Dvije predstave, dva različita pogleda na sugestivnu snagu hrvatskih glumica

Kolovoz u okrugu Osage
Kada je Boris Senker u “Uvodu u suvremenu teatrologiju” pisao o različitostima i sličnostima kazališne i nogometne izvedbe vjerojatno nije ni slutio da će se upravo u tome procijepu strogo propisanih pravila i uloga naći kazališna kritičarka.

Balansirajući između kazališta i nogometa, umjetnosti i industrije, podcijenjenosti i precijenjenosti, naučila sam trivijalno mnogo – ponajprije u vidu osvještenja vlastita pogleda na ženstvo, razmatrana u zadnjem članku Maje Hrgović na arteistu i potencirana dvjema predstavama u zagrebačkim kazalištima netom prije i poslije mojega odlaska, odnosno povratka s nogometnoga turnira.

Ženska drama Kolovoz u okrugu Osage u Gavelli redateljice Slađane Kilibarde i nevino provokativna Wedekindova Lulu u HNK-u i režiji Jerneja Lorencija pružaju gledateljima sasvim različit pogled na ženstvo i sugestivnu snagu hrvatskih glumica. Kolovoz u okrugu Osage poznatiji je gledateljima po filmskoj inačici i nominacijama za Oscare Meryl Streep i Julije Roberts, nego po autoru drame Lettsu (1965.) za koju je 2008. dobio Pulitzerovu nagradu. U drami se dade iščitati autorova povezanost s američkom subverzivnom dramom i njezinim prikazivanjem naličja obiteljske idile. Wedekindovo (1864. – 1918.) je stvaralaštvo s druge strane obilježeno borbom protiv malograđanskih konvencija i slavljenjem životne snage neuhvatljive, nevine i zavodljive žene s mnogo imena koja će se tim konvencijama suprotstaviti.

Kolovoz počinje s mišlju T. S. Eliota o tome kako je život vrlo dug. U toj će se životnoj duljini obiteljski odnosi raslojavati. Financijski, emocionalni i seksualni odnosi moći izmicat će kontroli, a politoksikomanka Violet Weston (Anja Šovagović-Despot) nakon samoubojstva supruga pokazat će snagu i lucidnost za obiteljskim stolom da se sa svim tim raslojavanjima i nosi – od nevjere, raka usta, bijesa do pada. Nemalu snagu nosi Bojana Gregorić-Vejzović u ulozi najstarije Violetine kćeri Barbare koja suptilno i nijansirano od sabrane prelazi u neurotičnu ženu koja će se predati ravnicama Oklahome i alkoholizmu.

Kolovoz u okrugu Osage

Ženstvo je u Lettsa osuđeno na predaju, čak i kada se najsnažnije bori. Nijedan postupak nije slučajan i nemotiviran osobnim razlozima za prevlast, a iza svake se odluke krije mračno raslojavanje poroka i melodramatskih trenutaka. Jedini nevini lik jest tihi promatrač disfunkcionalnosti, indijanska kućna pomoćnica Johnna (Lukrecija Tudor). Težinu dramskoga teksta razblažuju plitke pošalice koje drže publiku gotovo četiri sata u gledalištu . Riječ je o potencijalno velikoj, zahtjevnoj i glumački izazovnoj predstavi koju nažalost ne prate jednako uvjerljivi prijelazi koju nastupaju gašenjem svjetla i nemaštovita scenografija.

S mišlju kako se nijedan život ne može prepričati započinje Lorencijeva interpretacija Lulu koja će vjerojatno podijeliti publiku i kritiku. Problem koji se krije iza ambiciozne produkcije i programske knjižice kojih se ne bi postidjela uglednija europska kazališta krije se u mojoj nemogućnosti razumijevanja fatalnosti izvjesne Lulu koju strpljivo, sugestivno i zaigrano utjelovljuje Daria Lorenci-Flatz te izvjesne tragičnosti i zlouporabe ljudske nevinosti. Vješto se i dopadljivo Lorenci poigrava s voajerizmom i zlouporabama zamjenjujući naturalizam s fotografijom u tome naoko djetinjem pogledu na seksualnost.

Jednako vješto i mudro portretira njezine ljubavnike, različite po karakterima, jednake po težnjama – u Lulu vide samo seksualno, a ona se pod njima povija jedino mijenjanjem imena. Čak i kada je voštana, prazna, šutljiva i podređena u drugome činu, čak i onda kada je svi pljuju, nalazi mir u rukama pedofila, oca i mentora Schigolcha (Gorana Grgića) koji joj zadaje smrtni udarac. U toj igri, borbi dvaju vukova u pojedincu, slavi se ponajprije glumačka igra, a manje sustavni i koherentni narativ kojem sam sklonija.

Dragan Despot, Franjo Kuhar, Bojan Navojec, Daria Lorenci Flatz

Različit pogled na ženstvo i snagu hrvatskih glumica ne sugerira nužno podijeljenu kazališnu publiku jer obje predstave naoko drukčijim mehanizmima propituju društvo kojem se obraćaju. U slučaju Kolovoza riječ je o ponovno otkrivenim obiteljskim vrijednostima vrijednih čuvanja bez obzira na nasilje, ovisnosti ili jednostavno osobnu nesreću, načetu u filmu Tomislava Radića Kotlovina, a u slučaju Lulu riječ je pak o muškoj povodljivoj jednoobraznosti koja ne odlijeva djetinjem i praznom šarmu uobičajene ženstvenosti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More