Dunkirk Christophera Nolana s pravom je prozvan modernim remek-djelom

Dunkirk (Dunkirk, 2017., 107 min)
Režija i scenarij: Christopher Nolan
Uloge: Fionn Whitehead,Tom Hardy, Kenneth Branagh, Cillian Murphy, Harry Styles

Najnoviji film Christophera Nolana, redatelja i scenarista kojeg jedni vole, a drugi vole mrziti, s pravom je prozvan modernim remek-djelom koje krase zavidno zanatsko majstorstvo, specifični vizualni identitet i autentično nijansirane emocionalne dubine –  sve kvalitete koje mu čak ni pripadnici druge gore navedene skupine ne mogu osporiti. Smješten 1940. godine, Dunkirk nas vodi u istoimeni gradić na sjeveru Francuske u kojem na evakuaciju čeka stotine tisuća savezničkih vojnika opkoljenih sa svih strana njemačkim oružanim snagama. Time beznađe uslijed borbe za goli ljudski život i nada postaju glavni akteri koji se periodički izmjenjuju na ratnoj pozornici i zahvaćaju u jednakoj mjeri junake Nolanove priče, kao i gledatelje koji nemaju drugi izbor nego li udisati istu tu atmosferu.

Nolanova ljubav prema igranju načinima na koje će podijeliti priče sa svijetom i ovdje je dobila priliku objelodaniti se u svoj svojoj raskoši. Za razliku od, primjerice, jednog Mementa u kojem pratimo radnju (naizgled samo) od kraja prema početku, u Dunkirku su nam u samom startu naznačena ne samo tri narativna kraka (odnosno tri perspektive) koja će se rasplitati tijekom Dunkirkovih 107 minuta, nego i njihovo vremensko trajanje. Tako već u prvim kadrovima saznajemo kako će vojnici koji na kopnu, odnosno kod mola, čekaju na evakuaciju u filmu to činiti tjedan dana, da će putovanje civila, njegova sina i njihova pomoćnika brodicom do Dunkirka u svrhu spašavanja vojnika trajati jedan dan, dok će se sukob u zraku odigrati kroz samo jedan sat.

Sve tri perspektive konstantno se isprepliću i podjednako im je dano na važnosti i značaju, a upravo to konstantno preklapanje i skakanje iz jedne u drugu ono je što film čini atmosferski nabijenim, a uloge nevjerojatno visokima. Tako Nolan maksimalno iskorištava momentum i koristi klimaktične događaje i spomenute visoke (emocionalne) uloge svih triju perspektiva kako bi gradio jednu zajedničku, kolektivnu napetost, pametno se poigravajući kako izmjenom kadrova, tako i odličnom glazbenom podlogom Hansa Zimmera koju bismo bez problema mogli proglasiti zasebnim i samodostatnim akterom koji oduzima dah. Time zadovoljstvo postaje još veće kada posvjedočimo točno onim trenucima u kojima se vremenski i prostorno napokon susretnu zemlja, voda i zrak.

No pravo majstorstvo stupa na snagu tek kada promotrimo sadržaj koji je Nolan stvorio kako bi ga mogao tako vješto i znalački omeđiti strukturom te oblikovati kadriranjem i glazbom u svrhu postizanja maksimalnog učinka. Jer, kao što sam u prvom odlomku naglasila, glavni akteri Dunkirka zapravo nisu njegovi junaci – oni su, na jednoj razini, samo sredstva koja, poput glazbe i nelinearne strukture, omogućuju priči o preživljavanju da bude iznesena i prenesena u svoj svojoj punini. Time je Nolan uspio u 107 minuta prikazati sve ono što rat uistinu i jest – sve nijanse tjeskobe, beznađa, nemoći, konstantne unutarnje tenzije (neovisno o tome postoji li u datom trenutku ona vanjska), zarobljenosti, straha, čekanja, pa čak i dosade. I sve to bez galona prolivene krvi u kombinaciji s patriotskim monolozima kako bi nam se omogućilo da nam do likova i njihove žrtve bude stalo.

Jer ono što likove Dunkirka “karakterizira” nisu njihovi životi koji su ostavili iza sebe i o kojima sada sjetno lamentiraju ili pak sklonost moraliziranjima kroz nepotrebne monologe kojima smo često izloženi u ratnim filmovima upravo u svrhu karakterizacije, koja u konačnici većinom ipak ostane plošna ili stereotipna. Junaci Dunkirka “sačinjeni su” upravo od situacija u kojima se u datom trenutku nalaze, odnosno od njihovih instinktivnih reakcija unutar okolnosti koje su ih snašle. Za njih postoji samo “ovdje i sada” – samo ovaj doslovni (i metaforički) mol za prijeći, samo ova osoba za spasiti ili je žrtvovati za “veće dobro”, samo ovaj prešutni dogovor s drugim vojnikom za sklopiti uslijed gonjenosti istim ciljem, samo još ovaj zrakoplov za srušiti usprkos nedostatku goriva. I upravo njihove (re)akcije govore o njima kao karakterima/ljudima više nego li bi to ijedna govorancija učinila. Baš je zato verbalizacija najmanje prisutan i samim time najmanje bitan segment Nolanova filma. Srećom, upravo u tome i jest poanta.

No je li riječ o njegovom najboljem filmu do sada, kao što mnogi kritičari sugeriraju – mišljenja sam da je potpuno nebitno. Svejedno je voljeli vi Nolana ili ga voljeli mrziti, ljepota Dunkirka leži u tome što je samodostatno i kvalitetno umjetničko djelo koje ne samo da je moguće promatrati, već i zaslužuje da ga se promatra mimo filtera njegova tvorca, kao i mimo osobnih filtera (ne)sklonosti prema istome. Stoga dopustite Dunkirku da svim korištenim postupcima kao cjelina govori sam za sebe – baš kao što to svojim postupcima čine njegovi likovi.

 

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More