Duje Medić i Marin Držić u neočekivanim vremenskim i prostornim koordinatama

Poziv dum Marina Držića, naziv izložbe slikara-grafičara Duje Medića rodom iz Brela (r. 1986.), nedavno otvorene u dubrovačkom Domu Marina Držića, u svojoj dvojakosti nagovješćuje svu kompleksnost simbolike i izričaja recentnog crtačkoga ciklusa koji se na njoj predstavlja. Naime, poziv možemo shvatiti kao kreativni izazov koji renesansni majstor pera, svojim djelom ali i životom, upućuje mladom majstoru olovke.

No također, možemo ga tumačiti i kao posve osoban poziv koji je Marin Držić (1508. – 1567.) osjetio i kojem se spremno odazvao. Uz umjetnički, bio je to i onaj svećenički, o kojem se dakako mnogo manje znalo i pisalo. Uvidom u izložbu, kao i u iznimno nadahnut i eruditski minuciozan predgovor Arteistove Anite Ruso, doznat ćemo da je doista riječ o mnogostrukim pozivima, a slijedom toga i – sasvim složenim odazivima.

Prema tumačenju Anite Ruso, odnosno povjesničara i dominikanca Stjepana Krasića na kojega se poziva, Držićeva klerička djelatnost, o kojoj nema puno dokaza, vezana je uz tradiciju njegove obitelji, koja je u svakoj svojoj generaciji imala jednog zaređenog člana. Držići su držali crkvu Svih Svetih koja je u puku bila i ostala poznata kao crkva Domino. Marinovu zaređenju kumovala je i nepovoljna financijska situacija koja je početkom 16. stoljeća zatekla Držiće.

Propovjednik, 50×50 cm, olovka na papiru

Međutim, postoji i mogućnost da se Držić zaredio jer je osjetio poziv. Medić je, prihvativši poziv Anite Ruso da u svoj medij pretoči ovu zanimljivu temu, slijedio obje teorije, da bi se na koncu odlučio za potonju. Značajan je utjecaj na njegov pristup imala i propovijed dubrovačkog biskupa Mate Uzinića koju je prošle godine održao na misi zadušnici za Marina Držića.

Kako bilo, riječ je o nepravedno marginaliziranom segmentu iz Držićeve biografije, ističe Ruso. Ona smatra da iako prevladava mišljenje kako je književnik bio „revolucionar, ispred svog vremena…“, te se stoga njegovo svećenstvo negira, u konačnici nije nemoguće biti svećenik i revolucionar, što uostalom potvrđuju i primjeri modernih svetaca kao što su Ivan Bosco i Josemaria Escriva.

Ovim se projektom nastavlja jedna od misija Doma Marina Držića – nadahnjivanje umjetnika, znanstvenika, djece i mladih likom i djelom najvećeg hrvatskoga komediografa. Ravnatelj ove ustanove u kulturi, čiji je osnivač grad Dubrovnik, Nikša Matić, pomno se zauzima da se proučavaju svi aspekti Vidrinog života. Njegova je vizija učiniti Dom Marina Držića relevantnim istraživačkim mjestom oko kojega bi se okupljale sve generacije držićologa.

Svećenstvo, 20×20 cm, olovka na papiru

Interpretirajući ovu biografsku terru incognitu, likovni umjetnik zagrabio je u neočekivane vremenske i prostorne koordinate. Oblikovna geneza ciklusa koji čini sveukupno 26 crteža, započinje 2016. godine u Parizu, gdje je Medić za vrijeme boravka na rezidenciji  otkrio uzbudljive kolekcije muzeja Quai Branly, jednoga od najvećih etnografskih i antropoloških muzeja u svijetu, posvećenoga izvornim kulturama Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Afrike. Iako bi se moglo činiti nespojivima, Duje će, makar nehotice, na sasvim logičan način spojiti afričku i pretkolumbovsku civilizaciju s hrvatskom renesansom, i u konačnici s današnjicom.

Ponajprije, svojim je crtačkim nervom Duje Medić odgovorio na poticajnost afričkih maski, koje su posredstvom pariških avangardnih umjetnika nepovratno transformirale tijek europske umjetnosti. Ovaj će motiv crtač postupno uvesti u korelaciju s opusom, likom i djelom Marina Držića. U početku će neskrivenim divljenjem apsolvirati formalni i ekspresivni aspekt magičnih predmeta. Svojom će prepoznatljivom minucioznošću realistično dočarati njihovu voluminoznost.

