucarat s tom svojom djevojkom, strepit da će te prevarit, prisustvovat njezinim najintimnijim trenucima svakodnevice kao što su odlazak na nužnik i obavljane katkad preglasne velike nužde, pa onda kupovanje onih govnjivih ruža za Valenitnovo…

A opet, kad god bih shvatio da je došlo Valentinovo, postao bih sjetan i sa zavišću promatrao imbecile koji sa kurtonskim ružama u ruci, varaždinski rečeno, španciraju po đakovačkom korzu na susret sa svojim djevojkama. Pogotovo kad bih spazio nekog jebeno rugobnog tipa kako i on nosi nekom ružu. Pomislio bih, eto i taj izbljuvak pronašao je nekog tko će ga voljeti i pustiti ga u postelju. Bukovski mi je tad bio velika utjeha jer sam pročitao da do svoje dvadeset osme nije bio s niti jednim jedinim ženskim stvorenjem.

Dosta je tom mome pustinjaštvu doprinosilo i to što sam skoro uvijek bio kronično bez love. Stari i stara čak su i u ratu koliko toliko solidno zarađivali, ali stara mi nije htjela davat lovu. Sama sebe pokušavala je priglupo uvjeriti da će me na taj način natjerat da bolje i više učim. A stari je sam po sebi bio škrt ko srdela. Mogao sam mu izvuć koju kunu samo kad je bio mrtav pijan.

I evo, opet se bliži još jedno Valentinovo, imam Stojku na lageru, a opet nemam para. Stara mi već više od mjesec dana nije ni lipe poslala. Stoput sam je zvao i molio, dok skoro nisam potrošio bon od mobitela. I kamo takav besparan mogu pozvat Stojku? Na jogurt, kiflicu i puding u menzu na Savi? Ispao bih teža socijala nego oni tipovi u Kunderinim romanima iz praške faze.

Trebao bih, govori mi unutarnji glas, od nekog posuditi. Dobro, trebao bih. Ali od koga? Čadeža? Pa on nema ni za selotejp da zalijepi staklo što mu je u kafanskoj tučnjavi u Karlovcu ispalo s naočala. Lasić? Njemu pak Milorad Pupovac honorare u “Novostima” isplaćuje u koljivu. Usrana kriza… Sad kad mi je zadnji trenutak da se malo provedem u životu, svuda je zavladala teška besparica i depresija.

Predvečer sam, samo da i dalje ne čamim u tom svom oronulom stanu u Plitvičkoj, otišao na tribinu Predraga Matvejevića o Danilu Kišu. Održavala se u Memorijalnom centru Alfreda Pala na Mažuranićevom trgu.

Nakon tribine, javio sam se Matvejeviću. Stajao je s predsjednikovim savjetnikom Budimirom Lončarom, slikarom i piscem početnikom Dimitrijem Popovićem i sa spisateljicom Marinom Šur Puhlovskom. Matvejević se sjećao našeg susreta na Dan mrtvih na Krležinom grobu.

– A gdje vam je ona šaramantna djevojka? Kako joj je ono bilo ime, Stojka…. – upitao je Matvejević.

– Stojka, prelijepo ime. Tako je bilo ime mojoj glavnoj sekretarici dok sam bio ministar vanjskih poslova u Jugoslaviji – uzdahnuo je Budimir Lončar.

– Ma, ne pitajte… – napravio sam snuždeno lice. – Nego, jeste čuli da je Nino Raspudić preksinoć na predavanju Judith Riesman doživio rastrojstvo? – pokušao sam malo razigrat atmosferu

– Ne spominjite mi tog malog – namrštio se Matvejević. – Počeo me uhodit po promocijama, tribinama i provocirat me… Prije neki dan na jednoj tribini javio sam se za riječ iz publike. Krenuo sam objašnjavat zašto je osnivanje kaznionica na Golom otoku bilo nužno u ono opasno vrijeme kad nam je Staljin prijetio uništenjem… i spazim tog Raspudića kako onako visok stoji sa strane i mrko me gleda kezeći se kao vuk koji je mene, ubogo janje, napokon domamio u svoju zamku…

– Zašto to čini? – upitao je Dimitrije Popović.

