Dugavski azilanti prekopali Bandićev vrt u potrazi za skrivenim blagom

Bandicev vrtJoš mi ruka drhti od zlatne groznice iako je sve sad već prošlo. Ah, sam se bio pomamio! Ah koliko mi se činilo da mi je bogatstvo nadomak ruke!

Sve je započelo kao u nekom klasičnom pustolovnom romanu, „Otoku s blagom” na primjer.

Zbog totalne dekintiranosti, vikendom sam samo mogao izlaziti u Jabuku. Imao sam iskaznicu s kojom sam mogao besplatno ulazit u taj noćni klub. I to sam obilato koristio. Ljepše mi je bilo gore među ocvalim rokerima, pod svjetlom stroboskopa, nego doma u onom svom ćumezu bez struje. Koza Bijelka i dalje je bila kod mene. Sad se već navikla jesti i kosti, hrskala ih je kao pravi, punokrvni pas.

Taj petak u Jabuci u očaju sam se na podiju rasplesao pored profesionalnog plesača Emila Matešića. Osim što je bio plesač, imao je on i neku funkciju u gradskom Pogalavarstvu, nešto u vezi kulture, medija. Fakat je izvrsno plesao. Na Nirvaninu stvar Nevermind, maltene je počeo pravit premete. Svi smo se morali odmaknut da nas ne dohvati nogama. Jedino je hrabra Rujana Jeger ostala plesuckati uz njega. Kao iskusnoj darkerici bol i smrt nisu joj se činili kao nešto od čega bi se trebalo sklanjati, naprotiv.

I dok se tako rasplesani Emil u transu prekobacivao na Nirvanu, iz džepova uske vjetrovke svako malo bi mu ispadale stvari: ključevi, trzalica, upaljač, kovanice od pet kuna, metalni privjesak u obliku falusa, poštanske marke s Tuđmanovom slikom, figurice Fili konjića i još kojekakve pizdarije. Nisam Kiš, neću čitave tri stranice napunit nabrajanjem. Ali, radnja mi nalaže još dodati da je Emilu u jednom trenutku ispao iz džepa i nekakav zgužvani papirić. Nitko se nije udostojio pokupit ga s prljavog poda i vratiti ga Emilu. Pa sam ga na kraju ja uzeo. Oduvijek su me privlačili zgužvani papirići, oduvijek sam ih kupio s poda, raspeglavao na dlanu valjda se nadajući da ću na njima naći bogzna kakvo pjesničko remek-djelo koje ću onda potpisati svojim imenom i poslat u ekskluzivni časopis Poezija.

Izašao sam na terasu Jabuke i tamo razmotao papirić. Osjećao sam kako mi krv nadire u mozak kad sam shvatio da je na tom papiriću kemijskom olovkom grubo iscrtana karta. Križić koji inače na gusarskim kartama označava mjesto gdje je sakriveno blago, ovdje je bio ucrtan na zašaranoj površini na kojoj je dječjim rukopisom bilo ispisano: BANDIĆEV URBANI VRT, SAVICA. A uz tu zašaranu površinu koja je predstavljala Bandićev vrt bile su ispisanje mjere u metrima i centimetrima… Mašta mi se razbukatala kao žeđ kad se u mamurluku probudim suhog ždrijela! Pa to je Bandić, znajući da će ga uskokovci strpat u zatvor, dio love zakopao u svom urbanom vrtu na Savici. A, da ne zaboravi gdje ga je točno zakopao, nacrtao je kartu! Fotokopirao ju je i podijelio svojim najodanijim suradnicima! Da mu oni od te love, ako baš zagusti, plate jamčevinu!

– Ahaaa, haaaa, ahaaaa! – počeo sam se smijat na terasi, histerično se udarat u prsa.

To su valjda početni simptomi zlatne groznice, one iste od koje su patili kopači zlata na Divljem zapadu. Otišao sam na šank i kod gazde Stiva na veresiju naručio duplu rakiju za sebe i za sve na šanku, među kojima su od poznatijih kulturnih selebova bili Igor Mirković i Jadranka Đokić.

To što se idućih dana događalo teško mi je smireno opisat. S Emilovom kartom zataknutom u stražnji džep traperica obilazio sam oko Bandićevog vrta na Savici kao, što bi rekla moja pokojna baka, mačak oko vruće kaše. Dječjim dalekozorom sam ga osmatrao iz daljine, bilježio tko dolazi. Najviše se, dvaput dnevno, u vrtu pojavljivala Bandićeva pomoćnica Vesna Kusin. Revno je grabljala, činilo se da je to oslobađa od nagomilanog stresa.

