Odlazak prof. dr. sc. Duška Kečkemeta predstavlja nemali gubitak za hrvatsku kulturu

In memoriam Duško Kečkemet (Supetar na otoku Braču, 4. lipnja 1923. – Split, 12. svibnja 2020.)

Pisati o velikom životu i impozantnom te beskompromisnom profesionalnom iskustvu izazovna je zadaća. Napokon, čini se da je podjednako nedostatno sve to eksplicirati na stotinama papirnatih plahti baš kao i komprimirati u nekoliko sažetih rečenica. Kako god bilo, jedan takav fokus u obradi povijesti povijesti umjetnosti u Hrvatskoj zasigurno zaslužuje pojava prof. dr. sc. Duško KEČKEMET. U kvalifikativu ‘cijenjeni povjesničar umjetnosti’, kojim su ga počesto znali opisivati njegovi suradnici i kolege, sadržana je zapravo zanimljiva stratigrafija životnog i profesionalnog iskustva jednog čovjeka, istaknutog muzealca, uglednog sveučilišnog profesora, svestranog likovnog kroničara i kritičara, nepokolebljivog polemika, bremenitog polihistora, riječju kulturnog radnika par excellence.

Nemalo nas je stoga rastužila vijest da je dana 12. svibnja 2020. godine u 97. godini života u Splitu preminuo prof. dr. sc. Duško Kečkemet. Dugi životni vijek i golem rad koji se u njemu artikulirao samo naglašavaju jačinu gubitka i ističu pukotinu koja se produbila u obzorju splitskoga, ali i hrvatskog kulturnog života, osobito područja povijesti umjetnosti. Profesor Kečkemet bio je jedan od onih istančanih duhova koji je sve do zadnjega dana budno pratio kako se plodovi njegova dugogodišnjeg istraživanja i fokusiranog rada uobličuju u nova knjiška izdanja stvarajući tako pretpostavku solidnog daljnjeg rada svih budućih generacija povjesničara umjetnosti. Doživio je tako i recentno objavljivanje dviju novih knjiga koje se prema svojim temama mogu shvatiti pravim metaforama njegova upornog rada i pasioniranosti. Naravno, riječ je o knjigama u kojima se sabire njegovo iskustvo kao povjesničara umjetnosti stečeno na studiju kiparskih opusa dvaju Ivana, prvog Rendića, nestora hrvatskog modernog kiparstva i drugog Meštrovića, uvijek intrigantnog i zanimljivog protagonista umjetničkog svijeta dvadesetog stoljeća. Uz Ivana Rendića povezano je Kečkemetovo opširno doktorsko istraživanje.

U knjizi koja je nastala kao rezultat tog istraživanja, profesor Kečkemet promatra i katalogizira, vješto obrađuje i analizira različite segmente Rendićeve umjetnosti. Ipak, valja skrenuti pozornost na znakovitu činjenicu koja je simptomatična i odaje autorovu volju za cjelovitošću pristupa: Rendićeva monografija pravo je remek-djelo povijesti umjetnosti jer ju je napisao i likovno, na vrlo minimalistički način, osmislio i uredio sam njezin autor. Osuvremenjenim recentnim izdanjem profesor Kečkemet se Rendiću nanovo vratio neposredno pred kraj svoga životnog puta. S druge strane, Ivan Meštrović bio je Kečkemetova rana i cjeloživotna inspiracija, pravi ‘projekt na duge staze’. Upravo je objavio njegovu bogatu Bibliografiju kao važnu kariku cijelog svog Meštrovićevog projekta. Međutim, nisu ga mimoišle ni implikacije Meštrovićeva angažmana u političkom svijetu. Primjerice, zbog Meštrovića je imao neugodnosti i s Miroslavom Krležom, a toga će se prisjetiti sljedećim riječima:

„I mene su angažirali na Jugoslavenskoj enciklopediji, za koju su radili ugledni autori, ali nitko nije htio obraditi Meštrovića. Ja sam to napravio. Nisam pisao hvalospjeve, ali sam pisao o njemu kao o svjetskom umjetniku. I kad je izašla enciklopedija, gledam ja unutra. Svi konkretni podaci su moji: bibliografija, literatura itd. Ali je cijeli članak drukčije intoniran. Piše: ‘Nosio je lampione šestojanuarskoj diktaturi.’ To nije za leksikon! No to je Krleža napisao jer nije podnosio Meštrovića.“

