Čeka li nas produbljivanje nejednakosti i bespoštedna borba za preostale resurse

Upustiti se isključivo u spašavanje ljudskih života ili nastaviti ekonomske aktivnosti riskirajući živote mnogih. Takva dilema građane je stavila pred nekakav zastrašujući ili-ili izbor, ili spašavamo živote ili ubijamo, treće kao da ne postoji u ovom trenutku, ili još uvijek nije artikulirano u većoj mjeri.

“Ne sudi tu pravednost; to je još manje milost koja ovdje izriče presudu: nego sam život, ona nejasna, pokretna sila koja nezasitno želi samu sebe.”

Friedrich Nietzsche

Politika koronakrize

Prateći dominantnu javnu artikulaciju koronakrize, posebno izjave političkih lidera “slobodnog svijeta”, moram priznati da sam se našao na meni poznatom terenu. Budući da se već godinama bavim migrantskim politikama i odgovorima industrijaliziranih država na periodične “izbjegličke” ili migrantske krize, brzo sam prepoznao nekoliko sličnih diskurzivnih točaka koje dominiraju javnim prostorom.  Epidemiološkim mjerama za obuzdavanje zaraze neću se baviti.

Gotovo svi relevantni akteri su u prvi plan istaknuli da je ovo borba za svaki ljudski život i da je trenutačni cilj kolektivnog djelovanja spašavanje ljudskih života (mahom starijih građana) koje ugrožava pojava novog virusa. Naime, zdravstveni se sustavi jednostavno ne mogu samostalno nositi s ovom krizom i zato trebaju pomoć građana. Apelira se na solidarnost, sućut, građansko zajedništvo, društvenu brigu za ranjive građane, ali i posebno na osobnu, moralnu odgovornost svakog od nas pojedinačno kako bismo pomogli u borbi protiv virusa. Od građana se zahtjeva nova vrsta društvenog ponašanja – socijalno distanciranje, praćenje simptoma i prijava nadležnim službama, ostanak kod kuće, pranje ruku i održavanje osobne higijene itd.

Koncentracija na spašavanje ljudskih života sugerira da se radi o humanitarnim politikama na unutardržavnom nivou koje su unazad nekoliko godina učestala pojava u suvremenim društvima.

S druge strane, pored tog humanitarnog odgovora, svjetski lideri, a i šira javnost, koncentrirana je na ekonomske posljedice krize, na otklanjanje štete prouzročene zaustavljanjem društvenih aktivnosti. U tom smislu predlažu se različite ekonomske politike i ad hoc mjere koje počesto nisu dio uobičajenog repertoara dosadašnjih ekonomskih politika.

Naravno, kod dijela promatrača pojavila se odmah dilema – upustiti se isključivo u spašavanje ljudskih života (čini se da je do sada veći dio javnosti priklonjen tom smjeru) ili nastaviti ekonomske aktivnosti riskirajući živote mnogih. Takva dilema građane je stavila pred nekakav zastrašujući ili-ili izbor, ili spašavamo živote ili ubijamo, treće kao da ne postoji u ovom trenutku, ili još uvijek nije artikulirano u većoj mjeri.

Po mome mišljenju supostojanje samo dva diskursa, humanitarnog i ekonomskog, problematično je na više razina i govori o nedostatku političkih vrijednosti u suvremenim demokratskim društvima. Pokušat ću objasniti zašto mislim da je to trenutno najveći problem. Ako se koncentriramo na humanitarni diskurs možemo zamijetiti nekoliko vrlo problematičnih točaka.  Naime, trenutne političke vlasti, u suradnji s medicinskom strukom, snažno su apelirale na odgovornost i moral pojedinaca, drugim riječima, na njihovu savjest i “dušu”. Ta činjenica je sama po sebi dosta čudna jer kao što znamo političari ni u najuređenijim društvima nisu percipirani kao posebno moralni ljudi, no ovaj put su dobili pomoć medicinara i znanstvenika. Smatram da je njihov apel iznimno problematičan budući da se odgovornost svakog od nas povezala sa spašavanjem života “svakog” građanina koji je ugrožen – kolektivno treba težiti spašavanju “svakog” života. Time se kreirala nevjerojatno stroga i autoritarna super-ego politička psihologija, a političari, doktori i znanstvenici preuzeli su ulogu koju tradicionalno imaju svećenici – umjesto njih, oni sada apeliraju na svijest pojedinca, a izbor je strašan: ako se ne ponašate po pravilima posljedica je smrt drugih.

