prvo slovo kulture

Srećom, višedimenzionalni Dvorac od stakla nije se razbio

Dvorac od stakla (The Glass Castle, 2017., 127 min)
Režija: Destin Daniel Cretton
Scenarij: Darren Aronofsky
Uloge: Brie Larson, Woody Harrelson, Naomi Watts, Elle Anderson

2005. godine američka novinarka žutog tiska Jeannette Walls objavila je memoar i time pustila u svijet tajnu o svom teškom i siromaštvom obilježenom djetinjstvu i odrastanju, koju je do tada pomno čuvala od kolega i suradnika. No zasigurno nije očekivala da će Dvorac od stakla (The Glass Castle) biti prodan u 2,7 milijuna primjeraka, preveden na 22 jezika, dobro prihvaćen od strane kritike i publike, da će pobrati pokoju nagradu te, u konačnici, služiti kao podloga za filmsku adaptaciju u kojoj će odraslu verziju nje glumiti Oskarovka Brie Larson, a njene disfunkcionalne roditelje Woody Harrelson i Naomi Watts. Režije se prihvatio Destin Daniel Cretton, čiji je drugi igrani film Short Term 12 dočekan s puno hvale. Na žalost, kritika nije bila toliko blagonaklona prema Dvorcu od stakla, zagovarajući da Wallsičin teški memoar “zaslužuje bolje”. No, ako se mene pita, Crettonova adaptacija je ta koja svakako zaslužuje bolje od tretmana koji je dobila.

Rex (Woody Harrelson) i Rose Mary Walls (Naomi Watts) sasvim su nekonvencionalni bračni par s četvero djece. Ona je neuspješna, ali u svojoj umjetnosti strastveno zanesena slikarica, a on je inteligentni slobodnjak koji svako malo radi drugi posao i upada u dugove, zbog čega je cijela obitelj primorana živjeti gotovo nomadskim životom, konstantno se seljakajući po ruralnim krajevima Amerike i živeći izvan kontakta s “civilizacijom”, odnosno institucijama poput škola ili bolnica. Rexova filozofija je ta da se o životu uči živeći, prezentirajući svojoj djeci njihov nesvakidašnji lifestyle, često lišen vode, struje pa i hrane, kao veliku avanturu prepunu blagoslova i slobode za koje je ostatak uvjetovanog i mentalno porobljenog čovječanstva zakinut. No, jedno je osjećati puninu života kada jednu večer provedeš spavajući pod prostranim zvjezdanim nebom, ali sasvim je nešto drugo ponavljati tu radnju par noći za redom, dok se smrzavaš i gladuješ, a otac ti zadnje novce troši na cigarete i alkohol.

Točno je tu dihotomiju Cretton i više nego uspješno uprizorio, pričajući nam ovu nimalo crno-bijelu istinitu priču onako kako joj je i namijenjeno da bude ispričana– iz perspektive same autorice i njenog posebnog, a samim time i posebno mučnog odnosa s ocem. Dok je bila mala, Rex je bio Jeannettin idol, učeći je životu na praktičnoj razini i zagovarajući korištenje “vatre koja joj gori u trbuhu” kako bi joj usadio volju potrebnu da bi se izborila za svoje mjesto pod suncem. Ti trenuci između uvijek fantastičnog Harrelsona i iznenađujuće Elle Anderson u ulozi male Jeannette nevjerojatno su topli i srčani, prepuni međusobnog prepoznavanja, jasno nam dajući do znanja kako je, na momente, za nju njihov stil života bio ujedno i privilegij i oda slobodi. Utoliko teži i zahtjevniji postaje njihov odnos kada je njen junak kojeg bezuvjetno voli i kojem bez zadrške vjeruje opetovano iznevjeri, zanemari ili prekrši obećanje koje je bezbroj puta dao (“neću više piti”, “ovo je zadnji put da se selimo”, “sagradit ću nam dvorac od stakla, vidjet ćeš!”).