– Želi me uhvatit u krivoj riječi pa me onda oblatit u emisiji “Peti dan”. Da dobije poen više kod hrvatskih nacionalista.

– Ako ste se zbilja javno podržali ideju osnivanja Golog otoka onda vas je uspio uhvatit kao crvendaća na lijepak – rekla je Marina Šur Puhlovski.

Matvejeviću je počeo trzati kapak lijevog oka. Budimir Lončar disao je kao mijeh. Nastala je zategnuta atmosfera. Iznad naših glava, na zidu je visjela uokvirena fotografija Alreda Pala koji je nakon fašističkih logora dva puta robijao na Golom otoku. Dimitrije Popović, valjda da razbije nelagodu, razmotao je dvotjednik za kulturu “Vijenac” kojeg je do tada stiskao pod rukom kao štrucu teplog kruha… Na naslovnici su se dva mladića s pionirskim kapama i maramama gejevski grlila.

– Judith Riesman izjavila je da su glavni nacisti većinom bili homoseksualci, pogotovo Hitler. Kakav su nakon rata Tito i njegovi imali odnos prema homoseksualcima? – pitao je Popović Lončara.

Lončar je šutio kao zaliven. Žvakao je sirni kreker. Bilo je očito da ne želi odati niti jednu tajnu vezanu uz Tita.

– Estetski dojmljiv je onaj Viskontijev film u kojem prikazuje gej orgiju nacističkih časnika – vrabucnula je Marina Šur Puhlovski.

– Komunisti su, istina, u početku zazirali od homoseksualizma – otpočeo je svojim mekim glasom Matvejević. – Doista se mislio da je to nastranost vezana isključivo uz bivšu buržoaziju. Tolerirala se jedino nježnost među drugaricama. Partizanke su u ratu često znale jedna drugoj naspunjati grudi i stegna… O tome je prvi put progovorio Vitomil Zupan u Krleži dragom romanu “Menuet za gitaru”… Borci i ratni heroji sa homoseksualizmom su se prvi put susreli preko svojih često besposlenih sinova koji su, pod utjecajem Davida Bowieja, jedni drugima počeli… ma znate, radit one mehaničke radnje.

Budimir Lončar na to se zasmijuljio kao Korni kornjača. Ali ni dalje nije htio ništa odati.

– A što se tiče Tita, on se s aktivnim homoseksualizmom upoznao preko Nesvrstanih – nastavio je Matvejević. – Tu je bilo svega. Pokojni Gadafi je na konferencije u Beograd dovodio čitave bulumente mladića… Mogu pouzdano reći da su Nesvrstani naučili jugoslovenske komuniste kako da postanu, moderno rečeno, gej friendly. I zato sam se ja ovog ljeta pridružio gej paradi u Splitu. Upoznao sam tamo mnogo krasnih aktivističkih mladića koji bi mogli biti divni komunisti o kakvima je Tito mogao samo sanjati.

Poslije sam Matvejevića otpratio do njegovog ulaza u Jurišićevoj. Dok sam mu pomagao da nađe ključeve, pokušao sam mu iz džepa izvući podeblji  “Samsonite” novčanik. Nažalost, nije mi pošlo za rukom.

Nisam za fakultet, a očito nisam ni za džepara. Kako ću takav naći svoje mjesto u ovom razjebanom svijetu u kojem su i puno sposobniji i odgovorniji od mene u totalnom kurcu? I šta ako me još i stara totalno odjebe? Preostat će mi da se nalijem piva i suicidno popišam po dalekovodnim žicama kao sifilitični Maestro iz “Kiklopa”.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More