No ono što je posebno zanimljivo je da se na takav način preko moralnog apela u politički prostor uvukla Hobbesova real politika, borba na život i smrt, inače rezervirana za stanje rata. Mi, svi građani, imamo dužnost da svakog člana naše zajednice obranimo od virusa. Jesmo li mi stvarno u ratu protiv virusa? Zašto je usporavanje širenja virusa artikulirano na takav način? Istraživači koji su se bavili društvenim odgovorima na širenje raznih zaraza zaključili su da je odgovor izraz društvene organizacije i da je reprezentacija bolesti uvjetovana već postojećom socijalnom strukturom.

Ako je tome tako, možda mi cijelo vrijeme vodimo nekakve ratove – u formi socioekonomskog natjecanja na unutardržavnom nivou, ekonomskog natjecanja među državama ili u formi kontinuiranog rata protiv terora koji se i dalje vodi?

Rezultat pozivanja građana na njihovu “bioetičku” savjest jest gotovo totalitarna samokontrola i kontrola drugih, kao i ponekad iracionalne društvene zabrane koje nadilaze razmjer opasnosti.  Time se na političkoj razini otvorio prostor za raznolike diktatorske tendencije političara, medicinara i policije.

S druge strane, pod takvim pritiskom ljudi vrlo brzo razvijaju iracionalan strah od smrti. Jutarnji list tako objavljuje “Četiri ohrabrujuće ispovijesti: mi smo pobijedili koronu”, u kojem su četiri priče ljudi koji su “preživjeli” koronavirus. Pregled sadržaja tekstova nam otkriva da je bilo riječ o zdravim muškarcima koji su zbog temperature 37 C doživjeli smrtni strah za sebe i svoje bližnje.

Društveni kontekst širenja bolesti je, čini se, virusu podario nadnaravne sposobnosti, nekakvu povećanu moć djelovanja čiji opseg uvelike nadilazi moć koju je utvrdila znanost.

Nadalje, u tom izboru koji je kreiran („ponašaj se po pravilima ili si ugroza za zdravlje“), sadržano je jako puno prikrivanja pravih uzroka smrtnosti. Najprije, smrt je prirodna i često dolazi iznenada, a kao što je primijetio filozof Spinoza, ljudski život je apsolutno nadjačan vanjskim prirodnim uzrocima. Humano je boriti se za spas života, ali tu smo, u konačnici, nemoćni, misliti da možemo spasiti sve i svakoga opasna je iluzija svemoći koja može završiti samo totalnom kontrolom. Naravno, pritom ne mislim da se u razumnoj mjeri ne treba učiniti sve da se spase ljudski životi jer čovjek je za čovjeka najveća vrijednost – bez ljudi život je pust –  ali tu trebati imati mjeru, a mjere spašavanja trebaju biti korisne svima.

Drugo, potencijalna smrt od virusa izravno je povezana s dosadašnjim zdravstvenim politikama, reakcijom nadležnih službi i političara, kao i sa socioekonomskim statusom ugroženih pojedinaca, njihovim imunološkim sustavom, njihovim bolestima, u konačnici, s čistom srećom. Nije slučajno da krizu najbolje podnose zemlje s jakim zdravstvenim sistemima. Treće, postavlja se pitanje tko je u ovoj situaciji ugrožen i na kakav način jer nisu samo ugroženi apstraktno shvaćeni biološki životi pojedinaca i opće zdravlje.

Takav parcijalni pristup ugroženosti nabolje je vidljiv u praksama socijalnog distanciranja, sažetim u sloganu „Ostani doma“. Tko sve može ostati doma u ovoj situaciji, a tko ne može? Ostati doma, na primjer, ne mogu i društvene skupine čiji je društveni život (a i biološki) ionako već izložen većem riziku. U svom obraćanju Angela Merkel spomenula je prodavače u supermarketima kao one koji posebno trpe i nose veliki teret cijele situacije. U Hrvatskoj su, kao što je poznato, prodavači svedeni na posebnu potklasu ljudi bez ikakve budućnosti ili mogućnosti ostvarivanja dostojna života. Dakle, potrebno je puno više od suosjećanja da bi njihov život bio bolji, potreban je potpuno novi društveni ugovor koji neće dozvoliti da ti ljudi padnu na razinu ljudskog otpada.

Da sumiram, naprosto je nepravedno i nemoralno prebaciti najveću odgovornost na građane u ovoj situaciji te na njih prebaciti izravnu odgovornost za smrt drugih.

Nepravedni humanitarizam

Ako govorimo o humanitarnim politikama, odavno je poznato, da je riječ autoritarnim politikama u kojima je prisutan odnos nejednakosti između donora i primatelja pomoći. Dakle, riječ je o jednom obliku politika moći, power politics, koje isključuju jednakost. Razlog zašto to prolazi neopaženo je čini se taj što su nam odnosi nejednakosti postali toliko prirodni, a politika moći mjera za detektiranje političkog uopće. Osim ovog sociološki utemeljenog prigovora, humanitarnim politikama mogu se uputiti dva filozofska.