Crteži svjedoče autorovu fascinaciju maskama i metodom njihova predstavljanja u muzeju: jedini svjetlosni akcenti u izložbenom prostoru dani su na muzejske predmete. Transponirana na crtači papir, ta usredotočenost na objekt, lišavanje bilo kakve pozadine sugerira činjenicu da u afričkim kulturama maske nisu imale dekorativnu ulogu, već su kroz različite ceremonije služile za povezivanje s onostranim.

Ljudi nahvao 2, 25×25 cm, olovka na papiru

Na suptilnoj razini ova simbolička dimenzija uvodi nas prema religijskom aspektu Držićeva životopisa, kao i u njegov dramaturški svijet, u kojem glumci ne nose krinke, no posredstvom tuđeg identiteta sebe i publiku transponiraju u neku drugu dimenziju. U prikazivanju trenutaka iz piščeve biografije koji se vezuju uz njegovo redovništvo, ali i uz dubrovačke i breljanske topose, Duje Medić će se i dalje pridržavati kodova koje je usvojio u pariškome muzeju.

Tako će ljudi nahvao dobiti fizionomiju afričkih i oceanijskih maski i skulptura. Odmičući se od ishodišne tradicije autor prepoznaje univerzalnost zahtjevne teme, te postiže odmicanje od bilo kakve patetike i dopadljivosti, koje bi joj mogle biti imanentne. Sličnu će fizionomiju prispodobiti na kompozicijama Zaređenje i Obitelj, na kojima se ljudski likovi transformiraju u maskolike figure, čiji identitet, poput onoga Marina Držića razaznajemo samo kroz simbol križa koji je utisnut na čelu.

Obitelj, 50×50 cm, olovka na papiru

Crtež naslovljen Banak je „humoristični prikaz puka u njegovoj potpunoj poopćenosti. To su „obični“ ljudi koji sjede u crkvenom banku i mole ružarij ili slušaju misu, ljudi koji sjede na banku u parku i ćakulaju, ljudi koji sjede na sličnom banku u konobi, piju i igraju na briškulu, ljudi koji sjede na banku u Dujinom rodnom „mistu“ i igraju „na balote i beštimaju Boga i sve svece s neba“.“

Istovremeno taj svevremenski dalmatinski motiv predočen je figurama koje su po svojoj fizionomiji bliski rođaci gigantskih kamenih figura s Uskršnjih otoka. S takvom fizionomijom stopit će se i ona Spomenika Marinu Držiću Ivana Meštrovića, koja se, iako je imaginarni portret, nepovratno transformirala univerzalno viđenje Vidre (crtež Dum Marin Držić).

Putovanje u Veneciju, 50×50 cm, olovka na papiru

Poveden stamenim oblicima dalekih kultura Duje Medić u daljnjoj razradi teme pojedine motive svodi na čisti govor formi, gotovo se dotičući geometrijskoga i organičkoga, apstraktnog načina promišljanja (primjerice crteži Gradnja crkve, Svećenstvo, Proroštva i Pučka prigovaranja). Oslobađajući se suvišne naracije i potrebe za redundantnim dokazivanjem svoje neosporne crtačke virtuoznosti, Medić ostvaruje maksimalno koncentriranje na srž i bit motiva, i što je još važnije na – vlastiti iskaz. U tom smislu zamjećujem zaokret u razvoju likovnoga rukopisa mladoga grafičara i crtača i njegovo očito sazrijevanje, kao suvereni odgovor na poziv dum Marina Držića.

Autor najavljuje i nastavak intrigantnoga ciklusa: „Dolaskom u Hrvatsku nastavio sam svoj rad kojeg sam pauzirao zbog rezidencije. Svaki put kada bi došlo do nekog zastoja započeo bih novu studiju afričkih maski iz vrlo jednostavnoga razloga – da ne gubim vrijeme bez veze. Na kraju je došlo do toga da sam počeo koristiti estetiku maski u svojim slobodnim radovima. Prvi u tom nizu je bio Držić, a nakon njega sam tu estetiku počeo koristiti za sve ostale crteže. Sada pripremam nove crteže, također pod utjecajem afričke estetike, koje ću izložiti u listopadu u Zagrebu i u prosincu u Splitu. Afričke i egipatske studije planiram izložiti sljedeće godine.“

Barbara Vujanović

Izložba Duje Medića Poziv dum Marina Držića može se razgledati do 20. svibnja u Domu Marina Držića, a krajem godine bit će prikazane u Gradskom muzeju Vukovar.

Fotografije crteža koje je snimio Juraj Vuglač su prikazani u detaljima. Svi crteži u punim dimenzijama dostupni na linku.

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...