Težak šok doživio sam četvrtog dana svog osmatranja. U urbanom vrtu blizu Bandićevog ugledao sam svoju bivšu djevojku Stojku. I njezinog novog dragana, Afrikanaca Malembebea. Lopatama su kopali po vrtu, a u predasima se strasno ljubili. Podsjećali su na scene iz Prohujalo s vihorom. Teško mi je opisati proturječne, snažne osjećaje koji su mi udarali po duši kao top koji se u oluji u potpalublju gusarske lađe otrgnuo s lanca, pa se kotrlja od zida do zida, probija ga i polako potaplja lađu. S jedne strane ubijala me teška ljubomora, s druge pak manijakalna želja da se dočepam škrinje s novcem zakopane u Bandićevom vrtu.

Mozak mi je počeo raditi kao tokarski stroj. Izbacio sam iz sebe sve emocije, usredotočio se na cilj. Kad se dokopam novca, ni jedna žena mi više neće moći zadat ljubavnu bol. Umiljavat će mi se kao egipatske, prepredene mačke faraonu. Čak ću si nabavit i teški zlatni lanac, nosit ću ga oko vrata, dolazit s njim na predavanja sad kad krenem ponavljat godinu na Filozofskom. Sve ispite ću kupit. Tim profesorskim bijedama novčanice ću donosit u pozlaćenoj kuverti, polovici njih obećat ću besplatno presađivanje kose u salonu doktora Močinića, vještom rukom on će im dlake s prsa i jaja presadit na opustošenu tjemenad. A Stojka… Ha, ha, ha! Molit će me na koljenima da mi se ponovo tjelesno poda. Preko ekipe iz Gradskog ureda namjestit ću da Malembebea istjeraju iz azilantskog centra u Dugavama i vrate ga njegovima u Afriku.

U takvom naboju koji me držao na granici ludila, prišao sam Stojki i njezinom Malembebeu. Trudio sam se držati hladno, nehajno. Stojka je sva problijedila. Vidjelo se da joj je užasno neugodno. Nismo se vidjeli od ljeta, ni jednom mi se nije javila. Odrekla me se. Lijepo je tu rovarila po vrtu, a Malembebe je po njoj rovario noću, kao vrijedan orač.

Nije znala što bi mi rekla. Pojavio sam se pred njima kao sablast. Malembebe me dobroćudno pozdravio na lošem hrvatskom. Očito nije imao pojma tko sam. Pravio sam se kao da sam neki Stojkin stari znanac, vrtlar entuzijast. Kad se oporavila od šoka, Stojka me pitala što tu radim. Vjerojatno se bojala da ih uhodim kao manijak i da ću napraviti neko sranje. Bilo mi je neugodno pa sam se odmah razbrbljao, htio joj dokazat da sam ovdje zbog nečeg velikog, a njih sam slučajno sreo, kao što i jesam. Čak sam izvadio i kartu s ucrtanim Bandićevim blagom. Sve sam joj iskreno ispričao, čega sam se to dokopao. Malembebe me ionako ništa nije razumio.

Stojki su se razrogačile oči. Na trenutke mi se činilo kao da je ponovo zaljubljena u mene, hrvatskog Indiana Jonesa! Ah, te njezine oči, kako su lijepe kad tako uzbuđeno sjaje! Kako bi sve ponovo bilo lijepo samo da nije te proklete spoznaje da ju je ovaj tu crni đezer čitavo ljeto rasturao kurcem. I možda nepovratno raširio njezinu futrolu u koju se moj bodež više nikad neće moć namjestit onako kako treba, nego će lamatat kao malokalibarski pištolj u korici za Magnum iz kakvog je pucao Prljavi Hari. Ubijala me ta pomisao. Pokušavao sam skrenuti misli s toga.

Uz teški napor volje da se skroz ne rastrojim, predložio sam Stojki da mi ona i njezin novi momak pomognu u otkopavanju Bandićeve love. Najbolje da se noću ušuljamo u Bandićev pusti vrt i kopamo na mjestu označenom na karti. Zbunjena Stojka rekla je da nema ništa protiv, ta lova je ionako uzeta od nas građana, iz poreza njezinog starog, stare. Ali ona nije u stanju kopat. Može jedino pitat Malembebea da mi on pomogne.

– Da, tako bi bilo najbolje – protisnuo sam. – Glupo je da žensko kopa, to ćemo nas dva muška…

Ona je Malembebeu počela nešto objašnjavat na engleskom, a on je kimao glavom. Gledao ju je kao boginju. Tko zna čime ga je sve točno zadužila.

I tako, plan je bio skovan, Malembebe i ja u ponoć ćemo se ušuljati u Bandićev vrt. Lopate ionako već imaju tu u vrtu. I ašove ako će trebat.

– Jebeno! Što god nađemo, dijelimo na tri jednaka dijela. Zapravo, Malembebe i ja ćemo dobit malo više, jer mi ćemo ipak kopat dok ti doma spavaš – pokušao sam čak ufurat i kao neku duhovitost, da Stojka vidi kako sam opušten.

Čak sam još dodao da puno izlazim sa novinarkom Silvanom Menđušić i glumicom Jadrankom Đokić. Neka Stojka vidi da ne patim za njom, nego imam svoj burni noćni život.