Taj proces okaljavanja čiste ljubavi kćeri prema ocu uslijed konstantnih razočaranja i stvarno nehumanih životnih uvjeta detaljno je i posvećeno prikazan. Prezentirana nam je njena transformacija u mladu ženu koja je bila primorana prebrzo odrasti i svoje ranije spomenuto mjesto pod suncem izboriti upravo udaljavanjem od obitelji u kojoj se utapala. No paralelno s njenom borbom svjedočimo i izmučenoj psihi duboko nesretnog i nesređenog čovjeka koji potisnuti očaj zbog manjka kontrole nad svojih životom često od sebe samog skriva iza filozofije zahvaljujući kojoj mu se njegovi životni odabiri čine opravdanima. A kada ona postane neodrživa i počne prijetiti urušavanjem, bijeg traži u alkoholu.

Iz tog razloga, ništa u vezi ove pametno napravljene i emotivno nabijene adaptacije nije jednoznačno. Ako nam se na trenutak i učini da je “skrivena namjera” njenih tvoraca glorificirati stil života koji je četvero djece osudio na teško i uvelike nezahvalno odrastanje, već u idućem trenutku nas se razuvjeri i pruži se protuteža toj (pret)postavci. I to na način na koji je, pretpostavljam, odrastanje i djelovalo iz Jeannettine perspektive: jednom trenutku sreće, rasterećenosti i slobode življenja metaforičkim i poprilično doslovnim zavijanjem na mjesec na naplatu ih je došlo barem pet neljudskih i okrutnih.

To žongliranje između avanture koju Rex strastveno zagovara i posljedica koje ista ostavlja na djecu koja prebrzo moraju naučiti biti sami sebi i jedni drugima roditelji, omogućuje filmu višedimenzionalnost i emocionalnu slojevitost usred kojih se ne nalaze ni osude ni opravdavanja, već čisti situacijski prikaz  – a on je tu da nam utre put razumijevanju svih sudionika priče, njihovih psiholoških profila, životnih boli i motivacija. I zato ni nećemo opravdati određene postupke likova, niti se to od nas traži – ali ćemo razumjeti odakle dolaze i time osjetiti svu gustoću i težinu koju sa sobom nosi ni više ni manje nego bivanje nesavršenim ljudskim bićem.

Jer točno je ta nesavršenost Jeanettinih roditelja i okolnosti u kojima je odrastala učinila od nje ženu koja se rano morala naučiti snazi kako bi se snašla te joj omogućila osjećanje organske potrebe za krojenjem budućnosti koja će biti u opreci s dotadašnjim iskustvom onoga što život jest. No, ovo nije priča isključivo o pobjedi nad okolnostima i građenju sebe putem bijega od statusa quo te svega i sviju što ga sačinjavaju. Upravo suprotno, priča je to koja samu sebe nakon mučeničkog punog kruga uspješno i s daleko manje tereta vraća na početak – i to onog trenutka kada nakon prvotnog bijega i posljedičnog polovičnog, ispraznog života nastupi prihvaćanje onih dijelova sebe od kojih smo pobjegli. Odnosno, onih ljudi od kojih smo pobjegli.

I to je još jedna dimenzija zahvaljujući kojoj Dvorac od stakla ne samo da se nije razbio, već ima svako pravo stajati ponosno. Uzimajući kao okosnicu duboko kompleksan i, u svojoj okaljanoj ljubavi bolan odnos između oca i kćeri (a tek potom između svih ostalih članova obitelji), daje nam se na uvid što se događa kada se našim odricanjem roditelja zapravo odreknemo onog dijela sebe za čije je postojanje upravo taj roditelj zaslužan i što je potrebno kako bismo iščupano korijenje vratili tamo gdje mu je mjesto – s ciljem da na raspolaganje dobijemo cijelu svoju životnu snagu kako bismo, naposljetku, vodili život koji stvarno i je rasterećen i slobodan. A da pritom nikoga ne ugrožavamo.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...