Nedvojbeno, veliki je doprinos prof. dr. sc. Duško Kečkemet ostavio u valorizaciji umjetničkog rada Ivana Meštrovića i rekonstrukciji njegova života. O njemu je napisao brojne znanstvene i stručne članke, desetine monografskih izdanja, priredio značajne izložbe njegovih radova i svojim zalaganjem pridonio nadopuni zbirke umjetnina Galerije Meštrović u Splitu, osobito umjetnikovim crtežima što ih je odabrao iz bogate ostavštine kiparovih nasljednika. Primjerice, samo u posljednjih desetak godina objavljeno je nekoliko pozamašnih monografskih izdanja o životu i radu tog neospornog velikana moderne kiparske scene u Hrvatskoj: Život Ivana Meštrovića I i II (Školska knjiga, Zagreb, 2009.), Umjetnost Ivana Meštrovića (Filozofski fakultet u Splitu i Brevijar, Split, 2017.), Katalog radova Ivana Meštrovića (Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, 2019.), Bibliografija Ivana Meštrovića (Filozofski fakultet u Splitu, Split, 2020.).

Prof. dr. sc. Duško Kečkemet bavio se doista širokim dijapazonom povijesno umjetničkih tema, od opisa i analize arhitektonskog opusa Jurja Dalmatinca i gotičke arhitekture u Splitu, preko obrade opusa arhitekta Roberta Adama ili graditelja i konzervatora Vicka Andrića do svih važnijih tema iz umjetnosti dvadesetog stoljeća. Nije moguće ovdje ne spomenuti i vrlo oštre javne tonove koje je profesor Kečkemet upućivao referentno na nužnost zaštite ugrožene baštine, koju je on sam sustavno pokušavao očuvati perom, ali i fotografskim aparatom. Osobito valja naglasiti staro splitsko groblje Sustipan koje je dislocirano i devastirano, no spomen na kojega čuva upravo Kečkemetova fotografska dokumentacija, ali i knjiga što ju je objavio. Počesto je kritički jezik prof. dr. sc. Duška Kečkemeta znao biti bridak i udarao je u samu bit problema. Tako će zapisati kako je povijest likovne kritike u Splitu u mnogome žalosna povijest stručne i moralne kapitulacije, baš kao što je to slučaj i s arhitektonskom i urbanističkom kritikom. Rezultati su danas više nego očiti! Valja se podsjetiti riječi o vlastitom iskustvu kojega je podijelio s javnošću, a koje govori o društvu nemoćnu da čuje kritički glas i razvije konstruktivnu polemiku:

„Posebno je pitanje likovne kritike u Splitu. U početku je bila tek ideološka dogmatska kritika, kao što smo vidjeli. Kad su pedesetih godina i inače rijetki likovni kritičari pokušali misliti svojom a ne partijskom glavom, kada su pokušali vrednovati, ocjenjivati i kritizirati djela na izložbama ili samo izložbe, etablirani i društveno povlašteni lokalni umjetnički stalež se žestoko suprotstavio svim mogućim sredstvima, pa i otvorenim prijetnjama. I autor ovog napisa imao je mnogo problema s tobožnjim veličinama koje nisu mogle ni zamisliti da ih neko nadobudno piskaralo može i smije kritizirati, pa su uslijedile neugodne polemike i otvorene prijetnje. Rezultat je bio onaj željeni: da su mladi povjesničari umjetnosti, ako su se i počeli baviti suvremenom umjetnošću i prikazima i kritikama suvremenog likovnog stvaralaštva, ubrzo napuštali to područje i posvećivali se umjetnosti starijih razdoblja jer ‘mrtvi ne grizu’.“

Posljedice otvorene kritike nisu izostale. Nije li indikativno da ime prof. dr. sc. Duška Kečkemeta ne pronalazimo na svim onim linijama mogućih članstava u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, iako njegova monumentalna znanstvena i stručna bibliografija dokazuje nešto posvema drugo?

Odlazak prof. dr. sc. Duška Kečkemeta predstavlja nemali gubitak za hrvatsku kulturu i nestanak nepokolebljivog oslonca i potpore mlađim generacijama kulturnjaka. Ipak, njegov bogati  profesionalni rad temeljen na najvišim standardima stručne i poslovne etike ostat će trajnim smjerokazom budućim generacijama i svjedočiti o jednom nesvakidašnjem životnom i profesionalnom putu.

Dalibor Prančević

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More