Uglavnom, da skratim, Malembebe i ja smo se u ponoć našli na vrtovima na Savici. Uzeli smo lopate iz spremišta i krenuli kopat na sredini Bandićevog vrta. Na mjesečini smo vjerojatno djelovali kao u početnoj sceni nekog horora u kojem dvojica čudaka otkopavaju nečiji grob. Malembebe je svojski lopatao. U sat vremena je fakat iskopao rupu veličine groba. Bilo mu je stalo da nađemo tu lovu. Ali nailazili smo samo na kamenje i gliste. Malembe je kopao i kopao. Postajao sam sve nervozniji. Mrzio sam gledati njegove napete mišiće dok je kopao. U jednom trenutku opsjela me ideja da ga odozgo udarim lopatom i zakopam ga u Bandićevom vrtu. Stojki ću prodati priču da smo našli lovu i da je Malembebe uzeo njezin dio i pobjegao, valjda natrag svojima u Afriku da tamo postane bogati veleposjednik.

Toliko sam puko da sam fakat zamahnuo lopatom kao da ću ga opaliti po glavurdi. Nisam to mislio napraviti, više sam to onako iz fore napravio, kao kad cijev praznog pištolja uperiš u nekoga tek da vidiš kakav je to osjećaj. I kad sam tako zamahnuo lopatom, čuo sam neku žensku vrisku iza svojih leđa:

– Ne! Ubojico!

Uplašeno sam se okrenuo i ugledao dvije žene kako jure prema meni. U jednoj od njih prepoznao sam novinarku kulture Mirjanu Dugandžiju… Umro sam skoro od straha.

Odbacio sam lopatu daleko od sebe.

Užasna noć, iz pakla. Jedva sam ih nekako na koljenima namolio da ne zovu murju… Da sam lopatu podigao zato da bih se uvjerio da je čvrsta, da se ne klima. Malembebe je izašao iz rupe, partnerski me zagrlio. To ih je umirilo. Najpitomijim mogućim glasom pitao sam Mirjanu što ona radi u noći tu u vrtovima. Odvratila je da ju je tu dovela ova njezina kolegica iz Jutarnjeg, Snježana Pavić.

– Snježana tu isto ima svoj urbani vrt. Postala je već iskusna vrtlarica. Rekla je da to najbolje oslobađa od novinarskog stresa. Povela je i mene da i ja malo vrtlarim s njom. Po čitave dane zatvorene smo u zgradi EPH, dobili smo kartice, ne možemo više nigdje mrdnut iz redakcije, moramo rintat, kad izlazimo na intervjue moramo ispunjavat formulare koliko ćemo se točno zadržat na intervjuu… Izluđuje nas to! Zato smo i došle vrtlarit da se malo smirimo. Tek u noći imamo slobodnog vremene, kad prođu sve premijere, promocije. A, i nekako je ljepše vrtlariiti noću kad nikog nema. Najveći stres doživjela sam kad je Julijana Matanović dobila nagradu Gjalski za svoju autobiografsku knjigu! A ja za svoju autobiografsku nisam mogla dobit nagradu Tportala. Ostala sam u finalu! A bila sam tako blizu… Nikako se od tog ne mogu oporavit! A pišem stoput bolju autobiografsku prozu od Julijane, jedino što je ta moja proza malo rasutija, fragmentarnija od njezine, a ljudi ne vole fragmentarnost, misle da je to znak spisateljske nemoći… Ah, kako me to ubija! Idem kopat…

– Da, vidio sam da si članke u Jutarnjem počela pisat u autobiografskom tonu, po uzoru na mene – nisam se mogao suzdržat.

– Jesam, ali ni te tekstove ne mogu napisat bez fragmentarnosti, ne mogu postić u njima cjelinu kao ti, Pavle. Stalno mi se sve rasipa! Moram vrtlarit, to će mi vratit koncentraciju!

Onda je u mojoj ruci spazila papir s nacrtanom kartom. Zainteresiralo ju je što je to. Rekao sam joj bez uvijanja da je to ispalo Emilu Matešiću iz džepa u Jabuci i da sam bio uvjeren da je to karta Bandićevog zakopanog blaga.

– Ali sad više nisam siguran. Prokopali smo mu pola vrta, sve su mu mahune stradale, a nigdje ničeg… – tugaljivo će.

Na to mi se Dugandžija grohotom nasmijala.

– Pa to ti je nacrt Matešićevog novog performansa, izložio ga je prošli četvrtak na presici. Tu u Bandićevom vrtu napravit će nekakak vrtni performans s Vlastom Delimar. Počupat će sve mrkve, peršin i onda to na sitno rezat pred nama novinarima!

– A, u kurac. – Šutnuo sam grumen zemlje u raku u kojoj se do maloprije nalazio Malembebe.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, možete je naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...