Prvi, humanitarne politike usmjerene su na detektiranje i hitno umanjivanje i uklanjanje “zla”, npr. patnje, bolesti, smrti. One, dakle, nisu nadahnute nekim općim dobrom ili principom – pravednošću, znanjem ili vrlinom – nego koriste te resurse kako bi umanjili nekakvu teškoću. Spinoza je primijetio da je spoznaja zla uvijek neadekvatna spoznaja, izraz nemoći i nepoznavanja uzroka stvari. Humanitarne politike su shodno tome, u stvari, djelovanje iz nemoći. Ovo može zvučati čudno, ali sjetimo se samo rata iz devedesetih i raznih humanitarnih misija. One se često temelje na nedostatnom znanju o situaciji te ne adresiraju problema na strukturalnoj razini. U konačnici, one ne mogu riješiti problem i ne otklanjaju strukturalnu nemoć zbog koje je teška situacija i nastala.

Drugi, biološki shvaćen život je pojedinačno dobro, ili rečeno rječnikom filozofa Alasdaira MacIntyrea, izvanjsko dobro, a ne dobro zajedničko svima. Vanjska dobra su uvijek vlasništvo i posjed nekog pojedinca. Osim toga, ona su takva da što ih netko ima više, manje ih je za druge ljude, te su stvar suparništva u kojem mora biti pobjednika i gubitnika. Čini se da se upravo vodi društvena borba u kojoj će netko pobijediti, a netko izgubiti.

Također, iz činjenice da i vi i ja naprosto živimo ne može se stvoriti društvena veza utemeljena na pravednosti. To u prijevodu znači da onda svatko može bezgranično težiti unapređivanju pretpostavki za očuvanjem vlastitog života. Mogući prijepor između dvije “žive” individue može riješiti samo autoritet temeljem arbitrarne odluke, ili sila.

Drugim riječima, ako smo isključivo koncentrirani na spašavanje života, promatramo situaciju iz svoje privatne perspektive otvarajući prostor za još bespoštednije natjecanje i borbu za sve oskudnije resurse.

Prije nekoliko godina pišući o izbjegličkim politikama, a slijedeći Giorgia Agambena utvrdio sam da mi se čini da je upravo biološki život tzv. život po sebi postao nulta institucija suvremenih demokratskih društava i da je konstatacija da društva u stvari nema, ispravna dijagnoza trenutnog stanja. Također sam utvrdio da, uz princip života po sebi, egzistira i ekonomski diskurs, tj. da je politika uglavnom svedena na rješavanje ekonomskih pitanja kao što su rast BDP-a, a da se sve manje ili skoro nikako ne temelji na političkim vrijednostima.Također, slažem se s Johnom Rawlsom koji tvrdi da nulta institucija društva mora biti nekakav koncept pravednosti i da se pravednost mora procjenjivati sa stajališta društvene cjeline i svih sudionika virtualnog društvenog ugovora tako da, na primjer, smanjivanje socijalne nejednakosti bude na korist svima.

U sadašnjoj situaciji čini se nužnim da se potraga za pravednošću, u doglednoj budućnosti, prebaci i na međudržavni nivo, uzimajući u obzir odnos prema Zemlji i prirodnom okolišu.S ovom mišlju vraćam se na početak teksta i na samonametnuti strašni izbor – ili spašavamo ljudske živote, ili nastavljamo kao i do sada, uz misao da tako ugrožavamo zdravlje i živote mnogih građana. Takav izbor nam ne omogućava da procijenimo situaciju sa stajališta sensus communisa i socijalne pravednosti koja bi uzela u obzir sve socijalne pozicije. Nedostatak mogućnosti prosudbe otvara mogućnost upadanja u kolektivnu iluziju.

Također je jasno da je uz dosadašnju “humanitarnu” artikulaciju jako teško donijeti sud o trenutačnoj situaciji. Po mome mišljenju, u javni prostor nužno treba uvesti i pojam pravednosti koji će nam služiti kao mjerilo u kreiranju budućih politika. To je naravno nekakav minimum jer čini se da će sadašnja situacija pokrenuti i pitanje društvenih prioriteta i ideala.

Uz uvođenje pravednosti, u raspravi bi trebali sudjelovati akteri iz svih društvenih slojeva s ciljem da se uspostavi novi društveni ugovor koji će riješiti postojeće društvene nejednakosti koje ugrožavaju opstanak društva koje se temelji na principima slobode i jednakosti. Inače čeka nas produbljivanje socijalnih nejednakosti i bespoštedna borba za preostale resurse koju može riješiti samo autoritativna vlast namećući sve širi raspon upravljačkih tehnika i mjera.

Duško Petrović

Foto: Prosvjed u Čileu, 2019.

*Duško Petrović docent je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju. Član je nekoliko međunarodnih i domaćih strukovnih organizacija.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More